Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-466/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Marijani Brajak Mateša, u pravnoj stvari tužiteljice NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po Ivanu Borni Ninčeviću, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 07942675532, Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku MJ, zaposleniku tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 26. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, po objavi dana 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70023930 koji su sklopili tužitelj NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 07942675532, Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb, kao kreditor, koja glasi: „8. Naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje: 0,50% (slovima: nulacijelihpetposto) od iznosa kredita stambene štednje.”

II Nalaže se tuženiku WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 07942675532, Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb isplatiti tužiteljici NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 487,26 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 31.10.2014. do 31.7.2015. po stopi koja se obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 07942675532, Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb isplatiti tužiteljici NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 489,81 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 26. veljače 2008. sklopila Ugovor o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70023930 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim ugovorom se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 166.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, umanjeno za iznos svih sredstava prispjelih na račun stambene štednje nakon potpisa toga Ugovora. Tuženik je tužitelju čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu nametnuo obvezu plaćanja naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje u visini od 0,5% iznosa kredita, a koja odredba je po stavu tužiteljice ništetna. Navedenu tvrdnju tužiteljica obrazlaže ističući da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio koliko će iznositi predmetna naknada jer tuženik nije tužiteljici točno prezentirao koje će troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste troškove tužiteljica morala naknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Osim toga, predmetni Ugovor o kreditu, zaključen na opisani način, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, sastavljen na unaprijed otisnutom obrascu pripremljenom od strane tuženika kao trgovca, zaključen je protivno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, u daljnjem tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Naime, člankom 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje, tuženik je dana 31. listopada 2014. naplatio od tužitelja iznos od 487,26 EUR, slijedom čega tužiteljica predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio naprijed navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice ističući da je Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (Narodne novine broj 117/1997, 109/1997, 76/1999, 10/2001, 92/2005) u članku 11. stavku 2. propisano da: ˝Opće uvjete poslovanja stambene štedionice odobrava Hrvatska narodna banka.". Dalje, Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje propisano je u članku 20. stavku 3.: ˝Opći uvjeti poslovanja stambene štedionice koji se odnose na stambene kredite sastavni su dio ugovora.˝ Tako je Općim uvjetima poslovanja u članku 14. stavku 10. koje su bile važeće u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu propisano sljedeće: Za odobravanje kredita stambene štednje Stambena štedionica zaračunava naknadu za stavljanje kredita na raspolaganje u visini 1% kredita stambene štednje (0,5% u tarifi spore štednje, tarifi K60 i tarifi K100). Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tarifi K60 naplaćena je naknada u iznosu od 0,50% kredita. Tuženik posebno naglašava da su navedeni Opći uvjeti poslovanja odobreni od strane Hrvatske narodne banke i to rješenjem Ur. broj:

608 – 020/09 – 06/ŽR od 26.09.2006. Iz ovoga je vidljivo da i sama Hrvatska narodna banka kao regulator poslovanja Štedionice, odobravanjem Općih uvjeta poslovanja priznaje predmetnu naknadu, odnosno troškove koji postoje za Štedionicu u kreditnom postupku. Dakle, praksa u vezi naknada koja je primjenjiva na bankarsko poslovanje nije primjenjiva i na poslovanje stambenih štedionica, čije je poslovanje uređeno i posebnim (lex specialis) Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje. Tuženik ističe da se ne može smatrati nepoštenom odredba koja je propisana Općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku zaključenja ugovora, a koje Opće uvjete poslovanja je u skladu sa zakonom i svojim ovlastima odobrila Hrvatska narodna banka. U odnosu na prigovor tužiteljice da joj nije prezentirana struktura troškova obuhvaćena predmetnom naknadom tuženik ističe da je jasno, a i po prirodi stvari razumljivo da predmetna naknada svakako obuhvaća radnje kao što su obrada, upravljanje, evidentiranje i isplata kredita. Također ističe da nijedna pravna odredba koja je bila na snazi na datum sklapanja ugovora o kreditu nije obvezivala tuženika na to da se konkretno navedu usluge pružene u zamjenu za naknadu te stoga tuženik ne smije trpjeti štetne posljedice. Tuženik nadalje navodi da je kredit Štedionice odobren i isplaćen s fiksnom kamatnom stopom što znači da klijent tijekom cijele otplate kredita uvijek ima jednaku otplatnu ratu kredita, odnosno da tuženik, nema promjenjivu kamatnu stopu kojom bi mogla pokriti troškove odobravanja i isplate kredita i dodatno zaraditi na kamatnoj marži. Zaključno tuženik ističe da je samim uvidom u odredbu članka 8. ugovora o kreditu vidljivo da se radi o jasnoj, lakoj razumljivoj i uočljivoj odredbi ugovora o kreditu. Odredba ugovora o kreditu kojim je propisana naknada ne samo da je gramatički jasna i lako razumljiva već je tužiteljica mogla jasno izračunati i ekonomski efekt te naknade. A ukoliko nije mogao izračunati ovaj efekt svakako ga je mogao vidjeti u otplatnoj tablici dostavljenoj uz ugovor o kreditu.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu sa izvodom za kreditno financiranje (list 6 do 22 spisa), dopis tuženika (list 23 spisa), izvod sa računa kredita stambene štednje za 2014. (list 24 spisa), otplatnu tablicu kredita za međufinancniranje (list 35 do 44 spisa), ugovor o kreditu (list 45 do 58 spisa), Opće uvjete poslovanja (list 59 do 62 spisa), rješenje HNB (list 63 do 64 spisa), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 71 – 93 spisa), tijekom postupka na okolnosti prilikom sklapanja ugovora saslušani su svjedok HJ (list 99 spisa) i tužiteljica (list 99 – 100 spisa).

4. Temeljem naprijed provedenih dokaza sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnivanim u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 8 Ugovora o kreditu za međufinaciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70023930 u dijelu koji glasi: „8. Naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje: 0,50% (slovima: nulacijelihpetposto) od iznosa kredita stambene štednje.”

6. Među strankama nije sporno da je zaključen naprijed navedeni ugovor o kreditu u kojem je sadržana i osporena odredba čl. 8. u kojoj je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje.

Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporno je pitanje je li naprijed navedena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna te ima li posljedično tužiteljica pravo na povrat plaćene naknade.

8. Svjedok HJ, djelatnica tuženika, saslušana na ročištu održanom dana 26. ožujka 2025. iskazala je da je u vrijeme sklapanja ugovora koji je predmet ovog postupka bila zaposlenica tuženika i to na kreditnom odjelu, ali nije bila u kontaktu sa tužiteljicom odnosno jer nije radila na konkretnom zahtjevu tužiteljice za sklapanje spornog ugovora. Općenito može reći da sam postupak sklapanja kredita kod tuženika započinje na način da zainteresirani klijent kontaktira prodajnu mrežu tuženika i tada djelatnici prodajnog odjela prikupljaju potrebne podatke i tako prikupljene podatke dostavljaju kreditnom odjelu tuženika čiji djelatnici tada obrađuju zahtjev klijenta te sve prikupljene podatke i donose odluku hoće li se zahtjev za podizanje kredita odobriti odnosno prihvatiti ili odbiti. Ukoliko djelatnici kreditnog odjela procjene da je zahtjev osnovan odnosno da će se prihvatit zahtjev klijenta za sklapanje ugovora o kreditu, tada oni pripremaju dokumentaciju za odobrenje, a samu odluku o odobrenju donosi kreditni odbor štedionice i ukoliko kreditni odbor prihvati prijedlog za sklapanje ugovora tada se ugovor i ostala dokumentacija pripremaju u kreditnom odjelu. Tako pripremljena dokumentacija dostavlja se klijentu koji tada sam organizira termin kod javnog bilježnika radi potpisivanja ugovora odnosno solemnizacije istog. U načelu klijent može pregovarati s djelatnicima štedionice o uvjetima sklapanja ugovora i to se najčešće radi s predstavnicima prodajnog odjela ili prilikom podnošenja prijedloga za sklapanje ugovora ili nakon što mu je dostavljena dokumentacija i prijedlog ugovora te tada klijent može pregovarati o uvjetima odnosno izmjenama dodanim u ugovoru. Međutim koliko je njoj poznato tužiteljica nije pregovarala o uvjetima sklapanja ugovora sa djelatnicima tuženika, ali to ne može sa sigurnošću reći. Naime da je tužiteljica prigovarala uvjetima ugovora o tome bi svakako postojao trag u kreditnoj mapi te bi u tom slučaju o prigovoru tužiteljice odlučivala uprava štedionice koja bi donijela konačnu odluku o osnovanosti prigovora, ali u kreditnoj mapi tužiteljice u koju ona ima uvid ne postoji trag o pisanom prigovoru tužiteljice.

9. Iskaz svjedoka sud je prihvatio kao istinit pri čemu se ističe da iz istog proizlazi da svjedok nema neposredna saznanja o okolnostima sklapanja utuženog ugovora, već je svjedok općenito iskazivao o poslovnoj praksi tuženika te organizacijskom ustroju tuženika u vrijeme sklapanja utuženog ugovora.

10. Tužiteljica saslušana na istom ročištu je u bitnome iskazala da su ona i njezin suprug sklopili ugovor o kreditu s tuženikom kada su odlučili da će konačno riješiti svoje stambeno pitanje jer su živjeli u neadekvatnom životnom prostoru i tada se ona obratila tuženiku radi sklapanja kredita. Otišla je u poslovnicu tuženika u [adresa] i tamo je razgovarala sa službenikom štedionice koji joj je ponudio sklapanje ugovora o stambenom kreditu, sjeća se da se radilo o kamatnoj stopi od 4,99 prvih pet godina, a onda 4,49, pri čemu se ne sjeća da li joj je službenik ponudio više opcija kredita. Ona je samo pitala za iznos kredita i kamate na kredit te trajanje kredita i službenica štedionice joj nije detaljno članak po članak obrazlagala uvjete pod kojima se sklapa kredit, ali zna da je dobila bunt papira, a koje je pročitala ali samo ono što razumijem jer dosta toga nije niti razumjela što znači, a djelatnici tuženika joj nikada nisu pojasnili na što se odnose troškovi naknade za stavljanje kredita na raspolaganje. Niti javni bilježnik joj prilikom ovjere ugovora nije ništa čitao niti tumačio već je tko i gdje se mora potpisati, dakle javni bilježnik joj nije stavio do znanja čl. 8 Ugovora o kreditu u kojem stoji naznaka naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje. Postupila je po onome što joj je djelatnica štedionice rekla da mora platiti i ona je to i platila jer je htjela podići kredit upravo kod tuženika jer je imao povoljnije uvjete od npr. PBZ d.d. Dakle, nije znala da plaća i naknadu za stavljanje kredita na raspolaganje a mislila je da plaća sve što treba platiti jer je imala povjerenje u tuženika. Za činjenicu da je platila i naknadu za stavljanja kredita na raspolaganje saznala je u zadnje vrijeme kada se počelo pričati o kreditima u švicarcima te je provjerila da li je i kod njenog kredita došlo do kakvih propusta odnosno je li sve bilo u redu.

11. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O predmetnoj odredbi se nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kreditom zahtjeva i upravljanje kreditom niti je to navedeno u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu (u čl. 3. Ugovora stoji da će se odobreni kredit koristiti za otplatu stambenog kredita i izgradnju obiteljske kuće), a što je potvrdila i tužiteljica u svim iskazu navodeći da je podignutim kreditom željela riješiti stambenog pitanje.

12. U odnosu na prigovor tuženika da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva valja navesti da je takva tvrdnja tuženika točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

13. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,50 % od iznosa kredita stambene štednje), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

15. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,00 %) koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

18. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

19. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

20. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj, ovdje tuženik, koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju, ovdje tužitelju, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini od 248,44 EUR, a koja visina nije ni sporna između stranaka.

21. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, imajući vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

22. Zaključno se navodi da iako tuženik tijekom postupka ističe da je Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (Narodne novine broj 117/1997, 109/1997, 76/1999, 6 Poslovni broj:11 P-610/2024-11 10/2001,92/2005) u članku 11. stavku 2. propisano da: ˝Opće uvjete poslovanja stambene štedionice odobrava Hrvatska narodna banka.˝ ovaj sud smatra da sukladno odredbama čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

23. Iz navedenog proizlazi da nije osnovan prigovor tužene da praksa u vezi naknada koja je primjenjiva na bankarsko poslovanje nije primjenjiva i na poslovanje stambenih štedionica, čije je poslovanje uređeno i posebnim (lex specialis) Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje, jer osporeni ugovor predstavlja potrošački ugovor iz kojih razloga se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača, tim više što je za pitanje ocjene ništetnosti nadležan sud koji je jedini ovlašten odlučivati o tome je li pojedina ugovorna odredba odnosno ugovor u cijelosti ništetan te nikakva odluka odnosno odobrenje trećih osoba, u ovom slučaju Hrvatske narodne banke, ne može derogirati odnosno zamijeniti odluku nadležnog suda.

24. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 487,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2014. kao dana kada je izvršena uplata naprijed navedenog iznosa od strane tužitelja u korist tuženika.

23. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. i toč. II. izreke.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) te tužitelju koji jr u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.

25. Troškovi postupka tužitelja odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 – dalje Tarifa) kako slijedi: trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1., trošak sastava podneska od 22. listopada 2024. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 20. veljače 2025. i 26. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako sukladno Tbr. 9. toč. 1. te trošak pristupa na ročište na koje se objavljuje presuda u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Zaključno tužitelju pripadaju i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR.

26. Dakle ukupni troškovi tužitelja u ovom predmetu iznose 489,81 EUR kako je i odlučeno u toč. III. izreke presude.

U Karlovcu, 17. travnja 2025.

Sudac: Marijana Brajak Mateša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok za žalbu računa se od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Ivan Borna Ninčević, odvjetnik u Karlovcu

2. Wüstenrot stambena štedionica, Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb