Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-756/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10067/23-9 od 27. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10067/23-9 od 27. studenog 2024.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6. točki 6.1. Ugovora o kreditu broj: 209072 od 29. lipnja 2007. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Mladena Matoš iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem ovjere: OV-19510/07 dana 29. lipnja 2007. godine, a koja glasi: “Jednokratno 1,35% (jedancijelotridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4 isplatiti tužitelju ŽĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 186,12 EUR/1.402,29 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 03. srpnja 2007. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4 OIB: 87939104217 naknaditi tužitelju ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 269,91 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2024. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i dosudi trošak postupka tuženiku, podredno ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud nije utvrdio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja utvrdio sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu, te je ocjenom dokaza (čl. 8. ZPP-a), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice

- za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. toč. 6.1. Ugovora o kreditu broj 209072 od 29. lipnja 2007., sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika Volksbanke d.d., Zagreb, ovjerenog kod Javnog bilježnika Mladena Matoš iz Zagreba, Ilica 297, pod brojem ovjere OV-19510/07 dana 29. lipnja 2007., a koja glasi: “Jednokratno 1,35% (jedancijelotridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“,

- te posljedično tome zahtjev za isplatu iznos od 186,12 EUR/1.402,29 kn sa zateznim kamata.

8. Po provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je između tužiteljice, kao korisnica kredita, i prednika tuženika - banke, kao kreditora, sklopljen Ugovor o kreditu broj 209072 od 29. lipnja 2007., (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim se banka obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje kredit u iznosa od 23.567,33 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a u svrhu kupnje vozila, uz rok otplate od 84 mjeseca,

- da je u čl. 6. toč. 6.1. Ugovor o kreditu određena naknada i to u visini od 1,35 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, jednokratna, koja se naplaćuje prije isplate kredita, (u daljnjem tekstu: naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita),

- da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača jer u vrijeme sklapanja ugovora, i u vrijeme izvršavanja istoga nije bila vlasnica obrta ili firme, a namjena kredita je također bila potrošačka radi kupnje osobnog automobila za privatne svrhe,

- da je visina naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosila 186,12 EUR/1.402,29 kn i da je ista plaćena 2. srpnja 2007.,

- da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednostrano u ugovor unijela banka koja je sastavila Ugovor o kreditu bez objašnjenja zašto je to uneseno u Ugovor te čemu služi ta naknada, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj,

- da se radi o tipskom Ugovoru o kreditu,

- da u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita

odnosi, odnosno na koje eventualno nastale objektivne troškove i kako iznos odobrenog kredita utječe na visinu te naknade s obzirom da je ista određena u postotku od iznosa odobrenog kredita,

- da iz iskaza tužiteljice i sporne odredbe koja je standardna proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi čl. 6. toč. 6.1. Ugovor o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, da banka tužiteljici nije jasno obrazložila svrhu naknade za obradu kredita i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti je troškove ičim dokazala,

- da je odredba čl. 6. toč. 6.1. Ugovor o kreditu nepoštena,

- da se prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora, (st. 1.)., i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, (st. 2.),

- da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose, (Odluka Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820),

- da nije osnovan prigovor zastare, a sve sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

9. Temeljem takvih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da je sporna ugovorna odredba sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tuženik nije dokazao suprotno pa se u smislu odredbe čl. 81., čl. 82., čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 93/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03) radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi i da je tuženik dužan tužiteljici vratiti ono što je tužiteljica platila temeljem sporne ugovorne odredbe u smislu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/22,155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Takvo utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita nisu pregovarale jer su u pitanju unaprijed formulirane odredbe Ugovora o kreditu (čl. 6. toč. 6.1. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj te odredbe Ugovora o kreditu.

11. Suprotno žalbenim navodima, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarano o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita kao i o visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,35 % iznosa kredita, te se radi o odredbi Ugovora o kreditu koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 6. toč. 6.1. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

11.1. Nadalje, radilo se o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora koja sadrži navedenu odredbu, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu koji je unaprijed bio sastavljen, pitala zašto to mora platiti ali oni su joj rekli da je to normalno i da će se to odbiti od iznosa kredita prilikom isplate. Nema stručnih znanja iz područja ekonomije, bankarstva i sl. Ugovor je pročitala i tražila je dodatna objašnjenja no ista nije dobila. Ugovor je prihvatila i ovjerila ga kod javnog bilježnika jer je htjela kupiti auto.

11.2. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s prednikom tuženika u svezi naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, koja joj je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se odnosi, a koja je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, koje znači da su u zasnivanju obveznih odnosa sudionici dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, uzrokovala značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice.

12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice.

14. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već su stupanjem na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14), kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

15. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužiteljica slobodnom voljom potpisala na uvjete davanje kredita, tako i na plaćanje sporne naknade, kao i da je u odredbi čl. 11. Ugovora o kreditu potvrdila da je upoznata s općim uvjetima banke. Navedene okolnosti, ne znače da odredba o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna. Stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetene ugovorne odredbe članak 6. toč. 6.1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu odobravanja kredita i to u nespornom iznosu od 186,12 EUR/1.402,29 kn sa zateznim kamatama.

16. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u visini od 1,35% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zatezne kamate tekuće od dana plaćanja naknade.

17. Prema navedenom, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

18. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st.1. ZPP-a koju tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

19. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

20. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude jer tuženik nije uspio sa žalbom.

Osijek 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić