Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-140/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marin kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Tomislavu Skutari, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Jakovu Delipetar odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Pn-180/2023-7 od 1. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuju se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Pn-180/2023-7 od 1. veljače 2024..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom dio odredba sadržana u cl. 4.1 i 4.2 „Ugovora o kreditu broj: 9011222289 od 28. travnja 2006., koji je 29. travnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Miroslava Bračun pod br. OU-652/2006 i koji je sklopljen između tužitelja BČ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] , kao korisnika kredita i to novčanog iznosa od 142.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, i tužene Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, OIB: 02535697732 koji glasi „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno Odluci banke i kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,20 % (slovima: četiri cijelih dvadeset posto) godišnje Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01 (slovima: prvi siječnja) a promjenjuje se na razdoblje od 01.01. (slovima: prvi siječnja ) do 30.06. (slovima: tridesetog lipnja ) tekuće godine , i na dan 01.07.(slovima: prvog srpnja) a promjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvog srpnja) do 31.112.( slovima tridesetprvogprosinca)) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč 4.1 ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupe proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Podružnica Slavonski Brod Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici BČ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati preplaćeni iznos od 6.797,54 EUR (slovima: šesttisućasedamstodevedesetsedameuraipedesetčetiricenta) na ime otplate kredita po ugovoru o kreditu broj 9011222289 od 28. travnja 2006. temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. 12. 2007. god., od 01. 01. 2008.god. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01 siječnja 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glave operacije refinanciranja koje je objavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15dana koje teku na svaki mjesečni preplaćeni iznos kako slijedi:

Od 31.08.2007. Na iznos od 68.95€/519,51 kn Pa do isplate

30.09.2007. 67.73€/510,29 kn

31.10.2007. 67.62€/509,52 kn

30.11.2007. 68,55€/516,52kn

31.12.2007. 68,04€/512,63 kn

31.01.2008. 69,20€/521,36kn

29.02.2008. 121,80€/917,70kn

31.03.2008. 124,47€/937,80kn

30.04.2008. 120,97€911,43kn

31.05.2008. 120,17€/905,43kn

30.06.2008. 148,14€/1.11919kn

31.07.2008. 119,01€/896,68kn

31.08.2008. 119,11€/897,42kn

30.09.2008. 120,41€/907,26kn

31.10.2008. 131,53€/990,99kn

30.11.2008. 123,98€/934,14kn

31.12.2008. 131,97€/994,36kn

31.01.2009. 140,67€/1.059,89kn

28.02.2009. 141,21€/1.063,92kn

31.03.2009. 139,39€/1050,24kn

30.04.2009. 139,63€1.052,08kn

31.05.2009. 137,28€/1034,35kn

30.06.2009. 135,26€/1019,13 kn

31.07.2009. 135,67€/1.022,23kn

31.08.2009. 136,78€/1.030,59kn

30.09.2009. 136,62€/1.029,32kn

31.10.2009. 135,48€/1.020,80kn

30.11.2009. 137,48€/1.35,84kn

31.12.2009. 138,92€/1.046,73kn

31.01.2010. 141,26€/1.064,36kn

28.02.2010. 140,60€/1.059,33kn

31.03.2010. 143,63€/1.082,18kn

30.04.2010. 142,91€/1076,75kn

31.05.2010. 144,27€/1.086,98kn

30.06.2010. 153,53€/1.156,77kn

31.07.2010. 151,48€/1.141,35kn

31.08.2010. 156,79€/1.181,33kn

30.09.2010. 155,01€/1.167,95kn

31.10.2010. 151,30€/1.139,96kn

30.11.2010. 129,37€/974,71kn

31.12.2010. 136,49€/1.028,37kn

31.01.2011. 127,28€/958,01kn,

u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 2.248,62

EUR u roku od 15 dana.“

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom tuženik pobija u cijelosti i to zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i zbog toga se može ispitati zbog čega je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 4.1. i 4.2. Ugovora o kreditu br. 9011222289 od 28. travnja 2006., zaključenog između nje kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovoren način promjene kamate stope te zahtjev za isplatom iznosa od 6.797,54 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

8. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da su takve odredbe ugovora utvrde ništetnim, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio slijedeće činjenice:

- da je sklopljenim Ugovorom o kreditu br. 9011222289 od 28. travnja 2006., od strane tuženika kao kreditora, tužiteljici kao korisniku kredita odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 142.300,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita;

- da se isti iznos tužiteljica obvezala vratiti u roku od 360 mjeseci uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima i uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,20 % godišnje;

- da je namjena istog kredita bila kupnja nekretnine;

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;

- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.,;

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da je saslušanjem tužiteljice kao stranke na okolnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, te da prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica nije dobila potrebne informacije o načinu i svim parametrima koji utječu na promjenu visine kamatne stope;

- da je saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Miroslava Bračun utvrđeno kako strankama nije ništa objašnjavao glede promjenjive kamatne stope;

- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da preplaćeni iznos tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog jednostranih promjena kamatnih stopa iznosi 6.797,54 EUR.

9. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je sporna ugovorna odredba kojom je ugovoren način promjene kamatne stope, nepoštena ugovorna odredba a onda i ništetna, slijedom čega ista ne proizvodi nikakve pravne učinke.

10. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom, zauzimajući stav da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa izvršenog temeljem ništetnih odredbi i to upravo u iznosu kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

11. Pri ocjeni žalbenih navoda tuženika da je sud prvog stupnja svoju odluku pogrešno utemeljio na pravnim shvaćanjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te da se individualni potrošač ne može pozvati na navedenu presudu slijedom čega je irelevantna u ovome sporu, potrebno je navesti da su isti žalbeni navodi tuženika potpuno neosnovani.

12. Naime, predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu sa odredbama članka 131. do 141.b. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.- u daljnjem tekstu ZZP/07).

12.1. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima.

12.2. Tužiteljica u predmetnoj parnici traži isplatu onog što je platila tuženiku temeljem ništetnih odredbi. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici ona se je, u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

13. Stoga se tužiteljica, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu, u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

14. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

15. Tuženik to u provedenom postupku nije dokazao, primjerice saslušanjem svojeg djelatnika koji je neposredno pregovarao sa tužiteljicom, odnosno nije dokazao niti predlagao dokaze na okolnost da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužiteljici značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

16. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbe članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje: ZZP/03) kada je pobijanom točkom I. izreke presude utvrdio da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu koje reguliraju način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

17. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja otplate kredita vršio sukladno svim pozitivnim zakonskim propisima, odnosno da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. poštovao svu važeću zakonsku regulativu.

18. Nesporno je pravo tuženika kao banke da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija i to posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje. Međutim, kamatna stopa koja zapravo predstavlja cijenu u ugovoru o kreditu bila je u trenutku sklapanja ugovora ugovorena u visini od 4,20 % i ugovoreno je da se može promijeniti sukladno odluci banke o kamatnim stopama.

19. Međutim, uzimajući u obzir utvrđene činjenice u ovom postupku i naprijed navedene odredbe ZZP/03, a koje reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi, pravilno je utvrđeno da ista ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to ovdje tuženika, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, ovdje tuženik kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika a da isti tu promjenu nije mogao predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene kamatnih stopa. Ovakvim načinom određivanja načina promjene kamatnih stopa tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na određivanje jednog bitnog elementa ugovora tj. cijene a što je protivno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22. - dalje: ZOO).

20. S obzirom na navedeno, po ocjeni ovoga suda i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju postojala je obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu istoga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja istih odredbi u postojećim ugovorima o kreditu.

21. Neosnovano u žalbi tuženik navodi da bi predmetna odredba ugovora o kreditu u pogledu načina promjene kamatne stope bila izuzeta od ocjene poštenosti pozivajući se pri tome na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i Priloge iste Direktive, prema kojima se ne bi smatrala nepoštenim ugovorna odredba o proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom, odnosno da se ugovorna odredba odnosi upravo na naprijed navedene situacije.

21.1. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu ne odnosi se na slučajeve iz članka 2. točke c. Priloga Direktive 93/13 i to iz razloga jer iz iste ugovorna odredbe uopće ne proizlazi koji su to parametri koji utječu na promjenu visine kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita, odnosno da se radi o određenim parametrima na koje tuženik kao trgovac nije mogao utjecati.

22. Slijedom iznijetog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu i to odredba o načinu promjene kamatne stope, te je također pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi koji iznosi su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka i to primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a i odredbe iz članka 1111. istog Zakona.

23. Navodi žalbe koji se odnose na valutnu klauzulu nisu niti razmatrani u ovom postupku obzirom da se činjenični navodi tužbe, a posljedično tome i obrazloženje prvostupanjske odluke odnose isključivo na kamatnu stopu.

24. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.

25. Odredbom članka 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a u individualnim postupcima.

25.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

25.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.

25.3. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 2. studenog 2015., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 14. lipnja 2014. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.

26. Pravilno je sud prvog stupnja temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio visinu preplaćenog iznosa kojega je tužiteljica platila temeljem ništetnih odredbi i prilikom utvrđivanja visine preplate, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je vještaku odredio zadatak vještačenja. Potrebno je i napomenuti kako tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, za kojeg nije imao niti dodatnih pitanja na ročištu održanom 17. siječnja 2023. gdje je tuženik napomenuo kako su njegovi prigovori na nalaz vještaka isključivo pravne prirode.

26.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da se u konkretnom slučaju eventualna preplata trebala izračunavati na način da se vještačenjem utvrdi kolika bi u razdoblju otplate kredita bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope. Sve to iz razloga što bi svaka prilagodba ništetne ugovorne odredbe značila ujedno i njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što nije dopušteno s obzirom na sadržaj odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03.

26.2. S obzirom na navedeno, tužiteljici kao potrošaču je pravilno sud prvog stupnja dosudio preplatu po osnovu odredbi ugovora o kreditu koje je utvrdio ništetnim i to u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i početne kamatne stope, a sve to sukladno članku 1111. ZOO-a.

27. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da tužitelj ne može isticati ništetnost ugovornih odredbi koje više ne egzistiraju jer je ugovorni odnos među strankama prestao isplatom. Prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, te stoga činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti ne utječe na pravo tužitelja da naknadno ističe ništetnost pojedinih ugovornih odredbi i postavlja odgovarajuće zahtjeve koji mu pripadaju temeljem ništetnih odredbi ugovora.

28. Neosnovano tuženik paušalno prigovara dosuđenim troškovima parničnog postupka. U tom dijelu presuda suda prvog stupnja je valjano obrazložena i dosuđena visina troškova je u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sve radnje za koje su tužiteljici priznati troškovi bile su potrebne i nužne za vođenje parnice u skladu s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP.

29. Zbog navedenog, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

30. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a., jer sa žalbom nije uspio.

U Vukovaru, 17. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin