Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2815/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Ilijane Petyo kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lorena Rudolf, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-221/2022-32 od 29. ožujka 2024., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-221/2022-32 od 29. ožujka 2024. pod toč. I. i II. izreke, te pod toč. III. izreke u pobijanom dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.758,18 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II. Preinačava se odluka o parničnom trošku sadržana u toč. III. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P- 221/2022-32 od 29. ožujka 2024. u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za iznos od 306,56 eur i sudi:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju daljnji trošak u iznosu od 306,56 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.

III. Djelomično se odbija žalba tužitelja te se potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana u toč. III. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-221/2022-32 od 29. ožujka 2024. u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za iznos od 306,56 eur.

IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 62,50 eur u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: ..., kreditna partija ..., kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 30.07.2007.g, u članku 1. u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u članku 7. u dijelu kojem je propisano da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 57.969,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose navedene u toj točki izreke, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.758,18 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za dosudu troškova, do iznosa od 12.000,00 eura, odbijen.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o trošku sadržane u toč. III. izreke presude zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), i to u dijelu za iznos od 613,12 eur, predlažući preinačiti odluku na način da se pored iznosa dosuđenog pobijanom presudom dosudi daljnji trošak od 613,12 eur, podredno ukinuti odluku. Potražuje naknadu troška žalbe.

3. Tuženica je podnijela žalbu protiv presude (osim dijela toč. III. izreke presude kojim je tužitelj odbijen s dijelom parničnog troška) koju pobija zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu tuženiku troškova postupka i troška žalbe sa zateznom kamatom, podredno za ukidanje u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženice nije osnovana, a žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa s osnova navedenih ništetnih odredbi.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, kao i postupak koji mu je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a niti povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP na koje u žalbi ukazuje tuženica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, a izreka presude je razumljiva i jasna, pa tako i u točki I. izreke.

8. Neosnovano tuženica u žalbi tvrdi da je toč. I. izreke presude nerazumljiva jer u istoj nije precizno označen tekst odredbi Ugovora o kreditu na koju se tužbeni zahtjev odnosi s obzirom da iz sadržaja iste nedvojbeno proizlazi da tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa tužbeni zahtjev udovoljava pretpostavkama iz čl. 106. st. 2. ZPP. Pobijanom presudom odlučeno je o tužbenom zahtjevu kako ga je tužitelj postavio u podnesku od 13. veljače 2024., što znači da tužitelju nije dosuđeno nešto što nije tražio ili više od onoga što je tražio.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj ... dana 30. srpnja 2007. godine (solemniziranog kod javnog bilježnika OV-5899/07 dana 31. srpnja 2007.), u svrhu kupnje kuće i uređenja iste, za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 240.450,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita, s rokom otplate 192 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom Odluci banke o kreditiranju građana i koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,90% godišnje, a obračunava se u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, da su stranke Ugovora o kreditu ugovorile da se odobreni kreditni iznos i kamata Ugovora otplaćuje u roku otplate od 192 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, da je 27. rujna 2013. korisnik kredita, ovdje tužitelj, izvršio konačnu prijevremenu otplatu kredita.

10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud se pozvao na predmet istog prvostupanjskog suda broj P-793/19 po tužbi istog tužitelja protiv iste tuženice u kojem je bila donesena pravomoćna presuda kojom je utvrđena ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu i kojom je tuženici naložena isplata preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi, a u kojem se postupku tužitelj kao potrošač pozivao na presude donesene po kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite potrošača koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/12.

11. Nadalje, prvostupanjski sud je, pozivajući se na odluku Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., te odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), čl. 502.c. ZPP, ocijenio da se o pojedinačnim ugovornim odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, nije pojedinačno pregovaralo, da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni paramteri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju navedeno na transparetntan i razumljiv način bilo objašnjeno kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u dijelu čl. 1. i 7. ugovora nepoštene, a time i ništetne.

12. Prvostupanjski sud se poziva na presudu istog prvostupanjskog suda broj P- 793/19 iz čijeg obrazloženja proizlazi da je tužitelj potrošač, međutim, pravomoćnost presude donesene u tom postupku odnosi se na izreku, a ne i na obrazloženje, tako da osnovano tuženica u žalbi ukazuje kako je za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi sud u ovom postupku bio dužan utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor - potrošački ugovor budući da je tuženica osporavala tužitelju svojstvo potrošača, no taj nedostatak je otklonio ovaj sud drugog stupnja temeljem odredbe čl.373.a ZPP utvrđujući činjenice na temelju dokaza koji postoje u ovom spisu.

13. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, za status potrošača trebaju biti ispunjena dva uvjeta, a to je da se radi o fizičkoj osobi, i da ona sklapa pravni posao s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne nekomercijalne svrhe.

14. Tuženik se u postupku, a i u žalbi, osporavajući tužitelju svojstvo potrošača, poziva na zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu koja je kupljena sredstvima kredita navodeći da je iz istog vidljivo da je ista iz ruševne zgrade i pašnjaka iznikla u vilu s bazenom da bi netom poslije bila prodana, pa da nekretninu nije kupio za vlastite potrebe već za uređenje i kasniju preprodaju i radi ostvarenja profita, također da se tužitelj bavi obnovom nekretnina i njihovim stavljanjem na tržište, da je isti bio osnivač ili direktor više društava koja se bave upravo navedenom djelatnosti, npr. Istarske kuće d.o.o., Zora Adria d.o.o., Luksuzne vile Istre d.o.o., kao i da je tužitelj poduzetnik potvrđuju i javno dostupni podaci objavljeni na web stranicama grada [adresa], Odjela za prostorno uređenje i gradnji kao i primjerice Javni poziv Grada Rovinja za uvidom u projekt tužitelja veza na rekonstrukciju kuće i izgradnju bazena na građevnoj čestici ... k. o. [katastarska općina], koji je bio objavljen na stranicama Grada Rovinja u svibnju 2018.

15. Međutim, tužitelj je u postupku naveo da je kredit uzeo za osobne potrebe, a ne za poduzetničku djelatnost, da je namjera sredstvima kredita bila otkupiti suvlasnički dio i potpuno uređenje nekretnine, koju je započeo uređivati iz svoje ušteđevine i da je kada se ukazala prilika kupiti preostali suvlasnički dio, kako za to više nije imao sredstava, za kupnju tog suvlasničkog dijela i za potpuno uređenje sklopio ugovor o kreditu sa tuženicom.

16. Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelj je kao fizička osoba preuzeo ispuniti obveze radi kupnje nekretnina, na kojima je prema zemljišnoknjižnom izvatku u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio upisan kao suvlasnik tih nekretnina u 2/3 dijela, a u preostalom dijelu ..., koja je imala svojstvo založnog dužnika, što je vidljivo iz predmetnog ugovora o kreditu (čl. 14.), iz kojeg je isto tako vidljivo (čl. 5.) da se dijelom odobrenog kredita isplatila kupoprodajna cijena prodavatelju, a preostali iznos na kunski račun korisnika kredita, te je u ugovoru jasno naznačena namjena kredita u čl. 6 - kupnja kuće i uređenje iste.

17. Predmetnu nekretninu tužitelj je prodao društvu Bulatov d.o.o. 2013. što je vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka (br. Z-2343/13 od 18. 10. 2013.), dakle, kada je izvršena prijevremena otplata kredita, a što odgovara navodima tužitelja u postupku da ju je morao prodati u svrhu konačne otplate kredita jer više nije mogao otplaćivati anuitete, te okolnost da je prodao nekretninu nije dokaz da je predmetni ugovor bio sklopljen u komercijalne svrhe.

18. Iz povijesnih izvadaka iz sudskog registra za trgovačka društva na koje se poziva tuženica, proizlazi da tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio osnivač niti član niti direktor tih društava, jer je predsjednik uprave društva Luksuzne vile Istre d.o.o. bio u razdoblju 30. rujna 2003 do 8. ožujka 2007., direktor Zora Adria d.o.o. od 1. veljače 2013. do 18. rujna 2019. ,a direktor Istarske kuće d.o.o. od 22. veljače 2012. do 18. rujna 2019., a isto tako Javni poziv Grada [adresa], na koji upućuje tuženica, je iz svibnja 2018., te isti ne predstavljaju dokaz da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u komercijalne svrhe.

19. Predmetni ugovor zaključio je tužitelj kao fizička osoba, i njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz predmetnog ugovora kojim je bila određena namjena kredita - kupnja kuće i uređenje iste, koju namjenu je tuženica imala pravo kontrolirati prema čl. 23. ugovora. Navedeno očito nije bilo sporno u tijeku otplate kredita, imajući u vidu da tuženica kao banka kontrolira namjenu jer namjena kredita zapravo diktira i uvjete kreditiranja. Nadalje, iz ugovora je vidljivo da je njime preuzeo obveze kao fizička osoba, te je sklopio ugovor o trajnom nalogu iz kojeg je vidljivo da je tužitelj kao korisnik tekućeg računa kod tuženika ugovorio trajni nalog za plaćanje anuiteta.

20. Stoga sud cijeni prigovor tuženice neosnovanim, jer iz dokaza koje je pružila tuženica, a koja je trebala dokazati da tužitelj nije potrošač, ne proizlazi da je tužitelj kredit koristio u komercijalne svrhe. Okolnost da tužitelj nije predložio svoje saslušanje nije od utjecaja, jer je tužitelj svojstvo potrošača dokazao sadržajem predmetnog ugovora o kreditu dok tuženica tijekom postupka suprotno nije dokazala, a na njoj je bio teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača.

21. Bez utjecaja je žalbeno pozivanje tuženice na sadržaj odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1519/2021 od 15. srpnja 2021. kao i na odluke Suda Europske unije u predmetu C-497/13 Froukje Faber/Autobedrijf Hazet Ochten BV i na presudu istog suda po zahtjevima br. C-498/16 i br. C-630/17 te na presude županijskih sudova Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-1112/2020, Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2384/2020-2 i Gž-685/2021-2 te na presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-722/2020-2.Tužitelj je dokazao svojstvo potrošača, a u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Pravilno je prvostupanjski sud polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojima su utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, s obzirom da tuženica u postupku nije dokazala da se odluke u tom sporu ne mogu primijeniti na konkretan ugovor o kreditu odnosno nije dokazala da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na koje se temelje pravna utvrđenja iz presuda u tzv kolektivnom sporu. Stoga su neosnovani navodi tuženice da je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 221a, 502a i c ZPP.

22. Nije u pravu tuženica niti kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, budući da je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 25. ožujka 2022. kada je podnesena tužba, pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502.c ZPP primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, bez obzira na navedeno, ukoliko je netko nešto, kao ovdje tuženica, stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe tada prema odredbama koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan je drugoj strani vratiti sve ono što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani, suprotna oštećena strana ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu.

23. U konkretnom slučaju, polazeći od pravomoćnih utvrđenja iz presude u tzv. kolektivnom sporu kojom je u odnosu na tuženicu utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, za koja utvrđenja je sud u ovoj parnici vezan, te imajući u vidu odlučnu činjenicu da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u ugovor o kreditu bez prethodnog pregovaranja, pogrešno smatra tuženica da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

24. Europski sud za ljudska prava (dalje ELJSP) odlučujući o zahtjevima OTP banke d.d. i drugih banaka protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) od 8. studenog 2022. (objavljene 1. prosinca 2022.) u spojenim zahtjevima, među kojima je i onaj R. A. d.d., vezano za navodnu nepoštenost postupka u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i povrede načela jednakosti stranaka u postupku iz razloga jer domaći sudovi nisu saslušali iskaze klijenata banaka i službenika banke koji su pregovarali o dotičnim ugovorima, Sud Europske unije smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno i da su Visoki Trgovački sud i Ustavni sud obrazložili u tom kolektivnom potrošačkom sporu da iskazi klijenata podnositelja banaka nisu bili odlučujući, niti se pobijana presuda temeljila na tim dokazima. ELJSP je utvrdio da banke podnositeljice nisu bile stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku i da ništa ne ukazuje da tužene banke nisu imale kontradiktoran postupak, da nisu mogle iznositi argumente i dokaze koje su smatrale relevantnim za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavati argumente i dokaze koje je iznijela druga strana, jer sve njihove argumente koji su bili relevantni za rješenje predmeta propisno su saslušali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, utvrđeno je da ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki način bio nepošten.

25. Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koje u žalbi ukazuje tuženica, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.

26. Kako dakle utvrđenje iz pravomoćne kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i svi opširni žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je riječ o potrošačkom ugovoru, okolnost što u postupku nije izveden dokaz saslušanjem tužitelja (nitko od stranaka nije predložio taj dokaz) ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, kako je to i utvrđeno u kolektivnom sporu, odlučno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u ugovor bez pregovaranja.

27. Neosnovano tuženica prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja u ovoj pravnoj stvari jer da nije dokazao da je platio sve svoje obveze iz Ugovora o kreditu, pa da stoga nema pravo tražiti isplatu navedene preplate, budući da je prema stanju spisa očito da je predmetne uplate tuženica proknjižila kao uplate učinjene u ime i za račun ispunjenja upravo obveza tužitelja kao korisnika kredita. Kako je stoga tuženica navedene uplate očigledno primila u ime i za račun ispunjenja obveze tužitelja kao korisnika kredita, prigovori da tužitelj nije dokazao da se navedene uplate mogu pripisati tužitelju su neutemeljeni i ne dovode u pitanje zakonitost odluke prvostupanjskog suda o materijalnopravnoj legitimaciji tužitelja.

28. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju i dopuni nalaza financijskog vještaka na koji izračun nakon iskaza vještaka tuženica nije stavljala daljnje primjedbe. Suprotno navodima tuženice, pri tome je sud uzeo u obzir samo iznos preplate koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

29. Suprotno navodima tuženice, obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu kojim je otklonjen prigovor zastare nije nerazumljivo jer je jasno navedeno do kada je trajao prekid zastare, jedino je sud očito omaškom pogrešno naveo datum prvostupanjske presude (13. lipnja 2014. umjesto pravilno 4. srpnja 2013.) no to nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke, i tuženica se neosnovano poziva na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. toč. 11 ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva prema Objedinjenom pravnom shvaćanju koje je donio Vrhovni sud RH 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, to je tužba podnesena (25. ožujka 2022.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud.

30. Također, prema recentnoj sudskoj praksi (analogna primjena pravnog shvaćanja donesenog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024.), nema zastare dijela tražbine za povišeni iznos tužbenog zahtjeva jer je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva, kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga nije nastupila zastara tražbine tužitelja niti za pojedinačno određene iznose unutar tužbenog zahtjeva, jer je zastara i u odnosu na te iznose prekinuta podnošenjem tužbe. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženice materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

31. Jednako tako, materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO pravilno je primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa koji je tuženica stekla bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

32. S obzirom da je sud vezan za pravne učinke prednje navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF u nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženica ponudila tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupala nepošteno, i time postala nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primila na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

33. Na žalbene navode da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbeni zahtjev za isplatu, čemu se tuženik protivio, valja prvenstveno reći da prema odredbi čl. 190. st. 2 ZPP tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. donesen je zaključak koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Tužitelj je po izračunu financijskog vještaka u dva navrata postavljao tužbeni zahtjev zbog toga što je vještak dao jedan izračun u visini i po razdobljima u nalazu i mišljenju da bi ga kasnije ispravio kroz dopunu nalaza te se ne može govoriti o krivnji tužitelja s obzirom da je za konačno postavljanje zahtjeva bilo potrebno stručno znanje vještaka. Tužitelj je podneskom od 8. siječnja 2024. povećao postojeći tužbeni zahtjev čemu se tuženica se protivila, a prvostupanjski sud o preinaci nije odlučio, odnosno nije rješenjem dopustio preinaku tužbe, da bi tužitelj po dopuni vještačkog nalaza podneskom 13. veljače 2024. postavio tužbeni zahtjev o kojem se tuženica upustila u raspravljanje na ročištu 29. ožujka 2024. Okolnost da prvostupanjski sud nije donio rješenje kojim se dopušta preinaka, nije rezultiralo nezakonitom odlukom, jer upuštanjem tuženice u raspravljanje po takvom tužbenom zahtjevu ima se smatrati da je pristala na preinaku tužbe sve u smislu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP, dok naknadno protivljenje tuženice preinaci tužbe nakon što se upustila u raspravljanje po zahtjevu iz podneska od 13. veljače 2024. nije od utjecaja. Stoga nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1 u svezi s čl. 190. st. 2 ZPP, pa je tako neosnovano pozivanje tuženice na bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2 toč. 12. ZPP.

34. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice, kojima pobija odluku o trošku, da tužitelju ne pripada pravo na parnični trošak zbog činjenice što se utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule temelje na kolektivnom sporu. Ovo iz razloga jer je tuženica tijekom postupka u cijelosti osporavala osnovanosti i visinu tužbenog zahtjeva, a kako je nakon provedenog dokaznog postupka u cijelosti izgubio parnicu dužan je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP tužitelju naknaditi parnični trošak. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka kojom su tužitelju priznati troškovi za radnje koje su bile potrebne za postupak pravilno donio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a isto tako, neosnovano tuženica prigovara priznatom trošku vještačenja, budući da tuženik ničim nije dokazao da bi trošak, da je vještak izradio izračun samo u odnosu na preplaćeni iznos po osnovi valutne klauzule, bio niži od dosuđenog. Kako je tužitelj predao zahtjev za naknadu troškova na ročištu prije zaključenja glavne rasprave neposrednom predajom troškovnika u spis, to je pravodobno i pravilno podnio zahtjev za naknadu troškova postupka o kojem je i prvostupanjski sud pravilno odlučio, a s obzirom na odredbu čl. 164. st. 3. ZPP koja propisuje da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Stoga su žalbeni navodi tuženice i u odnosu na trošak postupka neosnovani.

35. Djelomično je osnovana žalba tužitelja protiv odluke o trošku budući da tužitelju nije priznat trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 306,56 eur (2.309,77 kn). Međutim, neosnovano tužitelj traži da mu se naknadi trošak sudske pristojbe za presudu. Naime, Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23 – dalje: ZID ZSP) stupio je na snagu 20. svibnja 2023., a prema kojem je izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/2018) te su prema toj odredbi od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa«. U konkretnom slučaju prvostupanjska presuda je objavljena 29. ožujka 2024. i nakon toga dostavljena punomoćniku tužitelja, a prema odredbi čl.4. toč. 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/2018, 51/2023), obveza plaćanja pristojbe, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, nastaje za sudske odluke kada se stranci ili njezinu zastupniku dostavi prijepis odluke. S obzirom na to da je obveza plaćanja pristojbe na prvostupanjsku presudu nastala nakon stupanja na snagu ZID ZSP, tužitelj je u trenutku dostave prvostupanjske presude bio oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na tu presudu, tako da bez obzira što ju je platio, ne može tražiti od tuženice da joj taj trošak naknadi jer isti nije bio potreban.

36. Tužitelju je, s obzirom na polovičan uspjeh žalbe, priznata polovica troška za sastav žalbe prema Tbr.10.4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, dalje: Tarifa), pa je tako dosuđeno tužitelju na ime troška sastava žalbe 62,50 eur.

37. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP, jer tuženica nije uspjela sa žalbom.

U Zagrebu 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević