Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-525/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužiteljice TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 19. ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Ivane Mandić, odvjetnice iz Osijeka i punomoćnika tuženika Ivana Čavara, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d., odlukom objavljenom 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba članka 2. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 28.7.2006.g., potvrđen po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, poslovni broj: OU-1722/2006, dana 09.08.2006. godine zaključenog između tužiteljice TB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 koja glasi: “Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te odluke Kreditnog odbora Odjela kreditiranja stanovništva odobrava stambeni kredit za kupovinu stana u iznosu od 82.000,00 CHF (slovima: osamdesetdvijetisuće CHF), odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.”, zatim se utvrđuje ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006,sklopljenog dana 28.7.2006.g., potvrđen po javnom bilježniku Lidija Perić iz Osijeka, poslovni broj: OU-1722/2006 i to točka 2. u dijelu koji glasi : “Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.000,00 CHF” te čl. 3. točka 4. tog Ugovora u dijelu koji glasi: “…a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.” i čl. 3. točka 5. u dijelu koji glasi: “Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.”

II. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba članka 5.toč.5. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006,sklopljenog dana 28.7.2006.g., potvrđen po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, poslovni broj: OU-1722/2006 koja glasi.“ Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope.“

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici TB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 6.354,12 eur uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.12.2007.g. po kamatnoj stopi propisanom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te nadalje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. na dalje u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

-na iznos od 26,93 eur od 05.01.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 26,93 eur od 05.02.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 26,93 eur od 05.03.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 26,93 eur od 06.04.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 26,93 eur od 05.05.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 05.06.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 06.07.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 04.08.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 04.09.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 05.10.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 05.11.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 04.12.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 05.01.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 05.02.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 05.03.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 43,56 eur od 06.04.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 58,84 eur od 05.05.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 41,62 eur od 04.06.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 41,62 eur od 05.07.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 62,90 eur od 04.08.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 62,90 eur od 06.09.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 62,90 eur od 05.10.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 62,90 eur od 05.11.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 77,23 eur od 21.12.2010.g. do konačne isplate,

-na iznos od 89,85 eur od 20.01.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 89,42 eur od 04.02.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 89,42 eur od 04.03.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 89,42 eur od 05.04.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 89,42 eur od 05.05.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 89,42 eur od 06.06.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 89,42 eur od 05.07.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 131,11 eur od 04.08.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 113,13 eur od 05.09.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 113,13 eur od 05.10.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 04.11.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 05.12.2011.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 05.01.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 06.02.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 05.03.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 05.04.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 04.05.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 05.06.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 06.07.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 03.08.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 05.09.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 05.10.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 06.11.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 07.12.2012.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 08.01.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 07.02.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 08.03.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 125,90 eur od 05.04.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 135,97 eur od 06.05.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 160,20 eur od 05.06.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 160,20 eur od 05.07.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 160,20 eur od 06.08.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 160,20 eur od 05.09.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 160,20 eur od 04.10.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 160,20 eur od 08.11.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 160,20 eur od 06.12.2013.g. do konačne isplate,

-na iznos od 160,20 eur od 08.01.2014.g. do konačne isplate,

-na iznos od 160,20 eur od 07.02.2014.g. do konačne isplate,

-na iznos od 91,83 eur od 07.03.2014.g. do konačne isplate,

-na iznos od 91,83 eur od 07.04.2014.g. do konačne isplate,

-na iznos od 91,83 eur od 07.05.2014.g. do konačne isplate,

-na iznos od 91,83 eur od 06.06.2014.g. do konačne isplate,

-na iznos od 74,37 eur od 07.07.2014.g. do konačne isplate, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877, naknaditi tužiteljici TB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 2.049,55 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica s preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka, iznad dosuđenog iznosa od 2.049,55 eura do zatraženog iznosa od 2.534,54 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu dana 31. svibnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila dana 28. srpnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010461424/2006, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na vremenski period od 25 godina u mjesečnim anuitetima u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbu Ugovora u kojoj je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF tužiteljica smatra u cijelosti ništetnom jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužiteljici omogućio da o istoj pregovara niti je tužiteljici pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz te odredbe. Pri tome se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Tužiteljica je sa tuženikom sklopila Dodatak Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Dodatkom Ugovora nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužiteljici koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Zbog ugovaranja ništetne odredbe kojom se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF tužiteljica smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatila dugovani iznos. Zbog svega navedenog ista traži da joj tuženik isplati preplaćeni iznos, s tim da se obvezala konačni tužbeni zahtjev specificirati nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da ugovorena valutna klauzula nije nepoštena i nedopuštena pa samim tim nije niti ništetna jer je tuženik tužitelju omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe. Tužitelji je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku budući su stranke Dodatkom ugovora o kreditu retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Istakao je prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer smatra da sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev postavila nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 20. siječnja 2025. (str. 959-963 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, saslušana je tužiteljica na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarala s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobila informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra str. 14-32, otplatni plan str. 33-41, specifikaciju uplata str. 42-44, popis uplata str. 45-47, pregled prometa str. 48-68, otplatni plan 49- 73, izračun više plaćenog str. 74,-77, aneks ugovora str. 78-82, obavijest o promijenjenoj konverziji str. 83-86, potvrdu o uplati str. 90, izjave svjedoka str. 843- 847, pregled kretanja kamatnih stopa str. 848-851, potvrdu o uplati predujma str. 878, nalaz i zaključak vještaka str. 884-918, račun vještaka str. 883 i pregled kretanja kamatnih stopa str. 955-958

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice i tuženika dana 28. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010461424/2006 te da je isti potvrđen po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod poslovnim brojem OU- 1722/2006. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužiteljici isplatu stambenog kredita u iznosu 82.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate 25 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan dospijeća ili dan plaćanja anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks Ugovoru dana 24. veljače 2016. te da je tim Dodatkom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK (str. 78- 81 spisa).

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Također je sporno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u okolnostima kad je provedena konverzija kredita, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla radi kupnje stana te je cjelokupni iznos iz kredita utrošen za kupnju stana. Stan je koristila isključivo za stanovanje sebe i obitelji te u istom nije obavljana nikakva djelatnost. U to vrijeme bila je klijent tuženikovog pravnog prednika, kod njih je imala otvoren tekući račun pa se zbog toga tuženikovom predniku i obratila radi podizanja kredita. Djelatnici su joj ponudili kredit u valuti CHF, rekli su joj da su to tad najpovoljniji krediti, da je CHF stabilna valuta, te joj nisu nudili kredite u nekoj drugoj valuti. Na potpis je dobila ugovor koji je sročen od banke i nije mogla pregovarati o samim odredbama ugovora. Djelatnica banke nije joj pojasnila nikakvu matematičku formulu po kojoj se računa mjesečni anuitet niti su je upozoravali da bi moglo doći do znatnijeg variranja u visini anuiteta. Tijekom otplate anuitet se povećao na način da je u jednom razdoblju isti iznosio gotovo kao i njezina mjesečna plaća što je bilo veliko opterećenje u financijskom smislu za daljnju otplatu pa se stoga zajedno sa suprugom koji je sudužnik odlučila na sklapanje aneksa, jer je konverziju smatrala kao mogućnost da se opisana situacija za nju poboljša i da ne bude toliko opterećenje. Zbog financijskog opterećenja neko vrijeme radila je i dva posla, imali su u to vrijeme malo dijete te su bili u teškoj financijskoj situaciji. Kao laik nije razumjela koliko je konverzijom priznato pretplate no otplatna rata se stabilizirala. Nakon toga se razvela od supruga te je sukladno dogovoru nakon toga suprug nastavio otplaćivati kredit. Do razvoda cijelo vrijeme kredit je otplaćivala tužiteljica, odnosno, vršile su se ustege svaki mjesec s njezine plaće. Da je znala u vrijeme potpisivanja ugovora da će doći do variranja iznosa anuiteta te da će zbog toga dospjeti u opisane probleme, nikad ne bi potpisala predmetni ugovor. Ne sjeća se je li je tuženik obavještavao da će doći do promjene anuiteta, sjeća se samo da je odlazila u banku pitati zašto su takve promjene u otplati na što joj je rečeno da će se sve to uskladiti i riješiti.

10. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužiteljice, jer je isti dan životno i okolnosno, isti je u skladu s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 28. listopada 2024. (str. 884-918 spisa) i Aneksa Ugovoru (str. 78-81 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljem da pretplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 13.290,58 kuna (Nalaz str. 904 spisa, članak 2. Aneksa- str. 78 spisa), koji iznos pretplate će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi (članak 2. Aneksa-str. 46 spisa). Iz Nalaza nadalje proizlazi da je ukupna razlika u pretplati u odnosu na početni otplatni plan, a koja se odnosi i na pretplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i tečajnu razliku 83.463,27 kuna / 11.077,48 eura (str. 908 spisa), s tim kad se od tog iznosa odbije pretplata koja je tužitelju priznata prilikom konverzije u iznosu od 13.290,58 kuna proizlazi ukupna razlika u pretplati od 9.313,52 eura / 70.172,69 kn (str. 908 spisa). Od tog iznosa na preplatu po osnovi tečajne razlike otpada iznos od 6.354,12 eura, dok na preplatu po kamatama otpada 2.959,40 eura (6.354,12+ 2.959,40 = 9.313,52, str. 915 spisa). Tako utvrđena razlika od 6.354,12 eura koja je umanjena za iznos priznat konverzijom, predstavlja stvarni iznos više uplaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početni otplatni plan te je ta razlika nastala uslijed promjene tečajne razlike zbog valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Preplata po svakom pojedinom anuitetu razvidna iz tabelarnog prikaza (str. 915- 917 spisa).

11.1. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Neosnovano je tuženikovo prigovaranje da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer se taj prigovor svodi na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika.

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

16. Budući je tužiteljica pokrenula ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužiteljica u ovoj parnici nije niti trebala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je ona kao potrošač zaključila sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužiteljica prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Aneks istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Iz iskaza tužiteljice te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupnje nekretnine, koju je nekretninu tužiteljica koristila za stanovanje sebe i obitelji, a iz čega proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, proizlazi da su u biti djelatnici tuženika tužiteljici samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužiteljici sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužiteljici takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužiteljice istoj predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužiteljica odbila potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, dalje ZZP/07), kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

18. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

19. Ništetnost dijela odredbi Ugovora naznačen u točki I. i II. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 102. st. 2. ZZP/07, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi navedenog članaka Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

20. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 T od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije osnovan.

21. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli već predstavlja obračunsku razliku, koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Naime, kako je to opisano u točci 11. Obrazloženja ove Presude, iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka proizlazi da je i nakon što se odbije od stvarne pretplate iznos priznat konverzijom, ostane razlika u pretplati koja iznosi 6.354,12 eura (str. 915-917 spisa). Budući je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom vještaka na način da je stvarnu pretplatu umanjila za iznos koji je priznat konverzijom, isti joj je iznos i dosuđen pa je odlučeno kao u izreci pod III..

22. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužiteljice primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužiteljici temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu.

23. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 17. travnja 2023.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica..

24. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje D. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 14. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

-sastav obrazloženog podneska od 10. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 20. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao na nalazu vještaka te je prema istom specificirao tužbeni zahtjev,

- zastupanje na pripremno ročištu održanom 22. ožujka 2024. u iznosu od

200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- zastupanje na glavnoj raspravi održanoj 19. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife).

Prema tome tužiteljici su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.200,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 500,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 516 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Također priznat je i trošak stvarno plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 49,55 eura. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.049,55 eura.

25. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za sastav podneska po punomoćniku odvjetniku od 13. ožujka 2024. iz razloga što tog podneska nema u spisu- Pri tome treba naglasiti da je ista dostavila podnesak 14. ožujka 2024. za koji joj je priznat u cijelosti trošak u prethodnoj točki obrazloženja. Tužiteljica je odbijena i sa zahtjevom za troškove sudskih pristojbi na presudu jer je ista temeljem čl. 11. st.1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) u cijelosti oslobođena plaćanja sudskih pristojbi.

26. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude nije odlučeno, budući je taj trošak neizvjestan, a ukoliko punomoćnik bude pristupio na ročište, sud će naknadno, posebnim rješenjem odlučiti o tom trošku.

27. Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 17. travnja 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku