Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-371/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, protiv tuženika IĆ, iz [adresa], I [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivici Ureku, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4280/2016-24 od 30. prosinca 2024., 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4280/2016-24 od 30. prosinca 2024. i sudi:

1. Ovrha koja se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, u povodu prijedloga za ovrhu MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv Croatia osiguranje d.d. [adresa], OIB: 26187994862, pod poslovnim brojem Ovr-10248/15, proglašava se nedopuštenom.

2. Tuženi IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan je tužitelju Croatia osiguranje d.d. [adresa], OIB: 26187994862, naknaditi trošak postupka u iznosu od 230,80 EUR (dvije stotine trideset eura osamdeset centi) sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

3. Odbija se zahtjev tužitelja Croatia osiguranje d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u iznosu od 230,90 EUR (dvije stotine trideset eura devedeset centi).

4. Odbija se zahtjev tuženika IĆ za naknadom troškova postupka u iznosu od 9.500,00 EUR (devet tisuća pet stotina eura) sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2024. do isplate.

II. Tužitelju Croatia osiguranje d.d. Zagreb ne dosuđuje se trošak postupka u povodu pravnog lijeka.

III. Odbija se zahtjev tuženika IĆ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.250,00 EUR (tisuću dvije stotine pedeset eura).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

„ I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Ovrha koja se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, povodom prijedloga za ovrhu MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv Croatia osiguranje d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862 pod poslovnim brojem predmeta Ovr-10248/15 proglašava se nedopuštenom.

Tuženi IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan je tužitelju Croatia osiguranje d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862 naknaditi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od dana presuđenja pa do dana isplate, a sve u roku od petnaest dana."

II Nalaže se tužitelju Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 naknaditi tuženiku IĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični u iznosu od 9.500,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana 30. prosinca 2024. godine do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom zahtijeva i naknadu troškova na ime pristojbe za tužbu i žalbu, ne navodeći određeno iznos u kojem traži naknadu.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja i zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.250,00 EUR.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe koja se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod brojem Ovr-10248/2015, nedopuštenom. Tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom – presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-208/90-16 od 18. listopada 1990.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), nije nađeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti, a ni tužitelj, iako navodi da presudu pobija i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se bitna povreda konkretno sastojala pa u odnosu na taj žalbeni navod prvostupanjska presuda nije mogla biti ispitana.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio, a proizlazi i iz stanja predmetnog spisa:

- da je tuženik 5. listopada 2015., protiv ovdje tužitelja, pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, podnio prijedlog za ovrhu, na temelju presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-208/90-16 od 18. listopada 1990.,

- da je 14. siječnja 2016. doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-10248/15,

- da je protiv tog rješenja ovdje tužitelj podnio prigovor, između ostaloga i iz razloga navedenog u čl. 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 112/12, 25/13 i 93/14 – dalje: OZ), navodeći pritom da je navedena presuda svojstvo ovršnosti stekla 9. veljače 1991., da je posljednja uplata po toj presudi izvršena 7. travnja 2008. (jer je tada iscrpljena svoga osiguranja), da tužitelj potražuje novčane iznose počevši od 1. srpnja 2004., koji su dospijevali mjesečno te da su sva potraživanja ovrhovoditelja do 5. listopada 2012. u zastari, a kako je od posljednje isplata protekao rok duži od pet godina, da je zastarjelo i samo pravo iz kojega proistječu povremene tražbine,

- da je ovdje tužitelj rješenjem toga suda poslovni broj Ovr-10248/15 od 26. veljače 2016. upućen pokrenuti parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, na temelju čl. 52. st. 3. OZ.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, u bitnome uz obrazloženje da zastarni rok od deset godina ne teče od pravomoćnosti sudske odluke jer ako dužnik uredno ispunjava svoju obvezu, zastarni rok ne može ni početi teći, da zastarni rok od 10 godina (propisan odredbom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) počinje teči od dana kada je tuženik prestao vršiti plaćanja po pravomoćnoj i ovršnoj presudi, da se svakom isplatom (koja predstavlja priznanje duga), prekida zastarni rok i zastara počinje teći iznova te da naknada štete u obliku novčane rente ne predstavlja povremeno potraživanje, koje bi zastarijevalo po čl. 372. i 373. Zakona o obveznim odnosima.

8. Zaključak prvostupanjskoga suda nije pravilan. Naime, predmetnim ovršnim prijedlogom ovdje tuženik je zahtijevao isplatu po osnovi naknade štete zbog gubitka zarade (rentu), na temelju presude broj P-208/90-16 od 18. listopada 1990., kojom je ovdje tužitelju naloženo plaćanje iznosa od 240 USD u dinarskoj protuvrijednosti, s dospijećem svakog mjeseca, počevši od 1. rujna 1990. pa ubuduće, najkasnije do 10. u mjesecu za protekli mjesec, a među strankama nije bilo sporno da je 7. travnja 2008. ovdje tužitelj isplatio ovdje tuženiku zadnju rentu po osnovi izgubljene zarade za prvih šest mjeseci 2004. godine tj. do 30. lipnja 2004., slijedom čega je ovdje tuženik zahtijevao isplatu preostalih neplaćenih obroka rente za razdoblje od 1. srpnja 2004. do 31. kolovoza 2015.

9. Prema čl. 372. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja (st. 1), a isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja (st. 2).

9.1. Prema čl. 373. ZOO/91, samo pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijega neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja (st. 1.) pa kada zastari pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

9.2. Odredbom čl. 379. ZOO/91 također je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare (st. 1). Međutim, sva povremena potraživanja koja proistječu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja (st. 2).

9.3. Isto je propisano čl. 226., čl. 227. i čl. 233. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

10. S obzirom na navedene odredbe, osnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da naknada štete u obliku novčane rente ne predstavlja povremeno potraživanje koje bi zastarijevalo po čl. 372. i čl. 373. ZOO/91. I prema ocjeni ovoga suda, pravomoćno dosuđena naknada štete u obliku novčane rente jeste povremeno potraživanje koje proistječe iz sudske odluke i koje, u skladu s čl. 379. st. 2. ZOO/91, zastarijeva u roku od tri godine, propisanom čl. 372. st. 1., u vezi s čl. 379. st. 2. ZOO/91, za zastaru povremenih potraživanja, a samo pravo iz kojega proistječu ta potraživanja za pet godina, u skladu s čl. 373. st. 1. ZOO/91.

10.1. Budući da među strankama nije sporno da je ovdje tužitelj 7. travnja 2008. prestao ispunjavati svoju obvezu plaćanja rente ovdje tuženiku te kako je predmetni prijedlog za ovrhu podnesen 5. listopada 2015., osnovano tužitelj tvrdi da je nastupila zastara ne samo dospjelih iznosa rente već da je zastarjelo i samo pravo na rentu, utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom, slijedom čega je ovdje tuženik, kao vjerovnik, izgubio i pravo zahtijevati isplatu ne samo budućih povremenih davanja, već i povremenih davanja koja su dospjela prije te zastare, u skladu s čl. 373. st. 2. ZOO/91.

11. Iz navedenih razloga, tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan pa je, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, trebalo preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja (točka I/1. izreke ove drugostupanjske presude).

12. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa on nema pravo na naknadu parničnog troška. Stoga je njegov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan (točka I/4. izreke ove drugostupanjske presude), a obvezati tuženika da tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

12.1. Tužitelj je na ročištu od 12. prosinca 2024., na kojem je glavna rasprava zaključena (list 270 spisa), zahtijevao naknadu troškova postupka, koji se sastoje od troškova sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosima od po 230,85 EUR. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj platio jedino pristojbu za tužbu, u iznosu od 230,80 EUR (tada 1.739,00 kn – list 125 spisa) pa mu je taj trošak tuženik dužan naknaditi (točka I/2. izreke ove presude). Međutim, iz stanja spisa također proizlazi da sudsku pristojbu za presudu tužitelj nije platio, slijedom čega mu isti nije ni nastao pa je njegov zahtjev neosnovan u preostalom dijelu, kojim zahtjeva naknadu troška u iznosu od 230,90 EUR (točka I/3. izreke ove presude).

13. Tužitelju nije dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka jer nije određeno naveo trošak za koji traži naknadu (čl. 164. st. 2., u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP (točka II. izreke ove presude).

14. Tuženiku nije dosuđen trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1., u vezi s čl. 164. st. 4. ZPP) pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos