REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-302/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice BA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Bana [adresa], zastupana po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 15.travnja 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika Marka Brekala odvjetnika u Požegi, 17.travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se, da je ništetne odredbe glave 1. i glave 2. Ugovora o kreditu broj 312407 od dana 11.01.2008. godine, koji je tužiteljica BA, [adresa], Bana [adresa] zaključila sa prednikom .tuženika Sberbank d.d. Zagreb, Zagreb, Varšavska 9, koje glase: 1. Iznos kredita: Korisnik kredita se obavezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, Članak 1. Kreditor će isplatiti Korisniku kredita iznos od CHF 67.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Korisnik kredita se obavezuje iznos kredita koji će mu biti isplaćen temeljem ovog Ugovora, vratiti u roku i na način kako je utvrđeno ovim Ugovorom 2. Kamatna stopa: Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora.

II Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, da tužiteljici BA, [adresa], isplati iznos od 5.851,66 EUR na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29.11.2011 godine, a od 1.kolovoza 2015 godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

- za iznos od 101,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.06.2012 godine

- za iznos od 134,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.07.2012 godine

- za iznos od 132,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.08.2012 godine

- za iznos od 125,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.09.2012 godine

- za iznos od 133,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.10.2012 godine

- za iznos od 136,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.11.2012 godine

- za iznos od 135,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.12.2012 godine

- za iznos od 123,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18,01.2013 godine

- za iznos od 130,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2013 godine

- za iznos od 129,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18,03.2013 godine

- za iznos od 137,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.04.2013 godine

- za iznos od 124,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.05.2013 godine

- za iznos od 122,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.06.2013 godine

- za iznos od 125,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.07.2013 godine

- za iznos od 124,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.08.2013 godine

- za iznos od 127,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.09.2013 godine

- za iznos od 131,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18,10.2013 godine

- za iznos od 130,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.11.2013 godine

- za iznos od 136,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.12.2013 godine

- za iznos od 133,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.01.2014 godine

- za iznos od 138,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2014 godine

- za iznos od 140,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.03.2014 godine

- za iznos od 130,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.04.2014 godine

- za iznos od 134,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.05.2014 godine

- za iznos od 134,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.06.2014 godine

- za iznos od 139,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.07.2014 godine

- za iznos od 140,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.08.2014 godine

- za iznos od 140,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.09.2014 godine

- za iznos od 144,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.10.2014 godine

- za iznos od 147,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.11.2014 godine

- za iznos od 146,98 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.12.2014 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.01.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.03.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.04.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.05.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.06.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.07.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.08.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.09.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.10.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.11.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.12.2015 godine

- za iznos od 133,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.01.2016 godine sve do isplate.

III Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb. da tužiteljici BA, [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29.11.2011 godine, a od 1.kolovoza 2015 godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

- za iznos od 4,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2008 do 20.01.2016.

- za iznos od 17,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2008 do 20.01.2016.

- za iznos od 7,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.04.2008 do 20.01.2016.

- za iznos od 2,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.06.2008 do 20.01.2016.

- za iznos od 2,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.07.2008 do 20.01.2016.

- za iznos od 0,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.08.2008 do 20.01.2016.

- za iznos od 2,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.09.2008 do 20.0l.2016.

- za iznos od 18,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.10.2008 do 20.02.2016.

- za iznos od 19,37 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.11.2008 do 20.01.2016.

- za iznos od 11,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.12.2008 do 20.01.2016.

- za iznos od 38,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.01.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 45,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 31,54 EUR sa z.z,kamatom počevši od 18.03.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 32,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.04.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 35,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.05.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 28,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.06.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 29,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.07.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 28,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.08.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 28,79 EUR sa z,z,kamatom počevši od 18.09.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 25,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.10.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 30,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.11.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 30,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.12.2009 do 20.01.2016.

- za iznos od 37,62,EUR sa z.z,kamatom počevši od 18.01.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 40,10 EUR sa z.z kamatom počevši od 18.02.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 42,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.03.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 46,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.04.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 55,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.05.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 58,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.06.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 66,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.07.2010 do 20.01,2016.

- za iznos od 70,58 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.08.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 77,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.09.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 74,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.10.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 75,18 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 18.11.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 102,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.12.2010 do 20.01.2016.

- za iznos od 97,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.01.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 93,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 103,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.03.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 93,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.04.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 106,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.05.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 128,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.06.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 143,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.07.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 153,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.08.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 129,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 19.09.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 117,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.10.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 115,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.11.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 123,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.12.2011 do 20.01.2016.

- za iznos od 131,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.01.2012 do 20.01.2016.

- za iznos od 138,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2012 do 20.01.2016.

- za iznos od 132,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.03.2012 do 20.01.2016.

- za iznos od 134,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18,04.2012 do 20.01.2016.

- za iznos od 138,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.05.2012 do 20.01.2016.

- za iznos od 37,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.06.2012.do 20.01.2016. sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, prema tužiteljici BA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Bana [adresa], s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 25.173,80 kuna, koje je istaknuto radi prebijanja.

V Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, da tužiteljici BA, [adresa], na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 1.900,45 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica BA podnijela je tužbu protiv prednika tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. 11.siječnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj: 312407, potvrđen kod javnog bilježnika Nike Bagarića u [adresa], broj: OU-647/08 dana 15.siječnja 2008. godine, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor, tužitelju kao Korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 67.000,00 CHF protuvrijednost u kunama, na rok otplate od 15 godina. Stranke su učinile i konverziju kredita 21.siječnja 2016. Tužitelj je otplatio tuženiku kredit u cijelosti. U navedenom ugovoru u glavi 1. Iznos kredita ugovoreno je da će" Kreditor isplatiti Korisniku kredita iznos od CHF 67.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Korisnik kredita se obavezuje iznos kredita koji će mu biti isplaćen temeljem ovog Ugovora, vratiti u roku i na način kako je utvrđeno ovim Ugovorom". Također u glavi 4: Kamatna stopa ugovoreno je da je" Kamatna stopa promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora". Kamatna stopa po dospijeću: na dospjela, a nepodmirena potraživanja Kreditora obračunava i naplaćuje se po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora."

1.1.Tužiteljica ističe da je sklopila predmetni ugovor te pri tome pristala i na opće akte tuženika, a bez toga, da se sa istima zaista upoznala i razumjela. Tuženik, niti na jedan način, nije tužiteljicu upoznao sa svojim općim aktima kao niti s posljedicama, tj. obavezama koje iz istih za nju proizlaze. Tuženik je na ovakav način povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, zaključivši sa istom predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način, da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnicu švicarski franak, a da prije zaključenja, te u vrijeme zaključenja tog ugovora, tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik, kao i druge banke u RH, postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o Zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82., i 90, a od 7 kolovoza 2007 do 31.prosinca 2008 godine, te je također postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/08., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl.broj Rev 2221/2018-11-, gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se om tome nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom na navedeno smatra nespornom da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne. Također smatra nespornim da su tužitelj i tuženik predmetni Ugovor sklopili u spornom razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, obzirom je isti sklopljen 15.siječnja 2008. godine. Nadalje se ističe, da su sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev 2245/17-2, na individualne restitucijske zahtjeve primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, te se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u glavi 1. i 2. Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj.konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Također je u glavi 2., točka 2.1.Kamatna stopa Ugovora kreditu je utvrđeno, da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu Odlukom o kamatnim stopama tužene. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Naime, ovakvim načinom određivanja kamata, tuženik uopće nije ugovorio paramatre i fiksni dio kamate, te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama članka 11.a , stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine" 75/09,112/12, 143/13 i 147/13), pa je takvim postupanjem tuženik počinio prekršaj opisan člankom 26.stavkom 1., podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz navedenog postupanja tuženika jasno proizlazi, da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZPK, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju, jednostrano je mijenjao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi paramater i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredio jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Zbog navedenog, jasno je da je gore navedene odredbe Ugovora o kreditu, pod gore navedenim točkama - ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke.

1.2.Tužiteljica smatra da je takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika oštećena za najmanje 60.881,77 kuna, odnosno da joj je tuženik svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu u tom iznosu. Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe glave 1.i 2. Ugovora o kreditu broj 312407, koji je tužiteljica, zaključila s prednikom tuženika (Volksbank d.d. Zagreb) dana 11.siječnja 2008. te naložiti tuženiku da joj isplati iznos od 60.881,77 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

1.3. Budući je u međuvremenu došlo do promjene tvrtke tuženika, na ročištu održanom 14.listopada 2024. tužiteljica je promijenio naziv tuženika u Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojoj preinaci se tuženik ne protivi jer je Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik u ovome postupku.

1.4. Nakon provedenog vještačenja po financijskom vještaku ĆA tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev uskladila s nalazom vještaka podneskom od 2.veljače 2025.

2. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva tuženik stavlja prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu.

2.1. Tuženik također ističe da je potraživanje tužitelja u zastari. Tužitelj je parnični postupak pokrenuo 23.siječnja 2020. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj, 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi stjecana bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Ako bi se kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 372. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja, a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

2.2. Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.

2.3. Navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 11.siječnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 15.godina u iznosu od 67.000,00 CHF, ali nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti suda utvrđenjima iz presude VTS-a. Sve kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope uz popratni zahtjev za isplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a ("Narodne novine" broj, 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03, 79/2007, 125/07, 79/09), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

2.4. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavka 3. ZOO-a.

2.5. Smatra pogrešnim stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Navodi da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena pa da stoga njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati.

2.6. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Navodi da je već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

2.7. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

2.8. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 312407 od 11.siječnja 2008., u Aneks broj 1 ugovora o kreditu od 20.siječnja 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka ĆA od 20.siječnja 2025., dopunski je saslušao vještaka na ročištu održanom 15.travnja 2025., saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi jer je odredbom članka 19.stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09,112/12,143/13,147/13,09/15,78/15,102/15 i 52/16), propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorene strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Budući da tužiteljica ima prijavljeno prebivalište u [adresa], za koje područje je nadležan Općinski sud u Požegi, to je za postupanje po ovoj tužbi mjesno nadležan Općinski sud u Požegi, te je stoga sud odbio navedeni prigovor tuženika.

6. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u toč.8. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe dana 23.siječnja 2020., uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.)

7. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su prednik tuženika Volksbank d.d. i tužiteljica dana 11.siječnja 2008., sklopili Ugovor o kreditu, broj 312407 kojim je prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednost po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita(čl. 1. Ugovora), koji se tužiteljica obvezala vratiti kreditoru, tuženiku, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, te se tužiteljica obvezala tuženiku u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora koja je na dan sklapanja tog ugovora iznosila 4,90% godišnje (čl. 4. Ugovora), s rokom otplate kredita od 180 mjeseci, što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu.

8. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka 11.siječnja 2008. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 79/2007, u daljnjem tekstu ZZP). Tuženik ne osporava da je tužiteljica kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu, kojeg je sklopila u svojstvu korisnika kredita za dovršenje kuće u [adresa] (članak 2.Ugovora), u ovom slučaju imala svojstvo potrošača.

9. Tužiteljica BA iskazala je u svrhu dokazivanja da je kredit podigla u tadašnjoj Volksbanci jer su tamo tada bili povoljni krediti, a gradili su kuću i zato su im trebali novci. Raspitivali su se o kreditu i u drugim bankama. Namjeravali su podići kredit u kunama, ali kad su došli na red rekli su nam da nemaju više kredita u kunama te su im ponudili samo kredit u CHF. Rekli su im da je CHF stabilna valuta, da je to isto samo što je u CHF. Nisu ništa mogli utjecati na sadržaj kredita, a bili su sretni da dobiju novce da mogu nastaviti graditi kuću. U trenutku kada je podigla kredit rata je bila oko 2.500,00 kuna a nakon toga je narasla do 4.000,00 kuna. U siječnju 2016.godine izvršena je konverzija kredita u eure u kojoj je utvrđena pretplata te je u ožujku 2016.zatvorila kredit. Sada dobro razumije što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a u vrijeme zaključenja ugovora nije o tome niti razmišljala niti joj je u banci tko što objašnjavao nego su svi govorili da je CHF stabilna valuta. Prilikom potpisivanja ugovora nije pročitala cijeli ugovor. Nisu ništa posebno pitali u banci jer kako je bilo za ostale tako je bilo i za njih. U vrijeme sklapanja ugovora nije imala nikakav obrt niti trgovačko društvo. Aneks su sklopili samo zato da prestane agonija jer su svako jutro samo mislili koliko im je porasla rata i da je nećemo moći plaćati pa su pozajmili novac i otplatili kredit.

10. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice jer je uvjerljiv, logičan i nije u suprotnosti s utvrđenjima koja proizlaze iz drugih dokaza. Iz tako danog iskaza proizlazi da prilikom zaključenja spornog Ugovora o kreditu, zaključenog između tuženika i tužiteljice, između ugovornih strana uopće nije vođen razgovor o uvjetima zaključenja ugovora i nitko mu nije rekao pod kojim uvjetima i koji elementi će se uzimati u obzir prilikom promjene tečaja valute CHF i promjene kamatne stope te nitko iz banke s njim nije niti razgovarao o uvjetima kreditiranja. Dakle, nema nikakve sumnje da je tuženik, kada je riječ o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti uz koju je vezana glavnica za CHF, tužiteljicu nije informirao o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, što sporne ugovorne odredbe čini nepoštenima i time ništetnima.

11. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. U smislu odredbe članka 270. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj, 75/09, 41/08, 78/15), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

12. Iz odredbe članka 84. ZZP proizlazi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12.1. Po mišljenju suda ugovorna odredba kojom je promjena ugovorne kamatne stope ovisna o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa stoga ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u ovom slučaju na štetu tužitelja jer se kod ovakvog ugovaranja radi o situaciju da je tuženik jednostrano odredio obavezu tužitelja koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

12.2. Ovakvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na kamate, što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

13. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

13.1. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, a cijena je bitan element ugovora o kreditu, te mora biti određena odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje jednostrano prema odluci banke, bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

13.2. Upravo taj dio gdje se promjenjiva redovna kamatna stopa određuje u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora sud smatra nepoštenom i nejasnom i stoga ništetnom. Nepoštena je jer je predmetni Ugovor tipizirani ugovor koji je korisnik mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti pa je stoga banka u ovom slučaju jača strana koja određuje promjenljivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj Odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovorom o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenljivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svome nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Ta promjenljivost je nepoštena jer je bez jasnih parametara te je nejasna prosječnom potrošaču, odnosno korisniku kredita jer nije jasno navedeno što znači promjenjiva kamatna stopa, dokle može ići promjenljiva kamatna stopa i kakve su joj posljedice.

14. Nije sporno da naša pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu, ali ona mora biti razumljiva i određena parametrima, s razrađenom uzročno posljedičnom vezom kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope te moraju biti određena razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, a parametar mora biti razumljiv korisnicima kredita.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je prednik tuženika (kao osmo tuženik) u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmo tuženik Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmo tužene Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmo tužena Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmo tužene Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmo tužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

16. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018- 4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

17. Prema odredbi članka 502.a, stavak 1.ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu(tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

18. Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a, st.1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

19. Prema tome, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja munje uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe br.Pž-1401/2012 od 4.srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br.Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu to su ništave odredbe članka 2. točka 2.1. i točka 2.4., predmetnog Ugovora u kojim člancima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i promjenjiva kamatna stopa.

21. Naime, Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 41/14, 110/15- dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

22. Budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

23. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

23.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

23.2. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

23.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

24. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

25. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka ĆA koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje tužiteljica nije imala primjedbi i s istim je uskladila svoj tužbeni zahtjev, dok tuženik ne prigovara matematičkom izračunu preplate po kreditu, ali smatra da je od utvrđenog više plaćenog iznosa trebalo odbiti manje plaćeni iznos, koji je nastao kao rezultat promjene kamatne stope.

27. Financijski vještaku ĆA je u svom nalazu izračunao razliku plaćenih anuiteta po primijenjenom prodajnom tečaju kreditora Volksbanke u otplati kredita, a u odnosu na kupovni tečaj za devize Volksbanke na dan isplate kredita 18.siječnja 2008.godine i primijenjenim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,90%. Tako izračunata razlika po anuitetima prikazana je u nalazu vještačenja u tablici broj 2 i ukupno iznosi 63,456,25 kuna. U daljnjem tijeku nalaza vještačenja diferencirao je razlike plaćenog po oba utjecaja, dakle, zbog promjene redovne kamatne stope koja je bila samo manja u odnosu na početno ugovorenu i na valutni utjecaj u primjeni tečaja CHF za kune u otplati kredita, a u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita. Tako izračunate podatke rezimirao je u tablici 6 po pojedinim utjecajima i to na ukupne razlike do visine ukupno plaćenog u kojem su uključeni i više i manje plaćeni iznosi, a u primarnom izračunu. U tablici broj 5 posebno je tako primarne izračune diferencirao samo za više plaćene iznose i samo za manje plaćene iznose. U izračunatim iznosima u kojem su sadržani i više plaćeni iznosi i manje plaćeni iznosi, a primarno izračunati ukupni zbroj tako izračunatog iznosi 63.456,25 kuna koji su prikazani u koloni 10 tablice 5. U tablici 5. koloni 11 prikazani su od ukupnih razlika prethodno opisanog samo više plaćeni iznosi od 69.264,31 kunu. Također, u tablici 12 diferencirani su samo manje plaćeni iznosi iz kolone 10. U nalazu vještačenja kako je opisano navedeni iznosi nisu niti oduzimani niti zbrajani nego su primarno izračunati do ukupno plaćenih razlika (primarno izračunati i više i manje plaćeni iznosi) a kasnije diferencirani samo kao više plaćeni i samo kao manje plaćeni iznosi. U daljnjem tijeku nalaza vještačenja u dvije verzije izračuna, preplaćeni iznos od 63.456,25 kuna vještak je umanjio za preplatu po konverziji u iznosu od 25.173,80 kuna i dobio izračunate iznos od 38.282,45 kuna, što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 1.siječnja 2023. tečajem konverzije za 1 EUR=7,543450 kuna iznosi više plaćeno 5.080,95 EUR. Također od samo više plaćenih iznosa 69.264,31 kunu umanjio je također u drugoj verziji izračuna preplate po konverziji od 25.173,80 i dobio iznos od 44.089,35 kuna, što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 1.siječnja 2023. tečajem konverzije za 1 EUR=7,543450 kuna iznosi više plaćeno 5.851,66 EUR, a isto je prikazano u tabličnom izračunu po pojedinim anuitetima i zbrojno kako je navedeno.

28.Tužiteljica od tuženika potražuje isplatu iznosa od 5.851.66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate te zakonsku zateznu kamatu na više plaćene iznose koje je banka uračunala tužiteljici prilikom izračuna konverzije od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

29. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva izvršenoj nakon provedenog vještačenja te ističe prigovor zastare preinačenog dijela.

30. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer tužiteljica u tom smislu nije mogla prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u točki I izreci rješenja.

31. Nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzeta na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

32. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov navod da je sud dužan uzeti u obzir i manje plaćen iznos od 902,25 EUR koji je nastao kao rezultat promjena kamatne stope, kada je kamatna stopa bila niža od prvotno ugovorene. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost.

33. Budući je tužitelj svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka iz kojega proizlazi da je tužiteljica zbog primjene navedenih ništetnih odredbi platila tuženiku više iznos od 5.851.66 EUR nego što je trebala platiti po tečaju CHF na dan plasmana kredita sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio kao u točki II izreke presude.

33.1. Napominje se da je u navedenom iznosu u obzir uzeta preplata koju je tuženik tužitelju priznao u konverziji pa je stoga sud odlučio kao u točki IV izreke.

34. Vještak je u Tablici 8.(list spisa 162) kolona 10., naveo umanjenja preplate prema Aneksu broj 1 ugovora o kreditu po konverziji kredita od 20.siječnja 2016., koja je banka uračunala tužitelju prilikom izračuna konverzije (izraženo u kunama), a na koje je tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije (izraženo u EUR) kako je navedeno u točki III izreke presude.

35. Budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbom i tužbenim zahtjevom, sud je tuženiku na temelju članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14), naložio da joj na ime naknade troškova parničnog postupka plati iznos od ukupno 1.900,45 EUR koji troškovi se odnose na sastav tužbe s PDV-om u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na tri ročišta s PDV-om 3x250,00 EUR, sastav dva obrazložena podneska od 13.ožujka 2020. i od 3.veljače 2025. s PDV-om 250,00 EUR, pristup na ročište za objavu presude 125,00 EUR, sudsku pristojbu na tužbu 127,28 EUR te trošak vještačenja 398,17 EUR.

36. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 17.travnja 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Velimir Galić, odvjetnik, Požega

2. Jurica Barbarić, odvjetnik, Vinkovci