Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-504/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženice ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-539/2021-37 od 11. siječnja 2024., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-539/2021-37 od 11. siječnja 2024.

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 24020061031262160/51400607-5102224345 od 4. veljače 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, a koji glasi: „Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“, pod toč. II. izreke, pod toč. III. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 24020061031262160/51400607-5103359112 od 19. siječnja 2007. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, a koji glasi: „Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“, te pod toč. IV. izreke

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 24020061031262160/51400607-5102224345 od 4. veljače 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora koji glasi: „7. Iznos anuiteta = 332,61 CHF.“ i pod toč. III. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 24020061031262160/51400607- 5103359112 od 19. siječnja 2007. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora koji glasi: „7. Iznos anuiteta = 218,02 CHF.“, na način da se u tim dijelovima tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženice za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda kao nedopušten.

II. Djelomično se odbija, a djelomično prihvaća žalba tuženice te se odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. III. i IV. izreke rješenja koje je sastavni dio presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-539/2021-37 od 11. siječnja 2024.

- potvrđuje u toč. III. izreke rješenja u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.965,61 EUR sa zateznom kamatom od 11. siječnja 2024. do isplate te u toč. IV. izreke rješenja

- preinačuje u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 53,09 EUR sa zateznom kamatom od 11. siječnja 2024. do isplate, i odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

IV. Nepobijane toč. I. i II. izreke rješenja kao sastavnog dijela presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-539/2021-37 od 11. siječnja 2024., ostaju neizmijenjene.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 24020061031262160/51400607-5102224345 od 4. veljače 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu/05) u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, a koji glasi: „Iznos anuiteta = 332,61 CHF. Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici zbog primjene navedene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata CHF, isplatiti tužiteljici razliku između iznosa otplaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kn po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđene anuitete u CHF preračunate u kn po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan isplate kredita uz isključenje utjecaja razlike plaćene redovne kamate, ukupni iznos od 566,41 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki izreke, pod toč. III. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 24020061031262160/51400607-5103359112 od 19. siječnja 2007. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu/07) u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, a koja glasi: „7. Iznos anuiteta = 218,02 CHF. Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“, pod toč. IV izreke naloženo je tuženici zbog primjene navedene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata CHF isplatiti tužiteljici razliku između iznosa otplaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kn po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđene anuitete u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan isplate kredita, uz isključenje utjecaja razlike plaćene redovne kamate, u iznosu od 893,88 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki izreke.

1.1. Nepobijanim dijelom rješenja kao sastavnim dijelom navedene presude pod toč. I izreke utvrđeno je da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđenje ništetnim čl. 8. Ugovora o kreditu/05 u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojem je kamata iskazana u valuti CHF te u odnosu na utvrđenje ništetnim čl. 8. Ugovora o kreditu/07 u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te u dijelu kojim je kamata iskazana u CHF dok je pod toč. II. izreke rješenja utvrđeno da je tužiteljica „povukla tužbeni zahtjev“ (povlači se tužba, a ne tužbeni zahtjev – opaska ovoga suda) za iznos od 610,12 EUR. Pobijanim dijelom navedenog rješenja pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.019,00 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok su pod toč. IV. izreke odbijeni tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška iznad dosuđenog i tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

2. Pravovremenom, dopuštenom i potpunom žalbom tuženica pobija navedenu presudu zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje u tekstu: ZPP), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22) uz iznimke propisane u st. 2.-5. tog članka. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana i djelomično neosnovana, dok je zahtjev za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda nedopušten.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu/05 i Ugovora o kreditu/07 u dijelu kojim je u tim Ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF i posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa od 566,41 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od naznačenog dana dospjelosti do isplate s osnove preplate zbog ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF u Ugovoru o kreditu/05 i iznosa od 893,88 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od naznačenog dana dospjelosti do isplate, s osnove preplate zbog ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF u Ugovoru o kreditu/07.

5.1. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženica u Ugovoru o kreditu/05 i Ugovoru o kreditu/07 koristila nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, pozivajući se pritom na kolektivni spor radi zaštite potrošača, pokrenutog od strane udruge Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

6. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka pa tako i protiv tuženice kao trećetuženice u tom postupku, kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03. i 46/07.; dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09; dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a ova presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

7. Stoga, a rukovodeći se odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14 i 110/15.; dalje u tekstu: ZZP/14) koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka i odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno da je sud vezan za utvrđenja da je ništetna odredba tuženice o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, uz uvažavanje iskaza tužiteljice koja je navela da joj je zaposlenica tuženice ponudila ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF kao najpovoljniji kredit, imajući u vidu da je tužiteljica novčana sredstva iz Ugovora o kreditu/05 iskoristila za kupnju kuće na selu, a sredstva iz Ugovora o kreditu/07 za adaptaciju te iste kuće (vikendice), da predmetna vikendica nikada nije korištena za poslovne svrhe niti je bila predmet najma, već je služila isključivo za osobne potrebe tužiteljice, kao i iskaz svjedokinje LB koja je u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu radila kod tuženice kao kreditni savjetnik, iz kojeg proizlazi da poznaje tužiteljicu, ali da ista nije opisala na koji način su vođeni pregovori i kako su sklopljeni predmetni Ugovori o kreditu, već je samo navela da su u vrijeme sklapanja tih Ugovora o kreditu bili dostupni krediti u EUR i CHF, da banka nije mogla sugerirati klijentima koji ugovor o kreditu da zaključe u odnosu na valutu istog, to je prvostupanjski sud zaključio da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, posljedično čemu je sud prvog stupnja ocijenio osnovanim deklaratoran dio tužbenog zahtjeva i odlučio kao pod toč. I. i III. izreke, a ocijenio je osnovanim i tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu s osnova stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO) i obvezao tuženicu isplatiti tužitelju novčani iznos od 566,41 EUR (s osnova preplate po Ugovoru o kreditu/05) i novčani iznos od 893,88 EUR (s osnova preplate po Ugovoru o kreditu/07), sve sa zateznom kamatom, a koje iznose je utvrdio na temelju provedenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Mirni Tot Nužda.

8. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 1. rujna 2023. povukla zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu/05 i Ugovora o kreditu/07 u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i sa zahtjevom za isplatu na temelju stjecanja bez osnove (preplate) u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u predmetnim Ugovorima o kreditu, a kojem povlačenju se tuženica nije protivila, pa je prvostupanjski sud odlučio kao pod toč. I. izreke rješenja kao sastavnog dijela pobijane presude.

8.1. Navedenim podneskom od 1. rujna 2023., tužiteljica je konačno uredila svoj tužbeni zahtjev na način kako je isti prihvaćen u izreci pobijane presude, time da je tim podneskom svoju tražbinu umanjila za iznose koji su u nalazu vještakinje iskazani kao novčani iznosi s osnove manje plaćenih iznosa zbog promjene tečaja (tzv. negativna razlika). Kako je tužiteljica priznala tuženici pravo na novčane iznose s osnova manje plaćenih iznosa zbog promjene tečaja i posljedično tome je svoju tražbinu u tom dijelu umanjila, čemu se tuženica nije protivila, to prvostupanjski sud nije odlučivao o prigovoru prijeboja u odnosu na tzv. negativnu razliku, istaknutom po tuženici, jer za isto više nije bilo potrebe.

9. Prigovor zastare utužene tražbine prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim jer je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare temeljem odredbe čl. 241. ZOO te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela ponovno teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 7. svibnja 2021., pa kako se u ovom konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, to se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO.

10. Isto tako, prvostupanjski sud je utvrdio neosnovanim i prigovor tuženice da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, obzirom da iz predmetnih Ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica fizička osoba koja nije registrirana za trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, da je predmetne Ugovore o kreditu sklopila kao fizička osoba u svojstvu korisnice kredita i to Ugovor o kreditu/05 radi kupnje kuće na selu – vikendice, a Ugovor o kreditu/07 za adaptaciju iste kuće, da je tužiteljica u svojem iskazu navela da joj ta kuća služi za odmore vikendom, te da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu niti kasnije nije bila vlasnica obrta, niti se bavila nekom poduzetničkom aktivnošću, a tuženica nije dokazala suprotno.

11. Prije svega valja navesti da tuženica u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude zahtjeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući – u bitnome – da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP – da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženice ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP, time da tuženica istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

11.1. Međutim, prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

11.2. Razmatrajući stoga činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženica ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti, a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP, ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće. To više što je isti podnesen, kako sama tuženica navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pa tuženici valja ukazati da pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u Zakonu o parničnom postupku ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

11.3. Obzirom da tuženica uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav njezin zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP, posljedično čemu je valjalo odlučiti kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja, odnosno isti odbaciti temeljem odredbe čl. 73. st. 3. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

12. Pobijajući prvostupanjsku presudu tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da je sud prvog stupnja propustio dati bilo kakvo obrazloženje u odnosu na tvrdnju tuženice da je tužiteljica bila informirana o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, pa da stoga odluka suda ne proizlazi iz stanja spisa, posljedično čemu je prvostupanjski sud postupanjem navedenim u žalbi povrijedio načelo ocjene dokaza, načelo materijalne istine i pritom počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP.

12.1. Tuženica dalje u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je prema shvaćanju Suda Europske unije izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti obzirom da je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO. Navodi da sud nerazumljivost odredbe čl. 7. iz oba Ugovora o kreditu isključivo obrazlaže pozivajući se na iskaz tužiteljice, iako iz dokumentacije predane tijekom prvostupanjskog postupka i iskaza službenika banke V i LB proizlazi u potpunosti drugačije činjenično stanje, da predmetna odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nerazumljivu odredbu jer je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, posljedično čemu tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kn u odnosu na CHF podložan promjenama, da je promjena tečaja CHF ovisila o budućim događajima koje nije bilo moguće predvidjeti i koji ne ovise o volji tuženice, pa se stoga od tuženice kao trgovca ne može očekivati da predvidi takvu fluktuaciju u smislu izračuna iznosa budućih mjesečnih obroka pa da bi se zbog te nemogućnosti ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ističe da je nejasno na temelju kojih zakonskih odredaba prvostupanjski sud određuje da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu bile nepoštene odnosno ništetne, budući da paušalno utvrđuje nerazumljivost navedenih odredbi pozivajući se na presudu donesenu u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tuženica u žalbi osporava stajalište prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbio prigovor zastare, ističući da je zauzeto stajalište pogrešno i neutemeljeno jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, ali restitucijski zahtjevi s osnove ništetnosti zastarijevaju u konkretnom slučaju u trogodišnjem roku (jer se radi o naknadi štete), sve u smislu odredbi čl. 230. ZOO u vezi čl. 118. ZZP/03., naglašavajući da pokretanje kolektivnog spora nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužitelja. Tuženica osporava i dosuđeni početak tijek zatezne kamate, smatrajući da bi zatezna kamata na pojedinačno navedene iznose trebala početi teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, a ne od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta, tim više što tuženica u konkretnom slučaju nije nepoštena stjecateljica, pa je sud eventualno mogao dosuditi zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe.

12.2. Konačno, tuženica pobija i odluku o troškovima postupka iz razloga zbog kojih pobija i odluku o glavnoj stvari, osporavajući retroaktivnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.), te pravo tužiteljice na trošak sudske pristojbe na presudu i na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

13. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

13.1. Ispitujući stoga pobijanu presudu i rješenje te stanje spisa koje je prethodilo donošenju istih, utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud u žalbenom stadiju postupka pazi po službenoj dužnosti.

13.2. Nije počinjena ni bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nije opterećena nikakvim nedostacima, pa niti nedostacima na koje tuženica ukazuje u žalbi, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo jasne, konkretne i uvjerljive razloge u odnosu na sve odlučne činjenice na kojima temelji svoju odluku, pa je presuda prvostupanjskog suda potpuno jasna, razumljiva i u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka, zbog čega je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP neosnovan.

13.3. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i 338., sve u vezi čl. 354. st. 1. ZPP.

13.4. Prvostupanjski sud je protivno žalbi tuženice, pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP kojom je propisano da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U kontekstu te bitne povrede tuženica tvrdi da prvostupanjski sud nije adekvatno vrednovao dokaze koji upućuju na razinu informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu, kod čega se poziva na iskaz svjedokinje UB. Međutim, imajući u vidu sadržaj iskaza te svjedokinje iz kojeg proizlazi da poznaje tužiteljicu, ali ista nije iskazivala o načinu pregovaranja sa tužiteljicom prije i prilikom sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu, već je samo načelno i općenito iskazivala o načinu sklapanja ugovora o kreditima s klijentima tuženice, razvidno je da je gore navedena tvrdnja tuženice protivna stanju spisa, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženica nije dokazala da je tužiteljicu prije sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu obavijestila o rizicima sklapanja istih uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Nadalje, u vezi tvrdnje tuženice da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženica dostavila kako bi dokazala informiranost tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, valja navesti da je u reklamnim materijalima objašnjen samo opći pojam značenja valutne klauzule, a ne sadrži nikakve pojedinosti o sklapanju ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF. Stoga tuženici valja ukazati da nije dovoljno da je ugovorna odredba samo jasno i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razboritu i formiranu odluku. Kako se tužiteljica pozvala na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te kako je u tom sporu utvrđeno da su ništetne odredbe svih ugovora koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu, a među koje ulaze i Ugovor o kreditu/05 i Ugovor o kreditu/07, jer su sve banke, pa i tuženica, kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazivale na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno da taj rizik nije dovoljno obrazložen, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP. Stoga je pravilno utvrdio da je nepoštena odredba predmetnih Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost obračunatoj po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja.

13.5. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 338. ZPP kojom je normirana struktura pismeno izrađene presude i sadržaj dijelova strukture presude, a na koju se tuženica poziva reproduciranjem opisa te bitne povrede, bez konkretizacije u čemu se ta povreda sastoji. Prema ocjeni ovoga suda, pobijana presuda sadrži sve propisane dijelove i valjano je obrazložena.

14. Status potrošača tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu/05 i Ugovor o kreditu/07 iz kojih proizlazi da se radi o kreditu za kupnju kuće na selu, odnosno za adaptaciju te iste kuće, te iz iskaza tužiteljice koja je navela da joj kuća na selu služi za odmor preko vikenda. Na temelju navedenog tužiteljica se ima smatrati potrošačem. Vezano uz pojam „prosječnog potrošača”, tuženici valja ukazati na toč. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kada su sklopljeni konkretni Ugovori o kreditu, kao i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, između ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu CHF, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako o tom podatku nije bio niti obaviješten, pa je navedeno prema uvjerenju ovoga suda imalo za posljedicu da je ugovorena valutna klauzula za prosječnog potrošača bila nerazumljiva. Ovo posebno kad se ima u vidu iskaz tužiteljice koja je navela da joj je u banci rečeno da je za nju najpovoljniji kredit uz valutnu klauzulu u CHF kao i to da tijekom postupka nije bilo sporno da je Ugovore o kreditu unaprijed pripremila tuženica na standardnom obrascu. Prema tome, iz iskaza tužiteljice kojeg je prvostupanjski sud interpretirao, ne proizlazi da su tužiteljica i zaposlenica tuženice o pojedinim odredbama pregovarale te da je zaposlenica tuženice prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u cijelosti informirala tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno da ju je informirala o svim rizicima ugovaranja valute obveze vraćanja kredita na način da bi u cijelosti mogla sagledati moguće posljedice ugovaranja takve odredbe na njezine financijske mogućnosti.

15. Pozivajući se na presude Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243-20 tuženica u žalbi navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO, pa da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF ništetnom. Međutim, kako se prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, to u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., pa je i u tom dijelu žalba tuženice neosnovana.

16. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 7. oba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, time da početak navedenih odredba glasi: „7. Iznos anuiteta =332,61 CHF“, odnosno „7. Iznos anuieta = 218,02 CHF“, izašao iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da se dio navedene odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu/05 i Ugovora o kreditu/07 odnosi na iznos anuiteta, a ne na otplatu (vraćanje) tih kredita, dok iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je ova zahtijevala utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 7. oba Ugovora o kreditu kojim je utvrđena visina anuiteta po tim Ugovorima o kreditu, pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013.

16.1. Nadalje, kako je i prema ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju riječ o jasnoj odredbi kojom je definiran bitan sastojak Ugovora o kreditu (iznos anuiteta), to se u konkretnom slučaju ne radi o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

17. Međutim, odredbom čl. 7. oba Ugovora o kreditu ugovoreno je da će se povrat obveza iz tog Ugovora (iznosi kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom na tom Ugovoru korisnik potpisuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

17.1. Dakle, gore navedenom odredbom u oba Ugovora o kreditu ugovorena je valuta obveze vraćanja kredita u CHF, pa kako je ta odredba identična odredbi koja je toč. II. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2021 od 4. srpnja 2013. utvrđena nepoštenom, to je u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništava, pa se prvostupanjski sud, naloživši tuženici isplatiti tužiteljici novčane iznose navedene pod toč. II. i IV. izreke pobijane presude utemeljeno pozvao na pravna utvrđenja iz te pravomoćne presude. Sud se može pozvati na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu jer to potvrđuje i pravno stajalište izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz ZZP/03, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

18. Međutim, kako je Ugovor o kreditu/05 sklopljen 4. veljače 2005., to se u odnosu na ništetnost te ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ima primijeniti Zakon o obveznim odnosima koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu/05 objavljen u Narodnim novinama, broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. - dalje u tekstu: ZOO/91, dok se u odnosu na Ugovor o kreditu/07 koji je sklopljen 19. siječnja 2007. primjenjuju odredbe ZOO, a u odnosu na restitucijski zahtjev primjenjuju se na oba Ugovora o kreditu odredbe iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

19. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91 i čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništavosti (ništetnosti) ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Slijedom toga tuženica je, kao stjecateljica novčanog iznosa koji je tužiteljica preplatila po osnovi ništetne odredbe predmetnih Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, dužna utužene iznose vratiti tužiteljici, kao ovlaštenici prava na povrat stečenog bez osnove.

20. Kako bi utvrdio visinu novčanog iznosa koji je tuženica u obvezi isplatiti tužiteljici, prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku financijske struke Mirni Tot Nužda, iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica s osnova promjene tečaja CHF tijekom ispunjenja kreditne obveze u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita po Ugovoru o kreditu/05 izvršila preplatu iznosa od 1.029,11 EUR, dok je manje platila zbog promjene tečaja iznos od 462,70 EUR, a po Ugovoru kreditu/07 tužiteljica je tuženici preplatila novčani iznos od 933,28 EUR, dok je manje platila zbog promjene tečaja iznos od 39,40 EUR. Stoga je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 1. rujna 2023. uredila svoj tužbeni zahtjev na način da na ime stjecanja bez osnove u odnosu na Ugovor o kreditu/05 potražuje iznos od 566,41 EUR sa zateznom kamatom, a u odnosu na Ugovor o kreditu/07 iznos od 893,88 EUR sa zateznom kamatom, odnosno djelomično je povukla tužbu za tzv. negativnu razliku u iznosu od 610,12 EUR, kojem povlačenju se tuženica nije protivila, posljedično čemu je odlučeno kao pod toč. II. izreke rješenja.

21. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave/ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništave/ništetne odredbe o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF preplatila tuženici iznos od 566,41 EUR, odnosno iznos od 893,88 EUR, to je je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. II. i IV. izreke presude, pravilno utvrdivši da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tražbine tužiteljice.

22. S tim u vezi, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. st. 1. ZOO/91 (čl. 323. st. 1. ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo je teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice budući da je njezina tužba podnesena 7. svibnja 2021.

23. Nije u pravu tuženica kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je u konkretnom slučaju bila nesavjesna stjecateljica, posljedično čemu da ju je obvezao na platež zatezne kamate od dana dospijeća pojedinačno navedenih iznosa pod toč. II. i IV. izreke presude do isplate, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženica je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morala znati da je sporna odredba ništetna već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog razloga navedenih u već spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženica nepoštena stjecateljica, slijedom čega je žalba tuženice i u tom dijelu neosnovana.

24. Imajući u vidu sve gore izneseno, ovaj sud je djelomično odbio žalbu tuženice i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. II. i IV. izreke presude, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. I. i III. izreke na način kako je to navedeno pod toč. I. izreke ove presude.

25. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a visina troškova utvrđena je primjenom Tarife, Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/19. i 92/21.), uz uvećanje za trošak vještačenja, na način da je obvezao tuženicu naknaditi tužiteljici trošak u iznosu od 2.019,00 EUR sa zateznom kamatom od 11. siječnja 2024. do isplate, za radnje navedene pod toč. 40.1. obrazloženja.

26. Tuženica žalbom pobija navedenu odluku o troškovima parničnog postupka posljedično pobijanju odluke o glavnoj stvari, osporavajući pritom primjenu Tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Međutim, i prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno obračunao trošak parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 EUR za sve poduzete radnje budući da je odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. izreke rješenja donio 11. siječnja 2024., a odredbom Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema Tbr. 45. Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka vrijednost boda iznosi 2,00 EUR.

27. U odnosu na žalbu tuženice da je prvostupanjski sud tužiteljici pogrešno dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude, tuženici valja ukazati da je čl. 151. ZPP propisano da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka te da parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na naknadu. Odredbom čl. 335. ZPP propisana je mogućnost objave presude na posebnom ročištu kojom prilikom će stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. st. 8. ZPP), pa stoga i trošak punomoćnika tužiteljice na tom ročištu predstavlja parnični trošak u tijeku parničnog postupka, time da se napominje da je prema ustaljenoj sudskoj praksi ovog suda parničnoj stranci koja je uspjela u sporu dosuđivan trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u visini određenoj Tarifom.

28. Osnovano međutim tuženica u žalbi osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim joj je naloženo tužiteljici naknaditi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da je prvostupanjska presuda donesena 11. siječnja 2024., nakon što je 20. svibnja 2023., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 51/23.) stupilo na snagu zakonsko oslobođenje tužiteljice od plaćanja sudskih pristojbi imajući na umu da je riječ o tužiteljici koja je postupak pokrenula na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Zbog toga što je riječ o troškovima koji tužiteljici nisu nastali, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio čl. 155. st. 1. ZPP kada je tuženici naložio naknaditi joj te troškove pa je na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP djelomično preinačena toč. III. izreke rješenja na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, dok je u odnosu na odluku o naknadi troškova postupka u iznosu od 1.965,61 EUR koja je donesena uz pravilnu primjenu čl. 155. st. 1. i 2. ZPP odbijena žalba tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrđena prvostupanjska odluka.

29. Obzirom da je i uspjeh žalbe neznatan obzirom da je vrijednost predmeta spora utvrđena prema kondemnatornom tužbenom zahtjevu te zbog djelomičnog ukidanja deklaratornog dijela presude pod toč. I. i III. izreke nisu nastali posebni troškovi, dok je tuženica neznatno uspjela sa žalbom protiv odluke o troškovima, a koja odluka predstavlja sporedni zahtjev, to je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti tuženicu sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

30. Nepobijane toč. I. i II. izreke rješenja kao sastavnog dijela presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-539/2021-37 od 11. siječnja 2024., ostale su neizmijenjene.

U Varaždinu 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun