REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1161/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa odvjetnik Saša Kutnjak, zaposlen kod Jugoslava Purana, odvjetnika u Bjelovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d.- a, OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa Tihana Svetec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici P-470/2023-25 od 10. lipnja 2024., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici P-470/2023-25 od 10. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 312,50 EUR, uvećano za sudsku pristojbu.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u točkama 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 9011075083 sklopljenog 11. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika na iznos 38.264,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

1.1.

Predmet spora je i restitucijski zahtjev za isplatu 7.863,80 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom specificiranom u točki II. izreke prvostupanjske presude, po osnovi ništetnih ugovornih odredaba.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je točkom I. izreke presude prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti, a točkom II. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju zatraženi iznos. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 2.045,99 EUR u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom čiji tijek je određen izrekom rješenja o troškovima postupka.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tuženik.

3.1.

U žalbi navodi da u odnosu na tvrdnje o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe, sud niti u jednom dijelu presude ne obrazlaže na koji je način navedeno utvrdio.

3.2.

Dalje ističe da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu i da je ona uobičajeno korištena klauzula u ugovorima o kreditu i sličnim pravnim poslovima.

3.3.

Ističe da se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, već u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

3.4.

Tuženik smatra da iz rezultata izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom, te da je pristao na sadržaj ugovora o kreditu i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je ista formulirana ugovorom, da na sadržaj ugovora ni u kom trenutku nije prigovorio, a činjenicu da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća je potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika, pa je, prema stavu tuženika, utvrđenje suda o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti i kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu, u potpunosti neosnovan.

3.5.

Tuženik ističe da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja, iznoseći tvrdnju da sukladno odredbi čl. 215.st.1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno prvog dana nakon dospijeća obveze. Obzirom da je tužbeni zahtjev upravljen na povrat preplaćene razlike u tečaju po ugovoru o kreditu, u konkretnom slučaju, zastara je počela teći, za svaki otplaćeni anuitet, prvog dana nakon dospijeća svakog pojedinog anuiteta, te je i nastupila u odnosu na sve potraživane novčane iznose iz kondemantornog dijela tužbenog zahtjeva. Smatra da prema nijednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno.

3.6.

Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka, navodeći da uslijed cjelokupne ranije iznesene argumentacije, pobija i odluku o troškovima postupka.

3.7.

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.5.

4.2.

Tuženikova žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što proizlazi iz odgovora žalbenog suda na žalbene razloge tuženika.

4.4.

U odnosu na žalbene razloge navedene pod točkom 3.1., treba reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (VTSRH, Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., VSRH, Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, TS ZG P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih postupaka je bio i tuženik i kojom je između ostalog, obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. do

31. prosinca 2008., pravomoćno presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, jer su banke koristile u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-a), a nastavno važećim odredbama ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i tužene banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

a za takvo utvrđenje je sud, sukladno čl. 502.c. ZPP-a, vezan u ovoj parnici, što prvostupanjski sud pravilno utvrđuje.

4.4.1.

Naime, čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, odnosno isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (odluka VSRH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.5.

Nadalje, treba reći da je pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03, odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koje prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03, odnosno čl. 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP/07).

4.6.

Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog, u čl. 3. u se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

4.7.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno presudio utvrđujući da su odredbe spornoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne.

4.7.1.

Naime, u ugovoru se samo navodi (točka 7.2.): „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“, bez, kako je rečeno, egzaktnih parametara i načina utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.

4.7.2.

Takvim jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. u suprotnosti s odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO-a) jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti navedene odredbe sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sadržanog u presudi Pž-7129/2013-4, prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

4.8.

Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u dijelu u kojem je sud utvrdio ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli jer i one uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO- a) te načelu dužnosti njihove suradnje (čl. 5. ZOO-a), kao i načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a).

4.9.

Stoga, kako su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, onda takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a.

4.10.

Što se tiče prigovora pod točkom 3.2., treba reći da je ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj dopušteno, jer je tako propisano čl. 22. st. 1. ZOO-a, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovog žalbenog suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

4.10.1. Napominje se da valutna klauzula sadržana u čl. 22. st. 1. ZOO-a, u pravilu nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. I Ustavni sud Republike Hrvatske se u rješenju U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

4.10.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a.

4.10.3. Jednako tako, ni odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Osim toga, obveza tuženika da u ugovorima o kreditu ili u svojim općim uvjetima definira egzaktne kriterije o kojima ovisi promjena kamatne stope, izvirala je iz općih načela obveznog prava i to načela o savjesnosti i poštenju sudionika u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa (čl. 4. ZOO-a) te načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a), koje temeljne pravne postulate je tuženik prekršio.

4.11.

U pogledu žalbenog razloga istaknutog pod 3.5., navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prvostupanjski sud prigovor zastare odbio kao neosnovan.

4.11.1.

Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.), kojom je presuđeno: "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

4.12.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit, a zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika pod 3.3. i 3.4.

4.12.1. Naime, predmetni ugovor može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovne kamatne stope mijenjaju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora. S obzirom da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, koja je iznosila 4,15% godišnje, što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a žalba to utvrđenje ne dovodi u pitanje, na ugovorni odnos se treba primijeniti odredbu o kamati po stopi u visini 4,15%, sve do trenutka dok na propisani način ne dođe do nadomještanja dijela ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope (tako i VSRH u odluci Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.12.2. Kako tuženik nije dokazao da bi u utuženom razdoblju ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nadomjestio na propisani način valjanom odredbom, tada se u odnosu na ništetni dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postupa kao da ta odredba nije ni postojala, pa se primjenjuje ona kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora te tužitelju kao potrošaču jedino predvidiva, a to je 4,15%, zbog čega su neosnovani i žalbeni navodi pod točkom 3.3.

4.13.

Tuženik odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke odluke prvostupanjskog suda, nije konkretno pobijao, već je pobijanje vezao uz tvrdnju da je zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu, pogrešna odluka i o troškovima postupka. Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka. Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima obrazložio u točki 36. obrazloženja prvostupanjske odluke, a tuženik nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova nije doveo u pitanje.

5.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka navedeni u točki II. izreke odluke žalbenog suda tuženiku nisu dosuđeni jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

6.

Imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 366. stavka 1. i članka 368. stavka 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke.

U Osijeku 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić