Poslovni broj: P-3566/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TDP iz [adresa], OIB; 55839032585, zastupan po Borisu Jug, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB; 14036333877, zastupan po odvjetnicima odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 17. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB; 14036333877 platiti tužitelju TDP iz [adresa], OIB; 55839032585iznos od 3.279,52 eur sa zateznim kamatama tekućim :

- na iznos od 2,87 eur od dana 7.11.2008 . do isplate,

- na iznos od 12,85 eur od dana 9.1.2009 . do isplate,

- na iznos od 18,51 eur od dana 6.2.2009 . do isplate,

- na iznos od 21,53 eur od dana 6.3.2009 . do isplate,

- na iznos od 12,78 eur od dana 7.4.2009 . do isplate,

- na iznos od 12,28 eur od dana 8.5.2009 . do isplate,

- na iznos od 10,09 eur od dana 5.6.2009 . do isplate,

- na iznos od 5,03 eur od dana 3.7.2009 . do isplate,

- na iznos od 7,18 eur od dana 7.8.2009 . do isplate,

- na iznos od 9,84 eur od dana 7.9.2009 . do isplate,

- na iznos od 7,18 eur od dana 7.10.2009 . do isplate,

- na iznos od 8,11 eur od dana 10.11.2009 . do isplate,

- na iznos od 7,18 eur od dana 11.12.2009 . do isplate,

- na iznos od 15,29 eur od dana 11.1.2010 . do isplate,

- na iznos od 20,39 eur od dana 11.2.2010 . do isplate,

- na iznos od 18,38 eur od dana 10.3.2010 . do isplate,

- na iznos od 26,35 eur od dana 9.4.2010 . do isplate,

- na iznos od 29,44 eur od dana 7.5.2010 . do isplate,

- na iznos od 36,62 eur od dana 8.6.2010 . do isplate,

- na iznos od 48,11 eur od dana 13.7.2010 . do isplate,

- na iznos od 37,84 eur od dana 10.8.2010 . do isplate,

- na iznos od 70,59 eur od dana 9.9.2010 . do isplate,

- na iznos od 54,43 eur od dana 7.10.2010 . do isplate,

- na iznos od 54,57 eur od dana 9.11.2010 . do isplate,

- na iznos od 68,93 eur od dana 10.12.2010 . do isplate,

- na iznos od 89,04 eur od dana 11.1.2011 . do isplate,

- na iznos od 72,53 eur od dana 8.2.2011 . do isplate,

- na iznos od 73,24 eur od dana 10.3.2011 . do isplate,

- na iznos od 66,05 eur od dana 8.4.2011 . do isplate,

- na iznos od 84,19 eur od dana 13.5.2011 . do isplate,

- na iznos od 97,73 eur od dana 9.6.2011 . do isplate,

- na iznos od 102,97 eur od dana 8.7.2011 . do isplate,

- na iznos od 146,55 eur od dana 8.8.2011 . do isplate,

- na iznos od 105,84 eur od dana 9.9.2011 . do isplate,

- na iznos od 98,68 eur od dana 7.10.2011 . do isplate,

- na iznos od 99,04 eur od dana 11.11.2011 . do isplate,

- na iznos od 96,71 eur od dana 8.12.2011 . do isplate,

- na iznos od 106,79 eur od dana 10.1.2012 . do isplate,

- na iznos od 111,88 eur od dana 10.2.2012 . do isplate,

- na iznos od 112,52 eur od dana 12.3.2012 . do isplate,

- na iznos od 109,34 eur od dana 6.4.2012 . do isplate,

- na iznos od 110,59 eur od dana 14.5.2012 . do isplate,

- na iznos od 113,77 eur od dana 14.6.2012 . do isplate,

- na iznos od 110,02 eur od dana 9.7.2012 . do isplate,

- na iznos od 111,23 eur od dana 8.8.2012 . do isplate,

- na iznos od 103,08 eur od dana 10.9.2012 . do isplate,

- na iznos od 104,54 eur od dana 9.10.2012 . do isplate,

- na iznos od 110,74 eur od dana 9.11.2012 . do isplate,

- na iznos od 109,26 eur od dana 10.12.2012 . do isplate,

- na iznos od 111,79 eur od dana 9.1.2013 . do isplate,

- na iznos od 105,03 eur od dana 11.2.2013 . do isplate,

te da mu nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.515,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.04.2025. godine do isplate, a koje kamate su do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 10.02.2006.g. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 016-308/2006, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.823,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) je ništetna, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Poziva se na presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. i Vrhovnog i sud Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018 te navodi da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Također se poziva na odredbu čl. 118 i 138 a Zakona o zaštiti potrošača. Ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, te stoga konačno potražuje da sud naloži tuženiku da plati tužitelju iznos od 3.279,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare, zatim osporava sve činjenične navode i tumačenja tužitelja, te spori visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. Tužba ne sadrži koji su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da su neosnovani navodi o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, te da je tuženiku prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na sklapanja predmetnog Ugovora. Ističe razloga zbog kojih predmetni ugovor u dijelu koji se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli nije ništetan. Navodi kako tužitelj ne može potraživati razliku mjesečnih anutiteta na način kao da je ugovorena fiksna kamata. Osporava tijek kamata.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7-11 spisa), u Obavijest tuženika (list 12 spisa), u Otplatni plan (list 14-16 spisa), u pregled prometa (list 17-26 spisa), u kamatne stope banke (list 58-62 spisa), provedeno je vještačenje po DARFIN d.o.o. (list 307-314 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 352-353 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 10.02.2006.god. sklopile Ugovor o kreditu broj: 016-308/2006, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.823,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita uz rok otplate od 84 mjesečnih anutiteta i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 7,9 % godišnje, te da je čl. 4 ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

5. Sporno je da li su odredbe o valutnoj klauzuli i prijevremenoj otplati kredita ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanje, te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je da je prednik tuženika (kao 5-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ova presuda u konačnici je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

9. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

10. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF. Kako je tuženik odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka, to je sud proveo samo dokaz saslušanjem tužitelja.

11. U odnosu na prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem javnog bilježnika valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. istaknuo da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Dakle, saslušanjem javnog bilježnika ne bi bilo moguće utvrditi sporne činjenice informiranosti tužitelja o rizicima i posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, jer javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju i dogovaranju kreditnih uvjeta.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu zaposlenici tuženika objasnili što je to valutna klauzula, no nitko mu ništa nije rekao o rizicima sklapanja takve vrste ugovora. Nije imao mogućnost sklopiti ugovor u drugoj valuti, obzirom su mu rekli da je ovo jedino moguće iz razloga što je kupovao vozilo od fizičke osobe. Vozilo je kupio za vlastitu uporabu. Predmetni ugovor je bio u cijelosti pripremljen od strane tuženika. Pitao je za izmjenu nekih odredaba, ne konkretno za valutnu klauzulu, no rečeno mu je nije moguće mijenjati odredbe tako pripremljenog ugovora. Javni bilježnik nije mu ništa objasnio vezano uz ugovor. U trenutku potpisivanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

13. Ovakvom iskazu sud je u cijelosti poklonio vjeru obzirom je isti dat životno i logično te sud nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti, a isti je također i u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju prednik tuženika postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužiteljicu nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od 07.11.2008 do 11.02.2013. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje (dospijeće dana 30.09.2007.) došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF iznova 15.05.2023. godine, to je evidentno kako nije nastupila zastara. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

15. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu, pregled prometa, specifikaciju uplata, a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka Darfin d.o.o., a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio se tečaj mijenjao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, dok je u utuženom razdoblju se mijenjao na više, te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita odnosno da je prvi anuitet kredita dospio 31.03.2006., a da je posljednji utuženi plaćeni anuitet dospijeva 28.02.2013. godine. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.

17. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darfin d.o.o. i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika s osnova valutne klauzule da je više uplaćen iznosi 3.279,52 eura, dok je s osnova valutne klauzule utvrđen manje plaćeni iznos od 407,41 euro.

18. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok su prigovori tuženika pravne prirode te isti ne predlaže provođenje dokaza saslušanjem vještaka. O iznesenim prigovorima koje iznosi tuženik sud daje svoju ocjenu u ovom obrazloženju. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

19. Dakle, kako stranke na ovakav nalaz i mišljenje stranke nisu istaknule prigovor matematičke prirode niti predložile provođenje dokaza saslušanjem vještaka, to sud nije proveo dokaz saslušanjem vještaka obzirom smatra da bi isto bilo u suprotnosti s načelom ekonomičnosti, a s druge strane, obzirom da stranke nisu isticale prigovor na matematički izračun datog vještva, time je visina tužbenog zahtjeva, a kako ju je postavio vještak, postala nesporna, dok sud ne utvrđuje nesporne činjenice.

20. Prigovor tuženika kako stranke nisu ugovorile fiksnu, nego promjenjivu kamatnu stopu ne utječe na odluku u ovoj stvari obzirom je zadatak vještak bila da utvrdi koliki bi bio iznos mjesečnog anutiteta, a da nije bila ugovorena valutna klauzula, a što je vještak i učinio u svom nalazu i mišljenju.

21. Sud nije oduzeo od ukupnog iznosa iznos koji je tužitelj platio u manjem od početnog iznosa obzirom na pad tečaja CHF u nekom od razdoblja, budući je predmet spora zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa za mjesece kada je kamatna stopa bila viša od početno ugovorene te tečaj CHF viši od tečaja u trenutku isplate kredita što znači da se manje plaćeni iznos (za mjesec kada je tečaj bio niži) ne oduzimaju od preplaćenog iznosa.

22. Tu također treba reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužiteljica kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika.

23. Uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

24. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev- 254/24 od 23. travnja 2024. godine naveo da; "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi nišetetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. potplaćenih iznosa, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita." U ovom predmetu tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovor prijeboja kao niti protutužbeni zahtjev.

25. Tužitelj konačno plaćene iznose u eurima uzimajući u obzir odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22. i 88/22.) a na koji izračun tuženik nije imao primjedbi.

26. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

27. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 27.09.2023. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 29.02.2024. prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 30.04.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 05.06.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 12.09.2025. prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 07.03.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 550 bodova, odnosno 1.100,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 1.375,00 eura. Tužitelju je također priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 100,00 eura te trošak pristojbe za tužbu u iznosu od 40,22 euro, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 1.515,22 eura. Temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a na dosuđeni trošak sud je tužitelju dosudio i kamate tekuće od dana presuđenja pa do isplate.

28. Temeljem čl. 154 ZPP-a sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

U Zagrebu, dana 17. travnja 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku