REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-572/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Gordan Zubak, u pravnoj stvari tužitelja PRODUKT KOMERC d.o.o., Heki, Žbrlini 102, OIB: 87514740647, kojeg zastupa punomoćnica Tatjana Salopek, odvjetnica u Zagrebu, Martićeva 67/III, protiv tuženika SALE NERO d.o.o., Pula, Bože Gumpca 34, OIB: 76203332794, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Pajić & Pajić j.t.d., Pula, Flanatička 25, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i točaka II. i III. izreke rješenja Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-94/2021-40 od 22. prosinca 2022., 17. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana potvrđuju presuda i rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-94/2021-40 od 22. prosinca 2022. u točki II. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, Smareglina 7, poslovni broj OVRV-5608/2020-2 od 10. prosinca 2020. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 5.031,60 EUR sa zateznim kamatama. Nadalje, prvostupanjski sud je rješenjem odredio prethodnu mjeru radi osiguranja tužiteljeve novčane tražbine (točka I. izreke), naložio je tuženiku naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 253,69 EUR sa zateznim kamatama (točka II. izreke), kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 1.175,14 EUR (točka III. izreke) te je odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.169,63 kn (točka IV. izreke) što prema sada važećoj valuti iznosi 287,96 EUR.
2. Iz obrazloženja presude proizlazi kako je prvostupanjski sud tako odlučio jer je utvrdio da je tužitelj ispunio obvezu predaje stvari, a tuženik nije ispunio svoju obvezu isplate cijene. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio kako u konkretnom slučaju ispunjenje trećoj osobi, JC, ovdje tužitelj naknadno nije odobrio, kao i da JC nije bio ovlašten na primitak ispunjenja od strane tužitelja ni na temelju zakona ni sudske odluke, te ga na to tužitelj nije ovlastio. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije ispunio svoju obvezu plaćanja cijene. Nadalje, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) odlučio je o troškovima postupka.
3. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude te točke II. i III. izreke rješenja kojim je prvostupanjski odlučio o troškovima ovršnog i parničnog postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je analizirao iskaze zastupnika po zakonu stranaka i svjedoka ĐC te je istaknuo da je tužitelj s jedne strane tvrdio da je JC već namiren za svoju proviziju primivši novac od ovdje tuženika, a sada taj isti iznos ponovno u ovom postupku od tuženika potražuje što znači da bi tuženik taj iznos dva puta platio. Ponovio je da je s tužiteljem surađivao više godina kontaktirajući isključivo s JC koji mu se odmah u početku predstavio kao djelatnik tužitelja i da stoga iz razloga te višegodišnje i uspješne suradnje nije imao razloga posumnjati da JC nije zaposlenik tuženika. Naglasio je da nije životno niti uobičajeno da je tuženik tražio od JC da mu pokaže svoj ugovor o radu s tužiteljem kako bi se uvjerio u postojanje njegovog radnog odnosa s tužiteljem. Tuženik je prvi i jedini put tužitelju naručenu robu platio u gotovini po obrazloženom zahtjevu JC nakon više od tri godine poslovne suradnje i nakon što se bezbroj puta uvjerio da je JC vrlo odgovoran, ozbiljan i lojalan radnik tužitelja.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Tuženikova žalba nije osnovana.
6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio kako je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 5.031,60 EUR na temelju računa ispostavljenih po osnovi cijene za meso isporučeno tuženiku.
8. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a) zbog čega se u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog toga žalbene navode koji se odnose na pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije ovlašten ispitivati.
9. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, kao niti u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju povredu se poziva i žalitelj.
10. Tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi naveo da je tužiteljeva tražbina podmirena u cijelosti gotovinskom isplatom njegovom zaposleniku te je, potom, podneskom od 14. travnja 2021. opisano mjesto i način na koji je podmirio utuženu tražbinu, i to tako što je na prijedlog JC isplatio njemu na ruke u gotovini sve dospjele, neplaćene račune koji su predmet ovog spora. Tuženik je zatim tijekom postupka isticao da nije imao razloga posumnjati u to je li JC imao ovlaštenje tužitelja za takvo postupanje.
11. Nakon što je tuženik iznio tvrdnju da je podmirio utuženu tražbinu, tužitelj je u podnesku od 23. ožujka 2021. naveo kako je u odnosu na svaki potraživani iznos naveden u rješenju o ovrsi izdao račun na temelju izdatnica na kojima se nalazi potpis ovlaštenih osoba tuženika u svrhu dokaza o preuzimanju robe. Pored navedenog, tužitelj je istaknuo da zaposlenik tužitelja nije dobio od tužitelja ovlaštenje da bilo koji novčani iznos naplaćuje direktno od tuženika na ruke te da se radi o prijevarnom postupanju koje ne oslobađa tuženika obveze podmiriti utužene račune. Tijekom postupka tužitelj je naveo kako je JC uzeo od tuženika 15.000,00 kn. Zastupnik po zakonu tužitelja naveo je da JC nije bio ovlašten preuzimati novac nego je bio ovlašten prikupljati narudžbe za tužitelja, slati ih tužitelju koji je zatim isporučivao robu kupcima. Također, naveo je da tužitelj s JC nije sklopio nikakav ugovor te da je on ostvarivao pravo na proviziju.
12. Nadalje, tuženik je u ovom postupku priznao činjenicu da je koristio pravo na odbitak pretporeza na utužene račune.
13. Imajući u vidu iznesene tvrdnje stranaka i izvedene dokaze tijekom prvostupanjskog postupka, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj ispunio svoju obvezu predaje stvari tuženiku.
14. S obzirom na to da je tužitelj tvrdio kako JC nije bio ovlašten za tužitelja obavljati naplatu bilo kakvog iznosa od tuženika, na tuženiku je bio teret dokaza sukladno odredbi čl. 219. ZPP-a, da dokaže svoju tvrdnju da su utuženi računi plaćeni. Pritom se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu čl. 164. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) kojom je propisano da se obveza mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik (st. 1.). Ispunjenje je pravovaljano i kad je učinjeno trećoj osobi, ako ga je vjerovnik naknadno odobrio ili ako se njime koristio (st. 2.).
15. Uzimajući u obzir navedena tužiteljeva osporavanja te kako iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je JC, koji nije bio tužiteljev radnik, u konkretnom slučaju imao tužiteljevo ovlaštenje u njegovo ime primiti gotovinu od tuženika, kao i da tužitelj nije naknadno odobrio ispunjenje trećoj osobi odnosno JC, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da je ispunio svoju obvezu isplate cijene za isporučeno meso.
16. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, prema kojemu su stranke bile u ugovornom odnosu sukladno odredbi čl. 376. ZOO-a, koje ovaj sud primjenom odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a nije ovlašten preispitivati u žalbenom postupku, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima, pravilno primijenio odredbu čl. 376. st. 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu cijene po predmetnim računima.
17. Nadalje, prilikom odlučivanja o zateznim kamatama, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a.
18. Također, pravilna i zakonita je odluka o trošku postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.
19. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu i pobijane točke
II. i III. izreke rješenja.
Zagreb, 17. travnja 2025.
Sudac
Gordan Zubak
