Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-228/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marin kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Goranu Gložinić odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj: P-392/2022-24 od 28. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj: P-392/2022-24 od 28. veljače 2024..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-4231770 od 3. srpnja 2007., kojega su sklopili tužitelj RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita, i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 2.793,64 eura (slovima: dvije tisuće sedam stotina devedeset tri eura i šezdeset četiri centa) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 16,24 eura od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

- 16,89 eura od 28. veljače 2009. pa do isplate,

- 15,50 eura od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

- 15,85 eura od 30. travnja 2009. pa do isplate,

- 13,04 eura od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

- 10,98 eura od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

- 11,53 eura od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

- 12,62 eura od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 12,52 eura od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- 11,42 eura od 31. listopada 2009. pa do isplate,

- 13,48 eura od 30. studenog 2009. pa do isplate,

- 15,14 eura od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

- 17,49 eura od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

- 16,95 eura od 28. veljače 2010. pa do isplate,

- 20,15 eura od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

- 19,54 eura od 30. travnja 2010. pa do isplate,

- 20,72 eura od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- 30,95 eura od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- 28,84 eura od 31. srpnja 2010. pa do isplate,

- 35,28 eura od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 33,05 eura od 30. rujna 2010. pa do isplate,

- 29,48 eura od 31.listopada 2010. pa do isplate,

- 37,02 eura od 30. studenog 2010. pa do isplate,

- 46,61 eura od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

- 39,82 eura od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

- 42,20 eura od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- 39,17 eura od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

- 39,72 eura od 30. travnja 2011. pa do isplate,

- 52,58 eura od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

- 53,83 eura od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- 64,33 eura od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- 58,84 eura od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 52,82 eura od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- 51,63 eura od 31. listopada 2011. pa do isplate,

- 51,17 eura od 05. prosinca 2011. pa do isplate,

- 54,01 eura od 21.prosinca 2011. pa do isplate,

- 56,48 eura od 26. travnja 2012. pa do isplate,

- 56,82 eura od 26. lipnja 2012. pa do isplate,

- 55,10 eura od 31. svibnja 2013. pa do isplate,

- 56,26 eura od 30. lipnja 2013. pa do isplate,

- 57,05 eura od 31. srpnja 2013. pa do isplate,

- 55,72 eura od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,

- 56,07 eura od 30. rujna 2013. pa do isplate,

- 55,07 eura od 25. ožujka 2014. pa do isplate,

- 52,91 eura od 30. rujna 2012. pa do isplate,

- 55,21 eura od 31. listopada 2012. pa do isplate,

- 56,32 eura od 30. studenog 2012. pa do isplate,

- 55,54 eura od 31. prosinca 2012. pa do isplate,

- 51,21 eura od 31. siječnja 2013. pa do isplate,

- 54,89 eura od 28. veljače 2013. pa do isplate,

- 55,21 eura od 31. ožujka 2013. pa do isplate,

- 53,77 eura od 30. travnja 2013. pa do isplate,

- 49,28 eura od 31. svibnja 2013. pa do isplate,

- 49,16 eura od 30. lipnja 2013. pa do isplate,

- 50,26 eura od 31. srpnja 2013. pa do isplate,

- 52,03 eura od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,

- 54,48 eura od 30. rujna 2013. pa do isplate,

- 53,22 eura od 31. listopada 2013. pa do isplate,

- 54,12 eura od 30. studenog 2013. pa do isplate,

- 55,13 eura od 31. prosinca 2013. pa do isplate,

- 55,76 eura od 31. siječnja 2014. pa do isplate,

- 57,09 eura od 28. veljače 2014. pa do isplate,

- 56,66 eura od 31. ožujka 2014. pa do isplate,

- 55,18 eura od 30. travnja 2014. pa do isplate,

- 54,71 eura od 31. svibnja 2014. pa do isplate,

- 54,92 eura od 30. lipnja 2014. pa do isplate,

- 56,60 eura od 31. srpnja 2014. pa do isplate,

od 1. siječnja 2009. po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011.; od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.051,95 eura (slovima: dvije tisuće pedeset jedan euro i devedeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2023. kao dana donošenja presude do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 2.376,27 eura."

- dok je rješenjem suda prvog stupnja riješeno:

"I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem istoga na način kako je to tužitelj učinio svojim podneskom od 15. svibnja 2023. (list 74 do 76 spisa)."

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i zbog toga se može ispitati, zbog čega je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 198-50-4231770 od 3. srpnja 2007. između njega kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te zahtjev za isplatom iznosa od 2.793,64 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos je tužitelj preplatio tuženiku temeljem ništetnih odredbi kojima je ugovorena primjena valutne klauzule.

8. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da su takve odredbe ugovora utvrde ništetnim, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio slijedeće činjenice:

- da su stranke 3. srpnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 198-50-4231770 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 15.159,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika s rokom otplate 84 mjeseca;

- da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila;

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća;

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je saslušanjem tužitelja kao stranke utvrđeno kako mu je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji kredit uz nisku i promjenjivu kamatu i to po principu "uzmi ili ostavi" dok mu u odnosu na valutnu klauzulu od strane tuženika nije ništa posebno tumačeno; da je tada CHF bio stabilna valuta, a kasnije je njegov tečaj drastično narastao; kredit je bio od strane tuženika unaprijed pripremljen na obrascu, te tužitelj iskazuje kako nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj samog ugovora, kao i da u tom trenutku nije ništa znao o valutnoj klauzuli;

- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da preplaćeni iznos tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjena tečaja iznosi 2.793,64 EUR na koji izračun nije bilo primjedbi;

- da tuženik nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže jasne i razumljive kriterije da bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja instituta valutne klauzule.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača sve u smislu članka 81. i 82. ZZP/03 u povezanosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje: ZOO).

10. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom, zauzimajući stav da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa izvršenog temeljem ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i to upravo u iznosu kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

11. Pri ocjeni žalbenih navoda tuženika da je sud prvog stupnja svoju odluku pogrešno utemeljio na pravnim shvaćanjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te da pobijana presuda nema nikakvih razloga u pogledu odlučne činjenice zbog čega se utvrđuju ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje reguliraju primjenu valutne klauzule, odnosno da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, kao i da pogrešno zaključuje da ugovorne strane nisu pregovarale, potrebno je navesti da su isti žalbeni navodi tuženika potpuno neosnovani.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to čl. 81. i 82., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 33/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

13. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbe članka 502.c u svezi članka 502.a ZPP-a ima direktan učinak i da se potrošač može pozivati na pravna utvrđenja prihvaćena po tužbi iz članka 502-a ZPP-a.

14. Stoga se tužitelj, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom pozvao na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

15. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao primjerice saslušanjem svoga djelatnika koji je sudjelovao u pregovorima oko kredita s tužiteljem, od provođenja kojeg dokaza je odustao, odnosno da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužitelju značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

16. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao potrošač, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju. Za odgovoriti je žalitelju i to da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit iskorišten za kupnju osobnog vozila koji je korišten za njegove osobne svrhe, pa se paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru kao i da su u konkretnom slučaju stranke pregovarale o spornim odredbama, ne mogu prihvatiti.

17. Polazeći od svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnih odredbi sukladno članku 323. stavak 1. u vezi s člankom 1111. stavka 1. ZOO-a.

18. Sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđena visina preplaćenih iznosa kao razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj po osnovi valutne klauzule zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunat i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, koji iznos je specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

19. Što se tiče žalbenih navoda u odnosu na odluku o troškovima, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: OT) pa nisu osnovani paušalni žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada parnični trošak.

20. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je prvostupanjsko rješenje ostalo neizmijenjeno jer isto nije pobijano žalbom (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspio.

U Vukovaru, 17. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin