REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI – POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj Ovr-1250/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

Z A K L J U Č A K

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli – Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Katarine Licardo, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, sa sjedištem na adresi [adresa], OIB 26187994862, protiv ovršenika UZ iz [adresa], s prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Dario Čehić, odvjetnik u Poreču sa sjedištem na adresi [adresa], odlučujući o prijedlozima ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate nedopuštenim te za odgodu ovrhe, 17. travnja 2025.

z a k l j u č i o j e

Upućuje se ovršenik UZ u roku od 15 dana od dostave ovog zaključka i rješenja pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 50. stavka 1. točaka 7. i 10. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 3/17., 131/20., 114/22. i 6/24. – Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske) te u istome roku ovome sudu podnijeti dokaz da je tužba podnesena, i

r i j e š i o  j e

I Odgađa se izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi kod Financijske agencije u korist ovrhovoditelja CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb protiv ovršenika UZ na temelju ovršne isprave – zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Nansi Kopić pod poslovnim brojem OV-13062/2006 od 6. listopada 2006., do pravomoćnog okončanja parničnog postupka na pokretanje kojeg je ovršenik upućen zaključkom. II Odbacuje se prijedlog ovršenika UZ da se odgodi pljenidba novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi kod Financijske agencije u korist ovrhovoditelja CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb na temelju ovršne isprave – zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Nansi Kopić pod poslovnim brojem OV-13062/2006 od 6. listopada 2006., kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Ovršenik je 27. prosinca 2024. ovome sudu podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate nedopuštenim, podredno prijedlog za odgodu ovrhe, u kojem navodi da se radi namirenja tražbine ovrhovoditelja kod Financijske agencije provodi izvansudska ovrha na njegovim računima, i to na temelju zadužnice broj OV-13062/2006 koju je ovršenik predao kao sredstvo osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu broj 9012002144 od 4. listopada 2006., solemniziranog po javnom bilježniku Nansi Kopić 6. listopada 2006. pod brojem OU-1414/2006. Dalje navodi da je predmetni postupak započeo u listopadu 2011. godine, kada je pravni prednik ovrhovoditelja Privredna banka Zagreb d.d. podnio zadužnicu na naplatu, te da je u svibnju 2016. godine na temelju izjave o ustupu prava od 25. travnja 2016. tražbina iz ugovora o kreditu prenesena na ovrhovoditelja. Od listopada 2011. godine do početka listopada 2024. godine u tom je postupku izravne naplate naplaćeno 52.623,45 EUR, a nenaplaćeni iznos tražbine iznosi 178.827,49 EUR. Navodi i da se mjesečno iz njegovih prihoda naplaćuje iznos od oko 1.200,00 EUR odnosno pretežiti dio prihoda te da je time u smislu dugotrajnosti ovrhe značajno ugroženo njegovo uzdržavanje odnosno, da trpi ozbiljnu štetu, što je dodatno otežano okolnošću da je njegov stan u kojem je živio prodan u ovršnom postupku koji se vodio kod ovoga suda pod poslovnim brojem Ovr- 7075/2015. Uz pozivanje na utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, presudu Suda Europske unije broj C-407/2018 od 26. lipnja 2019. donesenoj u postupku Kuhar protiv Slovenije te zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV- 87/2022 od 11. ožujka 2022., zaključno navodi da je pred ovim sudom u lipnju 2018. godine pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9012002144 od 4. listopada 2006. i da je u okviru tog postupka financijskim vještačenjem utvrđeno da 7. lipnja 2013. odnosno kada je Privredna banka Zagreb d.d. izjavila raskid predmetnog ugovora zbog neplaćanja, kada se uzmu u obzir učinci ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF), nije bio u zakašnjenju već naprotiv, da je bio u pretplati za iznos od tadašnjih 79.107,36 kuna (10.499,35 EUR)[1] te da stoga tražbina na povrat cjelokupnog iznosa kredita uvećano za zatezne kamate nije dospjela, već da dospijevaju samo mjesečne tražbine s osnova otplate rate kredita. Slijedom navedenoga i smatrajući da ovrhovoditelj u vrijeme podnošenja predmetnog prijedloga prema njemu više nema nenamirenih tražbina, pozivom na odredbu članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a predlaže pljenidbu i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate proglasiti nedopuštenim, a podredno i odgoditi ovrhu, uz napomenu da je dokazao pretpostavke za odgodu, iako to kao potrošač nije bio dužan dokazivati.

2. Ovrhovoditelj se protivio prijedlogu da se pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate proglase nedopuštenim navodeći da je ovršenik već ranije podnio takav prijedlog, koji je odbačen rješenjem ovoga suda poslovni broj Ovr-982/2024 od 26. studenoga 2024., a da niti sada nije dostavio presliku zahtjeva za izravnu naplatu radi ispitivanja dopuštenosti prijedloga u smislu aktivne legitimacije i mogućnosti odlučivanja u roku propisanim odredbom članka 209. stavka 12. OZ-a. S tim u vezi i pozivom na odredbe članaka 50. i 53. OZ-a u vezi s odredbom članka 51. stavka 1. OZ-a, prema kojoj će sud prvog stupnja bez pozivanja na dopunu ili ispravak odbaciti žalbu ako ovršenik uz nju ne priloži sve isprave potrebne za ispitivanje njezine dopuštenosti, predlaže prijedlog odbaciti kao nedopuštenog. Dalje navodi da ovršenik nije dokazao postojanje žalbenog razloga iz odredbe članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a jer parnični postupak koji se vodi kod ovoga suda pod poslovnim brojem P-1037/2018 nije pravomoćno okončan. Uz prigovaranje da se stoga utvrđenja iz predmetnog parničnog postupka ne mogu koristiti u ovome postupku, ukazuje da je između ovrhovoditelja i ovršenika nastao poseban odnos subrogacije, za koji nije relevantan odnos ovrhovoditelja kao osiguratelja i Privredne banke Zagreb d.d. kao osiguranika, a da ovršenik svoje prigovore može iznijeti samo Privrednoj banci Zagreb d.d., s kojom je i sklopio ugovor o kreditu. Budući da su ugovor o osiguranju potraživanja sklopili spomenuta banka i ovrhovoditelj, na temelju kojeg je po odštetnom zahtjevu ovrhovoditelj ispunio potraživanje banke, smatra da je stekao pravo naplatiti isplaćeni iznos no da time nije stupio u pravnu poziciju banke, slijedom čega predlaže, podredno, prijedlog ovršenika odbiti kao neosnovanog. Očitovanje na podredno podneseni prijedlog za odgodu ovrhe je izostalo.

3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari pročitane su preslike isprava sadržanih u spisu, i to ugovora o kreditu broj 9012002144 od 4. listopada 2006. s prilogom (listovi 8-13 spisa), potvrda javnog bilježnika Nansi Kopić broj OU- 1414/2006 od 6. listopada 2006. i OU-319/2013 od 8. srpnja 2013. (listovi 14 i 15 spisa), zadužnice od 4. listopada 2006. (listovi 16 i 17 spisa), podneska Privredne banke Zagreb d.d. od 12. listopada 2011. (list 18 spisa), izjave Privredne banke Zagreb d.d. o ustupu prava po ispravi od 25. travnja 2016. (listovi 19 i 20 spisa), specifikacije izvršenja osnove za plaćanje Financijske agencije od 8. listopada 2024. (listovi 21-30 spisa), tužbe s prijedlogom za zabilježbu spora od 6. lipnja 2018. (listovi 31-36 spisa), podnesaka prvotužitelja UZ (ovršenika) i drugotužiteljice HZ (listovi 37-43, 98-101 i 103-109 spisa), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Ivane Damjanović, mag. oecc., uz dopunu s prilozima (listovi 44-83 spisa) i konačno, podneska ovrhovoditelja od 18. svibnja 2016. upućenog Financijskoj agenciji (list 102 spisa).

4. Zbog u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate nedopuštenim istaknutih žalbenih razloga iz odredbe članka 50. stavka 1. točke 7. (izrijekom) i točke 10. (sadržajno) OZ-a ovršenik je upućen u parnicu, dok je njegov podredno postavljeni prijedlog za odgodu ovrhe ocijenjen djelomično nedopuštenim, a djelomično osnovanim.

5. Iz isprava sadržanih u spisu utvrđeno je da je ovršenik u svojstvu korisnika kredita izdao zadužnicu ovjerenu po javnom bilježniku Nansi Kopić broj OV- 13062/2006 od 6. listopada 2006. radi osiguranja naplate vjerovnikove novčane tražbine po ugovoru o kreditu broj 9012002144 od 4. listopada 2006., ovjerenog po istom javnom bilježniku 6. listopada 2006. pod brojem OU-1414/2006. Predmetnim je ugovorom naime Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor odobrila ovršeniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste te banke važećem na dan korištenja kredita i to u svrhu kupnje stambenog objekta, a korisnik kredita je dužan otplaćivati ga u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora (odredba članka 7.) s time da je, u slučaju promjene kamatne stope iz odredbe članka 4. predmetnog ugovora, korisnik kredita suglasan da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, odnosno plaćati tako izmijenjene anuitete. Korisnik kredita se suglasio da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te da se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada mu je banka na adresu putem pošte uputila obavijest. Nadalje, prema odredbi članka 4. ugovora o kreditu korisnik kredita je obvezan na kredit u otplati platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,35% godišnje, s time da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to 1. siječnja (s primjenom do 30. lipnja) te 1. srpnja (s primjenom do 31. prosinca) tekuće godine, a kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF mjesečno i dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

6. Imajući u vidu odredbu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, iz isprava sadržanih u spisu dakle proizlazi, što ovrhovoditelj svojim očitovanjem nije niti dovodio u pitanje, da je pravni prednik ovrhovoditelja odnosno Privredna banka Zagreb d.d. u okviru svoje djelatnosti s fizičkom osobom kao korisnikom kredita sklopio ugovor o kreditu odobrenom radi kupnje stambenog objekta. Budući da se na njihov ugovorni odnos primjenjivala i odluka banke o kreditiranju građana, sve navedene okolnosti prema ocjeni ovoga suda upućuju na to da je riječ o potrošačkom ugovoru, a ne da je sklopljen u vezi kakve profesionalne djelatnosti korisnika kredita, pri čemu nije niti sporno da je pred ovim sudom između stranaka u tijeku parnični postupak s postavljenim alternativno kumuliranim tužbenim zahtjevima radi, među ostalim, utvrđenja (djelomične) ništetnosti ugovora o kreditu broj 9012002144 od 4. listopada 2006. i nedopuštenosti otkaza tog ugovora, i to u povodu odluka donesenih u kolektivnom sporu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koje se ovršenik također poziva i u okviru ovoga postupka.

7. Nadalje iz spisa predmeta proizlazi da je Privredna banka Zagreb d.d. 18. srpnja 2013., odnosno nakon raskida ugovora o kreditu (prema tvrdnjama ovršenika 7. lipnja 2013.) i po pribavi potvrde ovršnosti na taj ugovor broj OU-319/2013 od 8. srpnja 2013., Financijskoj agenciji podnijela zahtjev za izravnu naplatu po zadužnici broj OV-13062/2006, koji je postupak u njezinu korist obustavljen a potom istodobno nastavljen u korist ovdje ovrhovoditelja, i to na temelju izjave o ustupu prava po ispravi od 25. travnja 2016. kojom je Privredna banka Zagreb d.d. na ovrhovoditelja, koji joj je isplatio iznos od 764.204,58 kuna (101.427,38 EUR), a koji je iznos ovršenik dugovao banci, prenijela sva prava koja ima iz spomenutog ugovora o kreditu. Postupak prisilne naplate po ovršenikovim računima se radi naplate novčane tražbine u korist ovrhovoditelja nastavio 8. srpnja 2014., a na dan 7. listopada 2024. njegovo nenaplaćeno potraživanje iskazano je s iznosom od 178.827,49 EUR.

8. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 27. studenoga 2019. (poslovni broj Su-IV-245/2019-3), odgovarajući na pitanje je li prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim (i/ili prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate) iz odredbe članka 210. OZ-a (pravna sredstva ovršenika u postupku izravne naplate) koji ne sadrži nikakav dokaz iz kojeg bi proizlazila barem vjerojatnost da je postupak izravne naplate protiv ovršenika pokrenut odnosno da se uopće vodi, nedopušten ili nepotpun, usvojen je zaključak da je takav prijedlog nepotpun. Osim toga iako ovršenik uz prijedlog od 27. prosinca 2024. nije dostavio presliku zahtjeva za izravnu naplatu, on je dostavio druge isprave kojim je dokazao da se protiv njega vodi postupak izravne naplate, istinitost kojih ovrhovoditelj nije doveo u pitanje, a iz kojih proizlazi da na dan 8. listopada 2024. po toj osnovi za plaćanje nenamirena novčana tražbina upravo ovrhovoditelja iznosi 178.827,49 EUR. Također, osim što je odredbom članka 209. stavka 12. OZ-a u vezi s odredbom članka 209. stavka 9. OZ- a na koje se ovrhovoditelj poziva uređeno postupanje Financijske agencije u situaciji kada nastavlja provedbu ovrhe na zahtjev i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik u smislu dostavljanja tog zahtjeva prvobitnom ovrhovoditelju (koji je prema odredbi članka 209. stavka 11. OZ-a ovlašten pred nadležnim sudom tražiti donošenje rješenja kojim će naložiti Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će nastavak pljenidbe i prijenosa proglasiti nedopuštenim), rokovi iz odredbe članka 209. OZ-a (pa i odredbe članka 210. OZ-a) su rokovi u kojima je Financijska agencija dužna postupati odnosno u kojima je i s kojim odmakom dužna vršiti prvo izdavanje naloga za zapljenu, a potom izdavanje naloga za prijenos zaplijenjenih sredstava, što nije od utjecaja na pravo ovršenika da do dovršetka ovrhe odnosno za vrijeme trajanja postupka izravne naplate podnosi pravne lijekove (pravna sredstva), koji postupak, ako na računima nema dovoljno novčanih sredstava, može trajati i dulje od 60 dana, a što je u konkretnom predmetu i slučaj. Slijedom navedenoga prema ocjeni ovoga suda nema mjesta odbacivanju ovršenikovog prijedloga.

9. Prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV- 87/2022 od 11. ožujka 2022., u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i slično), a koje proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.

10. Polazeći od spomenutog zaključka i slijedom utvrđenja da je postupak izravne naplate protiv ovršenika pokrenut na temelju zadužnice kojom je osigurana naplata novčane tražbine iz ugovora o kreditu (isprave koja nije prošla sudsku kontrolu), sud se prilikom ocjene osnovanosti ovršenikovih prijedloga vodio učincima odluka donesenih u kolektivnom sporu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

10.1. U okviru tog je postupka naime presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje pravni prednik ovrhovoditelja Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odnosno korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije u potpunosti informirala korisnike kredita odnosno potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, kojim je dakle ponašanjem pravni prednik ovrhovoditelja u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. postupao suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), odnosno u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09. i 113/09.). Dalje je utvrđeno da je pravni prednik ovrhovoditelja u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je za vrijeme trajanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njezinim drugim internim aktima, a da kako prije zaključenja, tako i u vrijeme zaključenja ugovora, banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga odnosno potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je pravni prednik ovrhovoditelja u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. postupao suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), odnosno od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09. i 113/09.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.2. U odnosu na pravnog prednika ovrhovoditelja i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015., dok je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. S obzirom na to da je ugovor o kreditu broj 9012002144 od 4. listopada 2006., koji sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kuna veže za tečaj švicarskog franka, sklopljen upravo u relevantnom razdoblju obuhvaćenim ranije spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, prema ocjeni ovoga suda utvrđeno je postojanje okolnosti koje upućuju na mogućnost barem djelomične ništetnosti tog potrošačkog ugovora. Pritom valja navesti da navodi koji su ovrhovoditelj i ovršenik isticali u pogledu pravne prirode odnosa kako međusobno tako i u odnosu na Privrednu banku Zagreb d.d. nisu razmatrani, budući da je isključivo parnični sud pred kojim se između stranaka već vodi postupak ovlašten o njima odlučivati.

12. Odredbom članka 210. stavka 1. OZ-a propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz odredbe članka 209. stavka 5. tog zakona, ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim.

12.1. Prema odredbi članka 210. stavka 2. OZ-a na prijedlog za odgodu prijenosa iz odredbe stavka 1. tog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe tog zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz odredbe stavka 1. toga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe tog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (odredbe članaka 50. i 53. OZ-a).

13. Stoga, prvo u vezi prijedloga radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate nedopuštenim, valja reći da je primjenjiva odredba članka 52. stavka 1. OZ-a sukladno kojoj će sud prvoga stupnja, ako je žalba izjavljena iz razloga iz odredbe članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. OZ-a, dostaviti žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana. Ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojeg od razloga zbog kojih je žalba izjavljena, sud će obustaviti ovrhu (odredba stavka 2.), dok ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijeti će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. tog članka zbog kojeg je izjavio žalbu (odredba stavka 3.). Prema odredbi stavka 4. citiranoga članka, iznimno od odredbe stavka 3. toga članka, sud neće ovršenika uputiti na parnicu, nego će prihvatiti njegovu žalbu, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu ako on njezinu osnovanost dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji njegova žalba zbog razloga iz stavka 1. toga članka općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama.

13.1. Kada ovršenik prigovara da na dan kada je Privredna banka Zagreb d.d. izjavila raskid ugovora o kreditu nije bio u zakašnjenju s plaćanjem svoje obveze već da je bio u pretplati za iznos od 10.499,35 EUR, slijedom čega nije dospjela njezina tražbina na povrat cjelokupnog kredita sa zateznim kamatama već da svakog mjeseca na naplatu dospijevaju samo redovne rate kredita, on prema ocjeni ovoga suda sadržajno osporava visinu tražbine ovrhovoditelja i upire na žalbeni razlog iz odredbe članka 50. stavka 1. točke 10. OZ-a (ispunjenje tražbine je izmijenjeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme nakon ovjeravanja javnobilježničke isprave – u smislu učinka kolektivnog spora). Međutim zbog neispunjenja pretpostavki iz odredbe članka 52. stavka 4. OZ-a ovršenik je zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 50. stavka 1. točke 10. OZ-a upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (izreka zaključka).

13.2. Nadalje, ovrhovoditelj je osporio postojanje žalbenog razloga iz odredbe članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a na kojeg se ovršenik izrijekom pozvao pa, osim što ovršenik u prilog svoje tvrdnje da ovrhovoditelj prema njemu više nema nenamirenih tražbina nije dostavio nikakve isprave u skladu s odredbom članka 52. stavka 4. OZ-a, a nije riječ o činjenici koja bi bila općepoznata ili koju bi ovaj sud mogao utvrditi bilo iz stanja spisa bilo primjenom pravila o zakonskim predmnjevama, ovršenik je i u odnosu na taj žalbeni razlog primjenom odredbe članka 52. stavka 3. OZ-a upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (izreka zaključka).

14. U vezi prijedloga za odgodu ovrhe valja reći da se provođenje ovrhe kod Financijske agencije sastoji od dvije ovršne radnje – prvo izdavanja naloga za zapljenu, a potom izdavanja naloga za prijenos zaplijenjenih sredstava – no da su ovršeniku u tijeku postupka izravne naplate na raspolaganju samo dva pravna sredstva (točka 12. obrazloženja). U smislu odredbe članka 210. stavka 1. OZ-a ovršenik ima u pogledu odgode pravo podnijeti prijedlog za odgodu samo jedne ovršne radnje (izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava), a ne svih ovršnih radnji (i zapljene novčanih sredstava po računima), pa je njegov prijedlog djelomično nedopušten (odgoda zapljene), dok se u dijelu u kojem je dopušten (odgoda prijenosa) tek odgovarajuće primjenjuju odredbe o odgodi ovrhe (odredba članka 65. OZ-a).

14.1. Odredbom članka 65. stavka 1. OZ-a propisano je da sud može na prijedlog ovršenika, ako učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, uz postojanje taksativno određenih okolnosti (iz odredbe stavka 1. točaka 1. do 11. tog članka), u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu.

14.2. U konkretnom slučaju samim podnošenjem prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate nedopuštenim ispunjena je objektivna pretpostavka za odgodu ovrhe, odnosno pretpostavka iz odredbe članka 65. stavka 1. točke 5. OZ-a (ako je ovršenik protiv rješenja o ovrsi izjavio žalbu iz odredbe članaka 52. ili 53. tog zakona ili podnio tužbu iz odredbe članaka 52. ili 55. tog zakona), jer se na takav prijedlog primjenjuju odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi.

14.3. Iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da bi, iako ovršenik u prilog svojih tvrdnji o ugroženosti uzdržavanja nije podnio nikakve dokaze, ipak bila ispunjena i subjektivna pretpostavka za odgodu izdavanja naloga bankama prijenosa zaplijenjenih sredstava. To stoga što je u presudi Suda Europske unije broj C- 407/2018 od 26. lipnja 2019., donesenoj u postupku Kuhar protiv Slovenije, izraženo stajalište prema kojem, da bi sud prihvatio prijedlog za odgodu ovrhe, ovršenik nije dužan dokazivati da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama nacionalnog zakonodavstva kojima je uređen institut odgode ako te odredbe ne pružaju odgovarajuću zaštitu potrošaču zajamčenu Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ). Naime, ovršni postupak na nekretnini koji je prethodio odluci Suda Europske unije pokrenut je na temelju hipotekarnog ugovora o kreditu odnosno na temelju javnobilježničkog akta, međutim potrošač je prigovarao djelomičnoj ništetnosti tog ugovora, a odredbe slovenskog nacionalnog zakonodavstva koje uređuju institut odgode ovrhe su gotovo identične odredbi članka 65. OZ-a. U toj je presudi navedeno da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. U presudi Suda Europske unije je dakle izraženo stajalište prema kojem, da bi sud prihvatio prijedlog za odgodu ovrhe, ovršenik nije dužan posebno dokazivati da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama nacionalnog zakonodavstva kojima je uređen institut odgode ako te odredbe ne pružaju odgovarajuću zaštitu potrošaču zajamčenu Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, jer bi inzistiranje na ispitivanju dodatnih pretpostavaka za odgodu ovrhe (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ili sprječavanje nasilja) dovelo do toga da bi pravna zaštita koju bi potrošač naknadno ostvario, bila nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe. Budući da se u konkretnoj ovršnoj stvari radi o sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji jer niti OZ ne daje mogućnost ovršnom sudu da u ovršnom postupku ispituje jesu li odredbe sadržane u ovršnoj ispravi poštene ili nepoštene, ovaj je sud vezan stajalištem izraženim u presudi Suda Europske unije broj C-407/2018 iako ovrhovoditelj prigovara pasivnoj legitimaciji za postavljanje takvih ovršenikovih zahtjeva. Radi navedenog, činjenice koje su utvrđene u pogledu moguće djelomične ništetnosti ugovora su bile dovoljne za udovoljiti ovršenikovom prijedlogu u dijelu u kojem je dopušten, odnosno u dijelu u kojem je postavljen sukladno odredbi članka 210. stavka 1. OZ-a.

14.4. Stoga je na temelju odredbe članka 70. stavka 1. OZ-a odgođeno izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate do pravomoćnog okončanja parničnog postupka na kojeg je ovršenik upućen zaključkom, s time da je ovršenik dužan podnijeti dokaz ovome sudu da je takav postupak pokrenuo.

14.5. Određenom odgodom samo privremeno se neće poduzimati određena ovršna radnja, a time je ovršeniku pružena privremena zaštita jer za slučaj da u parničnom postupku ostvari svoje pravo za koje tvrdi da mu pripada, neće doći do prijenosa novčanih sredstava koja će mu od dana donošenja ove odluke pa dalje biti zaplijenjena. S druge strane za slučaj da ovrhovoditelj uspije u parnici, moći će nastaviti ovrhu i dalje ostvarivati svoju tražbinu, a zaplijenjena novčana sredstva biti će mu prenesena.

15. Stoga je slijedom navedenoga odlučeno kao u izreci.

U Puli, 17. travnja 2025.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv rješenja dopuštena je žalba u roku od 8 (osam) dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i za protivnu stranku (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek.

DNA:

1. Ovrhovoditelju

2. Ovršeniku putem punomoćnika

3. Financijskoj agenciji – odmah i po pravomoćnosti