REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2586/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja Zavarovalnica Triglav d.d., Miklošičeva cesta 19, 1000 Ljubljana, Republika Slovenija, OIB: 80149195768, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Miličević i Šupuković d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika MAGNETIC d.o.o. za trgovinu i usluge, Sesvetska cesta 64, 10360 Sesvete, OIB: 27577272424, kojeg zastupa punomoćnik Perica Brainović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 5.126,55 EUR-a, zaključio je glavnu raspravu 19. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika AT, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te donio i objavio presudu 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.126,55 EUR-a sa zateznim kamatama od 19. studenoga 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi od 8% (osam posto), od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 10,50 % (desetipol posto), a za razdoblje od 1. srpnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju primjenjuje Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana relevantnog šestomjesečnog razdoblja za 8 postotnih bodova, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 3.503,53 EUR sa zateznim kamatama od 17. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 1.226,55 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 17. travnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, 29. travnja 2022., podnio tužbu radi isplate iznosa od 5.126,55 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U tužbi u bitnome navodi kako je društvo PETRIČ d.o.o., Goriška 57, 5270 Ajdovščina, Slovenija izdalo tuženiku račun broj IR-1724/2018 od 28. kolovoza 2018. za isporučena dobra. Tuženik je uplatama od 10. prosinca 2018. u iznosu od 5.068,79 EUR-a, 8. ožujka 2019. u iznosu od 2.000,00 EUR-a, 10. travnja 2019. u iznosu od 2.000,00 EUR-a i 20. rujna 2019. u iznosu od 500,00 EUR-a smanjio dug po predmetnom računu na iznos od 7.500,00 EUR-a. Društvo PETRIČ d.o.o., Goriška 57, 5270 Ajdovščina, Slovenija je imalo s tužiteljem sklopljenu policu osiguranja potraživanja poslovni broj TK 48000061363 na temelju koje je tužitelj bio dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu i isplatiti osigurani iznos osiguraniku što je učinio 30. listopada 2019. Navedenom policom ugovoreno je sudjelovanje osiguranika u šteti, odnosno odbitna franšiza u iznosu od 15 %. Tuženik je višestrukim uplatama smanjio dug po predmetnom računu na iznos od 7.500,00 EUR-a. Stoga je, uzimajući u obzir odbitnu franšizu od 15%, visina iznosa koju je tužitelj na temelju police bio dužan uplatiti osiguraniku 6.375,00 EUR-a koji je tužitelj platio. Iz ugovora o cesiji od 29. listopada 2019. jasno proizlazi kako je tužitelj isplatio osigurani iznos te da mu osiguranik cesijom ustupa svoje potraživanje u iznosu od 6.375,00 EUR-a. Nesporno je kako je 13. studenoga 2019. tuženik osiguraniku tužitelja društvu PETRIČ d.o.o., Goriška 57, 5270 Ajdovščina, Slovenija, platio daljnji iznos od 1.500,00 EUR-a po predmetnom računu. Navedeni iznos umanjen je za odbitnu franšizu od 15 %, odnosno iznos od 1.275,00 EUR-a prenio je osiguranik tužitelju 18. studenoga 2019. Navedenom uplatom od 1.275,00 EUR-a isplaćene su: zatezne kamate koje su na glavnicu od 6.375,00 EUR-a tekle od 30. listopada 2019. do uplate 18. studenoga 2019. u ukupnom iznosu od 26,55 EUR-a i dio glavnice u iznosu od 1.248,45 EUR-a tako da novi iznos glavnice iznosi 5.126,55 EUR-a na koji zatezne kamate teku od 19. studenoga 2019. Tužitelj je u više navrata, počevši od 30. listopada 2019., obavijestio tuženika o postojećoj cesiji potraživanja te pozvao tuženika na plaćanje preostalog duga tužitelju, ali tuženik nikada nije postupio po traženim zahtjevima, odnosno platio preostali dug tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući kako nema nikakvih dugovanja prema tužitelju, te je istaknuo prigovor zastare.

3. U nastavku postupka tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 5.126,55 EUR-a, te je u podnesku od 14. travnja 2023. uredio tužbeni zahtjev u odnosu na visinu stope zatezne kamate na glavnicu tako da za razdoblje od 19. studenoga 2019. do 31. prosinca 2022. zahtijeva isplatu zateznih kamata po stopi od 8% (osam posto), a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi od 10,50 % (desetipol posto), u skladu s člankom 378. Obligacijskog zakonika (Uradni list RS, št. 83/2001, 32/2004, 28/2006 - odl. US, 40/2007, 64/2016 - odl. US, 20/2018) i „Zakona o predpisani obrestni meri zamudnih obresti“ (Uradni list RS, št. 56/2003, 135/2003, 118/2005, 55/2006, 105/2006) te „Visini predpisane obresne mere zamudnih obresti“ Ministra financija Republike Slovenije za navedeno razdoblje.

4. Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu, te kod prigovora zastare.

5. Presudom poslovni broj P-835/2022 od 2. lipnja 2023. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.126,55 EUR-a sa zateznim kamatama od 19. studenoga 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi od 8% (osam posto), a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi od 10,50 % (desetipol posto), kao neosnovan (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove u iznosu od 597,24 EUR / 4.499,90 kn (točka II. izreke), te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 396,03 EUR / 2.983,89 kn, kao neosnovan (točka III. izreke).

6. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3535/2023-3 od 22. studenog 2024. ukinuta je presuda ovoga suda poslovni broj P- 835/2022 od 2. lipnja 2023., u točkama I. i II. izreke i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke), te je određeno da će o troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud odlučiti u konačnoj odluci (točka II. izreke).

7. U ponovljenom suđenju tužitelj je u bitnome ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod odgovora na tužbu.

8. U ponovnom suđenju sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: police za osiguranje robnih tražbina broj TK48000061363 i dodatka s ovjerenim prijevodom (str. 8. – 14. spisa), cesije od 29. listopada 2029. s ovjerenim prijevodom (str. 16. – 18. spisa), e-mail korespondencije (str. 19. – 21. spisa), potvrda o uplatama s ovjerenim prijevodom (str. 22. – 30. spisa), računa broj IR-1724/2018 od 30. kolovoza 2018. s ovjerenim prijevodom (str. 31. – 35. spisa), potvrde o isporuci s ovjerenim prijevodom (str. 37. – 40. spisa), te potvrda o terećenju i uplatama s ovjerenim prijevodom (str. 42. – 51. spisa).

9. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

10. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.126,55 EUR-a. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 6.630,00 EUR u konkretnom slučaju se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a za koji postupak su primarno mjerodavne odredbe Glave trinaest Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP/19) kao posebne odredbe, uključujući i odredbe članka 461.a ZPP/19. Odredbom članka 461.a stavka 2. ZPP/19 je propisano da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz stavaka 3. i 4. toga članka (članak 461.a stavak 6. ZPP/19). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 6. toga članka sud neće uzeti u obzir (članak 461.a stavak 7. ZPP/19). Na navedeno su, u skladu s odredbom članka 461.a stavka 5. ZPP/19, stranke upozorene u rješenju suda od 5. svibnja 2022. (str. 55. – 56. spisa).

11. Osim toga, u parničnom postupku svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (članak 7. stavka 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a).

12. U konkretnom slučaju iz činjenica navedenih u tužbi u bitnome proizlazi kako tužitelj temelji tužbeni zahtjev na tvrdnji da je Ugovorom o cesiji od 29. listopada 2019. društvo PETRIČ d.o.o., Goriška 57, 5270 Ajdovščina, Slovenija, kao tužiteljev osiguranik, cesijom ustupilo tužitelju svoje potraživanje prema tuženiku u iznosu od 6.375,00 EUR-a po računu broj IR-1724/2018 od 30. kolovoza 2018. ispostavljenom po osnovi cijene za isporučenu robu. Tužitelj nadalje navodi kako je o navedenoj cesiji u više navrata, počevši od 30. listopada 2019., obavijestio tuženika, koju tvrdnju tuženik nije osporio. Dakle, iz činjenične osnove tužbe, kojom je sud vezan (članak 186. stavak 3. ZPP-a), proizlazi kako tužitelj zahtijeva isplatu spornog iznosa kao novi vjerovnik (primatelj sporne tražbine, cesionar) na kojeg je društvo PETRIČ d.o.o. kao stari vjerovnik (ustupitelj sporne tražbine, cedent) prenijelo tražbinu prema tuženiku kao dužniku (cesusu) u iznosu od 6.375,00 EUR-a po računu broj IR-1724/2018 od 30. kolovoza 2018. ispostavljenom po osnovi cijene za isporučenu robu, o kojoj cesiji (ustupu) je tuženik uredno obaviješten. Navedene odlučne činjenice tuženik nije osporio, a one proizlaze i iz isprava u spisu (cesija od 29. listopada 2029. s ovjerenim prijevodom (str. 16. – 18. spisa)). Zbog toga je, suprotno tuženikovoj tvrdnji, tužitelj kao novi vjerovnik (primatelj sporne tražbine, cesionar) na kojega je Ugovorom o cesiji od 29. listopada 2019. prenesena sporna tražbina aktivno legitimiran u ovom postupku.

13. Prema odredbi članka 25. stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj 101/17; dalje: ZMPP), pravo mjerodavno za ugovorne obveze određuje se prema Uredbi (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4. 7. 2008.; dalje: Uredba) unutar njezinog polja primjene. Budući da tužitelj temelji tužbeni zahtjev na Ugovoru o cesiji od 29. listopada 2019. za određivanje mjerodavnog prava za odnos između tužitelja kao novog vjerovnika (primatelja tražbine, cesionara) i tuženika kao dužnika (cesusa) mjerodavna je odredba članka 14. stavka 2. Uredbe. Prema toj odredbi, pravom kojem podliježe ustupljena odnosno subrogirana tražbina utvrđuje se ustupivost, odnos između primatelja i dužnika, uvjeti pod kojima se može pozvati na ustup tražbine odnosno subrogaciju protiv dužnika, te da li su obveze dužnika namirene. Dakle, pravo koje je mjerodavno za ustupljenu tražbinu mjerodavno je i za odnos između primatelja tražbine (novog vjerovnika, cesionara) i dužnika (cesusa), a time i za pravni odnos između parničnih stranaka.

14. U konkretnom slučaju se ustupljena tražbina u iznosu od 6.375,00 EUR-a po računu broj IR-1724/2018 od 30. kolovoza 2018. odnosi na cijenu za robu koje je društvo PETRIČ d.o.o. sa sjedištem u [adresa] kao prodavatelj isporučilo tuženiku kao kupcu. U konkretnom slučaju iz činjenica navedenih u tužbi, te isprava u spisu ne proizlazi da su društvo PETRIČ d.o.o. kao prodavatelj i tuženik kao kupac, dakle, ugovorne strane iz Ugovora o kupoprodaji robe po predmetnom računu izabrale mjerodavno pravo u skladu s odredbama članka 3. Uredbe. Na ročištu održanom 6. travnja 2023. tuženik je naveo kako je suglasan da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, dok je tužitelj naveo kako nije suglasan da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakona o obveznim odnosima. Dakle, u konkretnom slučaju ne postoji niti suglasnost parničnih stranaka za primjenu Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to da je sjedište društva PETRIČ d.o.o. kao prodavatelja u Sloveniji, to u skladu s odredbom članka 4. stavka 1.a) Uredbe, ugovor o prodaji robe sklopljen između tog društva i tuženika podliježe pravu države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište, dakle, pravu Republike Slovenije pa je to pravo mjerodavno za ustupljenu tražbinu. Stoga je, u skladu s odredbom članka 14. stavka 2. Uredbe, to pravo mjerodavno i za pravni odnos između tužitelja kao primatelja tražbine (novog vjerovnika, cesionara) i tuženika kao dužnika (cesusa). Dakle, isto pravo je mjerodavno za obveze tuženika kao dužnika prema društvu PETRIČ d.o.o. kao starom vjerovniku (cedentu) i za tuženikov odnos s tužiteljem kao novim vjerovnikom (primateljem sporne tražbine, cesionarom). Time se štiti pravni položaj dužnika koji u slučaju ustupa tražbine ne može i ne smije doći u lošiji pravni položaj od onoga u kojemu bi se nalazio da nije došlo do ustupa tražbine.

15. Odredbama članka 8. ZMPP-a propisano je da sud ili drugo tijelo Republike Hrvatske utvrđuje sadržaj prava strane države po službenoj dužnosti (stavak 1.). Pravo strane države primjenjuje se na način kako se tumači u toj državi (stavak 2.). Sud ili drugo tijelo Republike Hrvatske može obavijest o sadržaju prava strane države zatražiti od ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa ili nekog drugog tijela kao i vještaka ili specijaliziranih ustanova (stavak 3.). Stranke mogu podnositi javne ili privatne isprave o sadržaju prava strane države (stavak 4.). Ako se sadržaj prava strane države ne može utvrditi na način iz prethodnih stavaka ovoga članka, primjenjuje se hrvatsko pravo (stavak 5.).

16. Pravni odnos između društva PETRIČ d.o.o. kao starog vjerovnika i tuženika kao dužnika nesporno proizlazi iz ugovora o kupoprodaji robe. Za zastaru tražbine iz te vrste ugovora mjerodavne su odredbe članka 349. Obligacijskog zakonika („Uradni list RS“ broj 83/01, 32/04, 28/06, 40/07, 64/16 i 20/18; dalje: OZ). Tim je odredbama propisano da tražbine iz gospodarskih ugovora, kao i tražbine za povrat izdataka nastalih u vezi s tim ugovorom, zastarijevaju u roku od tri godine (stavak 1.). Zastara teče odvojeno za svaku dobavu robe, obavljeni posao ili uslugu (stavak 2.).

17. Uvidom u račun broj IR-1724/2018 od 30. kolovoza 2018. s ovjerenim prijevodom (str. 31. – 35. spisa) utvrđeno je kako je tražbina koja je ustupljena, odnosno prenesena na tužitelja dospjela 29. listopada 2018., dok tužitelj u ovom postupku nije tvrdio niti dokazao suprotno. Stoga je prvog sljedećeg dana, dakle, 30. listopada 2018., društvo PETRIČ d.o.o. kao stari vjerovnik moglo zahtijevati ispunjenje te tražbine od tuženika kao dužnika.

18. Međutim, prema odredbi članka 364. stavka 1. OZ-a, zastara se prekida kad dužnik prizna dug. Dužnik može priznati dug ne samo izjavom danom vjerovniku, nego i posredno, npr. nešto plati na račun, da plati kamate ili da osiguranje (članak 364. stavak 2. OZ-a).

19. U konkretnom slučaju tuženik nije osporio tužiteljevu tvrdnju o obavljenim djelomičnim (sukcesivnim) uplatama po računu broj IR-1724/2018 od 30. kolovoza 2018., koje su obavljene: 10. prosinca 2018. (iznos od 5.068,79 EUR-a), 8. ožujka 2019. (iznos od 2.000,00 EUR-a), 10. travnja 2019. (iznos od 2.000,00 EUR-a), 20. rujna 2019. (iznos od 500,00 EUR-a) i 13. studenoga 2019. (iznos od 1.500,00 EUR-a).

20. Kao što je to naveo i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Pž-3535/2023-3 od 22. studenog 2024., s obzirom na to da se u konkretnom slučaju primjenjuje slovensko pravo, na pitanje prekida zastare potrebno je primijeniti praksu slovenskih sudova. Iz sudske prakse slovenskih sudova, (Vrhovnog suda Republike Slovenije poslovni broj II lps 465/2007 od 25. veljače 2010., presude Višeg suda u Mariboru, poslovni broj: VSM Sodba I Cp 886/2017 od 25. listopada 2017., presude Višeg suda u Mariboru, poslovni broj: VSM Sodba I Cp 886/2017 od 25. listopada 2017., presude Višeg suda u Ljubljani poslovni broj: VSL Presuda II Cp 1814/2018 od 22. veljače 2019. (ovjereni prijevod na hrvatski jezik na str. 309.-340. spisa) proizlazi da se odredbe članka 364. OZ-a tumače upravo na način kako proizlazi iz zakonske odredbe, odnosno da dužnik može priznati postojanje duga izjavom danom vjerovniku, ali i posredno konkludentnim postupcima i to upravo na način da nešto plati vjerovniku na račun, čime dolazi do prekida zastare, koja nakon svakog plaćanja, odnosno prekida počinje teći iznova temeljem odredbe članka 369. OZ-a, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u rok zastare što ga određuje zakon.

21. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio da je nespornim djelomičnim (sukcesivnim) uplatama po računu broj IR-1724/2018 od 30. kolovoza 2018., i to: 10. prosinca 2018. (iznos od 5.068,79 EUR), 8. ožujka 2019. (iznos od 2.000,00 EUR), 10. travnja 2019. (iznos od 2.000,00 EUR), 20. rujna 2019. (iznos od 500,00 EUR) i 13. studenoga 2019. (iznos od 1.500,00 EUR) prekinuta zastara u skladu s odredbama članka 364. OZ-a. U skladu s odredbama članka 369. OZ-a, nakon svakog plaćanja, odnosno prekida zastare, zastara je počela teći iznova, dok se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u rok zastare što ga određuje zakon. Budući da je zastara zadnji puta prekinuta plaćanjem 13. studenoga 2019., to je 14. studenoga 2019. zastara počela ponovno teći što znači da je zadnji dan trogodišnjeg zastarnog roka bio 14. studenoga 2022. jer se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u rok zastare što ga određuje zakon. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 29. travnja 2022., proizlazi da je podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka iz članka 348. OZ-a zbog čega nije nastupila zastara predmetne tražbine, kao što to neosnovano ističe tuženik.

22. Osim što je istaknuo prigovor zastare, tuženik je u ovom sporu male vrijednosti samo paušalno osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Međutim, tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, činjenično obrazložio iz kojih razloga u konkretnom slučaju osporava postojanje predmetne tražbine i njezinu visinu.

23. S druge strane, kao što je prethodno obrazloženo, iz isprava u spisu (cesija od 29. listopada 2029. s ovjerenim prijevodom (str. 16. – 18. spisa))., koje tuženik nije osporio, proizlazi kako tužitelj zahtijeva isplatu spornog iznosa kao novi vjerovnik (primatelj sporne tražbine, cesionar) na kojeg je društvo PETRIČ d.o.o. kao stari vjerovnik (ustupitelj sporne tražbine, cedent) prenijelo tražbinu prema tuženiku kao dužniku (cesusu) u iznosu od 6.375,00 EUR-a po računu broj IR-1724/2018 od 30. kolovoza 2018. ispostavljenom po osnovi cijene za isporučenu robu, o kojoj cesiji (ustupu) je tuženik uredno obaviješten, a te odlučne činjenice tuženik nije niti osporio. Nadalje proizlazi da je 13. studenoga 2019. tuženik platio tužiteljevom osiguraniku društvu PETRIČ d.o.o. daljnji iznos od 1.500,00 EUR-a po predmetnom računu, koji je umanjen za odbitnu franšizu od 15 %, da je preostali iznos od 1.275,00 EUR-a tužiteljev osiguranik društvo PETRIČ d.o.o. prenio na tužitelja 18. studenoga 2019., te da su uplatom iznosa od 1.275,00 EUR-a isplaćene: zatezne kamate koje su na glavnicu od 6.375,00 EUR-a tekle od 30. listopada 2019. do uplate 18. studenoga 2019. u ukupnom iznosu od 26,55 EUR-a i dio glavnice u iznosu od 1.248,45 EUR-a tako da novi iznos glavnice iznosi 5.126,55 EUR-a, a navedene činjenice tuženik također nije osporio, niti je osporio navedeni obračun. S obzirom na to da tuženik nije osporio navedene odlučne činjenice, niti tužiteljev obračun, niti je činjenično obrazložio iz kojih razloga osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, sud je u ovom sporu male vrijednosti odbio tužiteljeve dokazne prijedloge za pribavljanje podataka od Porezne uprave o tome je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po predmetnom računu, za pribavljanje podataka o računu i vlasniku računa platitelja (IBAN) i za provođenje financijskog vještačenja jer izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih činjenica koje je bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu.

24. Osim toga, tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio da je preostali dio glavnice od 5.126,55 EUR-a, čiju isplatu tužitelj zahtijeva u ovom postupku, plaćen, odnosno da je ta tražbina prestala ispunjenjem ili na bilo koji drugi zakonom propisani način. Stoga je, uzevši u obzir navedeno, sud obvezao tuženika na isplatu toga iznosa.

25. Prema odredbi članka 418. stavka 1. OZ-a, s tražbinom na preuzimatelja prelaze popratna prava, kao što su pravo na prioritetnu naplatu, hipoteka, zalog, pravo iz ugovora s jamcem, pravo na kamate, na ugovorne kazne i slično. Pretpostavlja se da su dospjele, ali neplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom (članak 418. stavak 3. OZ). Stoga je, primjenom odredbe članka 378. stavka 1. OZ-a, valjalo obvezati tuženika i na isplatu zateznih kamata, i to po stopi propisanoj odredbama članka 2. Zakona o predpisani obrestni meri zamudnih obresti („Uradni list RS“ br. 11/2007; dalje: ZPOMZO; ovjereni prijevod na str. 256. spisa), kao posebnog zakona kojim se uređuje kamatna stopa i Odluka o visini propisane kamatne stope za zatezne kamate („Uradni list RS“ – ovjereni prijevod na str. 264. spisa). Tako je odredbom članka 2. ZPOMZO-a propisano da je zakonska stopa zatezne kamate, uzimajući u obzir članak 3. stavak 1. točku (d) Direktive 2000/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. lipnja 2000. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama (SL L 200, 8. kolovoza 2000., str. 35.), glavna kamatna stopa uvećana za 8 postotnih bodova (stavak 1.). Zakonska kamatna stopa primjenjuje se u razdoblju od šest mjeseci, koje počinje od 1. siječnja ili 1. srpnja (stavak 2.). Glavna kamatna stopa je kamatna stopa koju primjenjuje Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana relevantnog šestomjesečnog razdoblja (stavak 3.). Ministar financija objavljuje zakonsku stopu zatezne kamate i njezine promjene u Službenom listu Republike Slovenije (stavak 4.).

26. U podnesku od 14. travnja 2023. tužitelj je po prvi puta iznio tvrdnju kako na temelju opće prakse prava osiguranja, naknadom štete osiguratelja svome osiguraniku, po nastupu osiguranog slučaja, kada je osiguranikov dužnik odgovoran za nastanak osiguranog slučaja, što je ovdje slučaj, osiguratelju ostaje rok za isticanje zahtjeva prema osiguranikovom dužniku, a taj rok je tri godine od dana kada je osiguratelj svome osiguraniku isplatio iznos naknade štete zbog nastanka osiguranog slučaja. Dakle, navedenu tvrdnju tužitelj je prvi put iznio tek u podnesku od 14. travnja 2023. što je protivno citiranim odredbama članka 461.a stavcima 2. i 3. ZPP/19 jer je iznesena tek nakon zaključenja prethodnog postupka na ročištu održanom 6. travnja 2023. (str. 67. – 68. spisa), dok tužitelj nije tvrdio niti dokazao da je bez svoje krivnje nije mogao iznijeti do zaključenja prethodnoga postupka. Stoga, u skladu s odredbom članka 461.a stavkom 3. ZPP/19, sud nije uzeo u obzir navedenu novu činjenicu.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

28. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen, proizlazi da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 5.126,55 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: OT), obrazloženog podneska od 14. travnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT); sastavljanja žalbe od 19. lipnja 2023. protiv citirane presude od 2. lipnja 2023. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 10. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 6. travnja 2023., 3. svibnja 2023. i 19. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), te na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT), što ukupno iznosi 1.350,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 337,50 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 1.687,50 EUR.

Tužitelj ima pravo i na naknadu troškova ovjerenog prijevoda sa slovenskog na hrvatski jezik u iznosu od 1.426,11 EUR (članak 151. stavak 1. ZPP), prema računima broj 13-1-1 od 4. ožujka 2022. (str. 5. spisa), broj 15-1-1 od 13. travnja 2023. (str. 278. spisa) i broj 27-1-1 od 19. lipnja 2023. (str. 341. spisa), te potvrdama o plaćanju (str. 362. – 364. spisa).

Tužitelj ima pravo i na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 97,48 EUR, za citiranu presudu od 2. lipnja 2023. u iznosu od 97,48 EUR i za žalbu protiv te presude u iznosu od 194,96 EUR, koje sudske pristojbe ukupno iznose 389,92 EUR.

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 3.503,53 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP)) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) za ostale odnose iz razloga što se radi o troškovima postupka i što u parničnom postupku sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva stavljenih u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP).

29. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastavljanja podneska od 11. svibnja 2022. s PDV-om u iznosu od 250,00 EUR jer s obzirom na njegov sadržaj taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da uz taj podnesak tužitelj samo dostavlja potvrdu o uplati sudske pristojbe za tužbu koju je trebao platiti već u trenutku podnošenja tužbe kada je po samom zakonu za tužitelja nastala obveza plaćanja te sudske pristojbe. Iz istog razloga tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastavljanja podneska od 14. lipnja 2023. s PDV-om u iznosu od 250,00 EUR jer s obzirom na njegov sadržaj taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da uz taj podnesak tužitelj samo dostavlja potvrdu o uplati sudske pristojbe za presudu. Iz istog razloga tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastavljanja podneska od 23. listopada 2023. s PDV-om u iznosu od 250,00 EUR jer s obzirom na njegov sadržaj taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da uz taj podnesak tužitelj samo dostavlja potvrdu o uplati sudske pristojbe za žalbu protiv presude koju je trebao platiti već u trenutku podnošenja žalbe kada je po samom zakonu za tužitelja nastala obveza plaćanja te sudske pristojbe. Tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova sastavljanja podneska od 12. travnja 2024. s PDV-om u iznosu od 250,00 EUR jer s obzirom na njegov sadržaj niti taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da uz taj podnesak tužitelj samo dostavlja potvrde o plaćanju računa za ovjereni prijevod sa slovenskog na hrvatski jezik. Tužitelj nema pravo na naknadu troška dodatne pristojbe na rješenje u iznosu od 13,27 EUR jer je taj trošak tužitelj sam skrivio budući da nije platio sudsku pristojbu za tužbu u trenutku podnošenja tužbe kada je po samom zakonu za tužitelja nastala obveza plaćanja te pristojbe zbog čega taj trošak ne može pasti na tuženikov teret. Tužitelj nema pravo na naknadu troška dodatne pristojbe na rješenje u iznosu od 13,27 EUR jer je taj trošak tužitelj sam skrivio budući da nije platio sudsku pristojbu za žalbu protiv presude u trenutku podnošenja žalbe kada je po samom zakonu za tužitelja nastala obveza plaćanja te pristojbe zbog čega taj trošak ne može pasti na tuženikov teret.

Zbog toga, a uzevši u obzir visinu sudskih pristojbi koje je prema vrijednosti predmeta spora tužitelj bio dužan platiti, tužitelj po osnovi sudskih pristojbi neosnovano zahtijeva naknadu troškova u preostalom iznosu od 226,55 EUR.

Slijedom navedenog, sud je utvrdio da tužitelj nema pravo na naknadu troškova u preostalom iznosu od 1.226,55 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa je u tom dijelu odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan.

30. Slijedom navedenog, o troškovima je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke presude.

Zagreb, 17. travnja 2025.

Sudac

mr.sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.