Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-143/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Papku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Danku Škari, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbi tužitelja i tuženice izjavljenih protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6450/2021-21 od 3. listopada 2023., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6450/2021-21 od 3. listopada 2023.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje toč. I. izreke rješenja kojom je dopuštena preinaka tužbe od 17. veljače 2023.

II. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužitelja djelomično prihvaća te se odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. II. izreke rješenja kao sastavnog dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6450/2021-21 od 3. listopada 2023., preinačuje tako da se tuženici nalaže naknaditi tužitelju, uz već dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.512,51 EUR i daljnji trošak u iznosu od 87,53 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se tužitelj i tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.327,34 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki izreke. Pobijanim rješenjem kao sastavnim dijelom navedene presude pod toč. I. izreke dopuštena je preinaka tužbe od 17. veljače 2023., dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.512,21 EUR sa zateznom kamatom od 3. listopada 2023. do isplate.

2. Navedenu presudu i rješenje pravovremenom, dopuštenom i potpunom žalbom pobija tuženica zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje u tekstu: ZPP), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.) uz izuzetke iz čl. 107. st. 2., 3. i 4. tog članka. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i rješenje u smislu žalbenih navoda, a podredno iste ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. II. izreke rješenja pobija i tužitelj pravovremeno izjavljenom žalbom zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti istu i tuženici naložiti da tužitelju naknadi daljnji iznos troškova postupka u iznosu od 371,13 EUR.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa od 2.327,24 EUR sa zateznom kamatom na svaki pojedinačno navedeni iznos u toč. I. izreke presude od dana plaćanja do isplate po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 188- 50-3496541, sklopljenog 29. svibnja 2006. između tuženice kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja i SRL kao sudužnice (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a kojom odredbom je ugovoren način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu).

7. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je Ugovorom o kreditu tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju automobila u kunskoj protuvrijednosti od 22.261,12 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, i načinom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno, da je između ostalog i ovdje tuženica, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, obvezuje sud u ovom postupku;

- da se prema odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP, te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presudu iz postupka kolektivne zaštite;

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, odnosno od 14. lipnja 2018., iz razloga što je tek danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužitelj kao potrošač saznao da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena, a posljedično tom i ništetna, pa je tada tužitelj stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi predmetne ništetne odredbe, a kako je navedena presuda postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dok je tužba podnesena prvostupanjskom sudu 28. srpnja 2021., to u smislu odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO) nije nastupila tražbina tužitelja, pri čemu se prvostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje izraženo u odluci suda Europske unije od 10. lipnja 1021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19;

- da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, da je tužitelj otplatio Ugovor o kreditu 17. veljače 2012., da Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta zbog promijene tečaja CHF, niti mu je prilikom potpisivanja istog tuženica predala dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti, da je Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženice, te da se o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nije pregovaralo, zbog čega je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštena, a posljedica istog je ništetnost predmetne odredbe u smislu čl. 322. st. 1. ZOO, zbog čega je prvostupanjski sud odlučujući o ništetnosti predmetne odredbe kao o prethodnom pitanju, utvrdio da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu ništetna.

- da je financijskim vještačenjem provedenom po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja valute CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita preplatio iznos od 2.327,34 EUR;

- da je tužitelj podneskom od 17. veljače 2023. preinačio tužbu u skladu sa financijskom vještačenjem, a koju preinaku je prvostupanjski sud dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka obzirom da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja, pri čemu se pozvao na zaključak donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

8. Na temelju gore iznesenog utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF prethodno ocijenio ništetnom, te je temeljem odredbe čl. 323. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO obvezao tuženicu vratiti tužitelju uplate koje je učinio na ime ispunjenja te ništetne ugovorne odredbe zajedno sa zateznom kamatom od dana kada je svaki pojedinačno određeni novčani iznos plaćen tuženici do isplate.

9. Na žalbu tuženice:

9.1. Pobijajući navedenu presudu tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda i rješenje imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, a osobito zbog toga jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, da su razlozi o odlučnim činjenicama u presudi nejasni i proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

9.2. Ispitujući stoga pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima tuženice ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, jer prvostupanjska presuda nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih se ne bi mogla ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Nije ostvarena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom stadiju postupka pazi po službenoj dužnosti.

9.3. Suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer je u konkretnomu slučaju o zahtjevu tužitelja pravilno odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

9.4. Nadalje, protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je pravilno primjenjujući odredbu čl. 190. st. 2. ZPP (konkludentno) dopustio preinaku tužbe (protiv rješenja kojim se dopušta preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba, zbog čega okolnost što prvostupanjski sud nije posebnim rješenjem dopustio preinaku tužbe nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude). Naime, prema čl. 190. ZPP tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (st. 1.), a iznimno od odredbe st. 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga, imajući u vidu da tužitelj nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje, odnosno tako dugo dok mu nije dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, budući da tužitelj ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje, to nije osnovan gore navedeni žalbeni razlog. S tim u vezi, valja navesti da isto pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9.5. Nadalje, iako je tužitelj podneskom od 17. veljače 2023. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nije došlo do izmjene činjenične ni pravne osnove tužbe, slijedom čega je podnošenjem tužbe prekinuto zastarijevanje novčanog zahtjeva. Prema tome, kada vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnese tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka na temelju iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima, po shvaćanju ovoga suda, i u pogledu preinačenog (povišenog) dijela zahtjeva treba uzeti da je, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO) do prekida zastare došlo već u trenutku podnošenja tužbe. S tim u vezi Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je svoje pravno stajalište presudom broj Rev-977/2023-4 od 9. listopada 2024. koje glasi: „U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbu povlačenjem tužbenog zahtjeva na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka.“. Nadalje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) od 27. svibnja 2024., zauzeto je pravno shvaćanje, a koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

9.6. Imajući u vidu gore iznesene razloge, žalba tuženice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog suda kojom je dopuštena preinaka tužbe od 17. veljače 2023. i kojom ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije osnovana.

9.7. Tuženica u žalbi nadalje tvrdi da se pobijana presuda temelji na odluci suda o djelomičnoj ništetnosti o kojoj se ne može odlučiti kao o prethodnom pitanju, ističući da se o ništetnosti dijelova odredbi nekog Ugovora (koji dijelovi nisu bitni sastojci ugovora) ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju jer odluka da je ugovor djelomično ništetan ne znači da neki pravni odnos zasnovan tim odnosom prestaje, već se pravni odnos iz tog ugovora mijenja, navodeći pritom da je promjenu nekog odnosa moguće izvršiti samo konstitutivnom ili deklaratornom odlukom, ali ne i incidentalnom odlukom kao rješenjem prethodnog pitanja u okviru odluke o glavnoj stvari. Međutim, kako je prvostupanjski sud utvrdio da tuženica nije dokazala da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarala o odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF sadržana u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu, niti da je tužitelja neposredno prije sklapanja tog Ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog Ugovora o kreditu, te imajući u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, odlučio o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe kao o prethodnom pitanju pa nije osnovan niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 12. ZPP.

9.8. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužitelja jer je izreku presude utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka, a istovremeno je zanemario njezine prigovore da je nalaz i mišljenje pogrešno sačinjeno kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF te prigovore o negativnom tečajnim razlikama, koje prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nisu uzete u obzir. No, i prema ocjeni ovoga suda neosnovano tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio vještaku da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni, jer je jedino o početnom tečaju tužitelj bio informiran od strane tuženice, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da Zakon o obveznim odnosima dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu i ugovori o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe.

9.9. Nadalje, kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu (što tuženica ne osporava u žalbenom postupku), već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to prvostupanjski sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

10. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice da sve posljedice i rizike u vezi prijevremene otplate Ugovora o kreditu idu na teret korisnika kredita jer je prijevremena otplata izvršena isključivo voljom korisnika kredita, a ne tuženice, a tuženica nije tužitelja obvezala da prijevremeno otplati Ugovor o kreditu, a nije osnovana niti tvrdnja tuženice da se u slučaju prijevremene otplate Ugovora o kreditu „ne primjenjuju presude iz postupka Franak“. S tim u vezi, tuženici valja ukazati da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), pa se suprotno žalbenim navodima, utvrđenje ništetnosti ugovora može tražiti i za ugovore koji su prijevremeno ispunjeni, kao što je ovdje slučaj, time da odredbom čl. 1024. ZOO (na koju se tuženica u žalbi poziva) nije određeno da korisnik kredita vraćanjem kredita prije isteka roka određenog u Ugovoru o kreditu – raskida Ugovor o kreditu, već je prema st. 2. citirane zakonske odredbe o prijevremenoj otplati Ugovora o kreditu samo u obvezi o tome unaprijed obavijestiti banku.

10.1. U odnosu na žalbu tuženice da je zatezna kamata može početi teći najranije od prvog dana nakon dana plaćanja, kao prvog dana navodnog zakašnjenja, pa da je stoga prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava dosudio tužitelju zateznu kamatu od dana plaćanja kao dana kada je tužitelj tuženici podmirio pojedini anuitet, a ne najranije od prvog dana nakon dana plaćanja, valja navesti da prema odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je dakle, prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica u konkretnom slučaju bila nepoštena od dana stjecanja, to je isti pravilnom primjenom odredbe čl. 1115. ZOO tužitelju dosudio zateznu kamatu na pojedinačno navedene iznose od dana kada ih je tuženica stekla pa do isplate, a ne kako to pogrešno tuženica u žalbi navodi, od prvog dana nakon dana plaćanja. Stoga je i taj žalbeni navod tuženice suprotan odredbi čl. 1115. ZOO i kao takav neosnovan.

10.2. U odnosu na žalbu tuženice u dijelu kojom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na Direktivu odluke Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C- 782/19, valja navesti da je prvostupanjski sud pobijanu presudu utemeljio na odredbama ZZP/03 i Zakonu o obveznim odnosima, odnosno primijenio je metodu tumačenja domaćeg prava u duhu prava EU sukladno mjerodavnim odredbama Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10.3. Isto tako, neosnovano tuženica tvrdi u žalbi da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu iz razloga jer je kredit u cijelosti otplaćen. Ovo iz razloga jer se sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO ništetan onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako u zakonu određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

10.4. Isto tako nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude niti navodi tuženice da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu poštovala važeću zakonsku regulativu, a to iz razloga što tuženica kao trgovac vezano uz sklapanje konkretnog Ugovora o kreditu nije poštovala odredbe ZZP/03 te je Ugovor o kreditu sklopila protivno odredbama tog Zakona, a okolnost što je Ugovor o kreditu ispunjen te što tužitelj nije koristio pravo na raskid istog, nije od odlučnog značenja za osnovanost zahtjeva tužitelja niti je za pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva od relevantnog značenja okolnost da li je tužitelj imao mogućnost izbora te odabira između kredita vezanog uz valutu CHF ili valutu EUR, ili pak mogućnost odabira kredita s fiksnom kamatnom stopom obzirom da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženica postupila suprotno odredbama ZPP/03, što je uzrokovalo ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

10.5. Pogrešno je pozivanje tuženice na odredbu čl. 326. ZOO jer se zabrana ugovaranja nepoštenih i posljedično ništetnih odredbi ugovora u konkretnim okolnostima predmetnog spora ne može smatrati zabranom manjeg značaja zbog kojih se tužitelj, stoga što je u cijelosti ispunio svoju obvezu, ne bi više mogao pozivati na ništetnost. Zaštita potrošača od ništetnih ugovornih odredbi uređena i općim zakonom

- Zakonom o obveznim odnosima i posebnim Zakonom o zaštiti potrošača, sve u svrhu osiguranja potrošača od nezakonitog postupanja trgovaca, a što ukazuje na visoku razinu zaštite potrošača kao slabije strane u stjecanju proizvoda i usluga na tržištu, pa tako i u konkretnom pravnom poslu. Činjenica što su čl. 19.a st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15.) isključene od primjene, tim Zakonom dodane odredbe Glave IV., a kada je ugovor s valutnom klauzulom u CHF ispunjen ili prisilno ostvaren nije ni od kakvog značaja za predmetnu utuženu obvezu tuženice, time da prvostupanjski sud tu odredbu nije ni mogao pogrešno primijeniti jer se ne odnosi na konkretni spor u kojem tužitelj zahtijeva da mu tuženica vrati sve što je stekla na temelju ništetne odredbe.

11. Na žalbu tuženice i tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka:

11.1. Tuženica pobija odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. II. izreke rješenja navodeći da je u ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora 2.327,34 EUR, pa da je stoga prvostupanjski sud pod toč. 30. obrazloženja tužitelju dosudio za trošak sastava tužbe, pristupa na ročište 27. travnja 2022. i 29. kolovoza 2023, te za sastav podneska od 17. veljače 2023., 25% više od iznosa koji su propisani Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22.; dalje u tekstu: Tarifa). Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio naknadu za trošak sastava podneska od 17. veljače 2023. u „znatno pretjeranom iznosu“, obzirom da je taj podnesak uzrokovan ponašanjem samog tužitelja, jer su u njemu samo ponovljeni raniji navodi tužitelja i ponovno postavljen tužbeni zahtjev, što je tužitelj mogao učiniti još u tužbi, zbog čega tuženica smatra da isti nije bio potreban za vođenje postupka.

11.2. Tužitelj žalbom pobija odluku o troškovima postupka jer mu prvostupanjski sud nije dosudio zatraženi trošak naknade za dostavu dokumentacije. Tužitelj u žalbi tvrdi da mu je tuženica naplatila naknadu za dostavu dokumentacije koja se odnosi na Ugovor o kreditu, inicijalni otplatni plan, knjigovodstvene kartice sa promjenama kamatnih stopa, otplatni plan sa vidljivim promjenama anuiteta, potvrde o promjenama kamatnih stopa, da je iz priloženog e-maila vidljivo da je tuženica tražila naknadu za dostavu dokumentacije, dok je naplata iste vidljiva iz potvrde o izvršenoj uplati 17. svibnja 2021., a koju je tužitelj dostavio uz tužbu. Navodi da mu je pribava navedene dokumentacije bila nužna za vođenje parničnog postupka i da bez iste ne bi bilo moguće provesti prvostupanjski postupak. Stoga smatra da mu temeljem čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP pripada trošak s osnove naknade za dostavu dokumentacije u iznosu od 25,35 EUR.

11.3. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari je 2.327,34 EUR, pa prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife tužitelju za trošak sastava tužbe pripada 100 bodova, odnosno 199,08 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 248,75 EUR). Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio vrijednost nagrade za sastav tužbe, međutim, nakon što je zbrojio ukupni trošak, na isti je ponovno obračunao PDV, zbog čega je došlo do pogrešnog izračuna troškova tužitelja. Stoga tužitelj ima pravo na trošak sastava tužbe primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 199,08 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 248,75 EUR), trošak pristupa na ročišta održanih 27. travnja 2022. i 29. kolovoza 2023. primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosu od po 199,08 EUR za svako, uz pripadajući PDV (za svako ročište 248,75 EUR), odnosno ukupno 497,50 EUR. Nadalje, tužitelj se podneskom od 17. veljače 2023. očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te je u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev, posljedično čemu, a protivno žalbi tuženice, tužitelju za trošak sastava tog podneska primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife pripada nagrada u iznosu od 199,08 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 248,75 EUR), odnosno tužitelju pripada ukupni iznos od 995,00 EUR, time da mu ne pripada i daljnji obračunati iznos PDV na taj iznos od 248,75 EUR, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice točni i osnovani. Prema tome, iznosu od 995,00 EUR valja pribrojiti trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,84 EUR, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 34,84 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, pa su stoga osnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na dio odluke o troškovima kojom je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 248,75 EUR, dok nisu osnovani žalbeni navodi u odnosu na preostali dio odluke o troškovima.

11.4. Nadalje, glede žalbe tužitelja, valja navesti da iz sadržaja spisa proizlazi da se tužitelj prije pokretanja predmetnog postupka obratio tuženici sa zahtjevom za dostavu cjelokupne dokumentacije vezane uz otplatu kredita te je tuženica zatražila uplatu iznosa od 25,35 EUR na ime troškova, a koji trošak je tužitelj uplatio i o tome dostavio dokaz (list 29 spisa). Kako je tužitelj sukladno dostavljenim podacima postavio tužbeni zahtjev u tužbi, koji je je prihvaćen u cijelosti, to se radi o trošku potrebnom za ovaj postupak, pa stoga tužitelj ima pravo i na trošak pribave dokumentacije u iznosu od 25,35 EUR.

11.5. U odnosu na tvrdnju tužitelja da ima pravo na sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 69,68 EUR, a ne u dosuđenom iznosu od 34,84 EUR, tužitelju valja ukazati da je odredbom čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18. i 51/23.; dalje u tekstu: ZSP) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja pristojbi. Obzirom na navedeno, a kako je ovaj postupak pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, tužitelj niti ne bi imao pravo na trošak sudske pristojbe na presudu. Međutim, kako mu je prvostupanjski sud dosudio na ime iste iznos od 34,84 EUR, a tuženik žalbom isto nije pobijao, dok ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to je valjalo potvrditi odluku o troškovima u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 34,84 EUR. Naime, točno je, a kako to tužitelj navodi u žalbi, da je rješenjem prvostupanjskog suda od 3. listopada 2023. pozvan na platež pristojbe na presudu u iznosu od 69,68 EUR, da je istu platio 6. listopada 2023. i da je potvrdu o uplati dostavio prvostupanjskom sudu (list 252 spisa), međutim sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, tužitelj je na to rješenje bio ovlašten podnijeti prigovor i povodom tog prigovora bio bi u cijelosti oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu, a što nedvojbeno nije učinio, pa mu zbog svega gore navedenog na ime sudske pristojbe na presudu pripada iznos od 34,84 EUR.

11.6. Također je u pravu tužitelj kada u žalbi navodi da mu temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife pripada pravo na trošak sastava podneska od 15. travnja 2022. jer se radi o obrazloženom podnesku u kojem je tužitelj odgovorio na navode tuženice u odgovoru na tužbu, pa stoga tužitelju pripada daljnji trošak u iznosu od 199,08 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 248,75 EUR). Konačno, tužitelju pripada i trošak sastava podneska od 11. studenog 2022., ali ne u zatraženom iznosu, već primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife - 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7., ali ne više od 50 bodova, odnosno u iznosu od 49,75 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 62,18 EUR).

11.7. Imajući stoga u vidu gore izneseno, obzirom da je žalba tužitelja osnovana za iznos od 336,28 EUR dok je ovaj sud prihvatio žalbene navode tuženice za iznos od 248,75 EUR, to je prebijanjem navedenih iznosa (336,28 EUR – 248,75 EUR), tužitelju pored dosuđenog iznosa od 1.512,51 EUR, dosudio daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 87,53 EUR.

12. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi toč. I. izreke pobijane presude, dok je žalbu tuženice u odnosu na odluku o troškovima postupka, imajući u vidu da je ovaj sud prihvatio njezine žalbene navode za iznos od 248,75 EUR, dok je žalbene navode tužitelja prihvatio za iznos od 336,28 EUR, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima postupka pod toč. II izreke rješenja kojom je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.512,51 EUR, a žalbu tužitelja valjalo je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP djelomično prihvatiti i naložiti tuženici pored dosuđenog iznosa od 1.512,51 EUR, naknaditi tužitelju i daljnji iznos od 87,53 EUR.

13. Kako tuženica nije uspjela sa žalbom, to je istu valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka, dok je tužitelj samo djelomično uspio sa žalbom u odnosu na odluku o troškovima postupka zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, što predstavlja sporedni zahtjev, posljedično čemu ga je ovaj sud odbio sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Varaždin, 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun