Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1429/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-302/2022 od 24. svibnja 2024., na sjednici 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-302/2022 od 24. svibnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj 166-68/2005 od 15. lipnja 2005., u dijelu koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 2,75 % jednokratno.''

- potvrđuje pod točkom III. i IV. izreke,

- preinačuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj 166-68/2005 od 15. lipnja 2005., u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.'', te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan,

- preinačuje pod točkom II. izreke kojom je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 8.st.1. Ugovora o kreditu, broj 166-68/2005 od 15. lipnja 2005., koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1,00% od odobrenog kredita.'', te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-302/2022 od 24. svibnja 2024. pod točkom V. izreke (odluci o trošku).

II. Uvažavanjem žalbe tužiteljice rješava se:

Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici, pored dosuđenog troška pod točkom V. izreke, i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 75,77 EUR-a u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 107,02 EUR-a zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 166-68/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 15. lipnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu), koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 2,75 % jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove“.

Pod točkom II. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 8. st. 1. ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1,00% od odobrenog kredita“.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 914,99 EUR-a s pripadajući zateznim kamatama od 29. lipnja 2005. do isplate, a pod točkom IV. izreke iznos od 738,16 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 09. srpnja 2018. do isplate.

Pod točkom V. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 599,54 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 24. svibnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tužiteljica pravodobnom žalbom pobija prvostupanjsku presudu pod točkom V. izreke, ali u dijelu kojim joj nisu dosuđeni svi zatraženi troškovi parničnog postupka, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu i preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki V. izreke sukladno žalbenim navodima.

3. Odgovori na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je neosnovana u odnosu na odluku o trošku. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnima odredbe čl. 5. i čl. 8. st. 1. ugovora o kreditu u dijelovima opisanim u izreci prvostupanjske presude, te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tužiteljica platila temeljem tih ništetnih odredbi na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednica tuženice HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditor 15. lipnja 2005. sklopile ugovor o kreditu, koji sadrži sporne odredbe,

- da su stranke čl. 5. ugovora o kreditu ugovorile da se "prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade kredita u iznosu 2,75% jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove."

- da su stranke čl. 8. st. 1. ugovora o kreditu ugovorile da se korisnik kredita obvezuje u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1,00% od odobrenog kredita,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodno novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP/03), jer je prema sadržaju samog ugovora i iskazu tužiteljice predmetni kredit podignut za adaptaciju obiteljske kuće tužiteljice,

- da predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača,

- da iz iskaza svjedokinje ĆR (zaposlenice tuženice u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) proizlazi da se ne sjeća konkretnog ugovora o kreditu i konkretne tužiteljice, ali zna da su se prilikom podizanja kredita uvijek plaćale naknade za obradu zahtjeva za ostvarivanje kredita, da su klijentima dane informacije da se ta naknada plaća u određenom postotku ustegom od ukupnog iznosa kredita, da bez plaćanja te naknade za obradu zahtjeva kredita klijent nije mogao realizirati kredit, da je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila određena aktima banke i na svakom letku ili bilo kojoj drugoj reklami koja bi se odnosila na dobivanje kredita bilo je naznačeno da se plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i visina te naknade, a na istima je također bilo naznačeno da se plaća i naknada prilikom prijevremene otplate kredita, dok nije imala nikakvih saznanja o tome da li su sve te posljedice bile objašnjene svakom korisniku prilikom zaključivanja samog ugovora o kreditu,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju je zaposlenik banke, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, obavijestio da se mora platiti i naknada za obradu kredita, ali nije konkretizirao o kakvoj vrsti naknade se radi i čemu ona služi, niti su specificirani ikakvi drugi troškovi za čije bi podmirenje služila ta naknada, a njoj nije padalo na pamet odbiti platiti tu naknadu jer joj je kredit bio potreban, da joj vezano za naknadu zbog prijevremene otplate kredita ništa nije bilo objašnjavano niti je tražila obrazloženje za tu naknadu obzirom je kredit dizala na vrijeme od 30 godina i u to vrijeme nije bilo vjerojatno da će prije isteka tog vremena prijevremeno otplatiti kredit, da joj je ukupan iznos kredita bio umanjen za iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, da je kredit prijevremeno otplatila 9. srpnja 2018. i tuženica joj je prilikom obračuna konačne prijevremene otplate kredita naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita,

te pozivajući se na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 te čl. 4. i 295. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05, (obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 15. lipnja 2005. pravilno je trebalo primijeniti Zakon o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' broj: 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001 – dalje: ZOO/91),

i primjenjujući pravne stavove izražene u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi,

zaključuje da o predmetnim odredbama čl. 5. i 8. ugovora o kreditu, a kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,75% iznosa kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini 1% od odobrenog iznosa kredita, stranke nisu pregovarale jer se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirala tuženica za veći broj ugovora i na koje tužiteljica nije mogla utjecati, da tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženica nije pojasnila razloge ugovaranja navedenih naknada niti na što se točno te naknade odnose, niti je tužiteljica imala utjecaja na sadržaj tih spornih ugovornih odredbi, čime je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu koja je svojom jednostranom odlukom odredila naknade koje je bila dužna platiti tužiteljica, pa su takvim postupanjem tuženice povrijeđena prava tužiteljice kao potrošača jer je tuženica koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio ništetnim odredbe čl. 5. i čl. 8. st. 1. ugovora o kreditu. Prvostupanjski sud je prigovore tuženice kojima tvrdi da kod prijevremene otplate kredita trpi štetu ocijenio neosnovanim zaključivši da tuženica, kao bankarska institucija koja se bavi kreditnim poslovanjem, ne bi u ugovor o kreditu unijela ugovornu odredbu koja je za nju nepovoljna i zbog koje se izlaže potencijalnoj šteti niti bi korisniku kredita-potrošaču dala mogućnost prijevremene otplate kredita.

6.1. Primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, a imajuću u vidu da među strankama nije bilo sporno da su naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita plaćene u utuženim iznosima, prvostupanjski sud je obvezao tuženicu vratiti tužiteljici iznose koje je primila po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa zatraženim zateznim kamatama od dana uplate svake naknade sukladno čl. 1115. ZOO-a, zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je te iznose primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da nije obrazloženo iz kojeg razloga nije proveden test transparentnosti odredbe o naknadi za obradu kredita kao i odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita propisan u čl. 84. ZZP/03), a ujedno je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to čl. 81., čl. 82. i čl. 87. ZZP/03, te nije obrazloženo odbijanje provođenja financijskog vještačenja na okolnost nastanka štete tuženice prilikom prijevremene otplate kredita. Daljnjim navodima žalbe u bitnome ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge nepoštenosti ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi već je samo zaključio da su iste nepoštene iz razloga što se o njima nije pojedinačno pregovaralo i što su sadržane u tipskim ugovorima. Vezano za utvrđenje ništetnom odredbe o prijevremenoj konačnoj otplati, pozivajući se na odredbu čl. 1024. ZOO-a, navodi da prvostupanjski sud nije provjerio da li postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te ističe da je ugovaranjem te odredbe upravo uspostavljena ravnoteža među strankama obzirom su tom sada neosnovano utvrđenom ništetnom ugovornom odredbom ugovorne strane ovlastile tužiteljicu da ista u bilo kojem trenutku svojim jednostranim očitovanjem volje učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, odnosno da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, dok s druge strane za tuženicu, uslijed prijevremene otplate kredita, nastaje šteta i trpi određene troškove, radi čega ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova propisanu Odlukama o naknadama koje vrijede u trenutku prijevremene otplate kredita, a koja naknada je odrediva obzirom da su odluke o naknadama javno dostupne. Smatra da joj je onemogućeno raspravljati pred sudom (bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) jer prvostupanjski sud nije prihvatio njezin prijedlog za provođenje financijskog vještačenja na okolnost troška financiranja te nastanka i visine štete koju je pretrpjela uslijed prijevremene otplate kredita niti je u pobijanoj presudi obrazložio odbijanje tog dokaznog prijedloga, a niti je cijenio njezine u spis predane simulacije, trošak financiranja i izvatke iz Odluka o naknadama, a sve predloženo u svrhu utvrđivanja činjenice da ne postoji znatna neravnoteža između stranaka glede ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu.

O ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada)

8. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno na temelju dokumentacije u spisu te saslušanjem tužiteljice i svjedokinje utvrdio da tužiteljica i tuženica nisu pregovarale o sadržaju čl. 5. ugovora o kreditu, prema kojem se naknada za troškove obrade kreditnog zahtjeva obračunava kao jednokratni troškovi obrade u visini od 2,75% od sredstava koja su odobrena tužiteljici, da se radi o odredbi koju je u ugovor unaprijed sastavljen po tuženici unijela upravo tuženica, a prije toga nije tužiteljici pojasnila razloge ugovaranja te naknade niti na što se točno ta naknada odnosi, dok s druge strane tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe niti je mogla odbiti platiti tu naknadu obzirom je plaćanje iste bio uvjet za realizaciju ugovora o kreditu (iskaz svjedokinje ĆR).

9. Iako tuženica smatra da je odredba čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva jer je ugovoreno da se plaća naknada za obradu u visini 2,75% od iznosa odobrenog kredita, radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste, a kada bi i bilo dopušteno ocjenjivanje poštenosti, navodi da ista nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica u ovom konkretnom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita niti je dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, iako točno u žalbi tuženica navodi da zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, ''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03 (tuženica se poziva na Direktivu 93/13 koja se ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 15. lipnja 2005.) ne zahtijeva da se u ugovoru o kreditu detaljno specificiraju sve usluge koje čine troškove obrade kredita, ispušta iz vida da isti zahtijeva da odredbe budu jasne, razumljive i lako uočljive te da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz dokumentacije u spisu (tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno nije informirana koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih niti o krajnjoj svrsi plaćanja te naknade), u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

10. Imajući u vidu da je istim čl. 5. ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica dužna podmiriti ''…sve troškove u svezi s izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe…i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.'', te da je bila ograničena uvjetima iz ponude banke (prema iskazu svjedokinje plaćanje naknade za obradu troškova kreditnog zahtjeva je bio uvjet za realizaciju kredita), kraj činjenice da je visina naknade za obradu kredita određena u postotku od odobrenog kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu pa i to upućuje na zaključak da ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu ''pokriveni'' stvarni troškovi koje tuženica ima pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade u iznosu od 2,75% jednokratno suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te je isto sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

11. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.'' , pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 15. lipnja 2005., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 2,75% jednokratno.'' i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

12. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.'' Naime, čl. 10. i 11. ugovora o kreditu ugovoreno je sporazumno osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini tužiteljice kao založnog dužnika, pa imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Ignacu Vugeru dana 17. lipnja 2005. pod poslovnim brojem OU-882/2005, te da je iz solemnizacije vidljivo da su naplaćene javnobilježnička pristojba i javnobilježnička nagrada, to ugovorna odredba kojom je ugovoreno da tužiteljica snosi troškove javnobilježničke pristojbe i druge nuzgredne troškove nije nejasna niti nerazumljiva, obzirom je u kontekstu ugovorene mjere osiguranja koja se zasniva upisom jasno navedeno da te troškove snosi tužiteljica, pa je stoga prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba čl. 5. ugovora o kreditu u citiranom dijelu nepoštena ugovorna odredba.

O ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi u slučaju otkaza kredita i za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada)

13. Osnovano u žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 8. st. 1. ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će tužiteljica u slučaju otkaza ugovora o kreditu prije isplate iznosa odobrenog kredita tuženici naknaditi troškove u iznosu od 1,00 % od odobrenog kredita, jer prvostupanjska presuda u odnosu na utvrđenje ništetnom te odredbe nema razloga i proturječna je stanju spisa. Naime, tužiteljica niti u činjeničnim navodima tužbe niti tijekom postupka nije iznosila razloge zbog kojih bi bila ništetna odredba čl. 8. st. 1. ugovora o kreditu, već je u činjeničnim navodima tužbe obrazlagala razloge ništetnosti koji sadržajno upućuju na odredbu čl. 8. st. 2. i 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena prijevremena otplata kredita, pa kako i iz razloga pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud odlučivao o ništetnosti ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita (a što odgovara sadržaju odredbe čl. 8. st. 2. i 3. ugovora o kreditu) kao o prethodnom pitanju, te imajući u vidu da prema stanju spisa među strankama nije sporno da tužiteljica nije otkazala kredit, već ga je prijevremeno otplatila, to je o žalbi tuženice u odnosu na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. st. 1. ugovora o kreditu ovaj sud odlučio primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi st. 3. ZPP-a, te je preinačio točku II. izreke na način da je u tom dijelu odbio zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

14. Tuženica, vezano za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita, u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a navodeći da je onemogućena u raspravljanu pred sudom jer je prvostupanjski sud odbio njezin dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja na okolnost troška financiranja kao i nastanka i visine štete koju je pretrpjela uslijed prijevremene otplate kredita, a sve radi utvrđivanja činjenice da ne postoji znatna neravnoteža između stranaka glede ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu, a kako prvostupanjski sud nije valjano obrazložio razloge odbijanja njezinih dokaznih prijedloga niti razloge zbog kojih je utvrdio odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnom počinjena je i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

15. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u provedenim dokazima te se može ispitati, pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava u dijelu kojim je, odlučujući kao o prethodnom pitanju, prvostupanjski sud utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita u dijelu kojim je ugovoreno da je tuženica u slučaju prijevremene otplate kredita ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama kreditora, a koja naknada za prijevremenu otplatu kredita prema tvrdnji tužiteljice, a koju činjenicu tuženica nije osporila, iznosi 1,00% od odobrenog kredita.

17. 1. Naime, tuženica je tijekom prvostupanjskog postupka tvrdila da, kao i sve banke, sredstva kreditiranja dobavlja po visokim kamatama koja pri tome uračunava u kamatu kredita, te da u trenutku prijevremene otplate kredita i dalje mora plaćati svom kreditoru kamatne stope koje su više od kamate koju je plaćala tužiteljica, pa radi toga uslijed prijevremene otplate trpi štetu i određene troškove jer novčana sredstva koja je zaprimila od tužiteljice u trenutku prijevremene otplate dalje plasira na tržište po nižoj kamatnoj stopi, pa ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Dakle, iz navedenog proizlazi zaključak da tuženica potražuje naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

17.2. Obzirom da tuženica nema pravo kamatu naplatiti od tužiteljice, to nije bilo potrebno provoditi dokaze predložene po tuženici, pa prvostupanjski sud odbijanjem provođenja financijskog vještačenja predloženog po tuženici nije protivno odredbama ZPP-a onemogućio tuženicu u raspravljanju, te nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju obrazlaže tuženica u svojom žalbi.

18. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza, a posebice iskaza tužiteljice i svjedokinje, pravilno utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice o kreditu, da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te da tuženica prilikom zaključenja ugovora nije pojasnila tužiteljici razloge ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita niti na što se točno odnosi ta naknada, te pravilnom primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 zaključio da je ista ništetna jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je, i prema stavu ovog suda, tuženica ugovorila prijevremenu otplatu kredita uz uvjete prema kojima je tužiteljica dužna platiti troškove koji nisu odraz stvarnih troškova nastalih tuženici vezano za prijevremenu otplatu kredita.

O zastari i tijeku zateznih kamata

19. Nije osnovan prigovor zastare, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., pa obzirom da je tužba podnesena 2. lipnja 2022., to nije protekao rok iz čl. 225. ZOO-a, te je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženicu na isplatu restitucijskog zahtjeva tužiteljice pod toč. III. i IV. izreke presude.

20. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je u sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužna platiti tužiteljici zatezne kamate od dana stjecanja.

21. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 166-68/2005 od 15. lipnja 2005. u dijelu koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 2,75 % jednokratno.'' te pod točkom III. i IV. izreke. Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženice valjalo je djelomično prihvatiti te preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj 166-68/2005 od 15. lipnja 2005., u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove'' i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

O trošku postupka

22. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP- a, te je za radnje priznate pod točkom 28.1. obrazloženja prvostupanjske presude i trošak sudske pristojbe dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 599,54 EUR-a.

23. Tužiteljica, pobijajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo priznavši joj za zastupanje na pripremnom ročištu naknadu u visini 50%, jer se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, te da je pogrešno zbrojio trošak priznatih radnji pod točkom 28.1. obrazloženja (točno zbrojeni iznose 1.099,54 EUR-a, a ne 599,54 EUR-a kako je to pogrešno zbrojio prvostupanjski sud).

24. Tuženica pobija odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude.

25. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da zbog preinačenja prvostupanjske odluke tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, pri čemu valja istaknuti da je visina troškova postupka po vrsti i visini pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi, osim u odnosu na trošak zastupanja na pripremnom ročištu 4. travnja 2024.

26. Protivno žalbenim navodima tuženice, tužiteljici, a koja je prema stanju spisa, pristupila na ročište za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023, koje prihvaća i ovaj sud.

27. Tužiteljici sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa) pripada pravo na naknadu troška zastupanja na pripremnom ročištu 4. travnja 2024. u visini 100 bodova, a što uvećano za trošak PDV-a od 25% nominalno iznosi 250,00 EUR-a, jer je radi o pripremnom ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari, zaključen prethodni postupak i otvorena glavna rasprava, a kako to osnovano ukazuje i tužiteljica u svojoj žalbi.

28. Tužiteljici, stoga, pravilno utvrđen i zbrojen pripada trošak postupka u iznosu od 1.224,54 EUR-a.

29. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkom V. izreke, dok je uvažavanjem žalbe tužiteljice, tužiteljici valjalo, pored dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 599,54 EUR-a, dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 625,00 EUR-a.

30. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je sa svojom žalbom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

31. Tužiteljici je priznat trošak žalbenog postupka, koji sukladno vrijednosti pobijanog troška u iznosu od 650,00 EUR-a i Tbr. 10. toč. 4. Tarife iznosi 50,00 EUR-a (25 bodova) uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 12,50 EUR-a, te trošak sudske pristojbe u iznosu od 13,27 EUR-a, a što ukupno iznosi 75,77 EUR-a. Budući da je tužiteljica sa žalbom uspjela u cijelosti, valjalo je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezati tuženicu da joj naknadi trošak žalbenog postupka u cijelosti u iznosu od 75,77 EUR-a, dok je u preostalom dijelu za iznos od 107,02 EUR-a zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Varaždinu 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun