REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1912/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, odvjetnici u ZOU Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, Varaždin, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.-a, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu P-784/2023-19 od 17. listopada 2024., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu P-784/2023-19 od 17. listopada 2024. u odluci o glavnoj stvari (točka I. i II. izreke presude).

II.

Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje prvostupanjska presuda u rješenju o troškovima postupka, sadržanom u točki III. izreke presude, za iznos 2.133,18 EUR.

III.

Tuženikova žalba se prihvaća i preinačuje prvostupanjska presuda u rješenju o troškovima postupka, sadržanom u točki III. izreke presude, na način da se za iznos 46,45 EUR odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

IV.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 378,86 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o [broj kredita], ovjerenog po javnoj bilježnici Jasenki Črnec iz Čakovca, Ivana Gorana Kovačića, br. OU-752/06-1 od 9. svibnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika a koja u članku 2. glasi: Kamatna stopa „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ a u članku 7. glasi: Način otplate „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, kao i zahtjev za isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u iznosu 1.852,57 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, navedenom u izreci prvostupanjske presude.

Odluka prvostupanjskog suda:

2. Prvostupanjski sud je točkom I. izreke presude prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, točkom II. naložio je tuženiku isplatiti tužitelju 1.852,57 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, navedenom u izreci prvostupanjske presude, dok je točkom III. naložio tuženiku isplatiti tužitelju u roku 15 dana parnični trošak u iznosu 2.179,63 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi navedenoj u toj točki izreke.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tuženik u cijelosti.

3.1.

Tuženik u žalbi ukazuje na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, a obzirom na način provođenja kolektivnog postupka, dokazivanja u istom i uopće svrhe kolektivne zaštite. Naime, u kolektivnom postupku tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja jer su sudovi tvrdili kako to nije predmet kolektivne zaštite jer da se isto treba dokazivati u pojedinačnom sporu.

3.2.

Tuženik smatra da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a to su da je tuženik tijekom postupka tvrdio da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik tvrdi da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

3.3.

Tuženik tvrdi da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu. Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF.

3.4.

Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, dakle radi se eventualno o zabrani manjeg značaja. Tuženik stoga smatra da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a prvostupanjski sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati.

3.5.

Tuženik ističe da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, što nesporno nije ugovoreno.

3.6.

Tuženik prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda koji tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a jer da je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti zbog koje se i vodi ovaj postupak.

3.7.

Tuženik ističe da je ugovor ispunjen, da tužitelj nikad nije prigovarao na promjene kamatnih stopa, niti koristio pravo da raskine ugovor. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje. Do postupka kolektivne zaštite, ugovaranje valutne klauzule u CHF ili ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo dovedeno u pitanje ni od strane regulatora niti od sudske prakse.

3.8.

Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pitanje zastare. U odnosu na pravno shvaćanje o tijeku zastare zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020., tuženik ističe da se isto ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost koja je predmet ovog ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja.

3.9.

Tuženik smatra i da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge.

3.10.

Tuženik se žali i na odluku o troškovima postupka navodeći da prvostupanjski sud tužitelju pogrešno sve poduzete radnje dosuđuje prema vrijednosti boda 2,00 EUR, iako je navedena vrijednost boda na snagu stupila tek 25. studenoga 2023. Jedino radnje koje su poduzete nakon stupanja na snagu izmijenjene Tarife mogu biti dosuđene prema navedenoj vrijednosti boda. Prigovara tome da je prvostupanjski sud tuženiku neopravdano dosudio naknaditi tužitelju trošak pristojbe na tužbu u iznosu 79,63 EUR. Prema vrijednosti predmeta spora u tužbi i s obzirom na činjenicu da je ista podnesena putem e-komunikacije, tužitelj može imati pravo na povrat najviše 33,18 EUR.

3.11.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.9.

4.2.

Tuženikova žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što proizlazi iz odgovora žalbenog suda na žalbene razloge tuženika.

4.4.

U odnosu na žalbene razloge navedene pod točkom 3.1., treba reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (VTSRH, Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., VSRH, Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, TS ZG P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih postupaka je bio i tuženik i kojom je između ostalog, obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. do

31. prosinca 2008., pravomoćno presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, jer su banke koristile u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-a), a nastavno važećim odredbama ZZP-a, te ZOO- a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i tužene banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

a za takvo utvrđenje je sud, sukladno čl. 502.c. ZPP-a, vezan u ovoj parnici.

4.4.1.

Naime, čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, odnosno isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (odluka VSRH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.5.

Nadalje, u odnosu na žalbene razloge citirane pod točkom 3.2., treba reći da je pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03, odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koje prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03, odnosno čl. 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP/07).

4.6.

Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog, u čl. 3. u se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

4.7.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe spornoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne. To stoga što tuženik u predmetnom Ugovoru o kreditu kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Takvim jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. u suprotnosti s odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, kao i odredbama ZOO-a, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sadržanog u presudi Pž-7129/2013-4, prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

4.8.

Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u dijelu u kojem je sud zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a) te načelu dužnosti njihove suradnje (čl. 5. ZOO-a), kao i načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a).

4.9.

Stoga, kako su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, onda takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a.

4.10.

Dakle, uvažavajući sve prethodno navedeno pod toč. 4.5. - 4.9., otklonjen je žalbeni prigovor tuženika naveden pod 3.2., ali i onaj istaknut pod 3.3., jer pregovaranje o valuti ne znači, kako to pogrešno smatra tuženik – izbor jedne od više ponuđenih valuta, već podrazumijeva, da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i druge odredbe ugovora, kao što su to odredbe koje se tiču valute i promjene tečaja, te odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

4.11.

Što se tiče prigovora pod točkom 3.7., da ugovaranje valutne klauzule do postupka kolektivne zaštite nikad nije bilo dovedeno u pitanje, treba reći da je njezino ugovaranje u Republici Hrvatskoj dopušteno, jer je tako propisano čl. 22. st. 1. ZOO-a, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovog žalbenog suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

4.11.1. Napominje se da valutna klauzula sadržana u čl. 22. st. 1. ZOO-a, u pravilu nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. I Ustavni sud Republike Hrvatske se u rješenju U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

4.11.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a.

4.11.3. Jednako tako, ni odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Osim toga, obveza tuženika da u ugovorima o kreditu ili u svojim općim uvjetima definira egzaktne kriterije o kojima ovisi promjena kamatne stope, izvirala je iz općih načela obveznog prava i to načela o savjesnosti i poštenju sudionika u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa (čl. 4. ZOO-a) te načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a), koje temeljne pravne postulate je tuženik prekršio.

4.12.

U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti, obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen (žalbeni navod pod točkom 3.4.), treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate po jednostranoj odluci banaka i vezivanje anuiteta kredita prema tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO-a). Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora. Dakle, uzroci ništetnosti su usmjereni, ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju, osim mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) i čl. 4. ZOO-a, te izmjene, kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju, posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. - 19.).

4.13.

U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu čl. 1115. ZOO-a (točka 3.6.), valja reći da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njegovom zahtjevu i pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove, te s obzirom na to da je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih, tada takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja.

4.14.

U pogledu žalbenog razloga istaknutog pod 3.8., navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prvostupanjski sud prigovor zastare odbio kao neosnovan.

4.14.1.

Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.), kojom je presuđeno: "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

4.15.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit, a zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika da se prihvaćanjem restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti implicira primjena fiksne kamatne stope, čime su otklonjeni žalbeni navodi pod točkom 3.5. i 3.7., s tim da se potonji odnosi na tvrdnju tuženika da je ugovor ispunjen, da tužitelj nikad nije prigovarao promjenama kamatnih stopa niti je koristio pravo da raskine ugovor.

4.15.1. Predmetni ugovor može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovne kamatne stope mijenjaju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora. S obzirom da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, koja je iznosila 5,20%, što prvostupanjski sud utvrđuje kao nesporno među strankama, a žalba to utvrđenje ne dovodi u pitanje, na ugovorni odnos se treba primijeniti odredbu o kamati po stopi u visini 5,20%, sve do trenutka dok na propisani način ne dođe do nadomještanja dijela ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope (tako i VSRH u odluci Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.15.2. Kako tuženik nije dokazao da bi u utuženom razdoblju ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nadomjestio na propisani način valjanom odredbom, tada se u odnosu na ništetni dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postupa kao da ta odredba nije ni postojala, pa se primjenjuje ona kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora te tužitelju kao potrošaču jedino predvidiva, a to je 5,20%, zbog čega su neosnovani i žalbeni navodi da je time sud faktično zamijenio odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi (žalbeni prigovor pod točkom 3.5.).

4.16.

Kako je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, nije osnovan ni žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i povredi prava na pošteno suđenje (točke 3.2. i 3.9.).

4.17.

Nije osnovan žalbeni prigovor protiv odluke o troškovima postupka koji se odnosi na primjenu vrijednosti boda 2,00 EUR, budući je Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) propisano kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Međutim, osnovan je prigovor da je prvostupanjski sud tuženiku neopravdano naložio naknaditi tužitelju trošak pristojbe na tužbu u iznosu 79,63 EUR i da prema vrijednosti predmeta spora u tužbi i s obzirom na činjenicu da je ista podnesena putem e-komunikacije, tužitelj može imati pravo na povrat najviše 33,18 EUR. Naime, tužba u ovom predmetu podnesena je 15. lipnja 2021., kada je i nastala pristojbena obveza, sukladno članku 4. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18), a člankom 7. stavkom 1. tog Zakona propisano je: Za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u trenutku njihova podnošenja u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom. Uredba o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/2019, 92/2021) propisivala je da se za tužbu plaća pristojba od 500,00 kn ako se vrijednost predmeta spora kreće u rasponu 12.001,00 kn do 15.000,00 kn, što je upravo iznos pristojbe koji je tužitelj dužan platiti s obzirom da je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naznačio iznos 13.958,22 kn. Svaka stranka dužna je voditi računa da troškovi postupka budu što manji, pa bi iznos pristojbe na tužbu iznosio 250,00 kn, odnosno 33,18 EUR da ju je tužitelj uplatio pravovremeno, odnosno u trenutku podnošenja tužbe. Stoga je od ukupno dosuđenih troškova postupka (2.179,63 EUR) valjalo oduzeti iznos sudske pristojbe na tužbu na koji tužitelj nema pravo, odnosno 46,45 EUR (79,63 EUR - 33,18 EUR), što znači da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak postupka u ukupnom iznosu 2.133,18 EUR, slijedom čega je riješeno kao pod točkom

II. i III. izreke drugostupanjske odluke.

5.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka u iznosu 378,86 EUR tuženiku nisu dosuđeni jer tuženik nije uspio sa žalbom u pogledu glavne stvari dok je u pogledu odluke o troškovima postupka uspio samo neznatno, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude drugostupanjske odluke (čl. 153. st. 10. ZPP-a).

6.

Imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke.

U Osijeku 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić