REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-883/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Maru Ogresti, odvjetniku u ZOU Petra Mostarčić i Maro Ogresta u Zagrebu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima u OD Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-483/2017-5 od 2. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5270/2015-22 od 31. ožujka 2017., ispravljena rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-5270/2015-30 od 10. srpnja 2017., u sjednici održanoj 17. travnja 2025.
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija, kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 25.465,24 kune /3.379,81 eura/ sa zateznim kamatama određenim na pojedinačne iznose te glavnice te je odlučeno o trošku parničnog postupka.
2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-92/2021-2 od 19. siječnja 2021. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pitanja:
„Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, a pritom imajući u vidu da je tendencija promjene kamatne stope uvjetovana kretanjem izrijekom ugovorene referentne kamatne stope, iako je razvidno da takvo kretanje nije isključivi kriterij promjene kamatne stope?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju u smislu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome predmetu temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
5. Tužitelj je odgovorio na reviziju, usprotivio se revizijskim navodima i predložio reviziju odbiti.
6. Revizija je neosnovana.
7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev za isplatu 25.465,24 kune /3.379,81 eura/ sa osnove razlike preplaćenih iznosa ugovorene kamatne stope koje je tužitelj isplaćivao tuženoj temeljem odluke tužene o promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno odredbi čl. 4.1. Ugovora o kreditu i kamatne stope koja bi se dobila primjenom čl. 4.2. Ugovora o kreditu, a činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova su:
− da su stranke 2. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011998185 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tužena, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.587,19 eura za kupnju stana, uz ugovoreni rok otplate od 171 mjesec;
− da je odredbom čl. 4.1. Ugovora o kreditu određena promjenjiva kamatna stopa, promjenjiva po odluci kreditora, koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 5,69% godišnje;
− da je odredbom čl. 4.2 Ugovora u bitnom utvrđeno da visinu kamatne stope iz čl. 4.1. Kreditor može promijeniti ovisno o kretanju šestomjesečnog Euribora i da, ako se šestomjesečni EURIBOR poveća ili smanji za više od jednog postotnog poena na dan 01.01. tekuće godine u odnosu na utvrđeni EURIBOR na dan 30.06. prethodne godine odnosno na dan 01.07. tekuće godine u odnosu na utvrđeni EURIBOR na dan 31.12. prethodne godine kamatna stopa iz točke 4.1. Ugovora promijenit će se za onoliko postotnih poena za koliko se promijenio EURIBOR;
8.1. Dalje je sud u pobijanoj odluci utvrdio da je u konkretnom slučaju kamatna stopa određena kao promjenjiva i to prema čl. 4.1. Ugovora o kreditu – sukladno Odluci kreditora o kreditiranju građana, međutim, da je člankom 4.2. istog ugovora ugovorena također i promjenjiva kamatna stopa ovisno o kretanju šestomjesečnog EURIBOR-a. Sud je u pobijanoj odluci tako zaključio da Ugovor o kreditu ima dvije odredbe o redovnoj kamati, različitog sadržaja, a da se (osobito jer se radi o potrošačkom ugovoru) dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače povoljnije za potrošače. Zbog toga je ocijenio da je odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu nejasna, ništetna, no da ta ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog Ugovora o kreditu, nego da se ima izravno primijeniti čl. 4.2. toga ugovora, kojim se zapravo detaljnije razradio mehanizam promjene kamatne stope.
8.2. Potom je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na način da je (vještačenjem) utvrđena razlika između otplaćenih anuiteta određenih temeljem Odluke banke, dakle, temeljem odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu (koja je ovdje utvrđena ništetnom) i anuiteta koje je tužitelj trebao plaćati da je tužena usklađivala redovnu kamatu sukladno (valjanim) odredbama čl. 4.2. Ugovora o kreditu. Ocijenio je da je taj iznos tužena stekla bez osnove i prihvaćajući tužbeni zahtjev, naložio tuženoj isplatu tog iznosa.
9. Sagledavajući postavljeno pravno pitanje u svjetlu razloga zbog kojih je sud u pobijanoj odluci prihvatio tužbeni zahtjev, za uočiti je sud u pobijanoj odluci nije odredbu čl. 4.1. Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom (pa niti iz tih razloga prihvatio tužbeni zahtjev) zbog toga što bi promjenjiva kamatna stopa određena odlukom banke (iz, utvrđeno je, ništetnog čl. 4.1. Ugovora o kreditu) bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena jer da „nisu definirani parametri promjenjivosti“ – kako se to (između ostalog) implicira revizijom postavljenim pravnim pitanjem. Pravno shvaćanje suda se u pobijanoj odluci zapravo temelji na zaključku da je obračun naplaćenih kamata posljedica nepodudarnosti dvaju ugovornih odredbi koje na različit način reguliraju istu materiju, od kojih je jedna nejasna i dvojbena (čl. 4.1. Ugovora o kreditu) i nepodudarna s drugom, jasnom (čl. 4.2. Ugovora o kreditu), zbog čega je valjalo primijeniti potonju. Po tuženoj obračunati i naplaćeni anuiteti su bili protivni upravo tako određenom iznosu – onom određenom primjenom čl. 4.2. Ugovora o kreditu. Dakle, shvaćanje suda je da su odluke banke donesene (i po njima naplaćeni anuiteti) po čl. 4.1. Ugovora o kreditu bile sadržajno u neskladu sa visinom ugovorene (promjenjive) kamatne stope sadržajno jasno određene odredbom čl. 4.2. tog ugovora.
10. Međutim, pitanjem koje je tužena postavila u reviziji se problematizira nešto sasvim drugo – je li odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi dovoljno određena ako ne sadržava parametre promjenjivosti, koje su uvedene zakonom koji je stupio na snagu tek nakon sklapanja konkretnog ugovora (i sve dalje kako je navedeno u toč. 3. ovoga obrazloženja) – pa odgovor na to pitanje ne može dovesti do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.
11. Dakle, dovodeći takvo pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci u svezu sa revizijom postavljenim pravnim pitanjem, ovaj sud ocjenjuje da to pitanje nema utjecaja na odluku u sporu, pa reviziju ocjenjuje neosnovanom i, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučuje kao u izreci.
Zagreb, 17. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
