Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1835/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., OIB:23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4317/2021-11 od 27. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4317/2021-11 od 27. lipnja 2022.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužiteljice i tuženika, od dana 19.4.2007. godine, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,800 % (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.”

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK D.D., Rijeka, jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici AĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.329,63 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 1.5.2007. do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.7.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.019,65 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. lipnja 2022. pa do isplate određenim po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i dosudi trošak postupka tuženiku, podredno ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud nije utvrdio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Prilikom donošenja pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tuženik, jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, te nema nedostataka i proturječnosti zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa tako niti u odnosu na razloge o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe, zastaru restitucijskog zahtjeva i dosuđeni tijek zateznih kamata.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice

- za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o [broj kredita] od 14. travnja 2007., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, ovjerenog kod Javnog bilježnika Blanke Žaja iz Karlovca, Gundulićeva 8/1, pod brojem ovjere OV-3298/07 dana 20. travnja 2007., a koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,80 % (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora.”

- te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa od 6.329,63 kn sa zateznim kamata.

8. Po provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je između tužiteljice, kao korisnica kredita, i tuženika, kao kreditora, sklopljen Ugovora o [broj kredita] od 14. travnja 2007., (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim se banka obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje kredit u iznosu od 175.200,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a u svrhu kupnje nekretnine, uz rok otplate od 360 mjeseci,

- da je u čl. 10. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,8 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom isplate kredita, (u daljnjem tekstu: naknada),

- da je visina naknade iznosila 6.329,63 kn i da je ista plaćena 30. travnja 2007.,

- da je odredbu o naknadi jednostrano u Ugovor unijela banka koja je sastavila Ugovor bez objašnjenja zašto je to uneseno u Ugovor te čemu služi ta naknada, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj,

- da se radi o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru,

- da u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se naknada odnosi, odnosno na koje eventualno nastale objektivne troškove i kako iznos odobrenog kredita utječe na visinu te naknade s obzirom da je ista određena u postotku od iznosa odobrenog kredita,

- da iz iskaza tužiteljice, svjedokinje AĆ i sporne odredbe koja je standardna proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi čl. 10. Ugovora, nije pojedinačno pregovaralo, da banka tužiteljici nije jasno obrazložila svrhu naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti je troškove ičim dokazala,

- da je odredba čl. 10. Ugovor nepoštena,

- da nije osnovan prigovor zastare, a sve sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

9. Temeljem takvih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da je sporna ugovorna odredba sadržana u unaprijed formuliranom standardnom potrošačkom Ugovoru, da o toj odredbi stranke nisu pregovarale, a tuženik nije dokazao suprotno pa se prema odredbama čl. 81., čl. 82., čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 93/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03), radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Stoga je tuženik u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/22,155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) dužan tužiteljici vratiti ono što je tužiteljica platila temeljem sporne ugovorne odredbe.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom citiranu ugovornu odredbu iz čl. 10. Ugovora, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 0,8 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 10. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u visini od 0,8 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje Ugovora, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

11. Nadalje, sud prvog stupnja utvrdio je da iako tuženik tijekom postupka ukazuje da se tom naknadom podmirivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), to ne ukazuje na valjanost odredbe čl. 10. Ugovora s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Također iz iskaza saslušane svjedokinje – djelatnice tuženika AĆ proizlazi da je tužiteljici kao potrošaču jedino ukazano koji iznos treba platiti na ime te naknade, dok uopće nije ukazano niti objašnjeno koji troškovi banke se time podmiruju.

12. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), i o tome se nije pregovarao, što upućuje na zaključak da je tužiteljica prije sklapanja Ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogla zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora.

13. Sud prvog stupnja osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03, koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

14. Naime, o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP/03), niti je tuženik dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

15. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 0,8% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni suda prvog stupnja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1 ZZP/03 nepoštena, te u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP/03 ništetna.

16. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da, iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom "pokriveni", plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio tuženik, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

17. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o navedenoj naknadi jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada u iznosu 0,8% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga odredba čl. 10. Ugovora o ugovorenoj naknada je ništetna ugovorna odredba kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 6.329,63 kn sa zateznim kamatama tekućom od 1. svibnja 2007., jer je tuženik spornu naknadu naplatio 30. travnja 2007., (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO).

18. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP/03 koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, sud prvog stupnja imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (ZĆ protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog suda nije primjenjiva jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

19. Pravilno sud prvog stupnja navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora odnosno ništetnost ugovorne odredbe kao u ovom slučaju, (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

20. O zateznim kamata pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od dana uplate kao dana stjecanja.

21. Pozivanje tuženika na primjenu Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine". broj 83/20.) glede zabrane tijeka zateznih kamata u određenom periodu nije osnovano, jer se ti propisi primjenjuju na ovršne i stečajne postupke, a ne i na parnični postupak kakav je predmetni postupak.

22. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tužiteljici odmjeren trošak u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("

Narodne novine"

broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21, ) dok tuženiku pravilno nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

23. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1 ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

24. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude jer tuženik nije uspio sa žalbom.

Osijek 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić