Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-60/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Saneli Kontin Miklin, odvjetnici iz Križevaca, protiv tuženice ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnici Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-795/2019-35 od 31. ožujka 2023., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-795/2019-35 od 31. ožujka 2023. u pobijanim dijelovima pod toč. I., II., III. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženice te se odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. V. izreke potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.655,63 EUR sa zateznom kamatom, a djelomično preinačuje na način da se odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 326,49 EUR sa zateznom kamatom.

II. Odbacuje se zahtjev tuženice za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda kao nedopušten.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102457899 od 8. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je tuženica ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule od 6.014,65 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope od 567,69 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, pod toč. IV. izreke odbijen je kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženice za iznos od 359,75 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, dok je pod toč. V. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.982,12 EUR sa zateznom kamatom od 15. ožujka 2023. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom u cijelosti pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14.; dalje u tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste zakonske odredbe. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično nije osnovana, djelomično je osnovana, dok je djelomično nedopuštena.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF, restitucijski zahtjev za isplatu s osnove tih ništetnih ugovornih odredaba te prigovor radi prebijanja tuženice kojim traži da sud prebije tražbinu tužitelja s njezinom tražbinom s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 359,75 EUR sa zateznom kamatom.

6. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i neosnovanosti prigovora radi prebijanja, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 38.830,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan puštanja kredita u tečaj, da je kredit odobren radi zatvaranja obveza (iz minusa u plus) na rok otplate od 132 mjeseca, da je ispunjenje obveze ugovoreno uz primjenu valutne klauzule u CHF u mjesečnim anuitetima i da je anuitet na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosio 443,05 CHF, time da je ugovoreno da će se povrat obveza iz tog Ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženice (čl. 7.), da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke (čl. 8.), da se radi o potrošačkom kreditu koji je uzet sa svrhom zatvaranja financijskih obveza tužitelja kao klijenta tuženice, fizičke osobe – potrošača i da je tužitelj u lipnju 2014. u cijelosti otplatio kredit;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojom je utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženica, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, dok je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženica ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica u CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se u smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete i isplate mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP, te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite;

- da nije osnovan prigovor zastare jer je zastara u odnosu na restitucijski zahtjev zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženice počela teći 13. lipnja 2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF - 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-662/2017-10, pa kako je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu 11. lipnja 2019., to nedvojbeno nije protekao opći zastarni rok od 5 godina, prema čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO);

- da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je sklopio Ugovor o kreditu s tuženicom radi zatvaranja ranijeg kredita kod tuženice koji mu je bio potreban radi rješavanja stambenog pitanja, da mu je u banci odbijen zahtjev za sklapanje ugovora o kreditu u kn ili uz valutnu klauzulu u EUR, dok mu je odobren zahtjev za sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, da je dobio na potpis unaprijed formulirani Ugovor o kreditu, te da od strane banke nije bio upozoren na rizičnost sklapanja Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF;

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije i knjigovodstvo Marinele Vuković, dipl.oec., čiji je nalaz i mišljenje te iskaz koji je dala na ročištu, prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan, utvrđeno da je tužitelj s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio tuženici iznos od 567,69 EUR, a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 6.014,65 EUR (pozitivna razlika), dok zbroj negativnih razlika za anuitete dospjele u razdoblju od 15. siječnja 2008. do 10. travnja 2013. iznosi 359,75 EUR (tzv. negativna razlika);

- da je tužitelj podneskom od 8. prosinca 2022. uskladio svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka na način kako je to navedeno pod toč. II. i III. izreke presude;

- da tuženica nije dokazala da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o ugovornim odredbama u smislu potpune obaviještenosti istog o parametrima na temelju kojih se mijenjala odluka o kamatnoj stopi kao niti o riziku sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF, dok iz iskaza svjedoka ČE, zaposlenika tuženice, koji je u vrijeme sklapanja Ugovora bio osobni bankar tužitelja kod tuženice, proizlazi da se isti, obzirom na protek vremena, ne sjeća detalja u vezi sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljem;

- da je tuženica 28. prosinca 2022. izjavila prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 359,75 EUR sa zateznom kamatom, a koji prigovor je prvostupanjski sud pod toč. IV. izreke presude odbio kao neosnovan jer u konkretnom slučaju ne postoji nikakva tražbina tuženice prema tužitelju, a posebice ne postoji tražbina koja bi bila kompenzabilna.

7. Na temelju gore iznesenog utvrđenog činjeničnog stanja, pozivom na čl. 81. st. 2., čl. 83. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03), prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojom je ispunjenje obveze ugovoreno u valutnoj klauzuli u CHF i kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženice (toč. I. izreke), dok je s osnova restitucijskog zahtjeva temeljem navedenih ništetnih odredbi obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 6.014,65 EUR, odnosno iznos od 567,69 EUR (toč. II. i III. izreke), sa zateznom kamatom, temeljem odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

8. Prije svega valja navesti da tuženica u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude zahtjeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući – u bitnome – da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP – da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženice ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73. ZPP, time da tuženica istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl.72. st. 2. ZPP.

8.1. Međutim, prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

8.2. Razmatrajući stoga činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženica ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti, a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP, ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće. To više što je isti podnesen, kako sama tuženica navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pa tuženici valja ukazati da pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u Zakonu o parničnom postupku ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

8.3. Obzirom da tuženica uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav njezin zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP, posljedično čemu je valjalo odlučiti kao pod toč. II. izreke ovoga rješenja, odnosno isti odbaciti kao nedopušten temeljem odredbe čl. 380. toč. 1. ZPP u vezi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

9. U odnosu na toč. I. izreke kojom je utvrđen ništetnim Ugovor o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci kreditora, tuženica u žalbi osporava pravilnost stajališta suda da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, odnosno ništetne te da uzrokuju znatnu neravnotežu između stranaka, navodeći da prvostupanjski sud nije jasno obrazložio iz kojeg razloga nije prihvatio iskaz svjedoka ČE, te da nije utvrdio okolnosti konkretnog slučaja, a posebice informiranost tužitelja te da li postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženica u žalbi navodi da je tužitelj imao priliku detaljno pregovarati o odredbama čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženice, te da činjenica što je tuženica priredila obrazac Ugovora o kreditu ne podrazumijeva automatski da je sadržaj istog nametnut tužitelju. Ističe da iz iskaza tužitelja i letaka koji prileže spisu, a osobito informacija o pojmu valutne klauzule i grafa kretanja tečaja CHF proizlazi da je tužitelj bio dovoljno informiran o riziku sklapanja Ugovora, kako prije, tako i za vrijeme sklapanja istog, dok je sud propustio pravilno ocijeniti izvedene personalne dokaze u odnosu na upozorenje tužitelja od strane službenika tuženice na posljedice porasta vrijednosti CHF za vrijeme trajanja Ugovora. Smatra da je tužitelj bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i da je u konkretnom slučaju riječ o promjenama uzrokovanim nepredvidivim budućim događajima ovisnim o određenim tržišnim kretanjima neovisnih o volji tuženice, zbog čega da se nije moglo očekivati od tuženice da predvidi takvu fluktuaciju u smislu egzaktnog izračuna iznosa budućih mjesečnih obroka. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu tuženica navodi da je sud propustio utvrditi da li je u konkretnom slučaju riječ o takvom povećanju kamatne stope koje bi zaista dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na strani tužitelja kao korisnika kredita. Navodi da je tuženica prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 112/12.) bila u obvezi samo prethodno obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos sa potrošačem putem sredstva jasnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, odnosno da je prema Zakonu o kreditnim institucijama važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila dužna obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženica učinila. Navodi da je odluka banke o promjeni kamatne stope ovisila o različitim tržišnim i ekonomskim utjecajima, te da stoga isto ne predstavlja nepoštenu odredbu kojom bi pružatelj financijskih usluga pridržavao pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, odnosno o kamatnoj stopi. Prema tome, tuženica smatra da je sporna odredba tužitelju bila razumljiva, zbog čega sud nije bio ovlašten ocjenjivati poštenost takve odredbe, pa je pogrešno postupio kada nije primijenio odredbu čl. 84. ZZP/03, time da predmetna odredba nedvojbeno nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.1. Tuženica dalje u žalbi navodi da se sud u obrazloženju pobijane presude nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je dostavila u spis, da je sud neosnovano odbio saslušanje svjedokinje KE, već se samo paušalno pozvao na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017. Ističe da čl. 81. st. 2. ZZP/03 sadrži oborivu presumpciju nepoštenosti u odnosu na odredbu potrošačkog ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer je bila unaprijed formulirana od strane trgovca s obzirom da odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 daje trgovcu mogućnost obaranja takve presumpcije, ali da tu mogućnost prvostupanjski sud tuženici u konkretnom slučaju nije dao. Stoga smatra da je prvostupanjski sud povrijedio načela parničnog postupka i to načela ocjene dokaza i načela materijalne istine. Osporava stajalište prvostupanjskog suda da je pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare, jer je isto suprotno odredbi čl. 241. ZOO, obzirom je u smislu iste, jedino tužitelj podnošenjem tužbe mogao prekinuti tijek zastare. Ističe da je posljedica koju ZZP/03 vezuje za utvrđenu ništetnost određene odredbe potrošačkog ugovora zahtjev za naknadu štete, a ne restitucijski zahtjev koji je institut Zakona o obveznim odnosima u domeni ništetnosti pravnih poslova te stjecanja bez osnove, dok u slučaju sukoba neke općenite norme s posebnom normom prednost ima posebna pred općim, iz čega proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbenom zahtjevu za restituciju zbog ništetnosti već o zahtjevu za naknadu štete temeljem posebnog i kasnijeg zakona (ZZP/03) od općeg zakona (ZOO).

9.2. Posljedično navedenom, tuženica ističe, da ukoliko se zauzme stajalište da se radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, da subjektivni rok za takav odštetni zahtjev ističe protekom 3 godine od saznanja za štetu, pa se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete koja je nastupila svakom uplatom povećanog anuiteta na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule o kojoj je tužitelj imao saznanja pri svakoj uplati, zbog čega je trogodišnji zastarni rok nastupio prije 11. lipnja 2019., kada je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu, pa je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Navodi da i u slučaju da se zauzme stajalište da se radi o odštetnom zahtjevu s osnova ugovorne odgovornosti za štetu da bi tražbina tužitelja i tada bila u zastari sukladno čl. 226. ZOO. Sukladno navedenom, tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima o zastari, a u vezi odredbi Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju da potrošač u slučaju ništetnosti neke odredbe ima pravo na naknadu štete.

9.3. Tuženica osporava i dosuđenu zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos od uplate svakog pojedinog anuiteta do isplate, ističući da ukoliko se uzmu u obzir specifičnosti Ugovora o kreditu, da jasno proizlazi da se ona ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, zbog čega smatra da tužitelju eventualno može pripadati pravo na zateznu kamatu najranije od dana podnošenja tužbe, odnosno nakon donošenja odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno nakon donošenja odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Konačno, tuženica osporava i ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit jer razlog ništetnosti nikada ne može biti opravdanje da ništetna odredba ne proizvodi pravni učinak samo za jednu ugovornu stranu, ali ne i za drugu. Navodi da je sud propustio utvrditi da je u periodu kada se primjenjivao niži tečaj CHF nastala ušteda na strani tužitelja, a navedenu korist je tužitelj stekao jer je otpala pravna osnova, pa je uštedom koju je tužitelj ostvario plaćanjem niže kamatne stope od početno ugovorene tužitelj stekao korist budući da je dio imovine tuženice prešao u imovinu tužitelja na temelju osnove koja je naknadno otpala, zbog čega smatra da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir negativnu razliku anuiteta prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, sve to u smislu odredbe čl. 323. ZOO. Konačno, tuženica pobija i odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. V. izreke, ističući da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak sastava više od 4 podnesaka u iznosu od 100% odvjetničke nagrade za sastav svakog podneska, iako je Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12., 103/14., 118/4., 107/15., 37/22., 126/22.; dalje u tekstu: Tarifa) propisano da se trošak u iznosu od 100% nagrade iz Tbr. 7. Tarife može dosuditi samo za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora radi platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojim se odgovara na navode prigovora protiv platnog naloga ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženica ukazuje u žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

12. Protivno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud je osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredaba utemeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15., 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. U konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u valuti CHF i promjenjiva kamatna stopa sadržajno je izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđena ništetnom, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

14. Žalbene tvrdnje tuženice da se u pojedinačnom postupku nije dovoljno pozvati na utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, već je potrebno utvrditi okolnosti konkretnog slučaja, poglavito informiranost tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, smatrajući da je prvostupanjski sud isto propustio utvrditi, također nisu osnovane.

14.1. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

14.2. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženici, što tuženica u konkretnom slučaju nije dokazala s obzirom da se svjedok HE ne sjeća detalja u vezi pregovora prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, dok svjedokinja KE nema relevantnih saznanja o pregovorima prilikom sklapanja Ugovora o kreditu jer u istom nije sudjelovala, pa je stoga prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u valuti CHF i promjenjivu kamatnu stopu pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava i na temelju utvrđenih činjenica iz iskaza tužitelja.

14.3. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da bi sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom na koju se tuženica poziva, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kojim je zatvoren raniji kredit potreban tužitelju za rješavanje stambenog pitanja, te ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, niti oko njihovog prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o iznosu preplate).

15. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 31. siječnja 2022. je navedeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, kao i činjenicu da je navedena presuda postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 11. lipnja 2019., nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja.

16. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem (kojem u odnosu na matematički izračun stranke nisu prigovarale) utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF preplatio tuženici ukupan iznos od 6.014,65 EUR, a temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 567,69 EUR, to je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO prvostupanjski sud osnovano odlučio kao pod toč. II. i III. izreke pobijane presude.

17. Također, a protivno žalbi tuženice, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO i to od dana kada je tuženici plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom iznosa koji su joj plaćeni temeljem ništetne odredbe. Naime, prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženica u konkretnom slučaju bila nepoštena, to je pravilno dosudio tužitelju zatezne kamate od dana kada je tuženica stekla nepripadno preplaćene iznose.

18. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njezin prigovor radi prebijanja, a koji prigovor se odnosi na razliku nastalu u periodu otplate kredita kao rezultat razlike između početno ugovorenog anuiteta kredita, odnosno tečaja u trenutku isplate kredita po početnom planu otplate i tečaja po kojem je anuitet kredita plaćen, a koji je bio manji od početno ugovorenog. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužitelj nije ništa primio od tuženice, već je tuženici izvršio isplatu kako je ona od njega zatražila i obračunala, kao i da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženice, a ne i do prijelaza imovine tuženice u imovinu tužitelja za koju ne bi postojao ili bi otpala pravna osnova, to tuženici ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18.1. Stavljanjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu tuženica je ugrozila visoku razinu zajamčene zaštite koju uživaju potrošači od nepoštenih ugovornih odredbi, pa se svrsi zaštite i prirodi razloga radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive zahtjevi tuženice da se na temelju takve odredbe koju je sama unijela u Ugovor o kreditu vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao, odnosno kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, s obzirom da potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Uzimajući u obzir navedeno, tuženica, kao trgovac, koja je kriva za ugovaranje ništetne odredbe, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno njezinoj odluci, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je u konkretnom slučaju - tužitelj. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava pod toč. IV. izreke odbio kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženice za iznos od 359,75 EUR.

19. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom.

19.1. Prema odredbi Tbr. 8. toč. 1. Tarife odvjetniku za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku - pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife.

19.2. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio trošak sastava podnesaka od 2. prosinca 2019., 20. srpnja 2021., 14. rujna 2021., 9. prosinca 2022. i 16. siječnja 2023. primjenom Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife.

19.3. Obrazloženim podneskom od 2. prosinca 2019. tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu i prigovora tuženice, podneskom od 9. prosinca 2022. (pravilno: 8. prosinca 2022.) tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i sukladno tom nalazu uredio tužbeni zahtjev, dok je podneskom od 16. siječnja 2023. odgovorio na prigovor radi prebijanja, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife dosudio tužitelju trošak sastava tih podnesaka.

19.4. Međutim, kako je podneskom od 14. rujna 2021. tužitelj dostavio sudu iskaznicu HRVI kojom je dokazao svoj status Hrvatskog ratnog vojnog invalida, to isti prema ocjeni ovoga suda nema pravo na nagradu za trošak sastava istog, jer je predmetnu iskaznicu mogao predati na održanom ročištu 14. rujna 2021.

19.5. S tim u vezi, valja reći da je ovaj sud pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu materijalnog prava temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u sadržaju koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) utvrdio da je prvostupanjski sud dosudivši tužitelju trošak navedenog podneska bio dužan na pravilan način naznačiti novčani iznos koji je iskazan u valuti kn i prema stopi konverzije eura i hrvatske kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn. Prema tome, iznos od 750,00 kn prema stopi konverzije EUR i kn nikako ne može iznositi 199,08 EUR. No, imajući u vidu da se prvostupanjski sud dosudivši navedeni iznos pozvao na Tbr. 8. toč. 1. Tarife, to ovaj sud može zaključiti da se radilo o očitoj omašci u pisanju, pa je u obrazloženju umjesto 199,08 EUR / 750,00 kn trebalo pisati 199,08 EUR / 1.500,00 kn.

19.6. U pravu je tuženica kada u žalbi navodi da se podnesak tužitelja od 20. srpnja 2021. ne može podvesti pod niti jedan od obrazloženih podnesaka iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife, pa tužitelju za trošak sastava tog podneska pripada nagrada temeljem Tbr. 8. toč. 4. Tarife za sastavljanje ostalih podnesaka - 25% nagrade iz t. Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7., odnosno iznos od 37,31 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 46,63 EUR).

19.7. Ostali žalbeni navodi tuženice protiv odluke o naknadi parničnog troška odnose se na pogrešnu primjenu odredbe članka 154. ZPP, a vezano uz tvrdnje tuženice da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, što iz naprijed obrazloženih razloga nije osnovano. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je sud o naknadi parničnih troškova odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP te primjenom Tarife.

20. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu u pobijanim dijelovima pod toč. I., II. i III. izreke, te temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi pod toč. IV. izreke i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. V. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.655,63 EUR, dok je žalbu tuženice valjalo djelomično prihvatiti i primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti tužitelja sa zahtjevom da mu tuženica naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 326,49 EUR.

21. Kako je tuženica uspjela djelomično sa žalbom samo u odnosu na sporedni zahtjev, to ista nema pravo na trošak iz žalbenog stadija postupka, posljedično čemu je istu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu istog.

Varaždin, 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun