Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5648/2024-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice VŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici i ostalim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku VŠM i ostalim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 7. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 17. travnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12.4. Ugovora o kreditu broj 9012487063 od 9. svibnja 2007., sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditora i tužitelja VŠ, kao korisnika kredita, koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici VŠ iznos 929,06 eur sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2007. do isplate te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 1.079,64 eur sa zateznom kamatom od 17. travnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 9. svibnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012487063 kojim joj je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 160.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Točkom 12.4 Ugovora o kreditu propisana je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku u iznosu od 1,00 % ( slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna. Nadalje, tužitelju je dana 21. svibnja 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 929,06 eur/ 7.000,00 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,53450 kn), a sve sukladno točki 12.4 Ugovora o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % naknade na iznos kredita, a najviše 7.000,00 kuna. Pritom tužitelj napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu , o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,00 %. Osim toga, tužitelj je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već u svrhu kupnje stambenog objekta i adaptacije, kako to i proizlazi iz točke 2.1. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi istom odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03 , ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 929,06 EUR / 7.000,00 kn. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje "za obradu kreditnog zahtjeva", ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je tužitelj platio 21. svibnja 2007. u iznosu 929,06 eur / 7.000,00 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 81. st.1. i 2. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 87.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja kao u toč. I. i II. izreke te obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno, temeljem čl. 40 st.3 ZPP predlaže da sud provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora jer smatra da ju je tužiteljica previsoko označila. Nadalje, tu cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao i osnovanost kondemnatornog zahtjeva za isplatu iznosa 929,06 eur na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima; ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna: ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopuštena pozitivnim propisima. Ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Prije svega potrebno je istaknuti kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Argumentirajući svoj tužbeni zahtjev, tužitelj neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu. Prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17. Obzirom da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu 160.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade 929,06 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP. Pritom se naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a . Naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Jednako tako, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: e-mail korespondenciju stranaka (list 8-12 spisa), Potvrdu tuženika od 24. srpnja 2024. (list 13 spisa), Ugovor o kreditu (list 15-20 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 21-64 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 101-109 spisa), iskaz tužiteljice (list 176-177 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 12.4. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te posljedično navedenom zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužiteljica i tuženik 9. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012487063, a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 160.500,00 CHF;

- da je čl.12.4. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn;

- da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 21. svibnja 2007. u visini (sada) 929,06 eur;

7. Sporno je je li predmetna odredba čl. 12.4. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza proizlazi da je sklopila Ugovor o kreditu za stambene svrhe, a novčana sredstva dobivena iz kredita je i iskoristila upravo u te svrhe. Odlučila je podignuti kredit kod tuženika jer joj se činilo kao najbolja opcija. Prvo je razgovarala sa službenicom koja ju je primila u banci i okvirno izračunala koje bi bile obveze međutim odmah joj je ponuđeno da kredit bude u CHF, iako je tužiteljica htjela da isti bude u kunama. Nije bilo mogućnosti da se ugovori ugovor u kunama pa je pristala na ono što se ponudilo iako uopće nije bila upoznata na rizike koje ta valuta nosi. Navodi da nije bila upoznata s naknadom za obradu kredita i na što se uopće ta naknada odnosi, a da su joj u banci rekli da će ugovor sadržavati ovakvu odredbu i da preuzima takvu obvezu, pokušala bi o istome pregovarati. Kada su rate dospjele na naplatu dogodilo se to da su narasle s otprilike 3.500,00 kn na 9.000,00 kn pa je to kasnije opet variralo, ali čak ni tada tužiteljica nije shvatila da u nekom trenutku plaća naknadu za obradu kredita jer je bila šokirana koliko uopće rata može narasti. Navodi da nije bilo mogućnosti pregovora oko ponuđenih uvjeta kredita jer je sve već bilo ponuđeno zajedno s valutom. Navodi da je ugovor prije potpisivanja pročitala ali da joj ga nitko nije posebno objasnio. Ne sjeća se da li je prilikom čitanja ugovora uočila odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita ali joj je ista bila razumljiva. Navodi da se ne može sjetiti da li je uočila odredbu o primjeni Općih uvjeta poslovanja tuženika.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Ocjenom iskaza tužiteljice sud utvrđuje da nije dokazano da su među strankama vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita odnosno kreditnog zahtjeva, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, a iz iskaza tužiteljice bi proizlazilo da ju se samo obavijestilo o toj naknadi za obradu kredita i da ju je banka ovlaštena naplatiti, a bez obrazloženja na što se navedena naknada zapravo odnosi, Konačno, na što se točno odnosi predmetna naknada tijekom postupka ne obrazlaže niti tuženik, već samo ističe da je naknadu za obradu kredita bio ovlašten naplatiti. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi te da se o naknadi nije moglo pregovarati.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03), važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu je propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

11. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Pritom valja reći da priloženi Opći uvjeti poslovanja s građanima (list 101-109 spisa) samo sadržavaju odredbu da se naknada za obradu kreditno zahtjeva plaća prema Odluci o naknadama i drugim troškovima banke i ugovoru o kreditu (toč. 3.8) i dakle, nije navedeno u kojoj visini se iste određuju i koji su kriteriji za određenu visinu konkretne naknade.

16. Razmatrajući sadržaj čl. 12.4. Ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu čl. 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 12.4. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO), ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22. U skladu s člankom 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara, na njenu štetu, značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Nadalje, prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

25. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

26. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica iskazivala da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužiteljici na temelju čl. 12.4. Ugovora o kreditu nesporno naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP/03 te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020..

27. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

28. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

29. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

30. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

31. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati.

32. Tuženik nije niti pokušao dokazati (nije predložio saslušanje svojeg zaposlenika) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužiteljica bila informirana o naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade. Svakako niti nesporna solemnizacija Ugovora o kreditu (Potvrda, list 20 spisa) nije adekvatan dokaz za dokazivanje pojedinačnog pregovaranja oko odredbe o naknadi za korištenje kredita (tzv. ulaznoj naknadi). U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača valja reći da je i Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti pojedine odredbe ugovora o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

33. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi te da o naknadi nije mogla pregovarati, zbog čega je utvrđeno da je ništetan članak 12.4. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada 1,00 % od iznosa kredita te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

34. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena opisana naknada, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323 ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

35. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st.1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o naplati naknade za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

36. Slijedom svega navedenog, a kako je tuženik učinio nespornim da je tužiteljici 21. svibnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u visini (sada) 929,06 eur, to je prihvaćen i zahtjev tužiteljice za isplatu tog iznosa te je odlučeno kao u toč. II izreke.

37. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iste.

38. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04) te na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužiteljici, sastoji se od zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora na ročištu 6. studenog 2024., u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

39.1.U vezi određene vrijednosti predmeta spora (u tužbi 2.256,29 eur), a kojoj je tuženik prigovorio, valja ukazati da ako se radi o deklaratornom zahtjevu koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Navedeno proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe čl. 40. st. 3. ZPP, s obzirom da je tužiteljica vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačila, a navedeno je od značenja za odluku o pravu na naknadu troškova postupka, sud je, na prigovor tuženika, odlučio kao u raspravnom rješenju od 7. travnja 2025 (list 181 spisa) i utvrdio vrijednost predmeta spora u visini 929,06 eur.

39.2.Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 75 bodova (tbr. 7/1 Tarife), pribavu potvrde o visini naknade 25 bodova (tbr. 36/3 Tarife), sastav podnesaka od 28. listopada 2024. i 4. prosinca 2024., svaki po 75 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 28. siječnja 2025. i 7. travnja 2025. svako po 75 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 400 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 800,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (200,00 eur) te uz zatraženi trošak pristojbe na tužbu i na presudu- svaka po 39,82 eur, sveukupno iznosi 1.079,64 eur.

40. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 17. travnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice uz rješenje o pristojbi na tužbu i na presudu- svaka po 39,82 eur

- punom. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte