REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2165/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja HM VL. AUTOLIMAR RANAC EXPRESS iz Šartovca, Šartovačko brdo 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici ŠM, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, radi isplate 65,61 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 8. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 65,61 EUR sa zateznom kamatom od 9. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 6,64 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi (list 1.- 7. spisa) i daljnjem tijeku postupka u bitnome navodi da je tražbina o kojoj je riječ u ovom postupku nastala povodom prometne nesreće koja se dogodila 29. ožujka 2024. u kojoj je nastala šteta na vozilu marke BMW, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su njegovi djelatnici 3. travnja 2024. pri procijeni štete napravili zapisnik referentni broj: 09-AO- 6034/2024. Nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje) i tužitelj je predmetno vozilo popravio odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Za svoju uslugu ispostavio je račun br. 15- POI-1 na ukupan iznos od 511,47 EUR (PDV uključen). Budući da je štetu o kojoj je riječ u ovom postupku obvezan nadoknaditi tuženik sukladno polici osiguranja koju ima sklopljenu s oštećenikom, tužitelj mu je račun popravka poslao na ovjeru i znanje putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 445,86 EUR. Službena cijena sata rada limara i lakirera tužiteljeve radionice je 37,19 EUR po satu uvećano za PDV i tužitelj tu cijenu ima pravo slobodno odrediti s obzirom na načela tržišnog natjecanja. Tuženik odbija isplatiti razliku od 65,61 EUR navodeći da taj iznos obuhvaća cijenu rada tužiteljevog limara i lakirera po satu u visini koju on ne priznaje. Upravo ta razlika u cijeni rada je predmet ovoga spora. Budući da tuženik ne može određivati cijenu sata rada ili usluge drugog gospodarskog subjekta, ne može ni osporavati račun po toj osnovi. Sama činjenica što tuženik kao odgovorni osiguratelj štetnika ne priznaje visinu satnice rada tužitelja kao ovlaštenog servisera je potpuno neodlučna u ovom predmetu i ne znači da tuženik taj trošak nije dužan naknaditi odnosno izvršiti isplatu do punog iznosa računa. Tužitelj je taj iznos ovlašten potraživati od tuženika jer mu je oštećenik cesijom prenio tražbinu o kojoj je riječ u ovom postupku, a koju je na temelju svojeg ugovora o osiguranju imao spram tuženika. Tuženiku je o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja poslana notifikacija kojom je isti obaviješten o ustupanju tražbine u smislu odredbe čl. 82. Zakona o obveznim odnosima. Stoga se u konkretnom slučaju više o ne radi o obvezno pravnom odnosu između tuženika i oštećenika FM, već o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 67. i 68. spisa) i daljnjem tijeku postupka priznaje nastanak štetnog događaja, postojanje ugovora o osiguranju i police osiguranja od automobilske odgovornosti broj 010916829073, kao i odgovornost osiguranika tuženika, a osporava aktivnu legitimaciju, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kojeg tužitelj temelji na Ugovoru o cesiji s oštećenikom. Navodi da je 29. ožujka 2024. zaprimio odštetni zahtjev po čijoj je obradi, nakon izvršene procjene na temelju dokumentacije o šteti, na ime naknade imovinske štete na automobilu registarske oznake [registarska oznaka] isplatio iznos od 445,86 EUR čime je u cijelosti ispunio svoju obvezu iz odnosa osiguranja. Temeljem navedenih okolnosti tuženik osporava da bi bilo koja daljnja obveza na ime glavnice ili zateznih kamata postojala temeljem činjenica u ovom postupku te osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju koja se temelji na Ugovoru o ustupu potraživanja (cesiji) i tijek zateznih kamata jer je izvršenom isplatom podmirio svaku obvezu bilo prema oštećeniku bilo prema tužitelju.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu i to: račun broj 15-POI-1 od 24. travnja 2024. (list 9. spisa), zapisnik o izvidu štete za oznaku štete 09-AO6034/2024 (list 10. spisa), dopis Croatia osiguranja osiguraniku EM (list 11. i 12. spisa), potvrda o uplati Croatia osiguranja iznosa od 445,86 EUR tužitelju (list 13. i 14. spisa), tužiteljev cjenik autolakirerskih usluga (list 17. spisa), ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 18. i 19. spisa), notifikacija o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 20. spisa), dopis kojom se tuženik obavještava o ustupanju tražbine (list 21. spisa), mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske (list 36. – 39. spisa), dopis Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (list 60. i 61. spisa) i račun Opel servisa Kašnar od 12. rujna 2023. (list 69. spisa). Sud je razmotrio sudsku praksu dostavljenu u spis predmeta iako se ista ne smatra dokazom u ovom postupku jer se ne odnosi na isto činjenično stanje među istim strankama.

4. Sud nije proveo dokaz saslušanjem oštećenika FM ni ovlaštene osobe tužitelja, niti dokaz prometno tehničkim vještačenjem na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e a niti dokaz provođenjem prometno-tehničkog vještačenja na okolnost je li oštećeni na području Bjelovarsko- bilogorske županije gdje ima prebivalište mogao popraviti vozilo po cijeni sata nižoj od one navedene u računu tužitelja, odnosno kolike su prosječne cijene rada na području Bjelovarsko-bilogorske županije od strane neovlaštenih servisa, te da li je isplaćenim iznosom bio moguć popravak vozila kod većeg broja neovlaštenih autoservisera na području Bjelovarsko-bilogorske županije. Nadalje, sud nije proveo ni dokaz pribavljanjem police obveznog osiguranja od tuženika. Te dokaze sud nije proveo jer ih nije smatrao svrsishodnima, odnosno i bez njihova provođenja je mogao donijeti odluku u ovom postupku, a nije ih smatrao ni ekonomičnima s obzirom na cijenu njihova izvođenja i vrijednost predmeta spora u ovom postupku. Sud nije uzeo u obzir ni dokaze dostavljene uz tužiteljev podnesak poslan sudu 31. ožujka 2025. jer isti nije dostavljen pravovremeno u smislu toga da sud nije mogao zajamčiti da će tuženik zaprimiti taj podnesak osam dana prije održavanja ročišta 8. travnja 2025. (među ostalim i zaprimio ga je tek 3. travnja 2025.).

5. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a te je na temelju rezultata provedenog postupka i primjenjujući ovlast odlučivanja po slobodnoj ocjeni iz odredbe čl. 464.a ZPP-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Tužitelj od tuženika traži isplatu od 65,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama temeljem računa br. 15-POI-1 ispostavljenog za izvršene popravke automobila oštećenog u prometnoj nesreći.

7. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. U vezi s aktivnom legitimacijom valja razmotriti odredbe mjerodavnog zakona o prijenosu tražbine. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, pri čemu u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja i sporedna prava kao što su pravo prvenstvene naplate, pravo na kamate, ugovornu kaznu i slično. Za ustup tražbine u skladu s odredbom čl. 82. st. 1. ZOO-a nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Prema odredbi čl. 88. st. 4. ZOO-a u slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kada je obaviješten o ustupanju. Odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a propisano je da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

9. Iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 18. i 19. spisa, dalje: Ugovor o ustupanju) proizlazi da je tužitelj (Primatelj tražbine u tom ugovoru) popravio štetu nastalu oštećeniku FM (Ustupitelj tražbine u tom ugovoru), da je za to ispostavio račun 15-POI-1 u iznosu 511,47 EUR (PDV uključen) (čl. 1. st. 1.1. i st. 1.2. Ugovora o ustupanju). Taj račun je osiguravajuće društvo Croatia osiguranje d.d. (Dužnik u tom ugovoru) podmirilo u iznosu od 445,86 EUR (čl. 1. st. 1.3. Ugovora o ustupanju). Ustvrđeno je da, kao prvo, Ustupitelj tražbine (oštećenik) ima prema Dužniku (osiguravajućem društvu) tražbinu u iznosu od 65,61 EUR. Kao drugo, Primatelj tražbine (autoradionica) ima tražbinu prema Ustupitelju (oštećeniku) na iznos od 65,61 EUR. Ugovorom o ustupanju je Ustupitelj (ovdje oštećenik FM) ustupio Primatelju tražbine (ovdje tužitelju - autoradionici), radi ispunjenja svoje naprijed navedene obveze, tražbinu u navedenom iznosu od 65,61 EUR koju ima prema Dužniku (osiguravajućem društvu). Stoga Primatelj tražbine (ovdje tužitelj - autoradionica) sada taj iznos ima pravo potraživati od Dužnika (ovdje tuženika – osiguravajućeg društva) (čl. 1. st. 2.1. Ugovora o ustupanju). Iz obavijesti koja prileži spisu proizlazi da je Dužnik uredno obaviješten o tom ustupanju (list 20. i 21. spisa).

10. Budući da iz priloženih dokaza ni na koji način ne proizlazi da je prijenos tražbine bio zakonski ili ugovorno zabranjen niti da su postojali drugi nedostaci u vezi s prijenosom, sud je utvrdio da je tražbina valjano prenesena. Pritom valja naglasiti da prenesena tražbina u iznosu od 65,61 EUR do sada nije podmirena ni Prenositelju tražbine (ovdje oštećeniku) ni Primatelju tražbine (ovdje tužitelju).

11. Budući da Primatelj tražbine ima ista prava prema Dužniku kao Ustupitelj tražbine, u nastavku valja utvrditi koja prava je FM kao Ustupitelj imao prema društvu Croatia osiguranje d.d. kao Dužniku temeljem predmetnog štetnog događaja i njihovog ugovornog odnosa.

12. Odredbom čl. 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

13. Šteta se u smislu odredbe čl. 1085. st. 1. ZOO-a popravlja prije svega uspostavljanjem prijašnjeg stanja, a ako to nije moguće davanjem odgovarajućeg iznosa novca (čl. 1085. st. 2. ZOO-a).

14. Iz izvida štete broj 09-AO-6034/2024 (list 10. spisa) proizlazi da je tuženik pregledao 3. travnja 2024. oštećeno vozilo BMW 3. serija E90/91 318D broja šasije [broj šasije] povodom prometne nesreće od 29. ožujka 2024. Tuženik je procijenio da je za popravak automobila potreban lakirerski potrošni materijal u iznosu od 137,69 EUR i da je radno vrijeme koje je potrebno za izvođenje lakirerskih radova 4.30 sati a ostalih radova 3.00 sati.

15. Iz računa 15-POI-1 od 23. travnja 2024. proizlazi da ga je tužitelj izdao FM za izvršenih 3 sata limarskih radova i 4,30 sati lakirerskih radova te za potrošni materijal ukupne vrijednosti 137,69 EUR za automobil broja registracije [adresa] povodom štete broj 09-AO-6034/2024 (list 9. spisa). Ukupan iznos računa je od 511,47 EUR (PDV uključen).

16. Iz potvrde o uplati na listu 13. spisa proizlazi to da je tuženik tužitelju isplatio iznos od 445,86 EUR uz opis plaćanja „Isplata za FM EM po 09-AO6034 2024/1‟.

17. Iz naprijed navedene dokumentacije proizlazi da su procjena štete, popravak automobila i izdavanje računa te njegovo djelomično plaćanje izvršeni upravo povodom štetnog događaja od 29. ožujka 2024., koji je tuženik označio svojim brojem štete 09-AO-6034/2024, i to za automobil broja registracije BJ653JR. Među strankama nije sporno da je taj automobil osiguran na temelju ugovora sklopljenog između oštećenika i tuženika, a povodom čega je izdana i polica osiguranja od automobilske odgovornosti broj 01091682907319.

18. Prije svega valja zaključiti da je iz perspektive oštećenika iznos štete u ovom slučaju trošak uspostave prijašnjeg stanja odnosno iznos naznačen na računu za popravak automobila (511,47 EUR PDV uključen) jer je to tražbina koju je tužitelj imao prema oštećeniku odnosno iznos za koji je umanjena oštećenikova imovina zbog popravka vozila.

19. Vezano za osnovu temeljem koje oštećenik može zahtijevati isplatu iznosa štete od tuženika kao osiguravajućeg društva, valja uzeti u obzir odredbu čl. 921. ZOO-a kojom je propisano da se ugovorom o osiguranju osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja se obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.

20. Odredbom čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da se osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja te da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. S druge strane, odredbom čl. 949. st. 4. ZOO-a propisano je da su pravovaljane odredbe ugovora kojima se naknada ograničuje na manji iznos od iznosa štete.

21. Vezano za visinu štete, tuženik ne osporava tužiteljev broj utrošenih sati rada (razvidno na listu 9. spisa u rubrici računa pod nazivom „količina‟) jer taj broj, među ostalim, odgovara tuženikovoj procjeni potrebnih sati rada za popravke oštećenja u ovom slučaju (razvidno iz kategorije tuženikovog zapisnika „radno vrijeme za popravak lim, meh, tap, plast, elek i ostali radovi osim lak ‟ te „radno vrijeme za lakiranje‟ na listu 10. spisa). Isto tako, ukupna cijena potrošnog materijala naznačena u tužiteljevom računu odgovara tuženikovoj procijeni.

22. Tuženik osnovu i visinu tužbenog zahtjeva osporava isključivo dovodeći u pitanje tužiteljevo pravo da za sat rada limara i lakirera obračuna cijenu od 37,19 EUR po satu (uvećano za PDV). Pritom tuženik ne navodi da bi njegova odgovornost bila ograničena izričitom ugovornom odredbom ugovora o osiguranju u kojoj bi bila navedena cijena sata rada ili način njezina njezin izračuna. Tužitelj navodi da je navedene radove obračunao prema svojem cjeniku koji se primjenjuje u svim njegovim radionicama i u kojem se limarski i lakirerski rad naplaćuje 37,19 EUR po satu (uvećano za PDV) (cjenik na listu 17. spisa, na snazi od 27. listopada 2023.).

23. S obzirom na naprijed navedeno, radi odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva u nastavku valja ispitati je li cijena sata rada limara i lakirera kojim je izvršena uspostava prijašnjeg stanja zakonita i može li oštećenik, odnosno osoba na koju je prenio tražbinu, zahtijevati puni iznos popravka od osiguratelja automobila sukladno ugovoru o osiguranju.

24. Sud će se osvrnuti na zakonitost oštećenikovog izbora da automobil popravi u tužiteljevoj radionici. Sud prije svega ukazuje na to da je HANFA zauzela stav da oštećenik odnosno osigurana osoba može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila kojeg mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja (stav HANFA-e, list 60. i 61. spisa). Sud taj zaključak HANFA-e smatra osnovanim i primjenjivim u ovom slučaju jer bi u protivnom osiguravajuća društva utjecala na tržišno natjecanje među serviserima koji popravljaju automobile.

25. Vezano za tužiteljeve cijene popravka automobila, na prvom mjestu valja istaknuti da iz spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj cijene koje je naveo u svojem cjeniku i koje je zaračunao za popravak ovdje oštećenog vozila odredio kršenjem propisa o tržišnom natjecanju niti drugih pravila koja su se u vrijeme određivanja cijena i nastanka činjenica u ovome postupku primjenjivala u Republici Hrvatskoj.

26. Vezano za tuženikov argument da bi drugi serviseri na tržištu za isti rad naplaćivali drugačiju odnosno nižu cijenu, sud smatra da tužitelj kao serviser, u okviru poštovanja propisa o tržišnom natjecanju i ostalih pravnih pravila, ima pravo slobodno odrediti cijenu svojih radova. U tom smislu ta cijena može biti niža od, jednaka ili viša od cijene koju subjekti koji obavljaju istovrsnu djelatnost na istom području naplaćuju za istovrsne radove te ne mora biti ni prosječna cijena koju je on naplaćivao za istovrsne radove u prošlosti. Tužiteljev izbor cijene može utjecati na to hoće li kao izvršitelj određenih radova opstati na tržištu i hoće li da drugi subjekti odabrati kao svog suugovaratelja za popravak vozila, ali dok god ne krši mjerodavne propise njegov izbor cijene rada je slobodan. S tim u vezi valja naglasiti i to da je stav HANFA-e da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici.

27. Temeljem svega naprijed navedenoga, sud je utvrdio da je oštećenik bez povrede mjerodavnih propisa odabrao ovdje tužitelja za suugovaratelja s kojim je sklopio ugovor o djelu u smislu odredbe čl. 590. ZOO-a temeljem kojega je popravljen oštećeni automobil i da je tužitelj zakonito odredio i zaračunao cijene rada limara i lakirera po satu.

28. Naposljetku valja još jednom naglasiti da ne postoji ništa u spisu predmeta što bi upućivalo na to da je oštećenik na bilo koji način doprinio nastanku štete niti nesavjesno izvršavao svoje ugovorne obaveze odabirom servisa koji zakonito posluje i koji je prema stanju spisa predmeta popravke izvršio bez nedostataka.

29. Temeljem naprijed navedenih zaključaka, sud je utvrdio da je oštećenik imao pravo zahtijevati od tuženika kao osiguravajućeg društva naknadu iznosa za popravak automobila uvećanog za PDV, dakle u visini od 511,47 EUR. Nakon što je tuženik tužitelju isplatio iznos od 445,86 EUR, na njegovoj strani je i dalje ostala obveza plaćanja iznosa 65,61 EUR oštećeniku (jer u tom trenutku tražbina još uvijek nije bila prenesena). To predstavlja iznos koji tuženik dugovao oštećeniku temeljem njihova odnosa osiguranja povodom prometne nesreće o kojoj je riječ u ovom postupku.

30. Budući da je tražbina u iznosu od 65,61 EUR ugovorom o cesiji valjano prenesena na ovdje tužitelja, i da navedeni u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, tužitelj može od tuženika zahtijevati iznos od 65,61 EUR i valjalo mu je taj dio dosuditi u točki I. izreke presude.

31. Valja naposljetku napomenuti i to da ne postoji ugovorna ili zakonska osnova koja bi ograničavala pravo tužitelja kao servisera zahtijevati od tuženika kao osiguravajućeg društva ustupljenu tražbinu (ne postoji zaseban ugovorni odnos tužitelja i tuženika).

32. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a i čl. 84. st. 1. ZOO-a, čl. 1046. ZOO-a, čl. 1085. ZOO-a, čl. 921. ZOO-a i čl. 9. ZOO-a presudio kao u točki I. izreke presude i usvojio tužbeni zahtjev.

33. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a jer je ustupanjem glavne tražbine na tužitelja prešlo pravo zahtijevati od tuženika kao dužnika i zateznu kamatu na glavnicu. Zatezna kamata dosuđena je temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a kojim je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, Na računu br. 15-POI-1 je kao dan izdavanja računa naznačen 23. travnja 2024. te je navedeno da se iznos iz tog računa ima platiti u roku od 15 dana. Tužitelj tužbom traži zateznu kamatu od 9. svibnja 2024., dakle od prvog dana nakon isteka roka za plaćanje dugovanog iznosa. Stoga mu je sud i dosudio tu kamatu od 9. svibnja 2024. i odlučio kao u točki I. izreke.

34. Vezano za visinu zakonske zatezne kamate, sud je istu odredio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose koji ne potječu iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Sud je uzeo u obzir da utužena tražbina proizlazi iz ugovora o osiguranju između oštećenika i tuženika kao osiguravajućeg društva te stoga nije riječ o ugovoru između dva trgovaca ni ugovoru između trgovca i osobe javnog prava pa je odgovarajuće uvećanje stope za tri postotna poena. Okolnost da je kasnije tražbina prenesena na pravnu osobu ne mijenja svojstvo same tražbine.

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 151. st. 1. i 2. ZPP-a, čl. 154 st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a

36. Tužitelj je na ročištu 8. travnja 2025. (list 90. i 91. spisa) zatražio naknadu troškova parničnog postupka u vidu jednokratne nagrade sukladno Tbr. 7. t. 9. Odvjetničke tarife u iznosu od 100,00 EUR uvećano za PDV te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 EUR.

37. Sud je tužiteljev zahtjev za naknadom troška našao u osnovanim u sljedećem dijelu. Uzimajući u obzir visinu predmeta spora od 65,61 EUR, sud mu je dosudio iznos jednokratne nagrade od 100,00 EUR temeljem odredbe Tbr. 7. t. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine‟ br. 138/23., dalje: Tarifa) i odredbe Tbr 54. Tarife uvećano u iznos PDV-a od 25,00 EUR temeljem Tbr. 46. Tarife. Sud je tužitelju na ime troška radnji u postupku priznao ukupno 125,00 EUR.

38. Nadalje, sud je tužitelju priznao osnovanim trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR temeljem odredbe čl. 4. st. 1. i čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine‟ br. 118/18. i 51/23.) u vezi s Tbr. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine‟ br. 37/23.), a potvrda o plaćanju te pristojbe nalazi se na listu 62. spisa, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR u skladu s čl. 4. st. 4. Zakona o sudskom pristojbama i Tbr. 2. i Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, jer je tužitelj obveznik plaćanja te pristojbe kao stranka koja je uspjela sa zahtjevom u sporu. Sud je tužitelju na ime troška sudskih pristojbi priznao ukupno 19,91 EUR.

39. Slijedom navedenoga, sud je u točki II. izreke tužitelju dosudio trošak postupka u ukupnom iznosu od 144,91 EUR.

40. Sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 6,64 EUR u točki III. izreke. Taj iznos predstavlja razliku između ukupnog iznosa od 26,54 zatraženog na ime sudskih pristojbi i iznosa koji je za taj trošak dosuđen kako je obrazloženo u točki 38. obrazloženja ove presude.

U Zagrebu 17. travnja 2025.

SUDAC

Aleksandra Gumzej

pisani prijedlog odluke izradila viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest dana) od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem sustava eKomunikacije ovom sudu. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku