Poslovni broj: Us I-2219/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Milke Škaro Grozdanić, u upravnom sporu tužitelja Health & Safety j.d.o.o., Kaštel Sućurac, Cesta dr. Franje Tuđmana 40, OIB: 91094063942, zastupan po opunomoćeniku Srđanu Vrdoljaku odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12b, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 36162371878, Policijske uprave Brodsko-Posavske, Službe zajedničkih i upravnih poslova, Slavonski Brod, Ivana Mažuranića 9, u predmetu izdavanja dozvole za boravak i rad, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 21. ožujka 2025., a objavljene 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Tužba se uvažava.

2. Poništava se rješenje tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Brodsko – Posavska, Služba zajedničkih i upravnih poslova, KLASA: UP/I-216-02/24-09/154254, URBROJ: 511-11-04-24-2 od 2. rujna 2024. godine.

3. Usvaja se zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad ĐO, rođ. **.**.2002. u [adresa], državljanin Savezne Demokratske Republike Nepal, podnesen 07.06.2024. te se nalaže prvostupanjskom tijelu da sukladno tome u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude u ovom sporu donese odgovarajuće rješenje.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u roku od 8 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama."

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

-

- 2

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/24-09/154254, URBROJ: 511-11-04-24-2 od 2. rujna 2024. odbijen je zahtjev tvrtke Health & Safety j.d.o.o. iz Kaštel Sućurca, ovdje tužitelja, za izdavanjem dozvole za boravak i rad za BO rođ. **.**.2002. u [adresa], državljanina savezne Demokratske Republike Nepal.

2. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede odredbi upravnog postupka, u bitnom navodeći da tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je tužitelj kao poslodavac podnio ukupno 49 zahtjeva za izdavanjem dozvole za boravak i rad, međutim da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da broj zahtjeva ne odgovara stvarnim potrebama poslodavca, a što da pogrešno zaključuje iz izjave osobe ovlaštene za zastupanje poslodavca dane dana 02.07.2024., slijedom čega da pozivom na članak 93. stavak 1. točku 1. odbija zahtjev podnositelja pogrešno zaključujući da je glavna svrha djelovanja poslodavca olakšavanje ulaska državljana trećih zemalja. Tužitelj opisuje kronologiju predmetne upravne stvari te navodi da je dana 02.07.2024. nadležnom tijelu podnio zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad sukladno članku 97. stavku 1. Zakona o strancima za radnika BO, za radno mjesto dostavljača; da je dana 02.07.2024. sukladno pozivu Policijske uprave Brodsko – Posavske zakonski zastupnik tužitelja pristupio u navedenu policijsku upravu te da se od istoga tražila izjava u svrhu utvrđivanja činjeničnog stanja i to ne činjeničnog stanja u svezi samo predmetnog zahtjeva, već izjava kojom bi se utvrđivalo činjenično stanje 49 upravnih stvari, obzirom da je tužitelj podnio 49 zahtjeva za izdavanje dozvola za boravak i rad, za 49 različitih radnika. Da je Policijska uprava Brodsko – posavska zatražila izjavu od tužitelja je li mu potrebno ukupno 49 radnika u Slavonskom Brodu te da je u tom trenutku zakonski zastupnik tužitelja, iako je dostavio svu potrebnu dokumentaciju pogrešnom procjenom naveo da nema potrebe za 50 radnika u Slavonskom Brodu, već samo za 10, slijedom čega da se isti obvezao nakon daljnje provjere u roku 8 dana podnijeti zahtjev za obustavu za ostale radnike, međutim da je nakon davanja izjave tužitelj uočio da tuženiku nije rekao o svojoj potrebi za radnicima općenito, a ne samo u Slavonskom Brodu. Poziva se na odredbu čl. 88. stavak 3. Zakona o strancima navodeći da je istom propisano da državljanin treće zemlje može raditi u Republici Hrvatskoj one poslove za koje mu je izdana dozvola i kod tog poslodavca za kojeg mu je izdana dozvola, dakle da u Republici Hrvatskoj, a ne u točno određenom gradu. Da tuženik uopće nije utvrdio postoji li kod tužitelja potreba za 49 radnika u Slavonskom Brodu ili uopće. Da tužitelj obavlja svoju djelatnost na području cijele Republike Hrvatske te da je tek nakon poziva Policijske uprave Brodsko – Posavske shvatio cilj njihovog poziva i pitanja obzirom da tuženik nije provjero njegovu ukupnu potrebu za radnicima. Da je naknadnom provjerom, kao i konzultacijama s trgovačkim društvima Wolt Zagreb d.o.o. te Glovoapp Techonology d.o.o., radi utvrđivanja potpunog i točnog činjeničnog stanja zakonski zastupnik tužitelja 15.07.2024. u svom očitovanju naveo da ostaje pri svih 49 zahtjeva za izdavanje Dozvole za boravak i rad zbog povećanog opsega posla. Da je tužitelj u svom zahtjevu priložio ugovore s platformama Wolt Zagreb d.o.o. te Glovoapp Techonology d.o.o., a da je općepoznato da u Republici Hrvatskoj nakon epidemije izazvane koronavirusom na tržištu dominiraju te iz dana u dan neprestano rastu aplikacije poput „Glovo“ i „Wolt“ putem kojih se može kupiti, preuzeti i poslati bilo koji proizvod, pri čemu da u Republici Hrvatskoj navedene platforme surađuju s preko 1000 -

- 3

restorana i neprestano šire svoju djelatnost i područje djelovanja, čime da se broj potrebnih dostavljača povećava neprestano, a naročito u većim gradovima poput Slavonskog Broda koji je šesti najveći grad u Republici Hrvatskoj. Da je odredbom članka 97. stavka 1. Zakona o strancima propisano da Ministarstvo putem nadležne policijske uprave odnosno policijske postaje može izdati dozvolu za boravak i rad državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete iz članka 59. ovoga Zakona, a na temelju pozitivnog mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Da su odredbom čl. 59. stavka 1. Zakona o strancima taksativno navedeni uvjeti koji trebaju biti ispunjeni kako bi se odobrio privremeni boravak strancu, a da je pregledom zahtjeva tužitelja razvidno da isti udovoljava svim taksativno navedenim uvjetima za izdavanje dozvole za boravak i rad. Da je tuženik trebao utvrditi pravo stanje svake pojedine upravne stvari te u tu svrhu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, a ne na temelju jedne izjave koja je naknadno pravilno izmijenjena, odbijati zahtjeve tužitelja. Da pogrešan iskaz osobe koja u tom trenutku nije dovoljno informirana sa zahtjevom, a koji je naknadno ispravljen i činjenice da ovdje tužitelj ima sklopljene ugovore s dvije najpopularnije i najbrže rastuće platforme, nije stvar poklanjanja vjere nego činjenica, radi čega da tuženik nije utvrdio pravo činjenično stanje. Da je tužitelj sukladno odredbi članka 90. Zakona o strancima zahtjev za 49 radnika podnio policijskoj upravi prema mjestu namjeravanog rada, kao i radi ekonomičnosti postupaka. Slijedom navedenog, predložio je izvesti dokaz saslušanjem zz tužitelja i pregled citiranog Ugovora te da Sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će poništiti osporavano rješenje tuženika, usvojiti zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad te naložiti prvostupanjskom upravnom tijelu da u roku od 60 dana donese odgovarajuće rješenje, te ujedno naložiti tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora.

3. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu od 14. listopada 2024. naveo da nije jasan tužbeni navod tužitelja da nije točno da broj od 49 zahtjeva za izdavanjem Dozvole za boravak i rad ne odgovara stvarnim potrebama poslodavca, kada je sam tužitelj dao izjavu takvog sadržaja; da tužitelj pogrešno navodi čl. 93. st. 1. t. 1. kao osnovu za donošenje osporavanog rješenja, obzirom da se radi o čl. 93. st. 1. t. 5. Zakona o strancima, kako je to valjano obrazloženo u pobijanom rješenju, a koje stajalište da je zauzeto sukladno pozitivnim zakonskim propisima te stajalištu Ministarstva sadržano u dopisu KLASA: 216-02/22-09/697, URBROJ: 511-01-204-23- 6 od 26.01.2023. koje tuženik dostavlja isključivo sudu na uvid obzirom da se radi o drugom poslodavcu. Dakle, da je Ministarstvo unutarnjih poslova zauzelo stajalište da ukoliko poslodavac podnosi veći broj zahtjeva od onog koji mu je potreban, upućuje se na odredbu čl. 93. st. 1. t. 5 Zakona, a što je slučaj i u konkretnoj upravnoj stvari, a kako i sam poslodavac navodi u svojoj izjavi. Da tuženiku nije jasan tužbeni navod da je tužitelj „pogrešno naveo da nema potrebe za 50 radnika" jer da je tužitelj navedenu izjavu pročitao i potpisao te da je tužitelj očito shvatio što je potpisao obzirom da se obvezao obustaviti dio postupaka. U odnosu na tužbeni navod tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o „pogrešnoj procjeni" tužitelja koja se odnosi na broj radnika, tuženik navodi da je navedeno upravo argument u smislu odbijanja zahtjeva, obzirom da niti sam tužitelj ne zna koliko mu radnika treba, niti gdje će oni raditi, a da je upravo tužitelj kao poslodavac osoba koja mora znati koje su stvarne potrebe tržišta rada i tome prilagoditi svoje potrebe za radnicima. Stoga tuženik postavlja pitanje, bi li tužitelj zapošljavao i domaće radnike u većem broju nego su mu potrebni. Također navodi da je neosnovan tužbeni navod da tužitelj nije bio svjestan da daje općenitu izjavu, a ne izjavu za pojedini postupak izdavanja dozvole za boravak i rad jer da se iz sadržaja izjave vidi da je cilj pozivanja tuženika broj podnesenih zahtjeva za izdavanjem -

- 4

Dozvola za boravak i rad, a ne davanje izjave u postupku izdavanja Dozvole za pojedinog radnika. U odnosu na tužbeni navod tužitelja da je tuženik morao utvrditi činjenično stanje u svakoj pojedinoj upravnoj stvari, tuženik navodi da se od tuženika kao upravnog tijela ne može očekivati da 49 puta pozove tužitelja da daje izjavu u svakom postupku (ili da tužitelj daje 49 identičnih izjava za svakog radnika) jer da isto nije u skladu s načelom ekonomičnosti, te da bi takvim postupanjem za tužitelja nastali nesrazmjerni troškovi), posebno cijeneći činjenicu da su svi zahtjevi temeljeni na istom činjeničnom stanju i istoj pravnoj osnovi. U odnosu na tužbeni navod da je tužitelj „nakon davanja izjave uočio da nije rekao tuženiku o svojoj potrebi za radnicima općenito, a ne samo u Slavonskom Brodu", tuženik je naveo kako je isti navod nejasan obzirom da tužitelj nakon davanja izjave, pa do dana podnošenja tužbe izjavu navedenog sadržaja nije dao, a „naknadne konzultacije“ s poslodavcima o tome kojima će tužitelj ustupiti radnike, da tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim. Također je naveo da je točan tužbeni navod u kojem se citira odredba čl. 88. st. 3. Zakona o strancima, međutim da se radi o općoj odredbi koja se primjenjuje na sve izdane Dozvole za boravak i rad, a odredba koja je u konkretnom slučaju primjenjiva je odredba članka 91. stavka 1. Zakona o strancima kojom je propisano da „o zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad rješenjem odlučuje Ministarstvo putem policijske uprave odnosno policijske postaje prema mjestu boravišta odnosno namjeravanog boravka državljanina treće zemlje." Da iz izjave tužitelja jasno proizlazi da je sve zahtjeve kod tuženika podnio ne uzimajući u obzir odredbu o mjesnoj nadležnosti već da je kod podnošenja zahtjeva postupao isključivo oportuno i u smislu što bržeg odobrenja zahtjeva. Da je tužitelj podnio 49 zahtjeva za izdavanjem dozvola za boravak i rad te da je u ugovoru o radu naveo da će raditi u Slavonskom Brodu, a nakon toga navodi da mu je potrebno samo 10 radnika, a nakon toga da ponovno navodi da mu je ipak potrebno 49 radnika, a da ni jednu razliku u broju radnika tužitelj nije obrazložio. Tuženik posebno ističe da je tužitelj u svim ugovorima o radu naveo mjesto rada Slavonski Brod, a u izjavi navodi „...ne mogu tvrditi da će svi raditi u Slavonskom Brodu, ako ne bude posla povući će se u neki drugi grad..." „...želim podnijeti što više zahtjeva na istom mjestu..". Navedeno ukazuje da niti sam tužitelj ne zna kolike su mu stvarne potrebe niti gdje će radnici raditi već upućuje na činjenicu da će tužitelj tek kada radnici stignu u Republiku Hrvatsku razmatrati naknadno što nije u skladu s institutom Dozvole za boravak i rad. U odnosu na tužbeni navod da se tužitelj o broju radnika konzultirao s poslodavcima „GLOVOAPP" i „WOLT", tuženik navodi da o tome dokaze nije priložio. Također je istakao da tužitelj može udovoljavati svim uvjetima za izdavanjem dozvole za boravak i rad međutim da to ne isključuje mogućnost primjene članka 93. st. 1. t. 5 Zakona. Da su spisima priloženi samo ugovori s gore navedenih platformi, međutim da iz istih nije vidljiv opseg potrebe za radnicima, a navod da su te platforme „najpopularnije i najbrže rastuće" nije činjenica koja upućuje na osnovanost zahtjeva već samo subjektivno stajalište tužitelja, tim više što tužitelj nije jedina agencija koja surađuje s navedenim platformama pa da stoga ne može niti tvrditi da su mu za njihovu „popularnost i rast" nužni samo njegovi radnici. Opreza radi, tuženik ističe da je izvršio uvid u spis Dozvole za boravak i rad za drugog poslodavca koji surađuje s platformom „Wolt" te da spisu prileži potvrda platforme „ Đ" gdje stoji da su stvarne potrebe „ B" za dostavljačima u Slavonskom brodu za razdoblje kolovoz — rujan 2024. ukupno 4 dostavljača te da su dostavljači u te gradove već upućeni, iz čega da jasno proizlazi da „ Đ" nema potrebe za dostavljačima u Slavonskom Brodu, a koja potvrda da se dostavlja kao dio spisa isključivo sudu na uvid obzirom da se radi o drugom poslodavcu.

3.1. Tuženik posebno naglašava činjenicu za koju navodi da je ostala -

- 5

neizrečena i kroz pobijano rješenje i kroz tužbu, a to je da tuženik u slučaju kada je broj radnika veći od stvarnih potreba poslodavca ne može kao relevantnu uzeti činjenicu da će poslodavac „zbrinuti radnike i u drugim gradovima ako nema potrebe da rade na mjestu mjesne nadležnosti tuženika. Sintagma „rad na području Republike Hrvatske" koju tužitelj koristi kada opravdava podnošenje zahtjeva ne znači da zahtjev može biti odobren bilo gdje na teritoriju Republike Hrvatske (čl. 91. st 1. Zakona o strancima). Ako poslodavac podnese zahtjeve s namjerom da radnici rade kako im i stoji u ugovoru o radu i u skladu sa zakonskom odredbom o mjesnoj nadležnosti, nije suprotno zakonu da isti, u slučaju da nema posla u Slavonskom Brodu rade u drugom mjestu rada (uz obaveznu prijavu prebivališta nakon određenog roka), međutim da je ovdje tužitelj i prije nego su mu radnici uopće došli u RH svjesno i oportuno podnosio zahtjeve u samo jednoj policijskoj upravi bez obzira na stvarno mjesto rada, ne uvažavajući niti ugovore koje je s radnicima sklopio, niti svoje stvarne potrebe. Isto tako, da tuženik nema mogućnost da sam odluči o određenom broju radnika koje može odobriti, a koji odgovaraju stvarnim potrebama obzirom da bi time prekoračio svoje ovlasti. Stoga se o svim zahtjevima (radnicima) mora postupati jednako ukoliko su zahtjevi utemeljeni na istom činjeničnom stanju. Tuženik dodatno naglašava da želi istaknuti činjenice koje se odnose isključivo na tužitelja kao poslodavca, a koje ukazuju na pravilnu primjenu 93. st. 1. t. 5 Zakona i to da je tužitelj u Republici Hrvatskoj podnio ukupno 450 zahtjeva za izdavanjem dozvola od čega mu je odobreno samo 146 Dozvola tj. 32,44% ili 1/3 svih podnesenih zahtjeva. Nadalje, da je sukladno čl. 178. Zakona državljanin treće zemlje na privremenom boravku dužan prijaviti boravište i adresu stanovanja te promjenu boravišta i adrese stanovanja u roku od tri dana od ulaska u Republiku Hrvatsku odnosno od dana promjene boravišta ili adrese stanovanja. Da je uvidom u službene evidencije (od dana 01.01.2023.) utvrđeno da je tuženik prijavio boravište za ukupno 84 radnika, a od toga da je 78 radnika prijavljeno na području splitsko-dalmatinske županije dok je 6 radnika prijavljeno na području zagrebačke županije što da je svakako u suprotnosti sa zaključkom tužitelja o mogućnostima širenja poslovanja, obzirom da su radnici pretežito prijavljeni samo na području jedne županije. Također da treba istaknuti da je samo dio zahtjeva za izdavanjem Dozvole za boravak i rad odbijen i tužitelju uručen te da je protiv rješenja pokrenuo upravne sporove, a za preostali dio da se tužitelj obvezao dostaviti dokaz o stvarnim potrebama za radnicima na području mjesne nadležnosti tuženika, međutim da je umjesto toga tužitelj za ostale postupke podnio zahtjeve za obustavu. Konačno, tuženik navodi kako smatra da su ispunjeni uvjeti iz članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", broj: 36/24) te je predložio riješiti upravni spor bez rasprave.

4. Na ročištu održanom pred ovim sudom 21. ožujka 2025. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika koji svoj izostanak nije opravdao, zamjenica opunomoćenika tužitelja u cijelosti je ustrajala u navodima tužbe te se usprotivila navodima tuženika iz odgovora na tužbu.

5. Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, vođen načelom učinkovitosti Sud je odbio prijedlog opunomoćenika tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja na okolnosti iz tužbe, kao suvišan ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnoj upravnoj stvari.

-

- 6

7. Zamjenica opunomoćenika tužitelja je popisala i zatražila naknadu troškova.

8. Tužba tužitelja nije osnovana.

9. Predmet spora je ocjena zakonitosti rješenja tuženika KLASA: UP/I-216- 02/24-09/154254, URBROJ: 511-11-04-24-2 od 2. rujna 2024.

10. Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito odbijen zahtjev tvrtke Health & Safety j.d.o.o. iz Kaštel Sućurca, ovdje tužitelja, za izdavanjem dozvole za boravak i rad BO rođ. **.**.2002. u [adresa], državljanina savezne Demokratske Republike Nepal pozivom na odredbu čl. 93. st. 1. toč. 5. Zakona o strancima.

11. Odredbom čl. 1. st. 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 133/20, 114/22 i 151/22), koji Zakon se u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari primjenjuje, propisano je da se ovim Zakonom propisuju uvjeti ulaska, kretanja, boravka i rada stranaca koji su državljani trećih zemalja (u daljnjem tekstu: državljani trećih zemalja) u Republici Hrvatskoj.

12. Članak 88. Zakona o strancima sadrži opće odredbe o dozvoli za boravak i rad, pa je tako stavkom 1., alinejom 1., propisano da državljanin treće zemlje u Republici Hrvatskoj može raditi, a poslodavac može zaposliti ili se koristiti radom državljanina treće zemlje: na temelju dozvole boravka iz članka 91. stavka 2. ovoga Zakona odnosno na temelju stavka 5. toga članka.

13. Odredbom čl. 90. st. 1. Zakona o strancima propisano je da zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad može podnijeti državljanin treće zemlje sukladno članku 58. ovoga Zakona ili poslodavac u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu namjeravanog boravka ili rada državljanina treće zemlje ili sjedištu poslodavca.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da je Agencija za privremeno zapošljavanje uz zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad dužna priložiti i ugovor o ustupanju radnika krajnjem korisniku.

14. Članak 91. Zakona o strancima sadrži odredbe o odlučivanju o zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad pa je tako propisano.

1) O zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad rješenjem odlučuje Ministarstvo putem policijske uprave odnosno policijske postaje prema mjestu boravišta odnosno namjeravanog boravka državljanina treće zemlje.

2) Protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

3) Dozvola za boravak i rad izdaje se državljaninu treće zemlje na vrijeme koje je potrebno za obavljanje posla odnosno vrijeme na koje je sklopljen ugovor o radu, a najduže na godinu dana.

4) Iznimno od stavka 3. ovoga članka, dozvola za boravak i rad državljaninu treće zemlje koji dolazi raditi kao prijeko potrebna osoba sukladno Protokolu o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom ugovoru o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije izdaje se s rokom važenja od dvije godine ako nije zatraženo kraće razdoblje izdavanja dozvole za boravak i rad.

5) O zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad sukladno članku 97. ovoga Zakona policijska uprava odnosno policijska postaja dužna je odlučiti u roku od petnaest dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

6) U slučaju odustajanja od zahtjeva iz stavka 1. ovoga članka postupak će se obustaviti u obliku zabilješke u spisu.

15. Članak 93. Zakona o strancima sadrži odredbe o odbijanju izdavanja dozvole za boravak i rad pa je tako stavkom 1. propisano da Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, može odbiti zahtjev za izdavanje dozvole -

- 7

za boravak i rad ako:

1. poslodavac odnosno subjekt domaćin ne ispunjava obveze u odnosu na socijalnu sigurnost, prava radnika, uvjete rada i zapošljavanja te porezne obveze odnosno kolektivni ugovor koji obvezuje poslodavca

2. je za poslodavca odnosno subjekta domaćina otvoren stečajni postupak ili postupak likvidacije sukladno propisu kojim se uređuje stečaj ili likvidacija

3. poslodavac odnosno subjekt domaćin ne obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa]

4. poslodavac odnosno subjekt domaćin je pravomoćno osuđen za kaznena djela iz područja radnih odnosa i socijalnog osiguranja

5. je glavna svrha osnivanja ili djelovanja poslodavca odnosno subjekta domaćina olakšavanje ulaska državljana trećih zemalja

6. državljanin treće zemlje nije podmirio izrečenu novčanu kaznu

7. državljanin treće zemlje krši odredbe ovoga Zakona koje se odnose na ulazak, boravak ili rad

8. je poslodavac sankcioniran zbog neprijavljenog rada i/ili nezakonitog zapošljavanja

9. se tijekom postupka produženja dozvole za boravak i rad za premještaj unutar društva utvrdi da državljanin treće zemlje boravi suprotno odobrenoj dozvoli. Stavkom 2., istog članka, je propisano da protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

16. Među strankama nije sporno:

- da je podnositelj zahtjeva Health & Safety j.d.o.o., ovdje tužitelj, Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi Brodsko-Posavskoj, Službi zajedničkih i upravnih poslova dana 07.06.2024. podnio zahtjev za izdavanja dozvola za boravak i rad za 49 stranih državljana, među kojima je i imenovani stranac državljanin Nepala, za radno mjesto dostavljača, pozivom na odredbu čl. 97. st. 1. Zakona o strancima;

- da je GO kao osoba ovlaštena za zastupanje Health & Safety j.d.o.o., ovdje tužitelja, u svezi podnesenih zahtjeva pristupio u navedenu PU dana 02.07.2024. radi davanja izjave u svrhu utvrđivanja potpunog i točnog činjeničnog stanja;

- da je zz tužitelja u svojoj izjavi koju je i vlastoručno potpisao izjavio da je točno da je u PU brodsko-posavskoj podnio 49 zahtjeva za izdavanjem Dozvole za boravak i rad za državljane trećih zemalja; da će radnici raditi kao dostavljači za Glovo i Wolt; da u gradu Slavonskom Brodu nema potrebe za 50 dostavljača, međutim kad za radne dozvole aplicira pri jednoj policijskoj upravi, da želi podnijeti što više zahtjeva; da ne može tvrditi da će svi radnici raditi u Slavonskom Brodu, te ako tu ne bude posla da će ići raditi u neki drugi grad; da iako svi radnici neće raditi u Slavonskom Brodu, da su svi zahtjevi podneseni u ovoj policijskoj upravi jer su htjeli podnijeti što više zahtjeva na istom mjestu;

- da je zz tužitelja nakon što je upoznat s odredbom čl. 90. Zakona o strancima, odnosno odredbom o mjesnoj nadležnosti izjavio da u Slavonskom Brodu postoji stvarna potreba za deset radnika te se obvezao da će u roku od 8 dana podnijeti zahtjev za obustavu za ostale radnike;

- da se nakon dane izjave zz tužitelja ponovno očitovao u svezi navoda danih u izjavi na Zapisnik te u svom očitovanju od 15.07.2024. naveo da ostaje pri svih 49 zahtjeva za Izdavanjem Dozvole za boravak i rad zbog povećanog opsega posla;

- da je nadležna Policijska uprava Brodsko-Posavskoj, Služba zajedničkih i upravnih poslova postupajući po podnesenom zahtjevu donijela osporavano rješenje KLASA: UP/I-216-02/24-09/154254, URBROJ: 511-11-04-24-2 od 2. rujna 2024. kojim je odbijen tužitelja za izdavanjem dozvole za boravak i rad BO -

- 8

rođ. **.**.2002. u [adresa], Savezna Demokratska Republika Nepal, državljanina savezne Demokratske Republike Nepala, protiv kojeg rješenja je tužitelj podnio tužbu.

17. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, kako to isti neosnovano smatra.

18. Pravilno tuženo tijelo, između ostalog, navodi da je odredba čl. 88. st. 3. Zakona o strancima, na koju se tužitelj poziva, opća odredba koja se primjenjuje na sve izdane Dozvole za boravak i rad, a odredba koja se u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari primjenjuje je upravo odredba članka 91. stavka 1. Zakona o strancima kojom je propisano da o zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad rješenjem odlučuje Ministarstvo putem policijske uprave odnosno policijske postaje prema mjestu boravišta odnosno namjeravanog boravka državljanina treće zemlje.

19. Slijedom navedenog, pravilno je postupio tuženik kada je odlučujući o podnesenom zahtjevu tužitelja donio rješenje primjenom naprijed citirane odredbe čl. 91. st. 1. t. 5. Zakona o strancima budući da iz podnesenih zahtjeva za izvanje dozvola za boravak i rad, i to za ukupno 49 stranih radnika, a koji su svi predani Policijskoj upravi Brodsko-Posavskoj, Službi zajedničkih i upravnih poslova, dakle za područje grada Slavonskog Broda, nespornim proizlazi da je tužitelj sve zahtjeve, pa tako i za imenovanog stranca, podnio ne uzimajući u obzir odredbu o mjesnoj nadležnosti već da je kod podnošenja zahtjeva postupao isključivo oportuno i u smislu što bržeg odobrenja zahtjeva, a što nespornim proizlazi i iz dane izjave zz tužitelja, koja je naprijed navedena i citirana.

20. Naprijed navedena nesporna utvrđenja da na području PU brodsko - posavske ne postoji potreba za svih 49 radnika, za koje je tužitelj podnio zahtjev za izdavanje dozvola za boravak i rad, među kojima je i imenovani stranac, dodatno potvrđuju isprave koje je tuženik dostavio u svom podnesku od 18. ožujka 2025., odnosno e-komunikaciju između tuženika i poslodavca "Wolt" o potrebi za dostavljačima na području grada Slavonskog Broda na dan 18. listopada 2024., dakle nakon donošenja osporavanog rješenja koje je doneseno 2. rujna 2024., slijedom čega se u cijelosti ocjenjuju neosnovanim navodi tužitelja da zbog povećanog obima posla postoji potreba za veći brojem dozvola za boravak i rad na području predanih zahtjeva, radi čega je u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari pravilno primijenjena odredba čl. 93. st. 1. t. 5. Zakona o strancima.

21. Konačno, nije osnovan ni tužbeni navod tužitelja da je u odnosu na svaki od 49 predanih zahtjeva za dozvole za boravak i rad trebalo pojedinačno provesti ispitni postupak. Ovo stoga što su svi zahtjevi predani istovremeno u istoj PU brodsko

– posavskoj, u odnosu na istog poslodavca, za isto radno mjesto dostavljača i svi zahtjevi za izdavanje dozvole za boravak i rad se temelje na istoj činjeničnoj i pravoj osnovi, slijedom čega je PU brodsko - posavska kao nadležno tijelo u konkretnom slučaju, pravilno postupilo te primijenilo odredbu čl. 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09 i 110/21, dalje ZUP-a) kojom je propisano načelo ekonomičnosti, odnosno da se u upravnim stvarima postupa što je moguće jednostavnije, bez odgode i uz što manje troškova, ali tako da se utvrde sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o upravnoj stvari, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno.

22. Slijedom naprijed navedenog, pravilno je postupio tuženik kada je donio osporavano rješenje, a tužbeni navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost naprijed navedenih nespornih utvrđenja.

23. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj -

- 9

Sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

24. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

25. Obzirom da tužitelj nije uspio u sporu, to je valjalo u skladu s naprijed citiranom odredbom čl.147. st. 1. ZUS-a odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora te riješiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 17. travnja 2025.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- tužitelja pozvati na plaćanje sudskih pristojbi za tužbu i presudu po čl. 22. Zak. o sudskim pristojbama, po pravom.

- tuženiku,

- tuženiku povrat spisa tuženog tijela, po pravom.

- u spis

- kal. do 15.06.2025.