REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9529/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice GC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Filipu Galiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Filipa Galića i punomoćnika tuženika zamjenice OGDO Zagreb FC, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 17. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužiteljici GC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.007,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2025. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj platiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.924,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2025. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila dioničarka trgovačkog društva Croatia Banka d.d. OIB: 32247795370, na dan 23. rujna 1999. godine, i to s ukupno 264 dionica nominalne vrijednosti od 200,00 kn po dionici, što čini udio u temeljnom kapitalu u iznosu od 7.007,76 EUR. Ističe da je dana 23. rujna 1999. godine Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (Narodne novine 98/99) i to na temelju članka 11. stavka 1., a u svezi s člankom 12. Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (»Narodne novine«, broj 44/99), na prijedlog Hrvatske narodne banke od 18. lipnja 1999., a predmetnom Odlukom su sve dionice poništene, odnosno prestale su postojati. Po donošenju predmetne Odluke više pojedinačnih dioničara su pokrenuli postupak pred Ustavnim sudom radi ocjene suglasnosti Odluke sa odredbama iz čl.48.st.1., čl.49. i čl.50. Ustava RH, te postupak radi ocjene ustavnosti Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (dalje: ZSiRB), a Odlukom Ustavnog suda od dana 30. siječnja 2003. postupci su obustavljeni jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. godine prestao važiti 31. svibnja 2000. godine, pri čemu je Ustavni sud RH zauzeo stav da su prestale postojati pretpostavke za ocjenu ustavnosti, te je uputio sve dioničare da ostvaruju svoja prava u parničnim postupcima.

2. Nadalje, tužiteljica navodi da su pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođeni brojni parnični postupci, koje su dioničari pokretali protiv Croatia banke d.d. i Državne agencije za osiguranje štednih depozita (dalje: DAB), kojima je traženo da se utvrde da su dioničari s brojem dionica Croatia banke d.d., koliko su imali u vrijeme donošenja sporne Odluke Vlade RH, te da im se izda isprava kojom će se te dionice upisati u knjigu dionica, a podredno da presuda zamijeni takvu ispravu, međutim svi parnični postupci su završili odbijajućim presudama. Također, svi pravni lijekovi koje su dioničari kasnije poduzimali, uključujući i ustavne tužbe, su završavali odbijanjem njihovih zahtjeva. Konačno, presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLJ P) od 19. studenog 2020. u predmetu PROJECT-TRADE d.o.o. protiv Republike Hrvatske broj 1920/2014, a kasnije i presudama u predmetima G i dr. protiv RH, kao i F i Z protiv RH, dakle u činjenično i pravno identičnim predmetima, presuđeno je da je Republika Hrvatska povrijedila odredbe iz čl.1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno vlasnička prava podnositelja, a također je utvrđena i povreda na pristup sudu iz čl. 6. Konvencije, kao i pravo na suđenje u razumnom roku.

3. Vezano za povredu čl. 1. Protokola 1. Konvencije, ESLjP je utvrdio kako Odluka Vlade Republike Hrvatske predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva, a takvo miješanje, po stavu ESLjP-a, nije ispunilo procesnu pretpostavku zakonitosti. Naime, da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere, dok je Odluka Vlade RH predstavljala podzakonski akt, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo. Pritom niti jedno pravosudno tijelo nije u tom kontekstu nikada preispitivalo tu odluku, te dioničarima (posljedično i podnositelju zahtjeva, društvu PROJECT-TRADE d.o.o.) nije dana mogućnost da djelotvorno ospore pobijanu mjeru. Suštinski rečeno, dioničarima nisu dana dovoljno postupovna jamstva od arbitrarnosti te stoga miješanje nije bilo zakonito. U toj presudi ESLjP se dalje nije bavio utvrđivanjem ostalih pretpostavki (svrhovitosti, razmjernosti, itd.) upravo zato jer element zakonitosti u miješanje u pravo vlasništva nije bio ispunjen. Tužiteljica navodi da je Republika Hrvatska dana 19. veljače 2021. zatražila da Veliko Vijeće preispita navedenu presudu, međutim, zahtjev je odbijen od strane odbora od pet sudaca, 19. travnja 2021., čime je presuda u predmetu PROJECT TRADE d.o.o. c/a REPUBLIKA HRVATSKA postala konačna.

4. Tužiteljica dalje ističe da je ratifikacijom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je Republika Hrvatska učinila 05. studenog 1997., Konvencija postala dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka (čl.141. Ustava Republike Hrvatske), a sve presude i odluke u predmetima protiv Republike Hrvatske su obvezujuće za državu, što znači da je Republika Hrvatska dužna poduzeti sve mjere za izvršenje pojedine presude te osigurati da se takve povrede ne ponavljaju u budućnosti. U konkretnoj pravnoj stvari, tužiteljica navodi da je pretrpjela materijalnu štetu na način da je protuzakonito ostala bez svojih dionica, pa samim time, i bez upravljačkih prava nad Croatia Bankom d.d., a štetu je počinila država svojim protupravnim postupanjem, koju protupravnost je utvrdio sam ESLjP, te smatra da se element protupravnosti ostvario konačnošću presude broj 1920/2014, koja je nastupila 19. travnja 2021. Tužiteljica drži da materijalnu štetu čini sav udio u temeljnom kapitalu Croatia banke d.d., kojeg je tužiteljica kao dioničarka uplatila u cijelosti, pa kako sukladno odredbi iz čl.14. Zakona o sustavu državne uprave (dalje: ZSDU) štetu, koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska, to tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će tuženiku naložiti isplatu iznosa od 7.007,76 € s pripadajućim kamatama od dana donošenja presude, te s troškovima postupka.

5. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu te prigovor zastare, dok podredno osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je 16.09.1999. Savjet Hrvatske narodne banke, nakon razmatranja izvješća privremenog upravitelja Croatia Banke d.d. Zagreb o zatečenom stanju te banke i procjeni mogućnosti za njeno buduće redovno poslovanje, podnio Vladi Republike Hrvatske prijedlog za pokretanje sanacije te banke na temelju odredbi Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (NN, broj 44/94, dalje: ZSRB). Predmetnoj odluci Savjeta HNB-a prethodilo je imenovanje privremenog upravitelja i upućivanje inspekcije kontrole u banku krajem veljače 1999., s ciljem utvrđenja stanja poslovanja banke i pokušaja njene stabilizacije i nastavka redovnog poslovanja, kada je utvrđeno da su ukupni gubici banke 622,3 milijuna kuna, što je 348,9 milijuna kuna više gubitaka od njezina temeljnog kapitala. Dakle, danom objave Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d., kojom je temeljni kapital u potpunosti iskorišten za pokriće dijela gubitaka, poništeno je 405.299 dionica bivših dioničara banke i istovremeno su prestale funkcije Glavne skupštine i Nadzornog odbora banke te ovlaštenja Uprave banke kao i prava dioničara banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica. Nadalje, na Glavnoj skupštini održanoj 13.09.2000. Croatia Banka d.d. je izdala nove dionice u iznosu od 204,6 milijuna kuna, koje je u cijelosti uplatila Agencija, čime je Agencija postala 100% vlasnik novih dionica i jedini vlasnik i dioničar banke s 2.046.000 redovnih dionica banke, koje glase na ime, svaka u nominalnom iznosu od 100,00 HRK i iste su uvrštene u depozitariju Središnjeg klirinškog depozitarnog društva (danas SKDD), a sanacija je završena. Ističe da su mali dioničari, nakon što su pravomoćno odbijeni sa svojim tužbama na svim sudskim instancama, podnijeli tužbe Ustavnom sudu RH, a i USRH je njihove ustavne tužbe odbijao zauzimajući stav da se postupak sanacije i restrukturiranja banke ne provodi radi zaštite interesa dioničara, već radi zaštite posebnog državnog interesa i radi sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države, čime se konstituira širi društveni interes, zbog čega su i odbijeni prigovori bivših dioničara da su im dionice oduzete suprotno Ustavom zagarantirane zaštite prava vlasništva. Tuženik smatra da dioničari snose poslovni rizik za neuspjeh poslovanja, a rizik se svodi na gubitak onog što su u društvo uložili, pa gubitak dionica predstavlja posljedicu poslovanja banke u čijem je temeljnom kapitalu pojedini dioničar sudjelovao s određenim udjelom.

6. Tuženik ne osporava da je u predmetu PROJECT TRADE d.o.o. protiv Hrvatske ESLJP donio 19.11.2020. presudu pod posl.br. 1920/14, kojom je utvrdio postupovnu povredu prava iz članka 1. Protokola 1. na mirno uživanje vlasništva te povredu prava iz članka 6. stavka 1. Konvencije zbog dugotrajnosti postupka. Međutim, ističe da se predmetna presuda ne temelji niti na jednom financijskom pokazatelju, koji bi dovodio u pitanje opravdanost samog postupka (a time i u tom postupku provedeno poništenje i povlačenje dionica), već je presuda posljedica povrede prava dioničara na pravnu zaštitu. Tuženik smatra da, da nije došlo do sanacije i dokapitalizacije, banka bi otišla u stečaj u kojem dioničari ne bi dobili ništa, slijedom čega nužnost sanacije uvjetuje upravo javni interes, kao i činjenica da su iscrpljene druge mogućnosti sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države. Tuženik stoga smatra da nema osnova udovoljiti zahtjevu tužiteljice te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade troškova parničnog postupka.

7. Prvenstveno vezano za prigovor tuženika da ovaj sud nije mjesno nadležan suditi u konkretnoj pravnoj stvari, za navesti je da je isti ocijenjen neosnovanim. To stoga jer ovaj spor vodi tužiteljica kao fizička osoba protiv tuženika RH, i to radi naknade štete zbog nezakonitog i nepravilnog obavljanja poslova državne uprave.

8. U smislu odredbe čl. 52. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila.

9. Kako je štetna radnja počinjena na području Grada Zagreba, gdje je sjedište Vlade RH, koja je svojom odlukom intervenirala u sanaciju banke, a Croatia banka d.d. također je imala sjedište na području Zagreba, to je jasno da je šteta tužiteljici nastala na području ovog suda, a i štetna radnja je počinjena na području ovog suda, slijedom čega se radi o izberivoj nadležnosti te je prigovor tuženika u cijelosti neosnovan.

10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb (list 9 spisa), presliku rješenja Ustavnog suda RH (list 11 spisa), presliku presude i rješenja Pž-3744/06 od 16.11.2010. (list 34 spisa), presliku presude i rješenja Pž-6074/14 od 8.9.2015. (list 42 spisa), presliku presude i rješenja P-3792/03 od 21.2.2006. (list 20 spisa), presliku Odluke USRH od 2.10.2013. (list 49 spisa), presliku presude ESLjP od 19.11.2020. (list 59 spisa), presliku obavijesti Velikog Vijeća od 21.4.2021. (list 107 spisa), presliku presude ESLjP od 2.12.2021. (list 110 spisa), presliku zahtjeva za mirno rješenje spora i odgovora na isti (list 133 spisa), očitovanje o vlasništvu dionica (list 325 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 327).

11. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

12. Nije među strankama sporno da je tužiteljica bio dioničarka Croatia banke d.d. sa ukupno 264 dionice, kao i to da je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb kojom Odlukom su sve dionice poništene. Sporno je ima li tužiteljica pravo na obeštećenje, odnosno sporno je pravno pitanje odgovornosti države za njenu Odluku iz 1999. godine, posljedično kojoj je tužiteljica ostala bez svojih dionica Croatia banke d.d., a prijeporan je i nastup zastare.

13. Odgovornost države u konkretnoj situaciji regulira odredba čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 66/19), sukladno kojoj štetu, koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska.

14. U Republici Hrvatskoj je 5. studenog 1997. stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - međunarodni ugovori", broj 18/97. i 6/99. - pročišćeni tekst, dalje: Konvencija) te se tuženica obvezala istu primjenjivati, kao i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Članak 134. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 u daljnjem tekstu Ustav RH) propisuje da međunarodni ugovori, koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, te su po pravnoj snazi iznad zakona.

15. Nije sporno među strankama da je Ustavni sud Republike Hrvatske 30.1.2003. donio rješenje o obustavi postupka u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. prestao važiti, a u navedenoj Odluci stoji (točka VII.) da je svaki tužitelj (bivši dioničar Croatia banke d.d. Zagreb) ovlašten protiv presude nadležnog suda ustavnom tužbom pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom RH ako smatra da mu je sudskom presudom povrijeđeno određeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom RH. Nadalje proizlazi da su dva suca (Emilija Rajić i Petar Klarić) dali izdvojena mišljenja u navedenoj odluci, koja se u ovoj presudi neće posebno elaborirati.

16. Tužiteljica je spisu priložila odluke Visokog trgovačkog suda i Trgovačkog suda, kojima je pravomoćno odbijen zahtjev nekih od dioničara Croatia banke d.d. Zagreb da se utvrdi da su oni dioničari s određenim udjelima, odnosno da su imatelji vlasničkih prava određenog broja dionica, a ključan je predmet na koji se tužiteljica ovdje poziva onaj tužitelja Project Trade d.o.o. kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3792/03-11 od 21.2.2006. protiv tuženih Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka i Croatia banke d.d. da se utvrdi da je tužitelj i dalje imatelj dionica Croatia banke d.d. s vlasništvom 1251 dionica serije A, nominalne vrijednosti 200,00 kn te da se naloži prenošenje tih dionica na tužitelja i naloži banci izvršiti upis tužitelja u knjigu dionica kao imatelja dionica. Presudu suda prvog stupnja, kojom je zahtjev tužitelja odbijen, potvrdio je presudom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 3774/06-3 od 18. lipnja 2008., a obijena je i ustavna tužba Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 2.10.2013.

17. Potom slijedi odluka Europskog suda za ljudska prava od 19.11.2020., kojom je presuđeno da je u konkretnoj situaciji došlo do povrede čl. 6.st.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i do povrede čl.1. Protokola br.1. uz Konvenciju te povrede čl. 6.st.1. Konvencije zbog nerazumne duljine trajanja postupka.

18. Čitanjem analize presude Project trade d.o.o. protiv Hrvatske od 15.10.2021., izrađene od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, utvrđeno je da: „iz svega proizlazi da nijedno pravosudno tijelo nikada nije preispitalo dokaze na kojima je Vlada temeljila svoj zaključak da je sanacija Croatia banke bila potrebna niti je preispitalo je li relevantni zakon bio pravilno primijenjen na činjenice predmeta, stoga Odluka Vlade nikada nije bila podvrgnuta sudskom preispitivanju u opsegu propisanom čl.6.st.1., slijedom čega je došlo do povrede podnositeljevog prava na pristup sudu.“ U presudi dalje stoji da je „nesporno da je povlačenje i poništavanje dionica, koje su pripadale društvu podnositelju zahtjeva, predstavljalo miješanje u njegovo pravo zajamčeno čl.1. Protokola br.1., jer ova mjera predstavlja kontrolu upotrebe vlasništva. Ocjenjujući je li miješanje bilo zakonito, Europski sud je istaknuo da nije dovoljno da zakon bude dostupan i predvidljiv nego mora biti popraćen postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti. Činjenica da je Odluka Vlade bila podzakonski akt značila je da je ne može preispitati nijedno upravno tijelo, stoga društvo podnositelj nije imalo mogućnost djelotvornog osporavanja pobijane mjere. Slijedom navedenog, miješanje u vlasništvo podnositelja zahtjeva nije bilo popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti i zato nije bilo zakonito. Stoga je došlo do povrede čl.1. Protokola br.1.“

19. Dalje se u analizi elaboriraju razlozi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku te ukazuje na još jednu presudu Europskog suda za ljudska prava od 2.12.2021. u predmetu ZC d.o.o. i Miletić protiv Hrvatske u kojoj su ocjenjivana slična pitanja i gdje je također utvrđena povreda prava na pošteno suđenje i prava na mirno uživanje vlasništva jer Odluka Vlade o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke nije bila podvrgnuta sudskoj kontroli u opsegu propisanom čl.6.st.1. i jer podnositeljima nije pružena prilika učinkovito osporiti Odluku Vlade zbog čega je miješanje bilo nezakonito i time protivno čl.1. Protokola br.1. uz Konvenciju.

20. U kontekstu izložene analize presude ovaj sud zaključuje da iz odluke ESLjP jasno i nedvojbeno proizlazi da postupak Vlade RH, u donošenju sporne Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., nije bio zakonit, čime je povrijeđen čl.1. Protokola br.1. uz Konvenciju. Naime, treba imati na umu i dio navoda iz gore izložene analize presude Project trade d.o.o. protiv Hrvatske od 15.10.2021., izrađene od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, sukladno kojem: „U ovom predmetu, društvo podnositelj zahtjeva pribjeglo je upravo onom pravnom sredstvu, za koje je Europski sud, u gore navedenim odlukama o nedopuštenosti, kazao da je djelotvorno, odnosno pokrenulo je postupak pred nadležnim trgovačkim sudom. Činjenica da je ovo pravno sredstvo ipak bilo nedjelotvorno utvrđena je tek 24. srpnja 2013. (gotovo deset godina nakon što je društvo podnositelj pokrenulo postupak pred nadležnim trgovačkim sudom) kada je u Narodnim novinama objavljena odluka Ustavnog suda, kojom je ovaj sud prvi puta pojasnio načelo exceptio illegalis, utvrdivši da domaći sudovi ne mogu dovoditi u pitanje ustavnost Odluke Vlade jer bi time prekoračili svoju nadležnost. Stoga se od društva podnositelja nije moglo očekivati da iskoristi drugo pravno sredstvo, točnije da pokrene parnični postupak radi naknade štete protiv države zato što bi takva tužba bila odbijena radi zastare (petogodišnji zastarni rok) i zato što prema praksi domaćih sudova u relevantno vrijeme niti ovo pravno sredstvo nije imalo razumnih izgleda za uspjeh (u pravilu se takve tužbe odbijaju).“

21. Prema tome, u pravu je tužiteljica kada u ovom predmetu ističe da ona, kao i drugi dioničari, nije imala mogućnosti ni na koji način efikasno osporavati odluku Vlade RH, a nije dovoljno da postoji samo teoretska mogućnost osporavanja nekih odluka, nego i da pravni instrumenti budu efikasni, odnosno daju razumne šanse za uspjeh u eventualnom postupku. To stoga jer nije sporno da je Ustavni sud obustavio postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke, kao i da su trgovački sudovi u parničnim postupcima izričito tvrdili da nisu ovlašteni ispitivati sukladnost Odluke sa Ustavom i držali su se teze da je Odluka donesena u skladu sa zakonom, iako nije izveden niti jedan dokaz da su ispunjeni uvjeti za otvaranje bilo kakvog sanacijskog postupka. Pravilno također tužiteljica navodi da je svaki pravni put nje kao bivše dioničarke u startu bio osuđen na neuspjeh, što je svakako osnaženo objavom 24.7.2013. u Narodnim novinama odluke Ustavnog suda, kojom je pojasnio načelo exceptio illegalis utvrdivši da domaći sudovi ne mogu dovoditi u pitanje ustavnost Odluke Vlade jer bi time prekoračili svoju nadležnost.

22. Protivno tvrdnji tuženika da je Europski sud za ljudska prava u presudi od 19.11.2020. samo utvrdio postupovnu povredu prava iz čl.1. Protokola 1, iz te same presude ESLjP, ali i iz Analize iste od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, jasno i nedvojbeno proizlazi da se u presudi PROJECT-TRADE d.o.o. c/a RH izrijekom utvrđuju da legitimnost i proporcionalnost miješanja države u vlasnička prava dioničara nije niti razmatrano, jer prvi zahtjev za dopuštenost miješanja u vlasnička prava, a to je zakonitost, nije uopće bio zadovoljen. Naime, na stranicama 22. i 23. presude pod točkama 81. do 86. ESLjP je zauzeo stav da miješanje tužene u vlasništvo društva PROJECT-TRADE d.o.o. u svakom slučaju nije ispunilo pretpostavku zakonitosti. Pritom, da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere. S tim u vezi, Sud prvo napominje da je činjenica da je Odluka Vlade RH od 23.9.1999. o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. predstavljala podzakonski akt prema domaćem pravu, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo. Sud nadalje upućuje na prethodna utvrđenja da u tom predmetu ni jedno pravosudno tijelo nije nikada preispitalo tu Odluku te podnositelju zahtjeva nije dana mogućnost da djelotvorno ospori pobijanu mjeru.

23. Slijedom svega iznesenog, ovaj sud ocjenjuje, a u skladu s presudom ESLjP, da je miješanje tuženika u vlasnička prava tužiteljice kao dioničarke Croatia banke d.d. protupravno jer nisu omogućeni mehanizmi da tužiteljica uopće može efikasno osporavati ustavnost i zakonitost Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. U kontekstu izloženog, sva suprotna razlaganja tuženika nisu prihvaćena kao osnovana.

24. Uzgred treba naglasiti da su neosnovane tvrdnje tuženika da tužiteljica nema pravo na obeštećenje jer je kao dioničar propustila koristiti određene mehanizme predviđene Zakonom o trgovačkim društvima i to konkretno: sazvati izvanrednu skupštinu (čl. 278. ZTD), na kojoj bi mogli odlučiti o smanjenju temeljnog kapitala banke (čl. 275. ZTD), o prestanku banke (čl. 275. ZTD), o provođenju likvidacije banke s prijedlogom za diobu imovine banke (čl. 378. ZTD) i sl. Također, tuženik tvrdi da su dioničari mogli imenovati posebnu reviziju banke (čl. 298. ZTD), imali su pravo na izmjenu statuta banke te mogućnost iniciranja povećanja (smanjenja) temeljenog kapitala (čl. 301. do 354. ZTD) i pravo obavljanja kontrole uprave i nadzornog odbora banke i/ili pravo odlučivanja o svim drugim pitanjima od vitalnog interesa za banku (čl. 481. i 483. ZTD) kao i mogućnost podizanja tužbe s naslova naknade štete protiv članova uprave i nadzornog odbora CROATIA BANKE d.d. zbog propusta dužne pažnje u upravljanju bankom, odnosno propusta u nadzoru banke (čl. 252. ZTD).

25. Naime, tuženik ispušta iz vida okolnost da je Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. u točci VII. jasno navedeno da se danom objave te Odluke povlače i poništavaju dosadašnje dionice Banke te u točci VIII. da danom objave te Odluke prestaju funkcije Skupštine i Nadzornog odbora Banke te ovlaštenja Uprave Banke, kao i prava dioničara Banke, koja su im pripadala na osnovi dosadašnjih dionica, a direktor Agencije imenovat će osobu ovlaštenu za upravljanje i zastupanje Banke u razdoblju trajanja postupka sanacije Banke. U istoj točci stoji da danom imenovanja osobe iz st. 2. te točke prestat će sve ovlasti privremenog upravitelja Banke, imenovanog Odlukama Savjeta Hrvatske narodne banke broj: O.br. 474/99, od 23. veljače 1998. godine i O.br. 519/99, od 23. kolovoza 1999. godine. U pravu je tužitelj kada tvrdi (a tuženik navedeno nije ni osporio) da je 23. veljače 1999. Savjet Hrvatske narodne banke RH na temelju odredaba iz čl. 82. i 83. tadašnjeg Zakona o bankama donio Odluku o imenovanju privremenog upravitelja CROATIA BANKE d.d. pod poslovnim brojem O.br. -474/99 i da su od dana dostave navedene banci, sve ovlasti Uprave, Nadzornog odbora i Glavne skupštine banke prenesene na imenovanog privremenog upravitelja banke, dok je svojom novom odlukom od 23. kolovoza 1999. Hrvatska narodna banka produžila mandat privremenom upravitelju za upravljanje bankom sve do 25. rujna 1999.

26. Dakle, danom dostave banci Odluke o imenovanju privremenog upravitelja prestale su sve ovlasti uprave, nadzornog odbora i glavne skupštine banke, koje je istodobno preuzeo rečeni privremeni upravitelj. U kontekstu izloženog, tužiteljica realno nije mogla konzumirati ovlasti iz Zakona o trgovačkim društvima na koje se poziva ovdje tuženik.

27. Što se pak tiče tvrdnje tuženika da je spornom Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. utvrđeno da temeljni kapital nije dovoljan za pokriće svih gubitaka te da je loše poslovanje Croatia banke odgovornost i isključiva krivnja dioničara, a ne tuženika, za navesti je da ovaj sud nije uopće utvrđivao osnovanost donošenja sporne Odluke, jer to nije ovlašten ni nadležan, već odluku o nezakonitosti predmetne Odluke temelji na presudi ESLjP u kojoj je jasno utvrđena nezakonitost miješenja u vlasnička prava dioničara. Što se pak tiče tvrdnji da bi u situaciji da nije provedena sanacija bio otvoren stečajni postupak u kojem bi dioničari bili u gubitku, za naglasiti je da se radi o situaciji koja se nije desila, pa se ne može niti razmatrati kao opreka onome što se u konačnici i dogodilo donošenjem sporne Odluke.

28. Konačno, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja odgovoriti da je u pravu tužiteljica kada tvrdi da se u konkretnoj situaciji početak tijeka zastarnog roka ima vezati za trenutak konačnosti odluke u predmetu PROJECT-TRADE d.o.o. c/a RH. Naime, da bi se mogla potraživati naknada štete, potrebno je dokazati sljedeće pretpostavke: oštećenika i štetnika; štetnu radnju; štetu; uzročnu vezu i protupravnost, a navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

29. Tužiteljica je bez sumnje dokazala da je bila dioničarka Croatia banke d.d. u trenutku donošenja Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Štetna radnja je upravo donošenje i stupanje na snagu Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., kojom je, u toč. VII. propisano kako se danom objave Odluke povlače i poništavaju dosadašnje dionice Croatia banke d.d., a da će Banka izdati nove dionice koje prenosi u cijelosti u vlasništvo Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (dalje: DAB). Šteta, stoga nastaje u vidu gubitka dionica, koje je tužiteljica imala kao dioničarka, što znači da je ostala bez temeljnih prava koje iz dioničarstva proizlaze, a to su pravo na glasanje na glavnoj skupštini te pravo na dividendu. Konačno, dionice su bile njezina imovina, čime je tuženik izvršio izvlaštenje bez ikakve pravične naknade ili, kako je ESLjP u presudi PROJECT-TRADE d.o.o. c/a RH naglasio, došlo je do izravnog miješanja države u pravo vlasništva tužiteljice.

30. Na temelju gore izloženog, pretpostavka protupravnosti nastala je konačnošću presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u predmetu PROJECT- TRADE d.o.o. c/a RH, posl.br. 1920/2014, a koja je postala konačna 19. travnja 2021. kada je Veliko Vijeće odlučilo ne prihvatiti zahtjev Vlade za prosljeđivanje predmeta Velikom Vijeću, a kako to jasno stoji u dopisu od 21.4.2021. To stoga jer je tek i jedino odlukom ESLjP, kako je već gore obrazloženo, jasno utvrđeno da postupak tuženika u predmetnoj Odluci o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. nije bio zakonit.

31. Prema tome, tek je konačnošću presude ESLjP (19.4.2021.) počeo teći zastarni rok za naknadu štete tužiteljici jer je tek donošenjem te odluke Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu dioničara, među kojima je i ovdje tužiteljica, zbog čega, po ocjeni ovog suda, rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke, a ne od donošenja sporne Odluke, tj. od 1999. godine.

32. Naime, kao što je već ranije obrazloženo, tužiteljica nije prije donošenja odluke ESLJP-a niti mogla pokretati postupke za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud Republike Hrvatske, povodom ustavne tužbe, obustavio postupak prijedloga za pokretanje ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., a redovni su sudovi u Republici Hrvatskoj odbijali tužbe i zahtjeve dioničara, kako za utvrđenje da su dioničari, tako i za prijenos u vlasništvo dionica i njihova upisa u knjigu dionica, zbog čega se tužiteljici ne može staviti na teret da je takve zahtjeve mogla podnositi odmah nakon donošenja sporne Odluke, 1999. godine. Stoga se njezino saznanje za štetu i osobu koja je počinila štetu može računati tek od konačnosti odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Project Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske, tj. 19.4.2021.

33. Nadalje, sve i da se zastara računa od donošenja odluke ESLjP, a ne njenom konačnošću, imajući u vidu da je ista donesena 19.11.2020., a tužba je u ovom predmetu podnesena sudu 05.10.2023., jasno je da niti tada nije istekao trogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 230.st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08,125/11,78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO).

34. Imajući u vidu sve izložene argumente, ocjena je ovog suda da su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti države, propisane čl.14. Zakona o sustavu državne uprave te da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi štetu, uslijed nezakonite Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Šteta, koju je tužiteljica pretrpjela nezakonitom Odlukom Vlade RH, očituje se u gubitku dionica, koje su navedenom Odlukom povučene i poništene.

35. Visinu štete, koju je u konkretnoj situaciji pretrpjela tužiteljica, sud je utvrdio čitanjem očitovanja Croatia banke d.d. o vlasništvu dionica (list 325 spisa), iz kojeg proizlazi da je tužiteljica bila vlasnicom 264 dionice, dok je nominalna vrijednost istih i to konkretno serije A-1, u visini od 200,00 kn, vidljiva iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za Croatia banku d.d. (list 352), iz čega proizlazi visina štete od 52.800,00 kn.

36. Stoga sud smatra da je visina zahtjeva tužiteljice u iznosu od 7.007,76 EUR, koja se dobije množenjem te konverzijom u valutu EUR po fiksnom tečaju 7,53450, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), dokazana.

37. Konačno, stav je tuženika, da bi tužiteljica osnovano mogla zahtijevati naknadu štete u ovom postupku, dužna je dokazati da financijska situacija Croatia banke d.d. nije bila takva da bi se imao provesti sanacijski postupak predložen od strane Hrvatske narodne banke, i uslijed kojeg postupka je došlo do navodne štete čiju naknadu tužiteljica potražuje u ovom postupku. Tuženik naime drži da bi shodno tome trebalo utvrditi i vrijednost tih dionica u trenutku donošenja citirane Odluke Vlade Republike Hrvatske, odnosno da je Croatia banka d.d. ispunjavala sve svoje obveze te da pretpostavke za pokretanje postupka sanacije u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene, što po njegovom mišljenju tužiteljica nije dokazala.

38. Takav stav tuženika ne može se prihvatiti. Naime, odgovornost tuženika temelji se na citiranoj presudi ESLjP te bi daljnje dokazivanje pretpostavki za naknadu štete za tužiteljicu predstavljalo prekomjerni teret, niti ona iste kao građanka uopće može dokazati, odnosno tužiteljica doista ne raspolaže podacima o tome da je Croatia banka d.d. u trenutku donošenja citirane Odluke Vlade RH ispunjavala sve svoje obveze. Nadalje, navedeno bi značilo dokazivanje negativne činjenice (da pretpostavke za postupak sanacije nisu bile ispunjene) što je protivno pravnim pravilima o teretu dokazivanja.

39. Slijedom navedenog tužbeni je zahtjev prihvaćen te je presuđeno kao u toč. I izreke ove presude.

40. Zatezne kamate dosuđene su tužiteljici od presuđenja pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a, jer se radi o nerepariranoj šteti, čiji je opseg postao konačno poznat strankama tek donošenjem sudske odluke, a od toga datuma tužiteljica je kamate i tražila.

41. Temeljem čl. 154. st. 1 ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav prijedloga za mirno rješenje spora 100 bodova, sastav tužbe (tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podnesaka od 22.12.2023. i 18.6.2024. (tbr. 8/1) po 100 bodova, sastav podnesaka od 2.7.2024. i 9.9.2024. (tbr. 8/3) po 50 bodova, zastupanje na ročištima 3.7.2024. i 24.3.2025. (tbr. 9/1) po 100 bodova, ukupno 700 bodova odnosno 1.400,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 350,00 EUR, pristojba na tužbu od 58,27 EUR i na presudu od 116,53 EUR, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 1.924,80 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155. ZPP-a.

42. Na tako utvrđeni trošak tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu 17. travnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu 116,53 EUR

2. tuženiku po OGDO