Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-154/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Bjelousov predsjednice vijeća, te suca izvjestitelja mr. sc. Krunoslava Barana i sutkinje Ljiljane Banac članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Stipanka Mandac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojega zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 1. srpnja 2024. poslovni broj P-1061/2023-18 i rješenja od 8. srpnja 2024. poslovni broj P-1061/2023-21, u sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 1. srpnja 2024. poslovni broj P-1061/2023-18.

II. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. srpnja 2024. poslovni broj P-1061/2023-21.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti tužitelju FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.335,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

0,69 € od 22.02.2008. godine do isplate, 3,73 € od 26.03.2008. godine do isplate, 13,28 € od 14.10.2008. godine do isplate, 3,30 € od 14.11.2008. godine do isplate, 15,98 € od 24.12.2008. godine do isplate, 17,93 € od 29.01.2009. godine do isplate, 18,81 € od 24.02.2009. godine do isplate, 16,79 € od 26.03.2009. godine do isplate, 17,26 € od 22.04.2009. godine do isplate, 13,46 € od 22.05.2009. godine do isplate, 10,66 € od 25.06.2009. godine do isplate, 11,41 € od 21.07.2009. godine do isplate, 12,88 € od 21.08.2009. godine do isplate, 12,75 € od 22.09.2009. godine do isplate, 11,26 € od 21.10.2009. godine do isplate, 14,06 € od 20.11.2009. godine do isplate, 16,31 € od 19.12.2009. godine do isplate, 19,50 € od 21.01.2010. godine do isplate, 18,77 € od 20.02.2010. godine do isplate, 23,10 € od 23.03.2010. godine do isplate, 22,28 € od 01.05.2010. godine do isplate, 23,88 € od 28.05.2010. godine do isplate, 37,76 € od 01.07.2010. godine do isplate, 34,90 € od 31.07.2010. godine do isplate, 43,62 € od 02.09.2010. godine do isplate, 40,61 € od 01.10.2010. godine do isplate, 35,76 € od 03.11.2010. godine do isplate, 45,99 € od 02.12.2010. godine do isplate, 59,00 € od 01.01.2011. godine do isplate, 49,79 € od 01.02.2011. godine do isplate, 53,02 € od 26.02.2011. godine do isplate, 48,91 € od 02.04.2011. godine do isplate, 49,65 € od 22.04.2011. godine do isplate, 67,10 € od 24.05.2011. godine do isplate, 68,79 € od 21.06.2011. godine do isplate, 83,08 € od 02.08.2011. godine do isplate, 75,62 € od 01.09.2011. godine do isplate, 67,45 € od 01.10.2011. godine do isplate 65,94 € od 01.11.2011. godine do isplate, 65,31 € od 02.12.2011. godine do isplate, 69,17 € od 01.01.2012. godine do isplate, 72,54 € od 31.01.2012. godine do isplate, 72,99 € od 28.02.2012. godine do isplate, 70,66 € od 03.04.2012. godine do isplate, 72,23 € od 08.05.2012. godine do isplate, 73,31 € od 07.06.2012. godine do isplate, 71,50 € od 10.07.2012. godine do isplate, 71,97 € od 04.08.2012. godine do isplate, 70,62 € od 11.09.2012. godine do isplate, 67,69 € od 12.10.2012. godine do isplate, 70,81 € od 17.11.2012. godine do isplate, 72,31 € od 12.12.2012. godine do isplate, 71,26 € od 09.01.2013. godine do isplate, 65,37 € od 12.02.2013. godine do isplate, 70,37 € od 12.03.2013. godine do isplate, 70,81 € od 09.04.2013. godine do isplate, 68,85 € od 08.05.2013. godine do isplate, 62,74 € od 07.06.2013. godine do isplate, 62,59 € od 09.07.2013. godine do isplate, 64,09 € od 08.08.2013. godine do isplate, 66,49 € od 07.09.2013. godine do isplate, 69,82 € od 08.10.2013. godine do isplate, 68,10 € od 06.11.2013. godine do isplate, 69,32 € od 07.12.2013. godine do isplate, 70,70 € od 10.01.2014. godine do isplate, 71,55 € od 07.02.2014. godine do isplate, 73,37 € od 08.03.2014. godine do isplate, 143,72 € od 28.03.2014. godine do isplate, i to od dospijeća pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata, koja se određuje se za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb naknaditi tužitelju FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 2.133,44 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka."

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb naknaditi tužitelju FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] daljnje troškove u iznosu od 99,54 EUR u roku od 15 dana."

3. Ovu presudu i rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u cijelosti i to zbog svih zakonom predviđenih razloga. U žalbi u bitnome navodi kako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te se u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja samo pozvao na odluke viših sudova, pa time obrazloženje presude ne sadržava sve što je zakonom propisano pa se tako pobijana presuda ne može ispitati. Ističe kako je sud pogrešno zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Tuženik ujedno smatra kako je sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio zastaru i pogrešno odredio tijek zateznih kamata na svaki pojedini iznos. Tuženik smatra da tužitelj nama pravnog interesa za vođenje ovog postupka jer je kredit otplaćen u cijelosti, te da odluka o parničnom trošku nije pravilna. Tuženik pobija i dopunsko rješenje o parničnom trošku kao nepravilno. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu i rješenje te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova tuženiku, podredeno ukinuti pobijanu presudu i rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tuženik traži trošak žalbe u iznosu od 393,74 Eur-a.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi kako je žalba u potpunosti neosnovana i da sudska praksa na koju se poziva tuženik u potpunosti je neprimjenjiva u ovoj pravnoj stvari. Navodi kako iz provedenog postupka nedvojbeno proizlazi da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu i tužitelj kao potrošač potpada pod zaštitu iz kolektivnog spora. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare kao i prigovor glede direktnog učinka presuda donesenih u kolektivnom sporu. Ističe kako je pravilna i odluka o parničnim troškovima. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje ovaj sud nalazi da pri njihovu donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/9, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2,07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23, dalje: ZPP), niti je počinjena bilo koja druga povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ( čl. 365. st. 2. ZPP-a). Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama. Pobijana presuda nije proturječna te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud prvog stupnja je izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, pa je takvu ocjenu dokaza opravdano prihvatio i ovaj sud drugog stupnja.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika glede preinake tužbe. Naime, specificiranjem tužbenog zahtjeva po provedenom vještačenju ne smatra se preinakom tužbe, kako to pogrešno ističe tuženik u žalbi.

8. Osim toga, sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbi korisnika kredita u Chf dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem

9. Suprotno navodima tuženika, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti ugovora. Naime, dvojbu ima li tužitelj pravo tražiti ništetnost Ugovora koji je između stranaka prestao postojati, razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. u kojem rješenju Vrhovni sud navodi da i kada je kredit zamijenjen novim ugovorom o kreditu ili je sklopljen anex to ne znači da je stranka izgubila pravni interes za utvrđenjem ništetnosti jer ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane prema odredbi čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO). Pravni interes tužitelja za utvrđenje da je ništetan ugovor je i u tome što tužitelj nakon utvrđenja ništetnosti ima pravo tražiti i novčanu kompenzaciju koja mu pripada.

10. Dakle, tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru o kreditu i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 22. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da vrati tužitelju sve što je tuženik bez osnove stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pa je tako konačnim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 3.335,34 Eur-a, na ime pretplate s osnove promjene tečaja za valutu Chf, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog mjeseca do isplate.

12. U provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužitelj 20. travnja 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o [broj kredita] na iznos od 20.640,19 Chf s rokom otplate od 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene,

- da je kredit bio za kupnju motornog vozila,

- da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i prava potrošača i korisnika kredita tako što su potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u djelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu za koju je vezana glavnica CHF – valutna klauzula,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 između ostalog odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u djelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Chf,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke proizlazi da su je visina preplaćenih iznosa na ime na ime valute za Chf na dan isplate kredita iznosila 25.130,00 kn odnosno 3.335,34 Eur-a.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u odnosu na postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojima se povređuju prava potrošača, što je utvrđeno u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi i postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. što ima za posljedicu ništetnost navedenih ugovornih odredaba.

14. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je ugovoreno da će tužitelj kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama za vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

15. Za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP) za razdoblje od 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi potom od 7. kolovoza 2007. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) kada je taj Zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i kasnije odredbom članka 99. Zakona propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijenu poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovorenih parametara, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa na koju se tužitelj pozvao u svojoj tužbi u skladu s odredbom članka 502. c ZPP-a kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

17. S druge strane presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VSRH broj Rev- 2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali osim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

18. Naime, što se tiče valutne klauzule Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao o revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđeni kolektivni interesi prava potrošača bile nepošteni i ništetne, utvrđujući da su tužene banke među kojima je ovdje tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošaču u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama postupile suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) to nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugorova o kreditu s tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je dogovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

19. Sud u svakom pojedinom postupku dužan je raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Prema odredbi čl. 502. a. ZZP-a udruge, tijela, ustanove organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje su u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno uz uvjete predviđene zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljenim određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanje, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502. b. ZZP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a. ZZP-a dok je čl. 502. ZZP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravo utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a ZZP- a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati.

20. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u Chf.

22. S druge strane, utvrđujući da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule.

23. Navedeno, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 1111. Z O O - a u svezi s odredbom čl. 323. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utuženi iznos plaćen zbog valutne klauzule u Chf.

24. Prilikom odlučivanja o visini zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje te iz istog proizlazi da je visina preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule na Chf na dan isplate kredita iznosila 25.130,00 kn, pa je tužitelj postavio zahtjev za isplatu iznosa od 3.335,34 Eur-a,

25. Sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodno i nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu ni takva izmjena tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da se u skladu s čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/16 EEZ od 5. travnja 1993. u nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi. (vidjeti osobito presudu u premetima C-618/10 odnosno C- 70/17 i C- 179/17). Iz toga slijedi da nacionali sud nije ovlašten mijenjati sadržaj nepoštenih odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelje robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošača (presuda od **.**.2006. ĐĐ i dr. C- 154/15, C-307/15 i C-308/15).Tako je sud EU smatrao da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koju tvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

26. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala, što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja kako je to navedeno u pobijanoj presudi.

27. Nadalje, prema pravnom shvaćanju suda prvog stupnja pokretanjem parničnog postupka, za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17, Rev- 3142/18, Rev-1404/18).

28. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu, to proistječe da je tužitelj pravomoćnošću istih saznao za utvrđenje odnosno povredu prava potrošača iz ugovora o kreditu, slijedom čega rok zastare teče od 14. lipnja 2018., to nije nastupila zastara potraživanja vezano uz ugovaranje valutne klauzule, pa prigovor tuženika nije osnovan.

29. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj čla. 2. b , čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljen između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj rok u cijelosti ispunjen, kada za slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

30. Prigovor svojstva potrošača tužitelja nije doveden u pitanje ni tijekom postupka, a bući se radi o činjeničnim okolnostima to teret dokaza da suprotno pisanoj ispravi iz koje proizlazi da između stranaka sklopljen ugovor o potrošačkom kreditu, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a leži na tuženiku kao kreditoru. Pravilno je sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a utvrdio da je tužitelj potrošač jer da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila kao fizička osoba za svoje osobne potrebe, a ne za poduzetničku djelatnost.

31. Na žalbene navode tuženika da je sud neistinito i nepotpuno utvrdio činjenično stanje vezano uz vođenje pojedinačnih pregovora i je li tužitelj bio dovoljno informiran za navesti je da iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi kako je podigao kredit za kupnju automobila i da je sve dogovarao u auto salonu, gdje mu je ponuđen već pripremljeni ugovor o kreditu u Chf te je potpisao tipski ugovor koji je sastavio tuženik i ovjerio ga kod javnog bilježnika. Kako je teret dokazivanja o obaviještenosti tužitelja-potrošača na tuženiku, a isti ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja, to je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelj nije bio pravilno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja istog.

32. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika, ističe se kako isti nisu od odlučnog značenja za rješenje ovoga spora.

33. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad (Narodne novine, broj 138/23) pravilno obračunao troškove koju su bili neophodni za vođenje postupka. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju naknadnim rješenjem priznao dodatni parnični trošak na ime naknade za dopunsko vještačenje.

34. Kako žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude to je slijedom svega navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja odnosno na temelju odredbe čl. 380. toč.2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja.

Osijek, 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Bjelousov