REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–185/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Virne Sarvan, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ive Ušić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog VŠ, zbog počinjenja u stanju neubrojivosti protupravnog djela iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 2. i članka 24. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 84/21, 114/21, 114/23, 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog VŠ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, od 14. veljače 2025., broj: K-3/2025-, u sjednici održanoj 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Žalba optuženog VŠ odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru je na temelju članka 554. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24

- dalje u tekstu ZKP), utvrdio da je optuženi VŠ u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 2. i članka 24. stavka 1. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 554. stavka 1. ZKP-a, u vezi članka 51. stavka 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“, broj 76/14. - dalje: ZZODS) prema optuženiku je određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci.

1.2. Na temelju članka 554. stavka 1. ZKP-a, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP-a, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci, kao i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te je presude žalbu podnio optuženik putem branitelja Marka Kolanovića ml. odvjetnika iz Zadra, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te „odluke o određivanju prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu u trajanju 6 (šest) mjeseci“ te predlaže da „Županijski sud prihvati žalbu okrivljenika i pobijanu presudu i rješenje ukine te okrivljenika oslobodi od optužbe, a podredno preinači pobijane odluke na način da okrivljeniku odredi psihijatrijsko liječenje na slobodi ili predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 8. ZKP, tj. da je optuženi na raspravi na kojoj se očitovao o osnovanosti optužbe, na način da je osporio počinjenje protupravnog djela (članak 418. stavak 2. i 5. ZKP), ispitan prije završetka dokaznog postupka. Naime, prema žalitelju, prvostupanjski sud je nakon ispitivanja optuženika, proveo dokaz ispitivanjem svjedokinje CŠ i time je ostvario navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

6.1. Točno je da je na raspravi od 30. siječnja 2025., optuženik osporio počinjenje terećenog mu protupravnog djela te da se na toj raspravi pristupilo ispitivanju optuženika kao i da je nastavno na raspravi od 12. veljače 2025., ispitana svjedokinja CŠ, međutim nakon njezinog ispitivanja i nakon što su stranke izjavile da nemaju dokaznih prijedloga radi dopune dokaznog postupka, optuženik je ponovno dao svoju obranu, što je žalitelj očito propustio imati u vidu, nakon čega su pročitani podaci iz kaznene evidencije za optuženika te je time završen dokazni postupak.

6.2. Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema isticane bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točka 8. ZKP, jer je optuženik svoju obranu dao na kraju dokaznog postupka, ali ni relativno bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 3. ZKP-a, koju podredno ističe žalitelj, jer je optuženiku dana mogućnost da se u svojoj „dopuni obrane“ izjasni u odnosu na sve, pa tako i novo provedeni dokaz.

6.3. Doduše, prvostupanjski sud je pogriješio kada je, nakon što je optuženik izložio svoju obranu, pročitao njegov izvod iz kaznene evidencije jer je to u suprotnosti s odredbom članka 418. stavka 5. ZKP-a, međutim time nije počinjen niti jedan vid bitne postupovne povrede, obzirom da je ta zakonska odredba upućujuća i fakultativna („…mogu se pročitati…“), što znači i da ne moraju, pa provođenje tog dokaza može biti i zadnja dokazna radnja.

7. Žalitelj tvrdi i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, premda je ne označava tom zakonskom odredbom, ali proizlazi iz žalbenih navoda jer ističe kako sud nije naveo „zbog kojih je sud sporne činjenice našao dokazanim niti zašto je otklonio obranu okrivljenog kao ne dokazanu.“

7.1. Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud dao jasnu ocjenu svih provedenih dokaza, pa tako i iskaza oštećenika - svjedoka HŠ i svjedokinje CŠ, koje je ispravno reproducirao i doveo u međusobnu vezu kao i u vezu s nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka te je svoju ocjenu o vjerodostojnosti tih dokaza iznio pod točkom 8. obrazloženja svoje presude, ujedno time otklonivši optuženikovu obranu da nije počinio terećeno mu protupravno djelo, doduše sumarno, ali dostatno, s obzirom da su dani razlozi razumljivi i jasni.

8. Stoga nisu počinjene žalbom istaknute bitne povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena neka druga bitna postupovna povreda iz članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP-a.

9. Žalbenu osnovu zbog pogrešno i nepotpuno (ustvari samo pogrešno) utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj obrazlaže tako da analizi i ocjeni izvedenih dokaza iznesenih po prvostupanjskom sudu suprotstavlja vlastitu, pri čemu posebno nastoji obezvrijediti vjerodostojnost iskaza oštećenika - svjedoka HŠ i svjedokinje CŠ, ali i nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještačenja. U tom pogledu ističe kako se rati o obiteljskim odnosima koji su narušeni dugi niz godina uslijed lošeg imovinskog stanja i činjenice da i oštećenici i njihov sin žive u istom domaćinstvu, pa je uzajamni neprimjereni način komunikacije postao uobičajen i ustaljen. Smatra da je ovdje riječ o neistinitoj prijavi kako bi se optuženog prisilno hospitaliziralo čemu u prilog govori i mišljenje vještakinje psihijatrijske struke dr. Arlene Sabljar kojem prigovara da je rezultat jednog ili dva susreta vještaka s optuženikom iako je za postavljanje dijagnoze potrebno šest mjeseci aktivnog analiziranja pacijenta kroz to razdoblje. No, takvim primjedbama nije s uspjehom dovedena u pitanje ispravnost zaključaka suda prvog stupnja.

9.1. Naime, i ovaj drugostupanjski sud, nalazi da je sud prvog stupnja vrlo pažljivo analizirao te kritički i logički cijenio kako svaki dokaz posebno, tako i sve dokaze u njihovoj ukupnosti i povezanosti, posebnu pozornost posvećujući odnosima oštećenika - svjedoka HŠ i svjedokinje CŠ s optuženikom, u kojem kontekstu i njihovoj eventualnoj zainteresiranosti za ishod ovog postupka.

9.2. Kao prvo, ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da se nalaz vještakinje psihijatrijske struke temelji samo na „jednom ili dva susreta vještaka“ s optuženikom jer se to vještačenje temelji prvenstveno na cjelokupnoj medicinskoj dokumentaciji u vremenskom razdoblju od 2013., pa do 31. prosinca 2023., koja je detaljno navedena s preciznim opisom razloga medicinske intervencije u odnosu na optuženika, u psihijatrijskom nalazu, i to uvijek zbog narušenog psihičkog zdravlja optuženika, a onda i na pregledu i psihijatrijskoj obradi optuženika koja je podrazumijevala osobnu i obiteljsku anamnezu optuženika, tjelesni nalaz, utvrđivanje psihičkog statusa, a što je sve, kako je navedeno, vidljivo u psihijatrijskom nalazu i mišljenju vještakinje psihijatrijske struke dr. Arlene Sabljar.

9.3. Niti prigovor žalitelja o motiviranosti oštećenika - svjedoka HŠ i svjedokinje CŠ za neistinitim iskazivanjem i terećenjem optuženika ne dovodi u pitanje ocjenu vjerodostojnosti njihovih iskaza i ispravnost utvrđenja prvostupanjskog suda. Da je optuženik poduzeo inkriminiranu mu protupravnu radnju proizlazi prije svega i opširnog, detaljnog i uvjerljivog iskaza oštećenika čiji iskaz potkrjepljuje nalaz psihijatrijske vještakinje, kao i iskaz svjedokinje UŠ, kojoj je oštećenik ispričao da mu je optuženik izgovorio prijeteće riječi inkriminiranog sadržaja. U njihovim iskazima nema nikakvih razlika u opisu inkriminiranog događaja, pa je prvostupanjski sud s pravom prihvatio iskaz oštećenika, kao i iskaz citirane svjedokinje kao vjerodostojne. Osim toga i oštećenik HŠ i svjedokinja UŠ jasno su ukazali da inkriminirani događaj nije izolirani eksces u ponašanju optuženika, ali da ga nisu prijavljivali zbog obiteljskih razloga i svijesti da je to posljedica njegove psihičke bolesti s jasno izraženim stavom kako samo žele da se odnosi između njih poprave, odnosno, kako u svom iskazu navodi oštećenik „da se stvari vrate na ono kako je bilo prije i da počnu komunicirati.“, kao i da je inkriminirano protupravno ponašanje posljedica činjenice što optuženik redovito ne uzima terapiju koja mu je propisana, što dodatno dezavuira žalbeni navod žalitelja o motiviranosti oštećenika - svjedoka HŠ i svjedokinje CŠ za neistinitim iskazivanjem i neosnovanim terećenjem optuženika.

9.4. Stoga žalbene tvrdnje o nevjerodostojnosti iskaza oštećenika - svjedoka HŠ i svjedokinje CŠ i o nedovoljno valjanoj ekspertizi ne utječu na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a time i na zakonitost pobijane presude.

10. Kako je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno postojanje kod optuženika graničnog poremećaja osobnosti: F60.3 s povremenim psihotičnim dekompenzacijama nalik na Sumanuti poremećaj F22.0, Politoxicomanie F19.1 in apst, da se tempore criminis nalazio u dekompenzaciji navedenih poremećaja koje kod njega dolazi u sklopu granične strukture osobnosti s razvojem povremenih sistematiziranih paranoidnih sumanutih ideja potaknutih stresnim stanjima, zbog čega je izrazito smanjene mogućnosti tolerancije frustracije i općenito kontrole svog ponašanja s dominantnom paranoidnošću, impulzivnošću, agitacijom i agresivnošću te da je zbog takovog duševnog stanja tempore criminis kod optuženika bila isključena mogućnost vladanja svojom voljom i postupcima te shvaćanja značenja svojih postupaka kao i da kod optuženika zbog opisanih psihičkim poremećaja postoji vjerojatnost da bi zbog toga on mogao počiniti teže kazneno djelo, sud prvog stupnja je pravilno na temelje članka 554. stavka 1. ZKP-a, donio presudu kojom je utvrdio da je optuženik u stanju neubrojivosti počinio predmetno protupravno djelo te mu je na temelju članka 554. stavka 1. u vezi članka 51. stavka 1. ZZODS odredio prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci.

11. Slijedom svega iznesenog, nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Iz navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, a kako prvostupanjski sud nije počinio povrede iz članka 476. stavka 1. ZKP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP-a, žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Puli – Pola 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Dagana Kos Milevoj