Poslovni broj: P-1092/2024-6

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U ZAPREŠIĆU

Pavla Lončara 2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, po sucu toga suda, mr. sc. Zvonimiru Dodig kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vlatki Bušić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 14. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika OZ, odvjetničke vježbenice, 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB:23057039320, da tužitelju, TZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 488,49eur sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 15% tekućom od 06. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa sve do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 375,00eur sa zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

3. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za daljnji iznos od 10,23eur sa zateznom kamatom od 3. prosinca 2005., te za zateznu kamatu na iznos od 488,49eur od 3. prosinca 2025. do 5. prosinca 2005.

4. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovoga postupka.

O b r a z l o ž e n j e

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 6. prosinca 2024. tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 dana 2. prosinca 2005. temelj kojeg da mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 77.476,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj.

2.Tužitelj navodi da podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, a na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu, i to odredbu o plaćanju jednokratne naknade za obradu kredita koju da mu je kreditor bez valjane pravne osnove naplatio, budući da je prilikom ugovaranja te odredbe tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa bilo jednostrano.

3.Tužitelj smatra da je ništetna odredba iz čl. 10. ugovora o kreditu o plaćanju jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, tvrdeći tako da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, da sve potrebne informacije koje se odnose na plaćanje jednokratne naknade, te egzaktne parametre i metodu izračuna takvih parametara, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje one mogu imati na tužitelja. Tužitelj tvrdi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Obzirom na navedeno, tužitelj predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci, uz nadoknadu parničnog troška.

4.U svom pisanom odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti ovoga suda i potvrđuje navode tužbe vezano uz činjenicu da je između stranaka sklopljen predmetni ugovor o kreditu i protivi se svim navodima vezano uz isticanje ništetnosti. Što se tiče odredaba ugovora, tvrdi da su sve odredbe, uključujući i one o plaćanju jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, lako uočljive, jasne i razumljive te da je u slučaju bilo kakvih nejasnoća tužitelj mogao tražiti objašnjenje od djelatnika banke. Tuženik ističe i prigovor zastare, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška.

5.Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160 od 2. prosinca 2005., otplatnu tablicu, pregled prometa po kreditu za razdoblje od 5. prosinca 2005. do 31. prosinca 2022., tuženikove podatke o procesu obrade kredita, presudu suda Europske unije u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019., obračun naknade za bankarske usluge od 2. prosinca 2005., tuženikov izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe, tuženikove podatke o kamatama i naknadi za obradu kredita i obavijest klijentima o stambenim kreditima, te je saslušao tužitelja na okolnost njegova svojstva potrošača.

6.Sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva, odnosno visine plaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, jer ona između stranaka nije bila sporna (list 168).

7.Provedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).

8.Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 od 2. prosinca 2005., te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao banka-kreditor temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kreditni iznos od 77.476,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj.

9.Nadalje, sud je utvrdio da je u čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita od 1,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, obračunata sa datumom ugovora.

10.Time je sud utvrdio sporni dio predmetnog Ugovora o kreditu na čiju ništetnost upire tužitelj.

11.U svom usmenom iskazu tužitelj je iskazao da je podigao kredit u CHF za svoje osobne potrebe – kupnju stana u kojem zajedno s obitelji isključivo zadovoljava samo svoje stambene potrebe. Nadalje je iskazao da mu bankovni službenici tuženika nisu objasnili značenje ulazne (jednokratne) naknade, njezinu visinu i od čega se ona sastoji i zašto ju mora platiti, a da je ugovor o kreditu banka sama unaprijed pripremila i u čijem sastavljanju nije sudjelovao.

11a.Dakle, na temelju iskaza tužitelja, kojeg je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinitog, nedvojbeno je utvrđeno da je predmetni kredit tužitelj podigao u osobne nekomercijalne svrhe, što znači da u konkretnom slučaju tužitelj nedvojbeno ima status potrošača, a da predmetni ugovor o kreditu podignut samo za privatne svrhe tužitelja predstavlja potrošački ugovor u smislu pravila iz čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13). Također je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

12.Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je pod točkom 3. izreke, pored ostaloga, da je banka ovdje tuženika u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka ovdje tuženika postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2004. do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kao banka u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da se djelomično odbija žalba tuženika kao banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojima se utvrđuje da je tuženik kao banka u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, da je presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

14.Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog k zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6. st.1. Direktive određuje: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. HZT od 14.06.2012. godine, točka 73., utvrđeno je da se članak 6. (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je tako utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njezin sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu s pravnom stečevinom Europske unije.

15.Prema stavu ovog suda, ništetna je odredba iz točke 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita tužitelju. Naime, navedena naknada je ugovorena jednostrano i netransparentno, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga, pa je tužitelju bilo onemogućeno da prije ugovaranja sam procijeni da li mu je uopće povoljno uzeti kredit kod tuženika. Pravni temelj navedene ništetnosti nalazi se u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 i članku 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ. Naime procjena nepoštenosti odredaba koja se provodi u skladu s odabranim općim kriterijima, posebno u prodaji ili pružanju javnih usluga gdje se usluge pružaju kolektivno, mora se upotpuniti tako da se najprije općenito ocijene različiti uključeni interesi jer to predstavlja uvjet o dobroj vjeri. Prodavatelj robe ili pružatelj usluga ispunjava uvjet o dobroj vjeri ako postupa pošteno i pravedno u odnosu na drugu stranu o čijim zakonitim interesima mora voditi računa. Sukladno ranije već navedenoj presudi suda Europske Unije, provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ili troška. Sud EU je tako zauzeo stajalište da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” moraju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa, kao što je u konkretnom slučaju odredba o jednokratnoj naknadi za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Sud EU je u predmetu C-224/19 potvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje sporne naknade može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što u ovom slučaju tuženik nije ničime dokazao. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj nije dao svoj informirani pristanak, ima se smatrati nepoštenom u smislu čl. 81. st. 2., 3. i 4. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa se ima smatrati ništavom u smislu čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i kao da nikada nije niti bila ugovorena.

16.Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je temeljem ništetne odredbe iz čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja kao potrošača, te smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao s osnova naplaćene jednokratne naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva.

17.U konkretnom slučaju, tuženik nije ničime dokazao da se o spornoj odredbi ugovora doista pojedinačno pregovaralo, pa je stoga nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe o plaćanju jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, Slijedom naprijed navedenog, sud je odredbu iz čl. 10. Ugovora o kreditu prejudicijalno utvrdio ništavom u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je ona zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17a.Sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, jer je saslušanjem tužitelja utvrdio da se o prorogacijskoj klauzuli sadržanoj u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom 2. prosinca 2005. između parničnih stranaka nije uopće pregovaralo, što ima za posljedicu ništavost takve odredbe u smislu čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Imajući u vidu spornu ugovornu odredbu članka 16. Ugovora o kreditu, proizlazi da se radi o unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i kojom je tuženik za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno svojim interesima. Kako je nepoštena odredba ništetna, nema mjesta prihvaćanju prigovora mjesne nenadležnosti pozivom na ugovorenu nadležnost, jer odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu njegova sjedišta te se time ostvari pogodnost i bitno manji troškovi. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena (Rijeka), takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala troškove, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Neosnovano je pozivanje i na odredbe članka 46. i 48. ZPP-a, budući je pored suda nadležnog po općemjesnoj nadležnosti nadležan i sud po mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe (članak 59. ZPP-a). Dakle, podnošenjem tužbe sudu na čijem se području nedvojbeno nalazi poslovna jedinica pravne osobe tužitelj je iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda između tog suda i suda opće mjesne nadležnosti.

18.U konkretnom slučaju između stranaka nije sporno da visina plaćene sporne jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita iznosi 488,49eur, jer tako konvertirani iznos odgovara iznosu od 3.680,53 kune koji je tužitelj platio tuženiku dana 5. prosinca 2005.

19.Slijedom navedenog sud je utvrdio djelomično osnovanim postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u onomu dijelu u kojem potražuje novčanu isplatu s osnova naplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita od 1,00% od iznosa odobrenog kredita obračunate s datumom ugovora 2. prosinca 2005. u iznosu od 488,49eur, a s tijekom zatezne kamate od prvoga dana iza dana njezina plaćanja, te je isti iznos dosudio tužitelju na teret tuženika u smislu čl. 322., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), kao u točki 1. izreke presude, dok je u odnosu na daljnji iznos od 10,23eur sa zateznom kamatom od 3. prosinca 2005., te za zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 488,49eur od 3. prosinca 2025. do 5. prosinca 2005. tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, kao u točki 3. izreke presude.

20.Odluka o plaćanju zateznih kamata i o visini kamatne stope temelji se na odredbama iz čl. 277. st. 1. i čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91), te na odredbama iz čl. 29. i čl. 1115. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04).

21.Na kraju ovaj sud sa sigurnošću zaključuje da nije nastupila zastara konačno utuženog novčanog potraživanja tužitelja iz razloga jer je podnošenje kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 prekinulo zastaru. Takva ocjena ovog suda utemeljena je na stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odlukama broj Rev-2245/17, broj Rev-3142/2018 i broj Rev-1404/2018, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih potrošača dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od časa pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Konačno, zastara u ovom slučaju nije nastupila niti oslonom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. iz razloga jer je pravna osnova potraživanja tužitelja stjecanje bez osnove u kojem je zastarni rok 5 godina, kao i oslonom na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što, dakle, znači da u konkretnom slučaju, u kojem je ništetnost sporne odredbe ugovora utvrđena u ovoj parnici kao prejudicijalno pitanje, niti po toj osnovi nije došlo do zastare.[1]

22.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Parnični trošak odnosi se na trošak zastupanja stranaka putem odvjetnika, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme zaključenja glavne rasprave, te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: OT).

22a.Obzirom da je tužitelj uspio u ovoj parnici u pretežnomu dijelu, jer nije uspio samo u suštinski razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, ovaj sud je, primjenom odredbe iz čl. 154. st. 5. ZPP-a, odlučio da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju sve troškove koje mu je prouzročio vođenjem ove parnice 23.Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 125,00eur (Tbr. 7.1. i 46. OT), trošak sastava podneska od 7. travnja 2025. u iznosu od 125,00eur (Tbr. 8.1. i 46. OT), te trošak zastupanja na ročištu održanom 14. travnja 2025. u iznosu od 125,00eur (Tbr. 9.1. i 46. OT), a što ukupno iznosi 375,00eur, kao u točki 2. izreke presude.

24.Odluka o plaćanju zatezne kamate na troškove parničnog postupka temelji se na odredbama iz čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine br. Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

25. Budući da je tuženik u pretežnom dijelu izgubio ovu parnicu, a zbog dijela s kojim je uspio nisu nastali posebni troškovi, nema uvjeta u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a da se naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka, zbog čega je zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovoga parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan i riješiti kao u točki 4. izreke presude.

26.Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude. U [adresa] 17. travnja 2025.

Sudac:

mr. sc. Zvonimir Dodig,

1 Stajališta zauzeta kao u presudama Županijskog suda u Splitu broj: Gž - 428/2021 od 15. srpnja 2021. i broj: Gž-2468/2023 od 7. veljače 2024.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave pod uvjetima iz članka 335. i čl. 348. ZPP-a. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju, po pun.,

2. Tuženiku, po pun.