REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-195/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužiteljice UI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. -a, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Dora Pintarić, odvjetnica u OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima P-585/2023-19 od 2. prosinca 2024., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima P-585/2023-19 od 2. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 7. Ugovora o [broj kredita] od 23. veljače 2007. koji je zaključen između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize, važećem na dan dospijeća, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 23. veljače 2007., te da u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

1.1.

Predmet spora je i zahtjev za isplatu 3.565,07 EUR s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom razdoblja otplate kredita, sa zakonskim zateznim kamatama navedenima u izreci prvostupanjske presude.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je točkom I. izreke presude prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti, a točkom II. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužiteljici zatraženi iznos. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 1.425,00 EUR u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom čiji tijek je određen izrekom rješenja o troškovima postupka.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tuženik.

3.1.

U žalbi navodi da se presuda prvostupanjskog suda temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Prema stavu tuženika, sud je zanemario okolnosti konkretnog slučaja, čime se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama.

3.2.

Tuženik smatra da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i uočljiva, te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

3.3.

Tuženik ističe da je tužiteljici u trenutku zaključenja predmetnog ugovora valutna klauzula CHF najviše odgovarala, te je tužiteljica samostalno izabrala valutu CHF. U prilog tvrdnji tuženika da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora ukazuje i solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužiteljica upoznata sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njezinoj pravoj volji.

3.4.

Tuženik navodi da je ugovor o kreditu ispunjen, da tužiteljica nikada nije prigovarala visini anuiteta, niti koristila pravo raskinuti ugovor, čime tuženik zapravo ukazuje da je ugovor ispunjenjem prestao proizvoditi pravne učinke među strankama.

3.5.

S obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima.

3.6.

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.5.

4.2.

Tuženikova žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što proizlazi iz odgovora žalbenog suda na žalbene razloge tuženika.

4.4.

U odnosu na žalbene razloge navedene pod točkom 3.1., treba reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača TS ZG P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF, stranka kojih postupaka je bio i tuženik i kojom je između ostalog, obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., pravomoćno presuđeno da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, na način da su banke koristile u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, odnosno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i tužene banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

4.4.1.

Za takvo utvrđenje je sud, sukladno čl. 502.c. ZPP-a, vezan u ovoj parnici, pa se pravilno pozvao prvostupanjski sud u točki 7.1. obrazloženja svoje presude, na pravomoćne odluke donesene u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, odnosno isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi, a što također pravilno obrazlaže prvostupanjski sud pod točkom 17. obrazloženja svoje odluke. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (odluka VSRH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.5.

Nadalje, u odnosu na žalbene razloge citirane pod točkom 3.2., treba reći da je pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03, odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koje prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03, odnosno čl. 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP/07).

4.6.

Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog, u čl. 3. u se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

4.7.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe spornoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne kao i da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a) te načelu dužnosti njihove suradnje (čl. 5. ZOO-a), kao i načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a).

4.8.

Stoga, kako su odredbe o valutnoj klauzuli odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o valutnoj klauzuli, onda takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a.

4.9.

Dakle, uvažavajući sve prethodno navedeno pod toč. 4.5. - 4.8., otklonjen je žalbeni prigovor tuženika naveden pod 3.2. pri čemu, valja još jednom ponoviti da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, a to u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma ugovaranja valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a o tome se ne radi u ovom slučaju jer je spornom odredbom ugovora o kreditu sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, pa je jasno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu tužiteljice.

4.10.

To što je tužiteljica ugovorila kredit u CHF te što je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, ne znači da su tužiteljica i tuženik pregovarali o valutnoj klauzuli, kako to pogrešno smatra tuženik i to iz razloga jer su stranke ugovora tužiteljica i tuženik a ne javni bilježnik, niti javni bilježnik ima stručna znanja o ekonomskim posljedicama koje tečajne razlike za kredit ugovoren u valuti CHF mogu proizvesti za tužiteljicu za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kao što za posljedice ugovaranja kredita u toj valuti nije znala ni tužiteljica, pa se i žalbeni prigovor tuženika istaknut pod točkom 3.3. ukazuje neosnovanim.

4.11.

U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika kojima tuženik prešutno upire na to da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer je ugovor ispunjen, da tužiteljica nikada nije prigovarala visini anuiteta, niti koristila pravo raskinuti ugovor, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, te tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a, polazeći od pravne prirode samog spora

- stjecanja bez osnove, te s obzirom na to da je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih.

4.12.

Naime, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit.

4.13.

Tuženik odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke odluke prvostupanjskog suda, nije konkretno pobijao, već je pobijanje vezao uz tvrdnju da je zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu, pogrešna odluka i o troškovima postupka. Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka. Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima obrazložio u točki 28. – 28.1. obrazloženja prvostupanjske odluke, a tuženik nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova nije doveo u pitanje.

5.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka, pored činjenice da nisu konkretizirani u žalbi u pogledu visine i tijeka kamate, tuženiku nisu dosuđeni jer tuženik nije uspio sa žalbom, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. II. izreke presude drugostupanjske odluke, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

6.

Imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke.

U Osijeku 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić