Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž R-256/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Melite Novoselac, kao predsjednika vijeća, Jelene Bušić, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Tolj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik iz Odvjetničkog ureda Borisa Gregovića, LN i CN u [adresa], protiv I. tuženika Elektro-voda d.o.o., Cres, Turion 20/b, OIB: 50818111757, koga zastupa punomoćnik Arsen Stipinović, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Arsen Stipinović, Dušan Miočić, Iva Glavota i Dajana Miškulin Frelih iz Rijeke i II. tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, koga zastupa punomoćnica Nataša Mijić Scheidl, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, radi naknade štete, rješavajući žalbe I. tuženika Elektro-voda d.o.o. Cres i II. tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-34/2017- 98 od 17. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Žalbe I. tuženika Elektro-voda d.o.o. Cres i II. tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb uvažavaju se kao osnovane te se ukida presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-34/2017-98 od 17. svibnja 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Žalba II. tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-34/2017-98 od 17. svibnja 2023. u pobijanim točkama I. i III. izreke rješenja.

III. O zahtjevu I. tuženika Elektro-voda d.o.o. Cres i II. tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb za naknadom troškova žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se prvotuženiku ELEKTRO-VODA d.o.o., [adresa], OIB: 50818111757 i drugotuženiku EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 da tužitelju NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplate 18.465,31 eura1/139.126,87 kn, s pripadajućom zateznom kamatom koja, sukladno Zakonu o obveznim odnosima i odlukama HNB, do 31.07.2015. iznosi 12% godišnje, a počevši od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na iznos od 11.945,05 eura/90.000,00 kn od 03.11.2016. pa do isplate, na iznos od 3.517,15 eura/26.500,00 kn od 17.05.2023. pa do isplate, na iznos od 199,08 eura/1.500,00 kn od 27.02.2014. pa do isplate, a na iznos od 2.804,02 eura/21.126,87 kn kako slijedi:

- na iznos od 72,19 eura/543,93 kn, počam od 15.04.2014., pa do isplate,

- na iznos od 40,63 eura/306,09 kn, počam od 15.05.2014., pa do isplate,

- na iznos od 40,63 eura/306,09 kn, počam od 15.06.2014., pa do isplate,

- na iznos od 72,19 eura/543,93 kn, počam od 15.07.2014., pa do isplate,

- na iznos od 9,06 eura/68,25 kn, počam od 15.08.2014., pa do isplate,

- na iznos od 72,19 eura/543,93 kn, počam od 15.09.2014., pa do isplate,

- na iznos od 40,63 eura/306,09 kn, počam od 15.10.2014., pa do isplate,

- na iznos od 9,06 eura/68,25 kn, počam od 15.11.2014., pa do isplate,

- na iznos od 103,76 eura/781,77 kn, počam od 15.12.2014.,pa do isplate,

- na iznos od 9,06 eura/68,25 kn, počam od 15.01.2015., pa do isplate,

- na iznos od 40,63 eura/306,09 kn, počam od 15.02.2015., pa do isplate,

- na iznos od 103,76 eura/781,77 kn, počam od 15.03.2015.,pa do isplate,

- na iznos od 40,63 eura/306,09 kn, počam od 15.04.2015., pa do isplate,

- na iznos od 40,63 eura/306,09 kn, počam od 15.05.2015., pa do isplate,

- na iznos od 72,19 eura/543,93 kn, počam od 15.06.2015., pa do isplate,

- na iznos od 40,63 eura/306,09 kn, počam od 15.07.2015., pa do isplate,

- na iznos od 9,06 eura/68,25 kn, počam od 15.08.2015., pa do isplate,

- na iznos od 198,46 eura/1.495,29 kn, počam od 15.09.2015.,pa do isplate,

- na iznos od 372,08 eura/2.803,41 kn, počam od 15.10.2015.,pa do isplate,

- na iznos od 372,08 eura/2.803,41 kn, počam od 15.11.2015.,pa do isplate,

- na iznos od 372,08 eura/2.803,41 kn, počam od 15.12.2015.,pa do isplate,

- na iznos od 372,08 eura/2.803,41 kn, počam od 15.01.2016.,pa do isplate,

- na iznos od 204,29 eura/1.539,26 kn, počam od 16.02.2016.,pa do isplate,

- na iznos od 96,06 eura/723,79 kn, počam od 16.03.2016.,pa do isplate,

sve u roku od osam dana, dok se s preostalim dijelom tijeka zatezne kamate odbija kao neosnovanim.

II. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno nadoknade parnični trošak u iznosu od 11.886,99 eura/89.562,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. svibnja 2023. do isplate, po stopi koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od osam dana, dok se s preostalim dijelom zatraženog troška odbija kao neosnovanim."

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 2. rujna 2020. Poslovni broj Pr-34/2017-98

II. Odbija se prijedlog prvotuženika za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1253/2015.

III. Dokazi koje je drugotuženik predao sudu nakon zaključenog prethodnog postupka i koji čine privitak podnesku predanom na ročištu od 18. prosinca 2019. neće se uzeti u obzir."

2. Protiv naprijed navedene presude pravovremenu žalbu izjavio je I. tuženik Elektro- voda d.o.o. (dalje u tekstu I. tuženik) pobijajući je u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP). U žalbi sadržajno ukazuje na postojanje bitne povrede odrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Predlaže da se presuda suda prvog stupnja preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.2. II. tuženik Euroherc osiguranje d.d. (dalje u tekstu II. tuženik) žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u cijelosti te točku I. i III. izreke rješenja i to zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. U žalbi ukazuje na postojanje bitnih povreda odredbi parničnog postupka i to čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a, te čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Žalbe I. i II. tuženika u odnosu na presudu su osnovane, dok je žalba II. tuženika u odnosu na točku I. i III. izreke rješenja suda prvog stupnja neosnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja utvrđeno je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Međutim, osnovano u žalbama tuženici sadržajno ukazuju na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a iz razloga jer su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane presude u pogledu isključive odgovornosti I. tuženika za nastalu štetu u suprotnosti sa provedenim dokazima i to prije svega sa nalazom i mišljenjem vještaka zaštite na radu i njegovim usmenim saslušanjem na ročištu održanom 17. lipnja 2019., a zbog tako počinjene bitne povrede upitna je i pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava, odnosno odredbe čl. 1067. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje ZOO).

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske i imovinske štete koju potražuje od I. tuženika kao poslodavca i II. tuženika kao njegovog osiguratelja a zbog štetnog događaja od 20. veljače 2014. u kojem je zadobio teške tjelesne ozljede zbog kojih je trpio kako neimovinsku tako i imovinsku štetu.

8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

-da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio zaposlen kod I. tuženika na radnom mjestu vozača i to na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11. siječnja 2022.;

- da je 20. veljače 2014. prilikom obavljanja poslova svoga radnog mjesta odnosno upravljajući transportnim motornim vozilom tipa Damper došlo do prevrtanja toga vozila zbog čega je tužitelj iskočio iz istoga i zadobio prijelom distalne trećine lijeve potkoljenice sa zglobnim učešćem a što predstavlja tešku tjelesnu ozljedu:

- da je II. tuženik osiguratelj I. tuženika;

- da je nalazom i mišljenjem vještaka zaštite na radu Eola Buića od 25. travnja 2019. utvrđeno da je I. tuženik kao poslodavac za siguran odvoz materijala predmetnom pješačkom stazom trebao osigurati vozilo manje širine i drugačije izvedbe smještaja teretnog prostora, a sve to uzimajući u obzir širinu betonske staze odnosno šetnice od 200 cm, dok je razmak između kotača vozila 160 cm, da je teretni prostor smješten ispred vozača, a da je u vrijeme štetnog događaja padala kiša i teren je bio sklizak;

- da tužitelj nije bio osposobljen za upravljanje takvom vrstom stroja;

- da je u vrijeme štetnog događaja tužitelj istim strojem upravljao brzinom od oko 20 km/h iako je brzina kretanja na tom dijelu bila maksimalno 10 km/h,

- da je u štetnom događaja tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede i da se kasnije razvila komplikacija u smislu upale mekih česti operirane potkoljenice koja je okvalificirana kao celulitis, odnosno bakterijska infekcija na koži i potkožnom tkivu zbog čega je trpio fizičke bolove različitog intenziteta i trajanja, strah, da mu je zaostalo smanjenje životnih aktivnosti od 16-18 %, te naruženost srednjeg stupnja vidljiva trećima samo ponekad;

- da je tužitelju tijekom liječenja bila potrebna tuđa pomoć i njega određeni broj sati, da je imao trošak pojačane prehrane kao i troškove liječenja i odlaska na liječničke pregled, te da je zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja gubio na zaradi.

9. Na temelju ovako utvrđenih odlučnih činjenica, sud prvog stupnja otklanja prigovore tuženika da je do nastanka štetnog događaja a time i ozljeđivanja tužitelja došlo isključivo njegovom krivnjom i nepažnjom, te s obzirom da I. tuženik za nastalu štetu tužitelju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, te da nije dokazao da je tužitelj kao oštećenik djelomično pridonio nastanku štete, zaključuje da je I. tuženik kao poslodavac isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja.

9.1. Isto obrazlaže time da su u organizaciji rada I. tuženika postojali propusti i to iz razloga jer je za siguran prijevoz materijala trebao osigurati prikladnije prijevozno sredstvo, dok smatra da brzina kretanja tužitelja nije u uzročnoposljedičnoj vezi sa nastankom štetnog događaja, odnosno da je do prevrtanja vozila došlo zbog strmog terena, nepovoljnih vremenskih uvjeta i vrste prijevoznog sredstva koje je bilo preveliko za teren na kojem se koristilo, ali da se uprkos tome koristilo jer je bilo prema navodima samih nadređenih tužitelju najjednostavnije i najbrže rješenja iako je bilo protivno pravilima zaštite na radu.

9.2. Pravilno je sud prvog stupnja kod prosuđivanja odgovornosti I. tuženika za nastalu štetu primijenio odredbu čl. 111. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17. i 98/19.- dalje ZR) i odredbu čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 59/96., 94/96., 114/03., 86/08., 116/08. i 96/18. – dalje ZZR/09) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja a kojemu sada odgovara čl. 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18. – dalje ZZR/14), prema kojim odredbama poslodavac odgovara za štetu koju je radnik pretrpio na radu ili u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti i da se iste odgovornosti može osloboditi samo u slučajevima predviđenim odredbom čl. 1067. st. 2. ZOO-a, odnosno da se djelomično oslobađa odgovornosti ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete u smislu čl. 1067. st. 3. ZOO-a.

9.3. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja cijeneći kao stručan i objektivan nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu kao i iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka u pogledu dinamike i načina nastanka štetnog događaja zaključio da radni stroj (Damper) kojim je tužitelj upravljao u vrijeme nastanka štetnog događaja nije bio odgovarajuće sredstvo za obavljanje danog posla u uvjetima koji su postojali toga dana, odnosno da se radilo o kišnom vremenu, da je staza kojim se njime upravljalo širine samo 200 cm, dok je sam stroj širine 160 cm, strmom i neravnom terene, da isti stroj nema kabinu a da je ispred vozača smješten utvarni prostor koji ometa preglednost vozaču, odnosno da je osnovni uzrok ozljeđivanja tužitelja poremećaj u tehnološkom procesu rada, odnosno neprimijenjena osnovna pravila zaštite na radu jer I. tuženik nije osigurao sigurne uvjete za rad kako bi radnika zaštitio od eventualne štete u obavljanju njegovih poslova.

10. Međutim, osnovano I. tuženik i II. tuženik ukazuju u žalbi da je sud prvog stupnja, unatoč tome što je u postupku utvrđeno da je istim strojem tužitelj upravljao dvostruko većom brzinom od dopuštene na mjestu na kojem se dogodila nezgode i što sam vještak zaštite na radu prilikom usmenog saslušanja ukazuje da ista brzina može biti problematična, taj dio iskaza vještaka niti na koji način ne cijeni, već unatoč tome zaključuje da je tužitelj prilikom obavljanja posla na kojem je ozlijeđen primijenio dužnu pažnju i da stoga ne postoji njegov doprinos nastanku štete.

10.1. Naime, za postojanje odštetne odgovornosti poslodavca, nije jedino odlučno samo to je li on poduzeo sve mjere zaštite na radu radi izbjegavanja nastanka štetnog događaja, već je od jednakog značenja i ponašanje samog oštećenika, odnosno ovdje tužitelja kao radnika koji je također prema odredbi čl. 68. st. 1. ZZR/14 obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom i pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika.

11. Kako je tijekom postupka pred sudom prvog stupnja utvrđeno da tužitelj kao radnik nije osposobljen za upravljanje i rukovanje radnom opremom s vlastitim pogonom, odnosno strojem tipa Damper, ostalo je neutvrđeno da li je isti zbog toga mogao primijeniti odgovarajuću pažnju i što bi u takvoj situaciji predstavljalo uopće dužnu pažnju radnika, kao što je ostalo i neutvrđeno koji je osnovni uzrok prevrtanja vozila kojim je upravljao tužitelj.

12. Kako o ovim odlučnim činjenicama presuda suda prvog stupnja nema nikakvih razloga, a razlozi koje navodi su djelomično suprotni provedenim dokazima u postupku, odnosno nalazu i mišljenju vještaka zaštite na radu, to se iz tog razloga pobijana presuda ne može ispitati.

13. S obzirom na navedeno valjalo je primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u točki I. izreke.

14. Također kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka (točka II. izreke) jer ista ovisi o konačnom uspjehu tužitelja u parnici.

15. U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom, pravilno ocijeniti sve provedene dokaze te po potrebi pozvati vještaka zaštite na radu da se dodatno očituje na okolnost utjecaja brzine kretanja tužitelja i njegove neosposobljenosti za rad predmetnim strojem na nastanak nezgode u kojoj je zadobio ozljede zbog kojih je trpio neimovinsku i imovinsku štetu te potom ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja i visini naknade neimovinske i imovinske štete koja mu pripada.

16. U odnosu na pobijane točke I. i II. izreke rješenja suda prvog stupnja neosnovana je žalba II. tuženika.

17. Naime, nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. i 191. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje II. tuženik, a koja povreda se po II. tuženiku sastoji u tome što je sud prvog stupnja protivno odredbi čl. 190. ZPP-a dopustio tužitelju preinaku tužbenog zahtjeva i to povećanjem zahtjeva za naknadom neimovinske štete sa iznosa od 9.290,60 EUR koliko je potraživao u tužbi na iznos od 11.945,05 EUR nakon provedenog medicinskog vještačenja, odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka.

17.1. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

17.2. Odredbom čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19. – dalje ZID ZPP/19 koji je stupio na snagu 1. rujna 2019.) u čl. 190. iza st. 1. dodan je st. 2. prema kojem iznimno od odredbe st. 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je odredbom čl. 117. st. 2. ZID ZPP/19 propisana primjena iste odredbe na sve postupke u tijeku.

17.3. Prema odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbenog zahtjeva potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među stranaka.

17.4. S obzirom na sve navedeno i nakon što je zaključen prethodni postupak, pravilno je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja s obzirom da su za to bile ispunjene sve potrebne pretpostavke iz čl. 190. st. 2. ZPP-a.

17.5. Naime, kada je sud prvog stupnja prema odredbi čl. 250. ZPP-a proveo vještačenja s obzirom da nije raspolagao potrebnim stručnim znanjem radi utvrđivanja obujma i visine neimovinske i imovinske štete kod tužitelja, ne može se smatrati da bi na strani tužitelja postojala krivnja jer on do zaključenja prethodnog postupka i provedenog vještačenja nije znao niti mogao znati sve relevantne okolnosti za određivanje visine svog zahtjeva.

17.6. Neosnovano u žalbi II. tuženik ukazuje da niti promjena Orijentacijskih kriterija nakon provedenog vještačenja ne može biti opravdan razlog za preinaku tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka.

17.7. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev- 1024/2023-2 od 3. siječnja 2024. zauzeo shvaćanje prema kojem su tek u trenutku kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio shvaćanje o novim Orijentacijskim kriterijima, tužitelji mogli tužbenim zahtjevom opravdano tražiti naknadu štete u povećanom iznosu i to s predvidivim ishodom, a i da je u obrazloženju pravnog shvaćanja kojim su promijenjeni Orijentacijski kriteriji navedeno da se izmjena istih Orijentacijskih kriterija ima primjenjivati na sve parnične postupke za naknadu štete u svim stupnjevima suđenja ubuduće, tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH. Stoga ukoliko se tužiteljima ne bi omogućilo povećati tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka u većini slučajeva ne bi niti došlo do primjene novih Orijentacijskih kriterija (tako i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-389/2023-2 od 17. listopada 2023.).

17.8. Također, ukoliko se ne bi dopustilo povećanje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja kojim su utvrđene sve relevantne okolnosti za određivanje visine zahtjeva, odnosno kada je došlo do promjene Orijentacijskih kriterija, isto bi bilo previše formalistički i otegotno za tužitelja u smislu prava na pristup sudu, posebno uzimajući u obzir da se radi o tzv. nepravoj preinaci.

17.9. Kako je s obzirom na sve navedeno, sud prvog stupnja pravilno dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, to stoga nije osnovan žalbeni navod II. tuženika kojim ukazuje na postojanje bitna povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a te je pravilna odluka suda sadržana u točki I. izreke pobijanog rješenja.

18. Neosnovano u žalbi II. tuženik pobija i točku III. izreke rješenja suda prvog stupnja kojom je sud prvog stupnja odlučio da neće uzeti u obzir dokaze koje je II. tuženik predao sudu nakon zaključenja prethodnog postupka i koji čine privitak podnesku predanom na ročištu od 18. prosinca 2019., a koji dokaz se sastoji upravo u prilaganju Police osiguranja zaključene sa I. tuženikom i Uvjeta za osiguranje izvanugovorne odgovornosti broj 13.07-EH-1 od 20. lipnja 2011. koji su sastavni dio Ugovora o osiguranja sklopljenog sa I. tuženikom.

18.1. Suprotno žalbenim navodima II. tuženika sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbu čl. 299. st. 3. ZPP-a kada nije uzeo u obzir dokaze koje je II. tuženik predao nakon zaključenja prethodnog postupka.

18.2. Pri tome je potrebno navesti da je Uvjete za osiguranje izvanugovorne odgovornosti II. tuženik već priložio uz odgovor na tužbu, a u odgovoru na tužbu je sam II. tuženik učinio nespornom činjenicu da je u vrijeme štetnog događaja imao sklopljenu policu osiguranja izvanugovorne odgovornosti broj 802147971 kojom je ugovoreno osiguranje odgovornosti osiguranika kao poslodavca za naknadu štete prema djelatniku ako djelatnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom i to do ugovorene svote u iznosu od 200.000,00 kuna po jednom osiguranom događaju.

18.3. Stoga neosnovano u žalbi pobijajući ovaj dio rješenja suda prvog stupnja II. tuženik ukazuje da bez prihvaćanja istog dokaza sud prvog stupnja ne bi mogao odlučiti o odgovornosti II. tuženika za eventualnu štetu tužitelja.

18.4. Prema odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a, ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, pa stoga kako je ista činjenica među strankama nesporna, nema potrebe niti da se dokazuje.

19. S obzirom na sve navedeno valjalo je primjenom čl. 369. st. 1. i čl. 380. toč. 2.

ZPP-a odlučiti kao u izreci.

20. Odluka o zahtjevu I. i II. tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

21. U preostalom nepobijanom dijelu (točka II. izreke) rješenje suda prvog stupnja ostaje neizmijenjeno.

Osijek, 17. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac