REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-352/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja IŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Milenko Jakšić, odvjetnik u Sisku, protiv tuženice OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, koju zastupa Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku P-88/2024-17 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženičina žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku P-88/2024-17 od 20. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 445,22 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 95988/05, sklopljenog između tužitelja i tuženice 28. studenoga 2005., sadržane u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA: 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora“ te restitucijski zahtjev za isplatu 324,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom definiranom u točki II. izreke presude, po osnovi ništetne ugovorne odredbe.

Odluka prvostupanjskog suda:

2. Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev naveden u točki I. i II. izreke te je točkom III. naložio tuženoj isplatiti mu trošak postupka u iznosu 1.507,72 EUR, zajedno sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom određenim u toj točki izreke prvostupanjske presude.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tužena.

3.1.

Tužena u žalbi navodi da prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, a tuženica smatra da je riječ upravo o takvoj odredbi.

3.2.

Tužena navodi da je navedena odredba određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje.

3.3.

Tužena ističe da je sporna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu.

3.4.

Smatra da tužitelj nema pravni interes za postavljanje ovakvog tužbenog zahtjeva u smislu čl. 187. st. 2. ZPP-a i da je tužbu trebalo odbaciti.

3.5.

Tužena dalje ističe žalbeni razlog da sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da nije prouzročena značajna neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

3.6.

Tužena smatra da je prvostupanjski sud u presudi pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo i to čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, time što je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate na iznos povrata naknade za obradu kreditnog zahtjeva od dana isplate kredita aludirajući da je tuženica bila nepoštena.

3.7.

Slijedom prethodno iznesenih žalbenih prigovora, tužena je stava da su pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava doveli do relativno bitne (čl. 354. st. 1. ZPP-a) i apsolutno bitne (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a) povrede parničnog postupka kada je prvostupanjski sud u presudi dopustio odlučivanje o ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno kada je utvrdio da je predmetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, posljedično da je tuženica dužna platiti utuženi iznos na ime ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

3.8.

Tuženica zaključno ističe da su prvostupanjskom presudom povrijeđena i njezina temeljna prava koja su zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to načelo ustavnosti i zakonitosti, pravo na zaštitu od diskriminacije, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravično suđenje, jamstvo ustavnopravne zaštite vlasništva, te pravo na poduzetničku i tržišnu slobodu.

3.9.

Tuženica se žali i protiv rješenja o troškovima postupka, u odnosu na određenje vrijednosti predmeta spora i posljedično na određenje visine troškova postupka određenih na temelju vrijednosti predmeta spora postupka. Naime, tuženica smatra kako svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku se treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu. Stoga se vrijednost predmeta spora deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. Posljedično se i svi troškovi trebaju odrediti prema vrijednosti predmeta spora određenom bez uzimanja u obzir deklaratornih nenovčanih zahtjeva na utvrđenje ništetnosti (tzv. deklaratornog preambula). Stoga, vrijednost predmeta spora treba odrediti prema kondemnatornom zahtjevu koji iznosi 324,19 EUR.

3.9.1.

Tuženica podnosi ovu žalbu i protiv rješenja o troškovima i iz razloga jer je priznat puni iznos troška u visini 1.507,72 EUR + PDV sukladno Tbr. 7.1., prema trenutno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav podneska od 2. svibnja 2024. koji, prema stavu tužene, nije bio relevantan i potreban za vođenje predmetnog postupka, te za zastupanje tužitelja na ročištu 13. studenoga 2024. na kojem se, prema tvrdnji tužene, nije raspravljalo o meritumu već o procesnim pitanjima. Tuženica također smatra kako su određeni troškovi sudske pristojbe previsoko odmjereni, stoga je iste potrebno umanjiti.

3.10.

Tužena predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da sukladno svim gore navedenim žalbenim razlozima odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine presudu te predmet vrati na ponovni postupak, te naloži tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka, uz uvećanje za troškove žalbenog postupka, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje na cjelokupni parnični i žalbeni trošak teku od donošenja prvostupanjske presude.

3.11.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženice citiravši u točkama 3.1. do 3.9.1.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa nije osnovan žalbeni razlog postojanja apsolutno bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također, u prvostupanjskom postupku je činjenično stanje potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.

4.4.

Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP-a) i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice.

4.5.

Osim toga, sporna ugovorna odredba suprotna je i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje: Direktive).

4.6.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je između stranaka 28. studenoga 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 95988/05, a sklopljen je u Sisku između pravnog prednika tuženice Splitske banke kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu 17.021,00 CHF koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama, obračunato prema kupovnom tečaju tuženice na dan korištenja kredita, s tim da je u članku 5. navedena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200 kn, koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora i ta je naknada naplaćena tužitelju 30. studenoga 2005. u iznosu 510,63 CHF, odnosno 324,19 EUR.

4.7.

Formulacija „3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora“ sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena, odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženoj da sama, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini te naknade. Osim toga, tuženica tijekom postupka nije dokazala da je tužitelja stvarno upoznala s iznosom naknade koji će mu biti oduzet pri realizaciji kredita i razlozima njezine naplate, niti to tvrdi u žalbenom stadiju postupka, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se njemu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano uz spornu odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu, niti se pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

4.8.

Naime, tuženica je tužitelju morala na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koje naplaćuje pri ishođenju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, što nije učinila te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tuženica postupala protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.8.1.

Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tuženica je izbjegla utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, što pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.

4.8.2.

Osim navedenog nacionalnog propisa, prema odredbama čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

4.8.3.

Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je ugovorna odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u visini 3 % od iznosa kredita, unaprijed bila pripremljena od strane tuženice, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj.

4.8.4.

Dakle, Direktiva propisuje obvezu tuženice dokazati da je s tužiteljem pregovarala o spornoj odredbi, a kako je prethodno navedeno, tuženica to nije dokazala.

4.9.

Valja reći, da je, osim Direktive i čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je riječ upravo o takvom ugovoru.

4.10.

Tako je značajna neravnoteža na štetu tužitelja prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženica, što tuženica nije pregovarala s tužiteljem o spornoj odredbi i što tužitelj uopće nije znao na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita.

4.11.

Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu koja ustegu jednokratne naknade koju obavlja tuženica kao kreditor, čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, pa je stoga za ishod ovog spora pravno irelevantna tvrdnja tuženice da je navedena odredba određena na matematički precizan način i da za razumijevanje navedene odredbe nije potrebno nikakvo financijsko znanje, jer bez jasno određenih uvjeta pod kojima se određuje iznos ustege, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužitelj ne može ni provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi čl. 5. nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustege na ime sporne naknade.

4.12.

Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi i neosnovanost tuženičinog žalbenog prigovora iz točke 3.1., da sukladno čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, jer sporna odredba niti je jasna niti lako razumljiva, a da bi došlo do primjene čl. 84. ZZP-a, sva tri uvjeta moraju biti kumulativno ispunjena, o čemu u ovom predmetu nije riječ.

4.13.

S obzirom na sve prethodno obrazloženo, drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene razloge tuženice navedene pod toč. 3.1., 3.2. i 3.5. obrazloženja ove odluke, ocijenivši ih neosnovanima.

4.14.

Vezano za žalbeni razlog pod točkom 3.6., tuženici treba odgovoriti da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio restitucijski zahtjev na temelju čl. 1111. ZOO-a u svezi čl. 1115. ZOO-a, s obrazloženjem da je tuženica u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja, sa zateznim kamatama od dana plaćanja naknade za obradu kredita. Naime, suprotno tuženičinim žalbenim navodima, tuženica je povrijedila prava tužitelja kao potrošača ugovarajući nepoštenu (ništetnu) odredbu o jednokratnoj naknadi iz čl. 5. Ugovora o kreditu te pri zaključenju ugovora nije omogućila tužitelju pojedinačno pregovaranje o toj odredbi, zbog čega se ista smatra nepoštenim stjecateljem.

4.15.

Budući da je tuženica naplatom naknade za obradu kredita na temelju ništetne ugovorne odredbe bila nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od naplate te naknade jer je s tim danom došlo do neosnovanog povećanja imovine tuženice.

4.16.

Žalbeni prigovor tužene pod točkom 3.3. - da je sporna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, čime tužena želi ukazati da je time ta odredba za tužitelja bila jasna i razumljiva, nije osnovan, niti to znači da su tužitelj i tuženica pregovarali o spornoj odredbi i to iz razloga jer su stranke ugovora tužitelj i tuženica a ne javni bilježnik, niti javni bilježnik ima stručna znanja o ekonomskim posljedicama koje sporna odredba može proizvesti za tužitelja, niti znanja na temelju kojih parametara i u koje konkretne svrhe je tuženica odredila plaćanje te naknade.

4.17.

Tužena se pogrešno poziva na dio odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koji pretpostavlja postojanje pravnog interesa prilikom podnošenja tužbe za utvrđenje. Tužitelj ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa, niti ga učiniti vjerojatnim, budući da ga na podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe ovlašćuje prvi dio odredbe članka 187. st. 2. ZPP-a, koji navodi da se tužba na utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno. Takav propis predstavlja upravo odredba čl. 328. ZOO-a, prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, slijedom čega je neosnovan i tuženičin prigovor pod točkom 3.4.

4.18.

Kako je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, nije osnovan ni žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka sadržan u točki 3.7. obrazloženja ove odluke, kao ni onaj sadržan u točki 3.8., koji tuženica iznosi samo paušalno i ničim ne obrazlaže kako su joj prvostupanjskom presudom povrijeđena temeljna prava koja su zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to načelo ustavnosti i zakonitosti, pravo na zaštitu od diskriminacije, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravično suđenje, jamstvo ustavnopravne zaštite vlasništva, te pravo na poduzetničku i tržišnu slobodu.

4.19.

Neosnovan je žalbeni prigovor tuženice u pogledu vrijednosti predmeta spora i troškova postupka, povezanih s određenom vrijednosti predmeta spora, opisan pod točkom 3.9., budući da je čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) propisano da se u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR, što znači da je vrijednost predmeta spora, kada se navedeni iznos zbroji s iznosom novčanog potraživanja tužitelja, pravilno naznačena u visini 1.651,41 EUR. Neosnovani su i žalbeni prigovori pod točkom 3.9.1. Obje radnje su bile potrebne za vođenje parničnog postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Na ročištu 13. studenoga 2024. tužitelj je izjavio da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, što predstavlja raspravljanje o glavnoj stvari, pa je neosnovan prigovor tužene da se o glavnoj stvari na tom ročištu nije raspravljalo. Navod tuženice da su određeni troškovi sudske pristojbe previsoko odmjereni i da je iste potrebno umanjiti, žalbeni sud ne može ispitati jer nije konkretiziran.

4.20.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka u iznosu 445,22 EUR tuženici nisu dosuđeni na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, jer tuženica nije uspjela sa žalbom, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke odluke žalbenog suda.

5.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, te da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženica navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke.

U Osijeku 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić