REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3177/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Žurić i Partneri odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno uz zamjenicu punomoćnika AD, odvjetničku vježbenicu, te zamjenika punomoćnika tuženika MD, odvjetničkog vježbenika, dana 17. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 49602/06 sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika dana 22. kolovoza 2006. koja glasi: "3,00% (slovima triposto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora."
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužiteljici VD plati iznos od 381,98 eur zajedno sa zateznom kamatom od 31. kolovoza 2006. do isplate te da joj nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.099,54 eur zajedno sa zateznom kamatom od 17. travnja 2025. do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 22.8.2006. s prednikom tuženika SG Splitska banka d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 49602/06 temeljem kojega joj je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 20.703,00 CHF s valutnom klauzulom CHF, a da je u čl. 5. određeno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00% od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje odmah po potpisu ugovora, bez da joj je prethodno, a niti naknado, jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu niti zašto je baš određena naknada u toj visini, a što navedenu obvezu tužiteljice, kao potrošača, čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe koju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača s obzirom na to da se radi o odredbi koja je formulirana u tipskom ugovoru unaprijed priređenom od strane prednika tuženika, kao jače ugovorne strane, pa kako je time tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj ovoga ugovora jer se s njome nije pojedinačno pregovaralo, to je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane pa kako joj je temeljem navedene odredbe naplaćen iznos od 381,98 eur i to dana 30.8.2006., to tužiteljica predlaže utvrditi ništetnom navedenu ugovornu odredbu te potražuje isplatu iznosa od 381,98 eur zajedno sa zateznom kamatom od 31.8.2006. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući da je potraživanje tužiteljice u zastari s obzirom na to da je tužba podnesena tek 20.5.2024. pa ako bi se predmetni postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, tada bi petogodišnji zastarni rok počeo teći od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kada bi se ovaj postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala radi čega je i po tom osnovu nastupila zastara. Nadalje, tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati njenu eventualni nepoštenost odnosno ništetnost pri čemu je očito da se je o toj odredbi pregovaralo jer su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife, a tužiteljica je u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Stoga tužiteljica nije dokazala da se je radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj ona nije imala utjecaja. S druge strane, u tada primjenjivim propisima ugovaranje ovakve naknade nije bilo nedopušteno. Konačno, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik napominje da tužiteljica nije dokazala niti osnovu tužbenog zahtjeva pa da uopće nema mjesta raspravljanju o visini te slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti potražujući naknadu parničnog troška. Međutim, na ročištu 14.11.2024. (stranica 86) ipak navodi da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva odnosno činjenicu da je tužiteljici predmetna naknada naplaćena u iznosu od 381,98 eur i to dana 30.8.2006.
3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 5- 13) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 88 i 89).
4. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.
5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 49602/06 od 22.8.2006. (stranica 5 i 6, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), i to tužiteljica, kao korisnik kredita, a prednik tuženika, kao kreditor. Također je nesporno da je ovim Ugovorom o kreditu tužiteljici odobren kredit od 20.703,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnim tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, a nije sporno niti to da je odredbom čl. 5. toga ugovora ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa odobrenog kredita. Konačno, nije sporno niti da je tužiteljica navedenu naknadu platila dana 30.8.2006. upravo u iznosu od 381,98 eur.
6. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužiteljici i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate. Također je sporno je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.
7. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 88 i 89) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila zato što su joj bila potrebna sredstva za podmirenje njenih osobnih potreba odnosno radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno za njene osobne potrebe, a da nije bila vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva. Nadalje, navodi da tada nije bila klijent Splitske banke, već je odlučila ovakav ugovor o kreditu sklopiti s tom bankom raspitujući se o uvjetima kreditiranja u istoj. Tvrdi da je u tu banku prije potpisivanja ovoga ugovora dolazila 2-3 puta kada je dogovoren samo iznos kredita te vrijeme potrebno za otplatu istoga, a kada je došla u tu banku radi potpisivanja ugovora, isti je već bio pripremljen te je tek tada uočila da je dužna platiti i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva pa kada je pitala zbog čega tu naknadu mora platiti te je li moguće sklopiti ugovor o kreditu bez ugovaranja takve naknade ili da ista bude u nižem iznosu, rečeno joj je da se upravo takva naknada mora platiti pri čemu joj nije pojašnjeno na što se točno ista odnosi, već joj je samo rečeno da ju ne mora platiti odmah nego da će joj ista biti ustegnuta pri isplati kredita, što je i učinjeno.
8. Ovakav iskaz tužiteljice iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je očigledno bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužiteljicu na njen zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili istu eventualno umanjiti s time da tužiteljici nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 3,00% od sredstava koji su joj odobreni, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.
9. Stoga iz navedenoga proizlazi da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da je tužiteljici objašnjeno na što se ova jednokratna naknada za odobrenje kredita odnosi odnosno da je ista o toj ugovornoj odredbi pregovarala tj. mogla pregovarati.
10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 5 i 6 ) također je utvrđeno da niti u istome nije navedeno od čega se sastoji predmetna naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužiteljici odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 381,98 eur tj. da joj vrati ono što je od nje primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos je tužiteljici priznato pravo na zatezne kamate od 31.8.2006. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.
11. Naime, tuženik je na ročištu od 14.11.2024. (stranica 86) učinio nespornim činjenicu da je tužiteljica navedenu naknadu platila dana 30.8.2006. upravo u iznosu od 381,98 eur.
12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.
13. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), a isti se odnosi na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 23.7.2024. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 14.11.2024. i 10.3.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 33,18 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 66,36 eur pa to sveukupno daje iznos od 1.099,54 eur koliko je tuženiku pod točkom II. izreke i naloženo da joj nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 17.4.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
14. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.
U Zagrebu, 17. travnja 2025.
Sutkinja:
Ivanka Brletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
- punomoćniku tužiteljice
- punomoćnicima tuženika
