REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-105/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužiteljice IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Velimir Galić, odvjetnik u Požegi, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. -a, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi P-356/2021-21 od 4. studenoga 2024., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi P-356/2021-21 od 4. studenoga 2024. u točki I., II. i IV.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 402,42 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe glave 1. i glave 7. t. 2. Ugovora o kreditu, broj: 9010613639 koji je tužiteljica, zaključila s tuženikom 29. lipnja 2005., koje glase: "1.Iznos kredita: Banka se obavezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 35.440 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

7.2 Otplata kredita, 6.2 Kredit u iznosu od 35.440,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečaja za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora".

1.1.

Predmet spora je i zahtjev za isplatu 4.815,08 EUR s naslova stečenog bez osnove, sa zakonskim zateznim kamatama navedenima u izreci prvostupanjske presude.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je točkom I. izreke presude prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti, a točkom II. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.799,76 EUR. Točkom III. odbijen je zahtjev za isplatu iznosa 15,32 EUR sa zatraženom kamatom, dok je točkom IV. Izreke naloženo tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu 1.574,38 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom čiji tijek je određen izrekom rješenja o troškovima postupka. Točkom V. izreke presude odbijen je tužiteljičin zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu 51,12 EUR sa zatraženom kamatom.

2.1.

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tuženik u točki I., II. i IV. Točke III. i V. izreke presude i rješenje prvostupanjskog suda nisu predmet pobijanja i odlučivanja u žalbenom stadiju postupka.

3.1.

U žalbi navodi da prvostupanjski sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog ugovora o kreditu smatra ništetnima jer je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite, odnosno prvostupanjski sud govori o apstraktnoj pravnoj zaštiti i kolektivnom sporu te zanemaruje konkretni ugovorni odnos. Smatra da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja.

3.2.

Smatra da sud ne navodi zašto bi baš tužiteljici sporne odredbe bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive. Tuženik osporava da je valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

3.3.

Tuženik navodi da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF ili uz valutu EUR, a što je već općepoznato i nesporno je da su postojale mogućnosti odabira kredita vezanog za valutu CHF ili valutu EUR.

3.4.

Ističe da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

3.5.

Tuženik ukazuje da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito, pa se ugovorni odnos u koji su stranke stupile svojom voljom, ne može mijenjati na način na koji je to učinio prvostupanjski sud.

3.6.

Tuženik prigovara i tome što je vještak u mišljenju iskazao obveze ako se promatraju samo pozitivni iznosi te bi takav izračun vještaka, prema mišljenju tuženika, sud trebao zanemariti. Naime, na taj način se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena, već je bilo ugovoreno da kada valuta CHF slabi u odnosu na HRK, tada se kunska protuvrijednost obveze smanjuje, a kada valuta CHF u odnosu na HRK jača, tada se kunska protuvrijednost obveze povećava. Ističe da prvostupanjski sud pogrešno smatra da se za cijelo vrijeme otplate kredita treba primijeniti fiksni tečaj.

3.7.

Tuženik prigovara da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a tužiteljica je u postupku isticala djelomičnu ništetnost spornih odredaba, dakle radi se eventualno o zabrani manjeg značaja. Tuženik stoga smatra da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati.

3.8.

Ističe prigovor zastare, navodeći da je zastara za svaki pojedinačni novčani iznos počela teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu svakog pojedinog anuiteta po ugovoru o kreditu te je evidentno da je u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na povremena potraživanja.

3.9.

Tuženik izjavljuje žalbu i protiv odluke o troškovima postupka kojom je tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka, a s obzirom da taj trošak, zbog gore obrazloženih žalbenih razloga nije trebao biti dosuđen tužiteljici. Isto tako, niti jedan od naknadnih podnesaka tužiteljice nakon tužbe, kao ni prisustvovanje ročištima ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude, niti su bili potrebni za vođenje parnice. Također, tuženik ističe da sud ne obrazlaže zašto smatra da tužitelju pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude. No taj žalbeni navod, za razliku od prethodnih, ipak konkretizira obrazloženjem da je presuda objavljena i na e-oglasnoj ploči suda te dostupna u e-komunikaciji od trenutka objave, pa pristup na predmetno ročište nije bio potreban niti nužan trošak za vođenje parnice u gornjoj pravnoj stvari.

3.10.

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.9.

4.2.

Tuženikova žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što proizlazi iz odgovora žalbenog suda na žalbene razloge tuženika.

4.4.

U odnosu na žalbene razloge navedene pod točkom 3.1., treba reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača TS ZG P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF, stranka kojih postupaka je bio i tuženik i kojom je između ostalog, obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., pravomoćno presuđeno da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, na način da su banke koristile u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, odnosno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i tužene banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

4.4.1.

Za takvo utvrđenje je sud, sukladno čl. 502.c. ZPP-a, vezan u ovoj parnici, pa se pravilno pozvao prvostupanjski sud u točki 36. i 37. obrazloženja svoje presude, na pravomoćne odluke donesene u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, odnosno isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi, a što također pravilno obrazlaže prvostupanjski sud pod točkom 37. obrazloženja svoje odluke. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (odluka VSRH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.5.

Nadalje, u odnosu na žalbene razloge citirane pod točkom 3.2. i 3.4., treba reći da je pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03, odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koje prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03, odnosno čl. 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP/07).

4.6.

Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog, u čl. 3. u se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

4.7.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je presudio da su odredbe spornoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne kao i da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, što je iskazala tužiteljica, niti je tužiteljica kao potrošač imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO-a) te načelu dužnosti njihove suradnje (čl. 5. ZOO-a), kao i načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a).

4.8.

Stoga, kako su odredbe o valutnoj klauzuli odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o valutnoj klauzuli, onda takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a.

4.9.

Dakle, uvažavajući sve prethodno navedeno pod toč. 4.5. - 4.8., otklonjen je žalbeni prigovor tuženika naveden pod 3.2. i 3.4., pri čemu valja još jednom ponoviti da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, nego u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma ugovaranja valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a o tome se ne radi u ovom slučaju jer je spornom odredbom ugovora o kreditu sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, pa je jasno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu tužiteljice.

4.10.

To što je tužiteljica mogla birati između kredita u CHF i kredita u EUR, kako to tvrdi tuženik, ne znači da su tužiteljica i tuženik pregovarali o valutnoj klauzuli, niti su tužiteljici objašnjene ekonomske posljedice koje tečajne razlike za kredit ugovoren u valuti CHF mogu proizvesti za nju za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, a što je tužiteljici moralo biti objašnjeno za koji god se kredit odlučila (u kojoj god valuti), pa se i žalbeni prigovor tuženika istaknut pod toč. 3.3. ukazuje neosnovanim.

4.11.

U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika kojima tuženik upire na to da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer je ugovor ispunjen (prigovor opisan pod točkom 3.7.), treba reći da se u konkretnom slučaju radi o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, te tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove, te s obzirom na to da je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih.

4.12.

Naime, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit.

4.13.

Što se tiče prigovora pod točkom 3.5., treba reći da je ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj dopušteno, jer je tako propisano čl. 22. st. 1. ZOO-a, ali osporene odredbe u Ugovoru o kreditu, po ocjeni ovog žalbenog suda, nisu u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nisu izuzete od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njihove nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

4.13.1. Napominje se da valutna klauzula sadržana u čl. 22. st. 1. ZOO-a, u pravilu nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. I Ustavni se sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

4.13.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a.

4.14.

U pogledu žalbenog razloga istaknutog pod 3.8., navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prvostupanjski sud prigovor zastare odbio kao neosnovan.

4.14.1.

Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.), kojom je presuđeno: "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

4.15.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit, a zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika pod 3.3. i 3.4.

4.16.

Suprotno žalbenim navodima, ne mogu se uzeti u obzir iznosi koje je tužiteljica platila po nižem tečaju od onoga koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, jer se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati obzirom na utvrđene „negativne iznose“ obzirom na razdoblje kada je tužiteljica platila manje nego što bi platila u odnosu na početno ugovoreni tečaj, odnosno plaćanjem tih anuiteta tužiteljica ništa nije stekla bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji tužiteljičina obveza za vraćanjem nečega što nije primila. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na isplatu koja se odnosi na razliku više plaćenih novčanih sredstava tuženiku s obzirom na tečaj švicarskog franka za sve vrijeme otplate kredita, a u odnosu na tečaj švicarskog franka kada je ugovor o kreditu sklopljen. Uvažavajući navedeno, otklonjeni su žalbeni razlozi tuženika navedeni pod 3.6.

4.13.

Tuženik odluku o troškovima postupka iz točke IV. izreke odluke prvostupanjskog suda, u većini svoje žalbe nije konkretno pobijao, već je paušalno isticao da trošak postupka „zbog gore obrazloženih žalbenih razloga nije trebao biti dosuđen tužiteljici.“ Isto tako, tuženik je paušalno isticao da „niti jedan od naknadnih podnesaka tužiteljice nakon tužbe, kao ni prisustvovanje ročištima ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude, niti su bili potrebni za vođenje parnice“, ne konkretizirajući zašto smatra da te radnje (koje uopće konkretno niti ne određuje) nisu bile bitne za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka, a ovi žalbeni navodi nisu konkretizirani.

4.13.1. Konkretiziran je jedino žalbeni navod da prvostupanjski sud nije trebao dosuditi tužiteljici trošak pristupa njezina punomoćnika na ročište za objavu presude jer je presuda objavljena i na e-oglasnoj ploči suda te dostupna u e-komunikaciji od trenutka objave, pa pristup na predmetno ročište nije bio potreban niti nužan trošak za vođenje parnice u gornjoj pravnoj stvari. U odnosu na ovu pravnu argumentaciju žalbeni sud ističe da je ona rezultat pogrešnog pravnog pristupa tuženika, budući da se na ročištu za objavu presude sudska odluka uručuje strankama i od tada teče rok za žalbu protiv odluke prvostupanjskog suda (čl. 335. ZPP-a). Kako od ročišta za objavu i uručenje presude teče prekluzivni rok za izjavljivanje pravnog lijeka, trošak pristupa na ovo ročište ukazuje se kao trošak nužan za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

5.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka (trošak sastava žalbe protiv presude, uvećan za PDV i trošak sudske pristojbe) tuženiku nisu dosuđeni jer tuženik nije uspio sa žalbom, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. II. izreke presude drugostupanjske odluke, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

6.

Imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke.

U Osijeku 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić