REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1004/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužiteljice PĆC, vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivanu Županu, odvjetnik iz OD Župan, Babić i Antunović d.o.o. u Zagreb, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 1b, OIB: 10840749604, kojeg zastupa punomoćnik Igor Habulinec, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 7. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnik tužitelja odvjetnika Pavla Lesara i punomoćnika tuženika, 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 87,50 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 27. veljače 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 144,90 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 17. travnja 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu u kojem isplatu zateznih kamatama na iznos parničnog troška od 144,90 eur, počevši od 17. travnja 2025. do isplate, potražuje po stopi koja prelazi referentnu stopu uvećanu za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ U cijelosti se odbija kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 10. svibnja 2024. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj, kao tijekom postupka navodi, u bitnome, da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 14. veljače 2024. oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka] (marke Citroen), u vlasništvu PĆ. Štetu na vozilu da je dužan naknaditi tuženik, kao odgovorni osiguratelj štetnika. Oštećenica PĆ povodom predmetne je nezgodne odštetni zahtjev podnijela tuženiku kao odgovornom osiguratelju, kod kojeg je izvršen izvid štete, koji je oštećenicu obavijestio o pravnoj osnovanosti zahtjeva, a ista je potom vozilo odlučila popraviti kod tužitelja, koji je za izvršeni popravak vozila izdao račun na iznos od 809,65 eur. Međutim, tuženik je po navedenom računu izvršio isplatu troškova potrebnih za popravak vozila u visini od 722,15 eur. Preostala je razlika od 87,50 eur, utužena u ovom postupku, a posljedica je različite cijene radnog sata potrebnih servisnih radova po kojoj tuženik obračunava odštetu. S obzirom da je oštećeni vlasnik ugovorom o ustupu potraživanja tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi isplate naknade štete temeljem predmetnog računa izdanog radi popravka vozila, tužitelj od tuženika potražuje isplatu preostalog iznosa odštete, u visini troškova potrebnih za izvršeni popravak vozila, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 27. veljače 2024. do isplate, po stopi mjerodavnoj za ostale odnose, uz naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora.

2./ U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost i visinu istaknutog zahtjeva. Prije svega, ističe da tužitelj, iako je taj podatak oštećenici nedvojbeno poznat, nije naveo niti registarsku oznaku niti broj police vozila koje tvrdi da bi za nastanak štete bilo odgovorno. Nadalje, osporava da bi tužitelj na temelju ustupa stekao tražbinu prema tuženiku jer smatra da je izvršenim ustupom, kako ga opisuje tužitelj, tražbina prestala. Osim toga, ističe prigovor ništetnosti ugovora o ustupu jer da se tužitelj očito bavi otkupom potraživanja, a što da nije njegova registrirana djelatnost o da je njegovo postupanje protivno osnovnim obvezno-pravnim načelima. Tvrdi da je isplatom iznosa od 722,15 eur tuženik u cijelosti naknadio štetu, ističući da je njegova obveza isplatiti primjerenu naknadu, a obveza oštećenika vozilo popraviti kod najpovoljnijeg servisera, uz uvjet da je time zadovoljen kriterij kvalitete popravka. Osim toga, ističe da je troškove popravka obračunao po cijeni radnog sata od 32,00 eur, iako je tužitelj neovlašteni serviser, a za ovaj iznos da se je popravak mogao obaviti i u ovlaštenom servisu. Nadalje, tvrdi da popravak po osnovi kojeg se naknada štete potražuje da nije izvršen u skladu s tuženikovim izvidom štete, kako u odnosu na cijenu radnog sata, tako i u odnosu na obračunati potrošni materijal. Osporava i zatraženu stopu zateznih kamata. U daljnjem tijeku postupka, s obzirom na navod tužitelja iz podneska od 19. lipnja 2024. (kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu), a potom i podneska od 11. studenog 2024., da u konkretnom slučaju isplatu potražuje na temelju police navedene u tuženikovom izvidu štete, a što da je u konkretnom slučaju upravo polica samog štetnika, tuženik je prigovorio jer da se ne radi o polici osiguranja tuženika kao osiguratelja, osim toga da se ne radi niti o polici osiguranja vozila s kojim bi šteta bila počinjena, već, kako je u izvidu i navedeno, o polici osiguranja samog oštećenika odnosno oštećenog vozila koje je tužitelj popravio, slijedom čega da sam oštećenik, pa tako niti tužitelj u ovoj pravnoj stvari, nema pravo na isplatu odštete po vlastitoj polici. Konačno, tvrdi da bi oštećeno vozilo na dan štetnog događaja bilo osigurano kod drugog osiguratelja, pa ustraje s prigovorom nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije.

3./ Očitujući se na navode tuženika, tužitelj je osporio osnovanost tuženikovih prigovora, navodeći da tuženik neosnovano odbija troškove popravka vozila naknaditi prema cijeni radnog sata po kojoj tužitelj popravak naplaćuje, u skladu sa svojim cjenikom, u iznosu od 55,00 eur (uvećano za PDV od 25%), ukazujući da u sličnim situacijama drugi osiguratelji troškove popravka vozila naknađuju i po višoj cijeni radnog sata od tužiteljeve.

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: sudska praksa (list 8-30, 37-57 spisa), dopis Agencije za nadzor financijskih usluga (list 31-32 spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 33-36 spisa), tužiteljev račun (list 59 spisa), tuženikov izvid štete (list 60 spisa), potvrda o plaćanju (list 61 spisa), tužiteljev cjenik (list 62 spisa), tuženikov dopis (list 63-66 spisa), ugovor o ustupu tražbine i obavijest (list 67-70 spisa), izvadak iz obrtnog registra za tužitelja (list 81-82 spisa), računi drugih servisa s potvrdama o plaćanju (list 86-113 spisa).

5./ Ocjenjujući da su odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene i utvrđene na temelju ovako izvedenih dokaza, sud je kao nepotrebne odbio preostale tužiteljeve dokazne prijedloge (radi saslušanja i vještačenja). Tuženikov dokazni prijedlog saslušanja kao svjedoka PĆ na okolnost popravka vozila i zaključivanja predmetnog ugovora o ustupu tražbine, sud je odbio ocjenjujući da predloženi dokaz nije potreban radi utvrđenja odlučnih činjenica u konkretnom slučaju.

6./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev, u odnosu na glavnicu utuženog potraživanja, u cijelosti osnovan.

7./ Predmet spora je zahtjev tužitelja kao novog vjerovnika za isplatom naknade štete, u visini preostalog dijela troškova na temelju računa ispostavljenog za popravak vozila, od tuženika kao odgovornog osiguratelja.

8./ Među strankama je sporna pasivna legitimacija tuženika kao odgovornog osiguratelja, aktivna legitimacija tužitelja kao novog vjerovnika jer tuženik smatra da ustupom na koji se poziva tužitelj prema tuženiku nije stekao tražbinu koja je predmet spora stoga što da je ustupom tražbina prestala, odnosno ustup da je ništetan, osnovanost i visina zahtjeva, odnosno da li je vlasnik vozila kao oštećenik odabirom servisa za popravak vozila koji popravke vrši po višim cijenama od različitih dostupnih na tržištu doprinio visini nastale štete, tijek i visina stope zatezne kamate.

9./ Tužitelj u tužbi tvrdi da je vozilo registarske oznake [registarska oznaka] oštećeno u prometnoj nezgodi koja se dogodila 14. veljače 2024., slijedom čega da se vlasnica ovog vozila obratila tuženiku kao osiguratelju, odgovornom temeljem ugovora o osiguranju zaključenog sa štetnikom. Dakle, proizlazi da je vozilo registarske oznake oštećeno u prometnoj nezgodi, a da je tuženik, kao osiguratelj štetnika, odgovorni osiguratelj. Ako se ima u vidu da su sudionici u prometu, vlasnici odnosno korisnici vozila dužni zaključiti obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti za štete nanesene trećim osobama (čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, 155/2023, dalje ZOOP)), to proizlazi iz tužiteljevih navoda je da tuženik upravo odgovorni osiguratelj na temelju ugovora o obveznom automobilskom osiguranju zaključenog s osobom koja je uporabom vozila u prometnoj nezgodi od 14. veljače 2024. prouzročila štetu na vozilu registarske oznake [registarska oznaka].

10./ Svakako je neosnovano tuženikovo isticanje prigovora promašene pasivne legitimacije kao odgovornog osiguratelja, imajući u vidu da je izvida štete učinjenog kod tuženika 20. veljače 2024., dakle neposredno nakon štetnog događaja na temelju kojeg je štetni događaj tuženiku i prijavljen (14. veljače 2024.), kod tuženika izvršen pregled vozila registarske oznake [registarska oznaka], zaveden pod tuženikovom oznakom i brojem štete 2410255396, a da je potom iz tuženikovog očitovanja od 20. travnja 2024. utvrđeno da je isti obavijestio oštećenici PĆ da je za štetu prijavljenu pod brojem navedenim u predmetnom izvidu štete utvrdio pravnu osnovanost zahtjeva, odnosno da postoji odgovornost njegovog osiguranika za nastanak predmetne prometne nezgode, uz ponudu odštete u iznosu od 354,75 eur. Potom je tuženik 29. veljače 2024. za predmetnu oznaku štete utvrdio obvezu plaćanja po računu za izvršeni popravak vozila u iznosu od 722,15 eur, navodeći da je račun umanjen na cijenu radnog sata od 25,00 eur (uvećano za PDV). Osim toga, tuženik je potom, pozivanjem na navedeni broj štete, tužitelju 29. veljače 2024. isplatio iznos od 722,15 eur.

11./ S obzirom na opisano postupanje tuženika, koji je povodom odštetnog zahtjeva vezanog uz predmetni štetni događaj, utvrdio pravnu osnovu za naknadu štete, odnosno odgovornost njegovog osiguranika, koju je potom i isplatio, u iznosu koji je smatrao potrebnim, neosnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije, jer pogrešno smatra tuženik da iz navoda tužbe i priloženih dokaza njegova odgovornost kao osiguratelja ne bi proizlazila, stoga što tužitelj u tužbi nije naveo niti registarsku oznaku vozila koje je prouzročilo štetu, niti broj police kojim bi ovo vozilo kod tuženika bilo osigurano. Pri tome, tuženik vezano uz prigovor promašene pasivne legitimacije u ovom dijelu nije iznio drugih činjenica niti predložio dokaza kojima bi prigovor potkrijepio prigovor, a što je, u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a, bio dužan učiniti. Dakle, u konkretnom je slučaju, kod opisanog postupanja tuženika, koji je povodom prijave štetnog događaja i izvršenog izvida štete oštećenicu PĆ obavijestio da je utvrdio da postoji odgovornost njegovog osiguranika i odštetu isplatio u iznosu koji smatra primjerenim, neodlučno što tužitelj drugih činjenica vezanih uz vozilo kojim je šteta učinjena i njegovog osiguranika nije iznio.

12./ Imajući u vidu na opisani način utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, očito je pogrešan zaključak tužitelja koji, na temelju tuženikovog izvida štete, tvrdi da bi u konkretnom slučaju isplatu odštete potraživao na temelju police osiguranja štetnika, i to one navedene u tuženikovim izvidu štete (P12AS-5100052280). Naime, iz izvida štete nedvojbeno je, a na što ukazuje i sam tuženik, da je citirana polica polica osiguranja oštećenog vozila, dakle vozila registarske oznake [registarska oznaka], a ne vozila kojim je šteta prouzročena, dakle vozila štetnika. Ovaj tužiteljev pogrešan zaključak, na temelju kojeg iznosi pogrešnu tvrdnju o odlučnoj činjenici, da naknadu štete potražuje po tako naznačenoj polici osiguranja, koja dakle nije niti tuženikova polica osiguranja, niti polica osiguranja vozila kojim je šteta počinjenja, već upravo polica osiguranja koju je prilikom izvida štete upisao tuženikov procjenitelj kao policu osiguranja oštećenog vozila, nije međutim u konkretnom slučaju moguće tumačiti nezavisno od ostalih činjenica koje je tužitelj u tužbi naveo i dokaza koje je, radi utvrđenja ovih odlučnih činjenica, priložio. Nastavno na takav pogrešan tužiteljev zaključak da bi se polica osiguranja navedena u tuženikovom izvidu štete odnosila na policu osiguranja vozila kojim je šteta prouzročena, slijedom čega da isplatu potražuje po navedenoj polici, očito je neosnovan tuženikov prigovor da tužitelj pravo na isplatu u konkretnom slučaju ne bi imao, jer se, a kako navodi i sam tuženik, radi upravo o polici osiguranja oštećenog vozila, a ne njegovog osiguranika za kojeg je sam tuženik, iako podatke o njemu u izvidu štete, a niti tijekom ovog postupka nije naveo, utvrdio da postoji njegova odgovornost za nastanak predmetne prometne nezgode.

13./ Iz tužiteljevih navoda proizlazi nadalje da se, nakon predmetne prometne nezgode i izvršenog izvida štete kod tuženika, vlasnica oštećenog vozila PĆ odlučila vozilo registarske oznake [registarska oznaka] popraviti kod tužitelja, te da je tužitelj nakon izvršenog popravka vozila izdao račun za troškove popravka u iznosu od 809,65 eur, pod brojem A II 47/01/2 eur. U ovom su računu radni sati za limarski i lakirerski rad obračunati po cijeni od 55,00 eur (uvećano za PDV), koja cijena je navedena i u tužiteljevom cjeniku od 2. siječnja 2024., valjanost i vjerodostojnost kojeg tuženik nije osporavao.

14./ Imajući u vidu prethodno navedenim izvidom štete tuženika predviđene dijelove za zamjenu i popravak, potreban potrošni materijal, kao i potreban broj radnih sati (limarskih radova od 0,8 sati i autolakirerskih radova od 2,3 sati), razvidno je da su predmetnim računom za izvršeni popravak vozila obračunati troškovi popravka u skladu s tuženikovih izvidom štete glede potrebnih radnih sati. Imajući u vidu tuženikovo postupanje, isplatom temeljem predmetnog računa za izvršeni popravak vozila (pozivanjem na račun za popravak) 29. veljače 2024. u iznosu od 722,15 eur, kao i pri tome navedeno tuženikovo očitovanje da je račun umanjen na cijenu radnog sata od 25,00 eur, očito je da tuženik nije osporavao da bi popravak bi učinjen u skladu s izvidom štete, dakle nije osporavao osnovanost učinjenih troškova za popravak vozila uslijed oštećenja nastalih u predmetnom štetnom događaju, kao niti u tužiteljevom računu popravka iskazanu stavku potrošnog materijala (koja je nešto veća od iskazane u tuženikovom izvidu), već je osporio obvezu plaćanja radnih sati potrebnih za popravak preko iznosa od 25,00 eur, sve uvećano za pripadajući PDV.

15./ Neosnovano tuženik stoga tvrdi da popravak ne bi bio izvršen u skladu s učinjenim izvidom štete, kako u odnosu na trošak potrošnog materijala koji prilikom plaćanja nije osporavao, tako niti u odnosu na osnovanost ostalih stavki iz računa popravka (dijelovi i zamjenu i broj potrebnih radnih sati).

16./ Pogrešno tuženik tvrdi da bi izvršenom isplatom potrebne radne sate obračunao po cijeni od 32,00 eur (uvećano za PDV) jer je, a kako iz njegovog dopisa od 29. veljače 2024. proizlazi, radne sate obračunao po cijeni od 25,00 eur, što uvećano za PDV od 25% iznosi 31,25 eur. Svakako se radi o cijeni radnog sata koja je veća od one koju je sam tuženik naveo u izvidu štete (20,00 eur za ovlaštene, a 16,00 eur za neovlaštene servise, sve uvećano za PDV), iako je nedvojbeno da u izvidu naveden iznos cijene radnog sata ne obvezuje niti samog tuženika, a slijedom toga niti oštećenika, odnosno tužitelja prilikom obračuna troškova popravka oštećenog vozila.

17./ Neosnovano nadalje smatra tuženik da tužitelj ustupom tražbine nije stekao tražbinu koju je prema tuženiku, kao odgovornom osiguratelju, imala vlasnica oštećenog vozila registarske oznake [registarska oznaka], a po osnovi naknade potrebnih troškova za popravak vozila. Naime, a kako proizlazi iz odredaba Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 21. ožujka 2024. i činjenica na kojima tužitelj predmetni tužbeni zahtjev osniva, PĆ, kao vlasnica vozila registarske oznake [registarska oznaka], ima prema tuženiku, kao odgovornom osiguratelju, tražbinu po osnovi naknade štete u visini troškova potrebnih za popravak njezinog vozila, na temelju računa koji joj je tužitelj, kao serviser, izdao za učinjeni popravak vozila. Predmetnu svoju tražbinu, dakle prema tuženiku kao odgovornom osiguratelju po osnovi isplate naknade štete u visini troškova potrebnih za popravak vozila, vlasnik vozila ustupio je tužitelju, u skladu s odredbom čl. 80. st. 1. u vezi s čl. 88. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), dakle radi ispunjenja njegove obveze, kao vlasnika vozila prema tužitelju, koji je izvršio popravak vozila, isplatiti mu naknadu za učinjeni popravak vozila, temeljem izdanog računa. Neosnovano stoga tuženik smatra da bi predmet ustupa bila nepostojeća tražbina ili tražbina koje je prestala niti je za učinke predmetnog ustupanja tražbine vlasnika vozila prema tuženiku kao odgovornom osiguratelju, dakle tražbine koja je predmet spora, od utjecaja da li je vlasnik tužitelju podmirio račun za izvršeni popravak vozila. S obzirom da je tužiteljica kao vlasnica obrta registrirana upravo za djelatnost popravka vozila, te joj je osoba kojoj je vozilo popravila ustupila tražbinu prema odgovornom osiguratelju radi naknade štete u iznosu preostalog dijela neisplaćenih troškova za učinjeni popravak vozila, očito su neosnovane tvrdnje da bi se tužitelj bavio otkupom potraživanja, a što da nije njegova registrirana djelatnost, postupajući time protivno temeljnim obvezno pravnim načelima. Iz tuženikovih navoda, i na izloženi način utvrđenih činjenica u konkretnom slučaju, ne proizlazi da bi predmetni ugovor o ustupu bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva pa je očito paušalni tuženikov prigovor ništetnosti ovog ugovora neosnovan (razlog iz odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a). Kako ne proizlazi da bi zaključivanje predmetnog ugovora o cesiji bilo protivno propisima ili temeljenim obvezno-pravnim načelima, to je kao nepotreban za utvrđenje odlučnih činjenica sud odbio tuženikov dokazni prijedlog saslušanja PĆ kao svjedoka na okolnost popravka vozila i zaključivanja predmetnog ugovora o cesiji s tužiteljicom.

18./ Pogrešno smatra tuženik da bi, u konkretnom slučaju, postojala obveza vlasnika oštećenog vozila, popravak vozila, u situaciji kada na tržištu postoje različite cijene satnice rada autoservisa, izvršiti po najpovoljnijoj cijeni, jer navedeno ne proizlazi niti iz jedne odredbe mjerodavnih materijalnih propisa. Imajući u vidu da je tužitelj, kao autoserviser, popravak izvršio po cijeni radnih sati istaknutoj u njegovom cjeniku od 2. siječnja 2024., dakle mjerodavnom u vrijeme popravka, u iznosu od 55,00 eur (uvećano za PDV od 25%), a da tuženik niti tvrdi niti dokazuje da ovako obračunata cijena ne bi predstavljala cijenu potrebnu za učinjeni popravak vozila, na tržištu mjerodavnom za popravak vozila (čl. 219. st. 1. ZPP-a), to neosnovano tuženik prigovora visini troškova potrebnih za popravak vozila nakon predmetne prometne nezgode u iznosu od 809,65 eur, kako ih je tužitelj obračunao u računu za izvršeni popravak vozila i pogrešno smatra da bi vlasnik vozila kao oštećenik, koji je tužitelju ustupio svoju tražbinu po osnovi naknade štete u visini troškova potrebnih za popravak vozila prema tuženiku kao odgovornom osiguratelju, odabirom autoservisa koji ne nudi najnižu cijenu na tržištu doprinio da nastala šteta bude veća pa da bi stoga ovaj oštećenik imao pravo samo na razmjerno sniženu naknadu (čl. 1092. st. 1. ZOO-a).

19./ S obzirom da su troškovi popravka, koje je tuženik kao odgovorni osiguratelj dužan naknaditi, iznosili 809,65 eur, a da je tuženik naknadio iznos od 722,15 eur, isti je dužan isplatiti odštetu i u preostalom dijelu potrebnih troškova popravka, dakle u iznosu od 87,50 eur.

20./ U odnosu na zatraženi tijek zateznih kamata, u skladu s odredbom čl. 12. st. 6. ZOOP-a, oštećeniku zatezne kamate, kao u konkretnom slučaju, pripadaju počevši od podnošenja odštetnog zahtjeva. Kako je izvid štete kod tuženika izvršen 20. veljače 2024., a isti je potom djelomično odštetu isplatio 29. veljače 2024., to osnovano tužitelj zatezne kamate potražuje počevši od 27. veljače 2024. Kako se ne radi o tražbini iz trgovačkog ugovora, osnovano tužitelj zatezne kamate potražuje u odnosu na utuženu glavnicu u visini stope propisane odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, mjerodavne za ostale odnose, a tuženikov je prigovor zatraženoj stopi u ovom dijelu neosnovan.

21./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je, s obzirom na vrijednost predmeta spora, priznat trošak prema T.br. 7/9 Tarife, jednokratne nagrade u iznosu od 100,00 eur, uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% (T.br. 46 Tarife), dakle 125,00 eur. Sudska pristojba za tužbu priznata je u plaćenom iznosu od 6,63 eur, a za presudu u iznosu od 13,27 eur, sve u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.).

22./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka tužitelju u iznosu od 144,90 eur osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj kao i u odnosu na glavno potraživanje, dok je u više zatraženom iznosu po osnovi stope zatezne kamate zahtjev odbijen kao neosnovan.

23./ Kao neosnovan je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu održanom 29. listopada 2024., u iznosu od 62,50 eur, i to po načelu krivnje, dakle neovisno o uspjehu u sporu (čl. 156. st. 1. ZPP-a). Prije svega, navodi tuženika koje je iznio na ovom ročištu (da bi tužitelj naknadu neosnovano potraživao po polici osiguranja samog oštećenika navedenoj u tuženikovom izvidu predmetne štete), a radi očitovanja na koje je tužitelj zatražio dodjelu roka, kako je prethodno izloženo, nisu bili osnovani niti su potkrijepili tuženikove prigovore neosnovanosti predmetnog tužiteljevog zahtjeva. Osim toga, iako je tuženik tužiteljev podnesak na koji se očitovao na predmetnom ročištu primio znatno ranije (27. lipnja 2024.), tuženik se, iako neosnovano, očitovao na ove tužiteljeve navode tek na ročištu pa nije krivnjom ili slučajem tužitelja, koji je zatražio rok radi očitovanja, ročište odgođeno slijedom čega tuženiku ne pripada pravo na naknadu ovako mu nastalog troška, neovisno o neuspjehu u ovoj parnici (čl. 156. st. 1. ZPP-a).

24./ Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. travnja 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda, u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

U postupku u sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ovog Zakona.

DAN:

strankama po pun.