Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici
Hrvatska Kostajnica, Vladimira Nazora 10
Poslovni broj: P-69/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari tužiteljice PZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima OD odvjetniku Milenko Jakšić i Vanja Jakšić iz Siska, S. i A. Radića 44/I, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima OD Mertelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. ožujka 2025., a donesene i objavljene 17. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5105528482 sklopljenog između tužiteljice PZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao kreditora dana 29. prosinca 2010., sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu , a koja glasi:
" 10. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% (dvaposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora."
II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužiteljici PZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 600,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 30. prosinca 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužiteljica s tijekom zakonskih zateznih kamata od dana 29.12.2010.
IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB 23057039320, naknaditi tužiteljici PZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u visini od 1.507,72 € , zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude, tj. od dana 17.4.2025., pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici.
Obrazloženje
1. Tužiteljica PZ, [adresa], (dalje: tužiteljica) podnijela je ovom sudu tužbu 4.3.2024. godine protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, (dalje: tuženik) radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi tužiteljica tvrdi da je s tuženikom dana 29. prosinca 2010. godine sklopila Ugovor o kreditu broj: 5105528482 na iznos od 30.000,00 € u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan puštanja kredita u tečaj. Tužiteljica tvrdi da je Odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu propisano je da je „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,000 % (dvaposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora“ bez da joj je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 2,000% od iznosa kredita (600,00 €), što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica tvrdi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tužiteljica tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica tvrdi da joj je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Tužiteljica tvrdi da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tužiteljica tvrdi da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju za iznos od 600,00 € s troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Tužiteljica tvrdi da je nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, obračunavao tužiteljici i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužiteljica tvrdi da takva djelatnost tuženika predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Tužiteljica tvrdi da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo i u ovoj tužbi. U podnesku od 18.6.2024. tužitelj se protivi prigovoru mjesne nenadležnosti, te tvrdi da tužiteljica ima prebivalište u [adresa], a sjedište tuženika je u Rijeci, te smatra da prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke kao klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo je ništetna jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. kao i na odredbe članka 49. ZZP-a, te tvrdi da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu o kojem stranke nisu pregovarale, a tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njihov sadržaj, te dostavlja i sudsku praksu i zaključak VSRH od 25.10.2019. u kojoj stoji: "prorogacijska se klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača". Nadalje, tužitelj se poziva i na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-308/2020, te na niz presuda Županijskog suda u Splitu i Zadru, a u odnosu na vrijednost predmeta spora tvrdi da je člankom 19. Zakona o sudskim pristojbama propisano: "U parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđenje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanja istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi ali ne manji od 1.327,22 eura". Tužiteljica tvrdi da kada se zbroje vrijednost predmeta spora po deklaratornom zahtjevu i kondemnatornom zahtjevu vrijednost predmeta spora iznosi 1.927,22 € kako je to tužitelj pravilno naznačio u tužbi. Nadalje, tužiteljica tvrdi da svaki od naprijed citiranih zahtjeva predstavljaju glavne zahtjeve te mogu samostalno egzistirati. Nadalje, tvrdi da na pitanje ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi su stav zauzeli viši sudovi, Županijski sud u Zadru, a Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj: Rev- 673/2023 do 13.2.2024. odbio reviziju tuženice kao neosnovane pozivajući se na odluku suda Europske unije, presudu od 3.10.2019.; Kiss i CIB Bank, C-621/17, ECLI:
EU:C:2019:820. Nadalje, tužiteljica tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru te se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Tužiteljica tvrdi da je tuženik jača strana u ugovornom odnosu i da je neutemeljen navod tuženika da zbog iznosa naplaćene naknade nije moglo doći do znatne neravnoteže između stranaka u spornom ugovornom odnosu, jer postojanje neravnoteže ne ovisi o odnosu iznosa naplaćene naknade i iznosa cijelog kredita. U podnesku tužitelj dostavlja također niz presuda Županijskog suda u Zagrebu i Splitu, a u odnosu na prigovor zastare poziva se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.1.2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Tužiteljica tvrdi da se tuženik neosnovano poziva na zastaru jer u konkretnom slučaju zastara još nije počela teći jer se treba presudom utvrditi ništetnost odredbe ugovora temeljem koje se potražuje isplata stečeno bez osnove. Tužiteljica tvrdi da se u ovoj pravnoj stvari nije pozivala na utvrđenje ništetnosti sadržane u presudi povodom kolektivne tužbe ili nekoj drugoj sudskoj odluci već je upravo u ovom postupku postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za troškove obrade kredita (tzv. ulaznoj naknadi) sadržane u ugovoru sklopljenom s tuženikom, te je jasno da zastarni rok za njen restitucijski zahtjev nije ni počeo teći.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivajući se na to da je nadležnost ugovorena ugovorom o kreditu. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik tvrdi da je tužiteljica u tužbi postavila kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa od 600,00 € i deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Nadalje, tuženik osporava tužiteljici status potrošača, osporava da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena jer je jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da je tuženik pružio informaciju tužiteljici o njenoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Nadalje, tvrdi da je bio prezentiran i izvadak iz odluke o visini kamatne stope i naknada, a sukladno općim i posebnim odredbama kataloga sektora građanstvo od 19.10.2010. Nadalje, tuženik je u prilogu odgovora dostavio prikaz procesa obrade kredita za period od 2004. do 2011. sastavljen od strane tuženika, te su u tim dokumentima propisane aktivnosti prilikom obrade kredita razgraničene na tri vrste kredita kao i utrošak vremena prilikom obrade jednog kredita, utrošak rada s različitim apsolutnim iznosima naplaćene naknade za obradu kredita. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2101/22 gdje je Županijski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik tvrdi da se usluge banke naplaćuju i da se o svakom pojedinačnom slučaju treba voditi računa o svim relevantnim činjenicama i elementima među kojima su ne samo odredbe ugovora nego i oglašavanje i obavijesti koje je tuženik učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora. Tuženik tvrdi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, te je potrebno utvrditi sve okolnosti prilikom utvrđivanja ništetnosti narav robe ili usluge, okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ali u svakom slučaju smatra da ova ugovorna odredba nije uzrokovala takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se trebala smatrati značajnom u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik tvrdi da je prema praksi suda EU na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Tuženik tvrdi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade. Tuženik tvrdi da je tek zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu stambeno potrošačkog kredita, a ta se zabrana ne primjenjuje na ugovore koji su sklopljeni prije stupanja na snagu naprijed citiranog zakona. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja jer je naknada naplaćena 29.12.2010. i protivi se određivanju zakonske zatezne kamate od 29.12.2010., te smatra da je to potraživanje u cijelosti neosnovano. Tuženik se protivi da se na ovaj parnični postupak primijene zaključci suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19. Tuženik, a s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita tvrdi da zaključci suda EU u navedenom predmetu nisu primjenjivi. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz naknadu troška postupka tuženiku.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u pogledu glavnog zahtjeva, a djelomično neosnovan u dijelu tijeka zakonske zatezne kamate, budući je kredit tužiteljici plasiran 30.12.2010., a ne na dan potpisa ugovora 29.12.2010.
5. Ovdje sud ističe da, iako je člankom 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a takvim određivanjem zahtjeva i osnovanost određenog VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem članka 40. st. 2. ZPP- a u svezi članka 37. st. 1. ZPP, i odredio VPS u visini od 1.927,22 €, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti i na isplatu, slijedom čega je i točno označio VPS. Slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj kredita broj: 5105528482 od 29.12.2010. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (članak 2.) tužiteljici odobren kredit u iznosu od 30.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Radi se o gotovinskom kreditu s rokom otplate od 120 mjesečnih anuiteta s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u visini od 8,99 % godišnje. U članku 10. Ugovora određena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koji je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u visini od 2% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno = 250,00 HRK obračunate s datumom ugovora, a korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.
7. Uvidom u otplatni plan i knjigovodstvenu karticu utvrđeno je da je kredit odobren 30.12.2010. i pušten u opticaj u visini od 30.000,00 €, te da su se anuiteti po naprijed citiranom ugovoru mijenjali, a istoga dana 30.12.2010. knjižena je uplata u visini od 600,00 € kao naknada za obradu zahtjeva i isplatu kredita.
8. Uvidom u izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstvo za fizičke osobe tuženika u primjeni od 19.10.2010. utvrđeno je da se radi o gotovinskom kreditu u eurima sa visinom kamatne stope od 8,99%, te naknadom za obradu kredita u visini od 2%, a sve to je bilo na bazi informativnog izračuna i uz uvjet da klijent, odnosno potrošač, prima plaću ili mirovinu putem banke tuženika tekućeg ili deviznog računa. Napominje se da ove odredbe kojim se uvjetuje od strane tuženika odobravanje kredita samo za klijente njegove banke, zajedno sa kamatnim stopama također ukazuje na ništetan i nepošten način postupanja tuženika u tijeku obrade kredita, naplaćenih troškova i drugih naknada. Nije poznato da li je naprijed citirana odluka bila vidljiva i dostupna potrošaču, niti je tuženik ovu činjenicu do kraja postupka dokazao.
9. Saslušana u svojstvu svjedoka PZZ tvrdi da je generalno sa svakim klijentom prošla sve odredbe ugovora o kreditu pa ako se on složio ugovor je i potpisao. Svjedok tvrdi da o pitanju mjesne nadležnosti se nije pregovaralo. Svjedok tvrdi da se u konkretnoj stvari radilo o gotovinskom kreditu, ali detalja sklapanja konkretnog ugovora o kreditu svjedok se ne sjeća. Svjedok tvrdi da nije osobno sastavljala ugovor o kreditu već je to radila uprava banke u Rijeci na način da je dostavila u poslovnicu u [adresa] šprancu ugovora koju je svjedok potpisao u ime banke, te nije imao nikakvu mogućnost mijenjati odredbe ugovora. Svjedok tvrdi da su svi krediti tuženika isplaćeni na tekuće račune stranaka, u gotovini u kunama po srednjem tečaju HNB-a. Svjedok tvrdi da je naknada za iz članka 10. Ugovora uzeta iz odobrenog kredita. Svjedok tvrdi da strankama nije objašnjavano što znači naknada za obradu kredita. Nadalje, svjedok tvrdi da nije osoba koja može odlučivati što bi bilo da je stranka odbila platiti ulaznu naknadu za korištenje kredita, već bi za to trebalo odobrenje šefova. Svjedok tvrdi da Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka je potpisala ona kao svjedok i njezin direktor.
Iskaz svjedoka upućuje na činjenicu da se tijekom sklapanja ugovora o kreditu nije pregovaralo o mjesnoj nadležnosti suda, niti je tužiteljici objašnjena naknada koju mora platiti i od čega se ona sastoji, a sam svjedok nije sačinio ugovor, već uprava tuženika u Rijeci, te nije ni na koji način niti imao ovlast niti pregovarati s tužiteljicom, budući je dobio od uprave zadane parametre po kojima se kredit može odobriti.
10. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužiteljice (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica u svom iskazu tvrdi da se 2010. odlučila uzeti gotovinski kredit na rok od 120 mjeseci u visini od 30.000,00 €, koji kredit je iskoristila za zatvaranje postojećih obveza i to gotovinski kredit OTP Banke u visini od 19.895,59 €, Tekući račun OTP Banke u visini od 10.527,86 kuna i dug po revolving kartici OTP Banke u visini od 12.115,57 kuna. Tužiteljica tvrdi da je tada bila u dobi od 27 godina, te je s tuženikom Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka zaključila ugovor o gotovinskom kreditu. Tužiteljica tvrdi da joj je odobren kredit u visini od 30.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, te je ugovoren rok otplate kredita u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koji anuiteti su dospijevali prvog dana u mjesecu, a plaćani su ustegom od plaće prema tuženiku, odnosno banci. Tužiteljica tvrdi da je dozvolila da se kredit naplaćuje administrativnom zabranom kod poslodavca na plaći, te je poslodavac ustezao iznos anuiteta i isti plaćao tuženiku. Tužiteljica tvrdi da u trenutku ugovaranja kredita kamatna stopa je iznosila cca 8% godišnje, a kredit je prijevremeno otplaćen 2020. ali nije platila nikakvu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljica tvrdi da joj je tuženik temeljem točke 10. Ugovora o kreditu naplatio 2% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica tvrdi da je ugovor o kreditu sklopila s tuženikom u njegovoj poslovnici u [adresa] na način da je otišla u poslovnicu, rekla za što joj treba kredit, a djelatnik tuženika je tada rekao koje dokumente treba donijeti, te je tužiteljica dokumente koji su potrebni donijela djelatniku tuženika koji joj je rekao da dođe za par dana što je tužiteljica i učinila, a ugovor je već bio napisan, te ga je tužiteljica trebala samo potpisati, a da li je u tom trenutku bio potpisan od strane tuženika tužiteljica se ne sjeća. Tužiteljica tvrdi da djelatnik tuženika nije pročitao ugovor o kreditu, niti objašnjavao pojedine stavke, pogotovo ne što znači naknada za korištenje kredita, niti se pregovaralo o mjesnoj nadležnosti suda. Tužiteljica tvrdi da djelatnik tuženika nije objasnio niti jednu stavku ugovora o kreditu, nije tužiteljicu informirao o tome koji sud će biti nadležan u slučaju spora po ugovoru o kreditu. Tužiteljica tvrdi da joj je u trenutku sklapanja ugovora bilo bitno da joj tuženik odobri kredit i visina anuiteta kojeg će moći otplaćivati sa svojom plaćom. Tužiteljica tvrdi da joj djelatnik tuženika nije pojasnio što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te 2010. godine uopće nije znala što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, niti naknada za obradu kredita. Tužiteljica tvrdi da je Ugovor potpisan u podružnici tuženika u [adresa] s njene strane, a nakon toga je potpisao tuženik, te je tužiteljici 30.000,00 € isplatio na ime zatvaranje gotovinskog kredita u OTP Banci u visini od 19.895,50 €, a ostatak je doznačen na tekući račun tužiteljice u kunskoj protuvrijednosti. Tužiteljica tvrdi da je s odobrenim kreditom koji je predmet ovog postupka zatvoren kredit za kupnju vozila koji je tužiteljica podigla prethodno kod OTP banke u visini od 19.895,50 eura, a dio novca u visini od 12.115,57 kuna iskoristila je za zatvaranje revolving kartice OTP Banke, a koji iznos je potrošila za kupnju bijele tehnike za kuću, a iznos od 10.527,86 kuna je doznačen na tekući račun tužiteljice koji je bio tada u minusu zbog kupovanja stvari za stan jer je tužiteljica sa suprugom uselila u novi stan, a banka je dozvolila istoj minus u visini dvije plaće što je tužiteljica iskoristila da bi se naknadno opći uvjeti banke vezano za minuse po tekućem računu mijenjali, te je bila dužna dokraja godine podmiriti nastali minus po tekućem računu. Tužiteljica tvrdi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta, niti je imala otvoren OPG ili poduzeće. Tužiteljica tvrdi da je iskoristila kredit kako bi zatvorila postojeći kredit za kupnju vozila kao potrošač za svoje osobne potrebe i dio gotovinskog kredita iskorišten je isključivo za kupnju automobila za osobne potrebe i zatvaranje dugova za kupnju bijele tehnike i namještaja. Tužiteljica tvrdi (a tada je bila u dobi od 27 godina) da je pokušala pročitati ugovor o kreditu, ali većinu stavaka koje je čitala nije razumjela, te nije mogla utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužiteljica tvrdi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu njezina plaća iznosila oko 5.300,00 kuna, te naknada koju je banka uzela u visini od 600,00 € je predstavljala opterećenje za njeno financijsko stanje. Tužiteljica tvrdi da u vrijeme potpisivanja ugovora nije znala gdje je sjedište banke, a odlazak radi suđenja na Općinski sud u Rijeku predstavljao bi tužiteljici financijski problem i opteretilo bi njen kućni budžet. Tužiteljica tvrdi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s djelatnikom tuženika uglavnom razgovarala o iznosu kredita, njegovoj visini, visini anuiteta, načinu na koji će se kredit otplaćivati, koje su obveze tužiteljice i što mora odnijeti poslodavcu da bi se napravila administrativna zabrana na plaći, te u ostalom dijelu odredaba ugovora nije s djelatnikom tuženika razgovarala.
11. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužiteljica u konkretnom pravnom poslu nastupala kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirala isključivo za osobne potrebe gotovinski kredit za zatvaranje postojećeg kredita u OTP Banci, prekoračenja po tekućem računu u OTP Banci i zatvaranje kredita odobrenog na revolving kartici OTP Banke, a sama tužiteljica je bila u radnom odnosu na radnom mjestu učiteljice . Slijedom navedenog tužiteljica, a u smislu članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007. dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. točka 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobne potrebe tužiteljice – gotovinski kredit. Dakle, tužiteljica je nastupala u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba i to radi zadovoljavanja osobnih potreba.
Nadalje iz iskaza tužiteljice, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama (čl. 10. i 14. Ugovora), već protivno tome tužiteljica tvrdi da nije sudjelovala u sastavljaju odredaba Ugovora niti joj je ponuđeno da u tome sudjeluje, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužiteljici na potpis, a koji je tužiteljica kao takvog prihvatila sa svim odredbama, a na koje nije mogla utjecati (dok joj druga ponuda nije dana). Osnovom iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljicu nitko nije pitao niti joj što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknada.
12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte tuženika (pa čak i u spornim odredbama). Dakle, tužiteljici u svezi spornih ugovorih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja a sam Ugovor je sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužiteljica, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Tužiteljica nije mogla utjecati na sporne ugovorne odredbe što potvrđuje i njen iskaz u kojem tvrdi da ju na obvezu plaćanja sporne naknade prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio, ali na istu nije mogla utjecati, kao ni na ugovorenu mjesnu nadležnost suda. Tužiteljica u svom iskazu ističe da nije sudjelovala u sastavljanju odredaba Ugovora, a tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljicom. Dakle, iz navedenog proizlazi da su sporne odredbe iz članka 10. i 14. Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora), a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužiteljica nije sudjelovala niti je mogla utjecati na njihov sadržaj niti joj je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a same ugovorne odredbe (čl. 10. i 14. Ugovora) nisu dovoljno jasne i transparentne da bi tužiteljica samim čitanjem zaključila kakva joj se točno obveza istom nameće.
13. Naime, u smislu članka 82. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužiteljica u svom iskazu navodi da u svezi spornih naknada nije, prije sklapanja Ugovora, dobila nikakve informacije niti su joj uručeni bilo kakvi opći akti tuženika (osim plana otplate) a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužiteljica nije sudjelovala, niti je imala mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti joj je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.
14. Nadalje, iako u smislu članka 82. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija spornih odredba i to čl. 10, a koja glasi: "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 250,00 HRK, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana" , po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvijete, jasnoće i lako razumljive odredbe, jer odredba članka 10. Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (2% od iznosa kredita) potrošaču (konkretno tužiteljici) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe članka 10. Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i to po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 DZ od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i o spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio ukupno 14 ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sama tužiteljica je po zanimanju učiteljica, te nije imala posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužiteljica propustila dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužiteljici kao potrošaču objasnio i upoznao je sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužiteljicu kao potrošača i za koje je umanjio njezino pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu. Naime, ugovaranje sporne naknade nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužitelju dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda nije učinio.
15. Činjenica da se radi o tipskom ugovoru, te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatna da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužiteljica) nije imala utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21.4.1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz članka 12. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.
16. Sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 EZ i IZ, od 17.7. 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 P od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno članku 3. direktive te članku 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 HZ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 D i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
17. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, t. 74.). U svom iskazu tužiteljica tvrdi da joj nitko ništa nije pojašnjavao u svezi spornih odredaba i naknada. Iz iskaza tužiteljice, ali i okolnosti konkretnog slučaja jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljicom, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužiteljicu nitko nije upozorio niti joj dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su joj dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.
18. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.
19. Tijekom postupka, a osim samih odredaba članka 10. Ugovora, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćenih naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni sporim odredbama (time da sud navodi da se u odredbi članka 10. Ugovora ne navodi čak niti način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da istu jednostrano određuje kreditor) od tužiteljice odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, odnosno prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka, jer je s jedne strane obzirom da je naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno njegovo pravo (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njegova obveza , suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na iste odredbe nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat istih), a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužiteljica morala po istom Ugovoru platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je naplaćena sporna naknada odgovarala stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužiteljici, vezano za Ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja mjesečnog anuiteta kredita u koji je uključena i ugovorna kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze tužiteljice), a sama tužiteljica nije mogla utjecati na sporne odredbe, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome sporne obveze nametnuo tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući joj pritom mogućnost da izabere drugu opciju.
20. Zbog svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da su sporne odredbe članka 10. Ugovora, a u smislu članka 81. i 82. ZZP-a nepoštene. U smislu članka 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Stavak 2. istog članka propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da su sporne odredbe Ugovora nepoštene, a unatoč kojima Ugovor može opstati, a ovaj sud je, a u smislu članka 87. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio iste ništetnim te je odlučio kao u toč. I izreke.
21. U odnosu na visinu naplaćene sporne naknade ovaj sud ističe da je tuženik u odgovoru na tužbu, kao i na raspravi od 21.1.2025. učinio nespornim visinu naplaćene naknade tužiteljici u iznosu kako je to u svome zahtjevu navela tužiteljica, slijedom čega je ovaj sud prihvatio i kondemnatorni zahtjev tužiteljice, te je naložio tuženiku da tužiteljici isplati stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe čl. 10. Ugovora u iznosu od 600,00 €, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe članka 323. st. 1. u svezi s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužiteljici, a obzirom da je upravo tužiteljica osobno u cijelosti plaćala i otplatila sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice i Prijevremene otplate).
22. Sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare. Naime, u smislu članka 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Stavkom 2. je propisao da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju sporna naknada za obradu kredita napaćena od tužitelja (obustavljena od iznosa kredita 30.12.2010. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem su sadržane takve odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 29.12.2010. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328.ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova (30.12.2010.) sporne odredbe u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 4. ožujka 2024.. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.
23. Sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužiteljice te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem članka 323. st. 1. u svezi članka 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu od 600,00 € (naknada za obradu kredita) te je odlučio kao u toč. II izreke.
24. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova i to od dana 30.12.2010. i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova, a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornim odredbama koji su to realni troškovi naplaćeni), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužiteljica i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača (učiteljica po zanimanju) iz samih spornih odredaba nije mogla zaključiti zašto joj se nameću obveze plaćanja takvih naknada i što točno istim plaća, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, joj kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana plaćanja istih naknada te je odlučeno kao u toč. II izreke. Sud je tužitelja odbio s tijekom zakonske zatezne kamate od dana 29.12.2010. jer je to dan kada je ugovor potpisan, a kredit je prema otplatnom planu plasiran tužiteljici 30.12.2010.
25. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti, ovaj sud prije svega ukazuje da je odredbom članka 14. Ugovora o kreditu ugovorena u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Tuženik osim toga prigovorom ukazuje na činjenicu da je njegovo sjedište u gradu Rijeci, pa smatra da bi se temeljem članka 70. ZPP-a ugovorna nadležnost trebala odnositi na nadležnost suda u Rijeci.
26. Međutim, ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbe temeljem obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Brojna sudska praksa Europskog suda u odnosu na takvo pitanje ukazuje kako među primjerenim i djelotvornim sredstvima kojima se potrošaču jamči djelotvorna sudska zaštita mora biti i mogućnost sudjelovanja u okviru postupka koji je protiv njega pokrenuo prodavatelj robe ili pružatelj usluga, u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njegovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprečavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu E od 3. travnja 2019., C-266/18; kao i presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C-176/17, EU:C:2018:711, t. 63. te navedenu sudsku praksu).
27. Nadalje, Europski sud u odnosu na pitanje utvrđivanja i provjere ništetnosti ugovornih odredbi u smislu odredbi članka 6. i 7. spomenute Direktive, ukazuje kako postupovna pravila koja za potrošača uzrokuju prevelike troškove bi mogla za posljedicu imati to da ga odvrate od toga da učinkovito brani svoja prava pred sudom kojem je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio tužbu. To bi moglo biti tako ako bi podnošenje tužbe sudu koji je previše udaljen od njegova domicila potrošaču prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak koji je protiv njega pokrenut (vidjeti u tom smislu presudu Aqaumed od 3. travnja 2019., C-266/18; ECLI:EU:C:2019:282; kao i presudu od **.**.2015., I i H, C-567/13, EU:C:2015:88, t. 49. do 59.).
28. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da li dovodi do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. I u tom pogledu je teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja na samom tuženiku, koji u postupku nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u članku 14. ugovora, obzirom da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču i na koju isti nije mogao utjecati. Osim toga, tužiteljica je u postupku opunomoćila kvalificiranog punomoćnika iz Siska, a ugovor je sklopljen u poslovnicu tuženika u [adresa], slijedom čega takve okolnosti ukazuju na činjenicu da suđenje pred ovim sudom olakšava pristup tužitelja sudu, dok bi vođenje postupka pred drugim mjesno nadležnim sudom na području grada Rijeke predstavljalo otegotnu okolnost s obzirom na udaljenost ( u tom smislu i rješenje Gž-1423/2019 ŽS Zadar od 9. 1. 2020.). Osim toga, na pitanje mjesne nadležnosti utječe i procesna autonomija što u konkretnom slučaju znači i pozivanje na odredbu čl. 59. Zakona o parničnom postupku koja uređuje nadležnost po mjestu u kojemu se nalazi poslovna jedinica pravne osobe te propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svojeg sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem području se nalazi ta poslovna jedinica. Ugovor je sklopljen u poslovnici tuženika u [adresa].
29. Zbog svega naprijed navedenog istaknuti prigovor tuženika u odnosu na mjesnu nadležnost nije osnovan.
30. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 1. ZPP .
31. Tužiteljici je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 21.1.2025 i 12.3.2025. za svako u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 18.6.2024. i 30.12.2024. svako u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), pristup na raspravu za objavu presude dana 17.4.2025. u visini od 100,00 €, ukupno 1.100,00 €, a budući je tužiteljicu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV od 25% što iznosi 275,00 €, sveukupno 1.375,00 € za pruženu intelektualnu uslugu.
Tužitelju je priznat trošak dužne pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 €, te pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 €, ukupno 132,72 €, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.507,72 € , a koji je naloženo da plati tuženik. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja tj. od 17.4.2025., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška, a temeljem članka 151. st. 3. ZPP.
32. Zbog svega naprijed navedenoga odlučeno je kao u izreci.
Hrvatska Kostajnica, 17. travnja 2025.
Sudac
Renata Žličarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, tj. od dana 17. travnja 2025.. Žalba se podnosi u četiri istovjetna primjerka na Županijski sud, a putem ovog suda.
Dna:
- Pun. tužiteljice OD Milenko Jakšić i Vanja Jakšić iz Siska, S. i A. Radića 44/I, osobno
- Pun. tuženika OD Mertelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, putem e-oglasne ploče
