Poslovni broj: P-208/2022-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari I- tužitelja VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; i II-tužiteljice FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Jasna Matičević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Nekretnine Plus d.o.o. Jalkovec, Varaždinska ulica I. Varaždinu, OIB: 56542840869, radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, nakon održane glavne rasprave zaključene 07.03.2025., dana 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ovrha određena rješenjem o ovrsi ovog suda posl. br. Ovr-1249/2021 od 06.12.2021. proglašava se nedopuštenom u dijelu u kojem je određena protiv II- tužiteljice FH radi prisilne naplate zateznih kamatama koje su na glavnicu od 200.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti tekle od 01.08.2012. do 07.11.2018.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovog suda posl. br. Ovr-1249/2021 od 06.12.2021. u cijelosti u odnosu na I-tužitelja ĐH.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovog suda posl. br. Ovr-1249/2021 od 06.12.2021. u odnosu na II- tužiteljicu ĐH u dijelu u kojem je ovrha određena radi prisilne naplate glavnice od 200.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti te u dijelu u kojem je određena radi prisilne naplate zateznih kamata koje na iznos glavnice teku od 08.11.2018. do isplate.

IV. Nalaže se I-tužitelju VH i II-tužiteljici FH da tuženiku Nekretnine Plus d.o.o. naknade trošak ovog parničnog postupka u iznosu 1.375,00 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 15.03.2022. tužitelji VH i FH zatražili su donošenje presude kojom bi se ovrha u predmetu posl. br. Ovr-1249/2021 proglasila nedopuštenom, u bitnom navodeći da se tražbina temelji na ništetnom pravnom poslu, da ne postoji paritet forme između ugovora o kreditu i ugovora o cesiji, da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti, da ništa ne duguje ovrhovoditelju te da je nastupila zastara.

2. Tuženik Nekretnine Plus d.o.o. je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da ugovor o kreditu nije ništetan i da nije nastupila zastara.

3. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-1249/2021 od 06.12.2021. (str. 5-8 spisa), rješenje od 09.02.202. (str. 9-10 spisa), Ugovor o kreditu od 04.06.2009. (str. 18-28 spisa), izvadak iz sudskog registra (str. 45-48 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž Ovr-374/2022-2 od 21.11.2022. (str. 57-60 spisa), Zahtjev za pljenidbu od 29.03.2011. (str. 74-91 spisa), Zahtjev za pljenidbu od 29.03.2011. (str. 92-109 spisa), Ugovor o ustupanju potraživanja – cesiji od 30.11.2011. (str. 125-173 spisa), Akt o cesiji kredita od 29.12.2014. (str. 174-186 spisa), zk izvadak (str. 187-189 spisa), Plan otplate kredita od 04.06.2009. (str. 211-212 spisa), Izvadak iz ovjerenih poslovnih knjiga od 30.11.2011. (str. 213 spisa), Potvrda od 09.06.2023. (str. 236-270 spisa) i Tužba od 19.11.2024. (str. 281-287 spisa) te su pročitani spisi posl. br. P-995/2021, P-996/2021, Ovr-662/2021, Ovr-663/2021 i Ovr-1249/2021.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet parnice je proglašenje nedopuštenosti ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-1249/2021 od 06.12.2021.

6. Uvidom u spis predmeta posl. br. Ovr-1249/2021 utvrđeno je da su zaključkom ovršnog suda od 09.02.2022. tužitelji kao ovršenici upućeni na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, slijedim čega je ispunjena procesna pretpostavka za vođenje ovog postupka.

7. Nedopuštenost ovrhe razmotrena je u okviru razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017; 131/2020, 114/2022 dalje: OZ), povodom kojih su tužitelji rješenjem ovršnog suda upućeni na pokretanje parničnog postupka.

7.1. Dodatno, nedopuštenost ovrhe je razmotrena i u kontekstu tvrdnji tužitelja o ništetnosti ugovora o kreditu i založnom pravu, jer se u parnici za nedopuštenost ovrhe može odlučivati o ništetnosti ovršne isprave, i to kao o prethodnom pitanju (Rev- 3357/2018 od 26.10.2021.).

7.2. S druge strane nedopuštenost ovrhe nije razmotrena u odnosu na tvrdnju tužitelja da isprava temeljem koje je određena ovrha nije stekla svojstvo ovršnosti, jer se radi o razlogu nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. toč. 2. OZ o kojem ne odlučuje parnični sud, niti su tužitelji iz tog žalbenog razloga upućeni na vođenje parničnog postupka.

8. Uvidom u spis posl. br. Ovr-1249/2021 sud je utvrdio sljedeće činjenice, koje ustvari niti nisu sporne između stranaka:

- da su tužitelji VH i FH u zemljišnim knjigama uknjiženi kao vlasnici troetažnog peterosobnog stana u [adresa] – upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] E-2 k. o. [katastarska općina];

- da je na navedenom stanu upisano više založnih prava, a između ostaloga i založno pravo posl. br. Z-30463/2009 na iznos 200.000,00 EUR sa pripadajućim kamatama, za korist tuženika Nekretnine Plus d.o.o. kao založnog vjerovnika;

- da je to založno pravo upisano na temelju Ugovora o kreditu broj 31100008141 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04.06.2009., koji je sklopljen između Banke Kovanica d.d. kao kreditora, društva MiD-BiO d.o.o. kao korisnika kredita te (ovdje tužitelja) VH i FH kao jamaca-plataca i založnih dužnika;

- da je tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika prijedlogom za ovrhu od 08.11.2021. zatražio određivanje ovrhe na navedenom stanu, i to na temelju navedenog ugovora o kreditu kao ovršne isprave, radi prisilne naplate novčane tražbine u iznosu 200.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.08.2012. do isplate;

- da je ovršni sud rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-1249/2021 od 06.12.2021. odredio predloženu ovrhu;

- da su tužitelji kao ovršenici protiv tog rješenja o ovrsi podnijeli žalbu, povodom koje su zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. OZ upućeni na pokretanje ovog parničnog postupka;

- da je odlučujući o preostalim žalbenim razlozima Županijski sud u Zagrebu rješenjem posl. br. Gž Ovr-374/2022-2 od 21.11.2022. odbio žalbu tužitelja kao ovršenika i potvrdio rješenje o ovrsi.

9. Prema tome u konkretnom slučaju ovrha se provodi na temelju ugovora o kreditu i založnom pravu kao ovršne isprave, radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine za koju je u zemljišnim knjigama na nekretnini tužitelja upisano založno pravo.

9.1. Pritom je korisnik kredita bilo društvo MiD-BiO d.o.o., a namjena kredita je bila pribava obrtnih sredstava i refinanciranje ranijih kreditnih obveza, dok su tužitelji imali status jamaca-plataca i založnih dužnika.

10. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za društvo MiD-BiO d.o.o. (str. 47-48 spisa) proizlazi da je u vrijeme sklapanja navedenog ugovora o kreditu (lipanj 2009.) I- tužitelj VH bio jedini član i direktor tog društva, a II-tužiteljica FH je bila prokurist tog društva, s time da je ono imalo sjedište na adresi njihovog prebivališta ([adresa]).

11. Po čl. 3. st. 1. al. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007; dalje: ZZP/07) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju slobodnog zanimanja.

12. Budući da su tužitelji, kada su predmetni ugovor o kreditu sklapali kao jamci- platci i založni dužnici, imali status zastupnika po zakonu trgovačkog društva koje je bilo korisnik kredita (I-tužitelj direktor, a II-tužiteljica prokurist), dok je I-tužitelj ujedno bio i jedini vlasnik (član) tog društva, koje društvo je k tome imalo registrirano sjedište na adresi njihovog prebivališta, sud zaključuje da u tom ugovornom odnosu oni nisu imali status potrošača. Naime, već iz zakonske definicije pojma potrošač (čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP/07) proizlazi da se mora raditi o fizičkoj osobi koja sklapa pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njenoj poslovnoj djelatnosti, što ovdje nije slučaj jer su tužitelji bili direktor (ujedno i član) te prokurist trgovačkog društva koje je bilo korisnik kredita i koje je kredit podiglo radi pribave obrtnih sredstava i refinanciranja ranijih kreditnih obveza.

12.1. U vezi navedenog valja istaknuti kako i po EU Direktivi Vijeća 93/13/EZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (mada ona niti nije ratione temporis primjenjiva u ovom predmetu) status potrošača ima svaka fizička osoba koja u ugovoru nastupa za potrebe izvan svojeg obrta, poduzeća i profesije. Dakle i po ovoj Direktivi potrošačem se ne može smatrati osoba koja je ugovor sklopila za potrebe svojeg obrta, poduzeća i profesije. Po ustaljenoj praksi Europskog suda pravde fizička osoba koja na temelju akcesornog ugovora djeluje u svojstvu jamca za ugovor koji se sklapa između dva trgovačka društva (što je upravo ovdje slučaj) nema svojstvo potrošača ako je postupala za potrebe poduzeća i ako je sa njime funkcionalno povezana (predmeti C-74/15 AH i C-534/15 V).

12.2. Slijedom navedenoga tužitelji u konkretnom pravnom odnosu koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i založnom pravu nemaju status potrošača, odnosno ne radi se o potrošačkom ugovoru.

13. U odnosu na tvrdnje tužitelja o ništetnosti ovršne isprave kao razlogu nedopuštenosti ovrhe, prije svega valja istaknuti da iako na ništetnost pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO) sud nije ovlašten ocjenjivati ništetnost ugovora iz razloga na koji se stranke tijekom postupka nisu pozivale niti su ga isticale odnosno sud ne može odlučivati o ništetnosti ugovora izvan okvira činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na ništetnost (Rev-785/2023 od 30.01.2024.). Izuzetak od ovog pravila je isključivo u kontroli nepoštenosti ugovornih odredbi u tzv. "potrošačkim ugovorima", no kao što je obrazloženo ovdje se ne radi o potrošačkom ugovoru.

13.1. Stoga je sud ništetnost konkretnog ugovora o kreditu i založnom pravu procjenjivao samo s obzirom na tvrdnje tužitelja o tome da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te da je ugovor sklopljen protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Nikakve druge razloge ništetnosti ugovora o kreditu i založnom pravu tužitelji nisu isticali.

13.2. Što se tiče valutne klauzule u konkretnom slučaju radilo se o kreditu koji je vezan uz valutu EUR, odnosno o kreditu od 200.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Po čl. 22. st. 1. ZOO dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske. Dakle valutna klauzula je zakonom predviđena i dopuštena, a tužitelji nisu istaknuli niti jednu činjenicu niti obrazložili koji bi bio razlog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u EUR (osim paušalne tvrdnje o ništetnosti).

13.3. Što se tiče promjenjive kamatne stope u konkretnom slučaju u čl. 3. Ugovora o kreditu i založnom pravu ugovorena je kamatna stopa koja je vezana uz EURIBOR uz uvećanje marže od 8,75%, međutim u čl. 6. Ugovora je određeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna te kamatne stope u skladu sa svojom Odlukom. Dakle, radilo bi se o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.4. U konkretnom slučaju rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-1249/2021 od 06.12.2021. određena je ovrha radi prisilne naplate kunske protuvrijednosti 200.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od 01.08.2012., a iz Izvatka iz ovjerenih poslovnih knjiga od 05.11.2021. (koji je priložen prijedlogu za ovrhu i prema kojem je postavljen ovršni zahtjev) proizlazi da se navedeni iznos odnosi isključivo na glavnicu potraživanja iz kredita.

13.5. Slijedom navedenoga, ovrha je određena radi prisilnog ostvarenja samo glavnice potraživanja iz kredita odnosno 200.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 01.08.2012., pa u konkretnom ovršnom postupku tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika uopće ne provodi prisilnu naplatu redovnih kamata.

13.6. Budući da dakle predmet ovršnog postupka nije naplata redovnih kamata iz kredita (nego samo glavnice i zateznih kamata) u potpunosti su neodlučne paušalne tvrdnje tužitelja o ništetnosti promjenjive kamatne stope, jer po toj osnovi ovrha ne može biti nedopuštena kada se uopće ne provodi radi naplate redovnih kamata. Čak i ako bi navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, to ne bi povlačilo ništetnost cijelog ugovora o kreditu (Rev-820/2023 od 23.04.2024.), pa su i u tom kontekstu za ovu parnicu neodlučne tvrdnje tužitelja o ništetnosti promjenjive kamatne stope.

13.7. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je ugovor o kreditu i založnom pravu protivan Zakonu o potrošačkom kreditiranju (bez da je pritom konkretiziran razlog ništetnosti), valja ponoviti da tužitelji u konkretnom slučaju nemaju status potrošača, no i da imaju opet ne bi bio primjenjiv Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009) jer se on ne primjenjuje na ugovore o kreditu po kojima je iznos kredita veći od 1.000.000,00 HRK, a u ovom slučaju radilo se o kreditu od 200.000,00 EUR što svakako prelazi navedeni prag.

14. Slijedom navedenoga neosnovane su tvrdnje tužitelja o nedopuštenosti ovrhe zbog ništetnosti ovršne isprave. Pritom valja istaknuti da je o pitanju ništenosti ugovora o kreditu i založnom pravu sud odlučio u skladu sa čl. 12. st. 1. ZPP kao o prethodnom pitanju (Rev-3357/2018 od 26.10.2021.), a u okviru činjeničnih tvrdnji tužitelja o ništetnosti (Rev-785/2023 od 30.01.2024.).

14.1. S tim u vezi, sud nije prihvatio prijedlog tužitelja za prekid ove parnice do pravomoćnog okončanja postupka posl. br. P-1031/2024 koji se vodi povodom tužbe II-tužiteljice FH protiv Banke Kovanica d.d., radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i založnom pravu odnosno radi utvrđenja da navedeni ugovor nije nastao (str. 281-288 spisa). Ta tužba je podnesena 19.11.2024. odnosno 3 godine nakon pokretanja ovršnog postupka, odnosno više od 2 godine od pokretanja ovog postupka u kojem su tužitelji čak i zahtijevali da se upravo u njemu o ništetnosti ovršne isprave odluči kao o prethodnom pitanju. Ovdje tuženik Nekretnine Plus d.o.o. nije stranka te parnice koju je II-tužiteljica pokrenula protiv Banke Kovanica d.d., pa stoga presuda koja će se donijeti u tom postupku njega neće obvezivati niti će predstavljati pravomoćno presuđenu stvar u odnosu na njega, zbog čega bi se u ovoj parnici u svakom slučaju, i nakon okončanja parnice P-1031/2024, moralo meritorno odlučivati o navodima tužitelja o ništetnosti ugovora. Osim toga, uvidom u sadržaj tužbe od 19.11.2024. utvrđeno je da u njoj II-tužiteljica ne iznosi nikakve konkretne razloge ništetnosti ovršne isprave, osim krajnje paušalnih tvrdnji da je ugovor protivan prisilnim propisima (ne govori se kojim) i moralu društva (ne govori se kojim moralnim kategorijama) te da činidba iz ugovora nije određena, iako je ovaj sud u provedenom postupku utvrdio da predmetni ugovor sadrži određenu činidbu u pogledu glavnice (200.000,00 EUR), dok bi se samo promjenjiva kamatna stopa eventualno mogla smatrati neodređenom, međutim predmet ovršnog postupka nije naplata redovnih kamata, dok cijeli ugovor nije ništetan samo zbog promjenjive kamatne stope sve kako je prethodno obrazloženo. U takvim okolnostima prema ocjeni ovog suda nije bilo procesno oportuno prekidati ovu parnicu do pravomoćnog okončanja parnice posl. br. P-1031/2024, već je sud o ništetnosti ovršne isprave odlučio kao o prethodnom pitanju u okviru ove parnice.

15. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da ugovor o kreditu i založnom pravu nije ništetan iz onih razloga na koje su se tužitelji pozivali, pa ovrha koja je temeljem njega određena nije nedopuštena po toj činjeničnoj osnovi.

16. Nadalje, tužitelji se pozivaju i na razloge nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 7., 9. i 11. OZ.

17. Ovršnu ispravu predstavlja predmetni Ugovor o kreditu broj 31100008141 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04.06.2009., koji je javnobilježnički solemniziran.

18. Na temelju Ugovora o ustupanju potraživanja – cesiji od 30.11.2011. i Akta o cesiji kredita od 29.12.2014. (priloženi u ovršnom spisu posl. br. Ovr-1249/2021) utvrđeno je da je kreditor Banka Kovanica d.d. potraživanje iz ovršne isprave 30.11.2011. najprije prenijela cesijom na Cassa di Risparmio della Repubblica di San Marino S.p.A. kao novog vjerovnika, koji je potom to potraživanje 29.12.2014. prenio cesijom na ovdje tužitelja Nekretnine Plus d.o.o.

18.1. Navedeni ugovori o cesiji nisu javnobilježnički solemnizirani, nego je na njima izvršena sam ovjera potpisa ugovornih strana. Izvornik tih ugovora dostavljen je ovršnom sudu u predmetu posl. br. Ovr-1249/2021, i to podneskom ovrhovoditelja od 01.12.2021.

18.2. Tužitelji tvrdi da ne postoji paritet forme između navedenih ugovora o cesiji (sa samo ovjerenim potpisima) te ugovora o kreditu i založnom pravu (koji je javnobilježnički solemniziran), pa da su stoga ugovori o cesiji ništetni u smislu čl. 286. st. 2. ZOO.

18.3. Po čl. 286. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008; dalje: ZOO) ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drugačije određeno (st. 1.), a zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune tog ugovora (st. 2.).

18.4. Međutim, niti jednim propisom nije određeno da ugovor o kreditu i založnom pravu mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta. Po čl. 53. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007, 75/2009; dalje: ZJB) javnobilježnički akt potreban je za valjanost ugovora o raspolaganju imovinom maloljetnih osoba i osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost, zatim darovnih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimca te svih pravnih poslova među živima koje poduzimaju gluhi koji ne znaju čitati ili nijemi koji ne znaju pisati. Tužitelji niti ne tvrde da su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i založnom pravu bili maloljetni, gluhi, nijemi ili da im je bila oduzeta poslovna sposobnost (već se upravo suprotno može zaključiti iz potvrde javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba koji je solemnizirao ugovor). Stoga je u potpunosti neosnovano pozivanje tužitelja na čl. 286. st. 2. ZOO i „paritet forme“, kada se u konkretnom slučaju radi o pravnom poslu za kojeg zakonom nije propisan oblik javnobilježničkog akta.

18.5. No sve i da je kojim propisom određeno kako ugovor o kreditu i založnom pravu mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, ni u tom slučaju ne bi bilo mjesta primjeni čl. 286. st. 2. ZOO na način kako to tužitelji tvrde. Naime, ugovor o cesiji je samostalan ugovor kojeg sklapa vjerovnik sa trećom osobom, bez sudjelovanja dužnika. Stoga ugovor o cesiji ne predstavlja izmjenu i dopunu osnovnog ugovora (kojeg su sklopili vjerovnik i dužnik), zbog čega se pravilo iz čl. 286. st. 2. ZOO u svakom slučaju ne odnosi na sklapanje ugovora o cesiji sa trećom osobom, odnosno ugovor o cesiji ne mora biti sklopljen u istom obliku kao i ugovor između vjerovnika i dužnika.

18.6. Stoga su neosnovani navodi tužitelja da su ugovori o cesiji ništetni jer da ne postoji „paritet forme“ sa ugovorom o kreditu i založnom pravu, budući da konkretni ugovori o cesiji nisu morali biti javnobilježnički solemnizirani, bez obzira na to što je ugovor o kreditu i založnom pravu bio solemniziran (i to voljom ugovornih strana, a ne zakonskom obvezom).

19. Tužitelji su na pripremnom ročištu od 14.02.2023. doveli u pitanje i to jesu li ovlaštene osobe potpisale ugovore o cesiji, međutim i ovi navodi su izneseni potpuno paušalno. U svakom slučaju, tužitelji tu tvrdnju nisu istaknuli u ovršnom postupku, niti su povodom takvog žalbenog navoda upućeni na pokretanje parnice za nedopuštenost ovrhe, pa stoga svoj zahtjev za nedopuštenost ovrhe u ovoj parnici ne mogu temeljiti na toj činjeničnoj osnovi (Rev-610/2023 od 19.12.2023.), niti u tom kontekstu mogu tvrditi da su ugovori o cesiji „nepostojeći“.

20. Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da je tuženik na temelju dva ugovora o cesiji koji su sklopljeni u valjanom obliku postao vjerovnik potraživanja iz ovršne isprave. Time je tuženik (ovrhovoditelj) aktivno legitimiran tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ostvaren razlog nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ („ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave“).

21. Nadalje, tužitelji tvrde da ništa ne duguju ovrhovoditelju. Rješenjem o ovrsi određena je ovrha radi prisilne naplate kunske protuvrijednosti 200.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od 01.08.2012., a iz Izvatka iz ovjerenih poslovnih knjiga od 05.11.2021. prema kojem je tuženik kao ovrhovoditelj postavio ovršni zahtjev proizlazi da se navedeni iznos odnosi na glavnicu potraživanja iz kredita.

21.1. Prema tome, a kako je već obrazloženo, ovrha je određena radi prisilnog ostvarenja samo glavnice potraživanja iz kredita odnosno 200.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 01.08.2012.

21.2. Sud je upravo po dokaznom prijedlogu tužitelja od izvornog vjerovnika Banke Kovanica d.d. zatražio dostavu podataka o uplatama po kreditu, a navedena banka je dostavila Izvadak iz ovjerenih poslovnih knjiga sa stanjem na dan 30.11.2011. (što predstavlja datum prve cesije, kada je Banka Kovanica d.d. prestala biti vjerovnik) iz kojeg proizlazi da je dospjeli dug na taj dan iznosio 200.000,00 EUR, zatim 20.200,91 EUR dospjela redovna kamata, 40.709,57 EUR dospjela zatezna kamata i 7.232,40 EUR dospjeli troškovi i naknade, dok je na ime uplata evidentirano 0,00 EUR.

21.3. Iz navedenog proizlazi da do dana prve cesije na ime povrata kredita nije izvršena niti jedna jedina uplata (stanje uplata 0,00 EUR), pa je glavnica potraživanja iz kredita bila u potpunosti nenamirena te je potraživanje po toj osnovi iznosilo 200.000,00 EUR.

21.4. Tužitelji na niti jedan način nisu osporili točnost navedenih podataka o uplatama koje je dostavila Banka Kovanica d.d. kao izvorni vjerovnik.

21.5. Tužitelji nadalje nisu iznijeli tvrdnje da su bilo kakve uplate na ime povrata kredita nakon cesije od 30.11.2011. izvršene kasnijim vjerovnicima, niti su stavili ikakve dokazne prijedloge na tu okolnost (nisu dostavili nikakve potvrde o izvršenim plaćanjima, niti pribavu podataka o eventualnim uplatama), već su samo paušalno tvrdili „da ništa ne duguju ovrhovoditelju“, bez da su činjenično i dokazno supstancirali svoje tvrdnje o navodnom prestanku tražbine iz ovršne isprave.

22. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da je glavnica potraživanja iz kredita ostala u cijelosti nepodmirena te da potraživanje po toj osnovi iznosi 200.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (pri čemu tuženik kao ovrhovoditelj niti ne traži plaćanje redovnih kamata ni ostalih troškova), odnosno nakon nastanka ovršne isprave nije došlo do prestanka tražbine, pa nije ostvaren razlog nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ („ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka“).

23. Što se tiče tvrdnji tužitelja da je za naplatu tražbine nastupila zastara, valja istaknuti da je konkretna ovršna isprava – Ugovor o kreditu broj 31100008141 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04.06.2009. – javnobilježnički solemnizirana.

23.1. Tuženik je kao ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu priložio primjerak navedene isprave na kojoj je od strane javnog bilježnika istaknuta potvrda ovršnosti s danom 01.08.2012.

23.2. Po čl. 233. st. 1. ZOO tražbine koje su utvrđene javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina.

23.3. Budući da je konkretni Ugovor o kreditu i založnom pravu postao ovršan 01.08.2012., dok je temeljem njega prijedlog za ovrhu u predmetu posl. br. Ovr- 1249/2021 podnesen 08.11.2021., proizlazi zaključak da je ovršni postupak pokrenut unutar desetogodišnjeg zastarnog roka.

24. No bez obzira na navedeno, valja istaknuti da je konkretna ovrha određena radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine koja je osigurana založnim pravom upisanim u zemljišnu knjigu, odnosno tuženik kao ovrhovoditelj ima status založnog vjerovnika.

24.1. U skladu sa čl. 339. st. 1. i st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14; dalje: ZVDSP) pravo založnog vjerovnika na namirenje iz vrijednosti založene stvari ne zastarijeva.

24.2. Po čl. 222. st. 1. ZOO kada protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi.

24.3. Budući da tuženik u ovršnom postupku kao založni vjerovnik zahtijeva od tužitelja kao založnih dužnika namirenje svoje tražbine iz vrijednosti zaloga upravo u smislu čl. 339. ZVDSP i čl. 222. ZOO, to njegovo pravo ne može zastariti. Stoga su u cijelosti irelevantne tvrdnje tužitelja da je predmetna tražbina u stvarnosti dospjela prije 01.08.2012. (pa da bi time do 08.11.2021. protekao 10-godišnjih zastarni rok za pokretanje ovrhe), odnosno da je banka svojevoljno pomicala rok dospijeća.

25. Međutim po čl. 222. st. 2. ZOO zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može se namiriti ni iz opterećen stvari.

25.1. Po čl. 233. st. 2. ZOO sve povremene tražbine koje proistječu iz javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina, a po čl. 226. st. 1. ZOO tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima (bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama kao što su kamate) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

26. Slijedom citiranih zakonskih odredbi kada je za određeno potraživanje upisano založno pravo, ne može nastupiti zastara prava na naplatu glavnice iz vrijednosti založene stvari, dok u pogledu zateznih kamata zastara može eventualno nastupiti samo u odnosu na zatezne kamate koje su dospjele izvan roka od 3 godine prije pokretanja ovršnog postupka (Rev-87/2022 od 12.04.2022.), pod pretpostavkom da za njih zastarni rok već prije nije bio u prekidu i iznova započet.

26.1. U konkretnom slučaju, s obzirom na upisano založno pravo, sud zaključuje da u svakom slučaju nije nastupila zastara u pogledu glavnice od 200.000,00 EUR i u pogledu zateznih kamata koje na taj iznos dospijevaju od 08.11.2018. pa nadalje, jer se radi o zateznim kamatama koje su dospjele unutar 3 godine prije podnošenja prijedloga za ovrhu od 08.11.2021. u predmetu posl. br. Ovr-1249/2021.

27. Što se tiče zateznih kamata koje su dospijevale od 01.08.2012. do 07.11.2018., valja istaknuti kako iz stanja spisa proizlazi da su se u pogledu istog potraživanja protiv ovdje tužitelja već vodili postupci radi prisilne naplate, i to na temelju zadužnice OV- 11231/09 (str. 96-97 spisa) protiv I-tužitelja te na temelju zadužnice OV-11232/09 (str. 78-79 spisa) protiv II-tužiteljice. Sami tužitelji su navodima sa ročišta od 14.02.2023. i 07.03.2025. potvrdili da su se navedeni postupci prisilne naplate temeljem zadužnica protiv njih provodili radi naplate istog potraživanja u pogledu kojeg se vodi ovaj postupak. Raniji vjerovnik Banka Kovanica d.d. te zadužnice je podnio na izravnu naplatu prijedlogom od 29.03.2011. (str. 74-75, 92-93 spisa). Iz Potvrde Financijske agencije od 11.11.2021. (koja se nalazi u priklopljenim spisima posl. br. P-995/2021 i P-996/2021) proizlazi da se zadužnica OV-11231/09 protiv I-tužitelja izvršavala od 21.04.2011. pa sve do 24.06.2021., dok se zadužnica OV-11232/09 protiv II-tužiteljice izvršavala od 21.04.2011. pa do 04.08.2018., s time da su s obje navedene zadužnice prestale izvršavati na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima odnosno jer u zakonom predviđenom razdoblju nije bilo nikakve naplate.

27.1. Budući da se protiv tužitelja temeljem navedenih zadužnica provodio postupak radi prisilne naplate istog potraživanja kao i u ovom predmetu (što je obuhvaćalo i zatezne kamate) te da su ti postupci okončani iz razloga koji se ne može pripisati vjerovniku, zastara je bila u prekidu za vrijeme trajanja tih postupaka te je sukladno čl. 245. st. 5. ZOO počela iznova teći kada su ti postupci okončani (Rev-441/2022 od 25.01.2023., Rev-534/2024 od 15.05.2024., Rev-1027/2021 od 03.05.2022.), odnosno kada su zadužnice isknjižene iz Očevidnika naplate Financijske agencije.

27.2. U odnosu na I-tužitelja zadužnica OV-11231/09 je isknjižena 21.04.2021., pa je zastara za zatezne kamate dospjele od 01.08.2012. do 07.11.2018. iznova počela teći 22.04.2021., a kako je prijedlog za ovrhu na nekretnini u predmetu posl. br. Ovr- 1249/2021 podnesen 08.11.2021., to znači da u odnosu na I-tužitelja zastara naplate zateznih kamata dospjelih od 01.08.2012. do 07.11.2018. uopće nije nastupila.

27.3. Međutim, u odnosu na II-tužiteljicu zadužnica OV-11232/09 je isknjižena 04.08.2018., pa je zastara za ranije dospjele zatezne kamate iznova počela teći 05.08.2018. Budući da je prijedlog za ovrhu na nekretnini u predmetu posl. br. Ovr- 1249/2021 podnesen 08.11.2021., to znači da je novi ovršni postupak pokrenut izvan trogodišnjeg zastarnog roka za naplatu zateznih kamata (od dana kada je zastara ponovno počela teći), zbog čega je u odnosu na II-tužiteljicu došlo do zastare naplate zateznih kamata koje su dospijevale od 01.08.2012. do 07.11.2018., odnosno izvan trogodišnjeg zastarnog roka prije podnošenja prijedloga za ovrhu od 08.11.2021. u predmetu posl. br. Ovr-1249/2021.

28. Utoliko je ovrha određena rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-1249/2021 od 06.12.2021. nedopuštena iz razloga koji je predviđen u čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ („ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom“), i to samo u pogledu II-tužiteljice FH za naplatu zateznih kamata koje su dospijevale od 01.08.2012. do 07.11.2018., dok u preostalom dijelu nije nastupila zastara kako je prethodno obrazloženo.

29. Stoga je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu valjalo prihvatiti, a u preostalom dijelu odbiti jer nisu ostvareni preostali razlozi nedopuštenosti ovrhe, pa je odlučeno ka pod točkama I., II. i III. izreke ove presude.

30. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja kao nepotreban. Naime svi dokazi, pa tako i saslušanje stranaka, provodi se radi utvrđenja istinitosti neke od činjenica na koje su se stranke pozvale. U ovom predmetu tužitelji nisu istaknuli niti jednu činjenicu radi utvrđenja čije istinitosti bi bilo potrebno provoditi dokaz njihovim saslušanjem, već upravo suprotno sve relevantne činjenice su sa potpunom sigurnošću utvrđene na temelju dokumentacije u spisu, pa se u ovom predmetu radilo samo o pravnim pitanjima, zbog čega saslušanje stranaka nije bilo potrebno.

30.1. Nadalje sud je odbio i prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja kao nepotreban, jer iz dokumentacije u spisu proizlazi da na ime povrata kredita nije izvršena niti jedna uplata, a tuženik u ovršnom postupku potražuje naplatu čiste glavnice i pripadajućih zateznih kamata, pa je potpuno nejasno što bi se financijskim vještačenjem utvrđivalo. Vezano uz navode tužitelja da je vještačenje potrebno radi „identifikacije tražbine“ valja istaknuti da je identitet tražbine određen ovršnom ispravom i pripadajućim izvatkom iz poslovnih knjiga u skladu sa kojima je postavljen ovršni zahtjev, a iz kojih isprava je potpuno jasno da je ovrha određena u pogledu glavnice potraživanja iz kredita (200.000,00 EUR) i pripadajućih zateznih kamata od 01.08.2012. (na ugovoru o kreditu je potvrda ovršnosti sa danom 31.07.2012.).

30.2. Konačno, sud je na prijedlog tužitelja izvršio uvid u spise Ovr-662/2021, Ovr- 663/2021, P-995/2021 i P-996/2021, međutim u tim predmetima se radi o proglašenju nedopuštenosti izravne naplate na temelju zadužnica koje je pokrenula Banka Kovanica d.d. protiv ovdje tužitelja kao ovršenika. To što su 2021. godine protiv tužitelja temeljem zadužnica pokrenuti postupci izravne naplate od strane drugog vjerovnika nije relevantno za presuđenje u ovom predmetu, a s obzirom na one činjenice povodom kojih su tužitelji upućeni u parnicu i koje su isticali u ovoj parnici (pritom valja napomenuti da iz priklopljenih ovršnih spisa proizlazi da je Banka Kovanica d.d. u konačnici povukla prijedloge za ispravnu naplatu na temelju zadužnica protiv tužitelja).

31. Tuženik je u parnici uspio u pretežitom dijelu, odnosno nije uspio samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa su mu tužitelji na temelju čl. 154. st. 5. ZPP dužni naknaditi troškove postupka. Vrijednost predmeta spora iznosi 6.636,14 EUR (naznačena u tužbi), a tuženika je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa su mu na temelju čl. 155. ZPP i uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023) priznati sljedeći troškovi postupka:

- sastav odgovora na tužbu – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podneska od 14.06.2022. – 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 14.02.2023., 20.11.2024. i 07.03.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- zastupanje na ročištu od 23.05.2022. – 125,00 EUR (Tbr. 9/2),

što ukupno iznosi 1.375,00 EUR (sa uključenim PDV), pa je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 17. travnja 2025.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Jasna Matičević;

2. odvjetnik Hinko Žerjav.