Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1339/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Sabljar, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 6. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 798/05, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 kao kreditora od 10. lipnja 2005. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Miroslava Banića dana 10.06.2005, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 7.749,07 € s osnove ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 798/05 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 10. lipnja 2005. godine, u dijelu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. po – preplati po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinačnog potraživanja pa do isplate kako slijedi:

na iznos od 0,01 EUR za razdoblje od 02.02.2006.g. pa do isplate;

na iznos od 37,81 EUR za razdoblje od 09.11.2007.g. pa do isplate;

na iznos od 37,84 EUR za razdoblje od 11.12.2007.g. pa do isplate;

na iznos od 39,22 EUR za razdoblje od 23.01.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 39,91 EUR za razdoblje od 13.02.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 73,14 EUR za razdoblje od 02.03.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 71,96 EUR za razdoblje od 06.06.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 72,17 EUR za razdoblje od 15.07.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 71,32 EUR za razdoblje od 13.08.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 71,11 EUR za razdoblje od 25.09.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 71,33 EUR za razdoblje od 25.09.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 71,31 EUR za razdoblje od 25.09.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 74,70 EUR za razdoblje od 21.11.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 73,68 EUR za razdoblje od 29.11.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 73,43 EUR za razdoblje od 19.12.2008.g. pa do isplate;

na iznos od 78,06 EUR za razdoblje od 30.01.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 80,60 EUR za razdoblje od 25.03.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 77,22 EUR za razdoblje od 25.03.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 77,68 EUR za razdoblje od 18.04.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 77,92 EUR za razdoblje od 19.05.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 76,78 EUR za razdoblje od 24.06.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 77,21 EUR za razdoblje od 15.07.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 103,38 EUR za razdoblje od 18.08.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 103,59 EUR za razdoblje od 29.09.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 102,94 EUR za razdoblje od 31.10.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 104,51 EUR za razdoblje od 01.12.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 104,57 EUR za razdoblje od 24.12.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 106,56 EUR za razdoblje od 23.02.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 106,97 EUR za razdoblje od 23.02.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 107,06 EUR za razdoblje od 16.03.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 108,71 EUR za razdoblje od 28.04.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 111,20 EUR za razdoblje od 15.07.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 116,53 EUR za razdoblje od 26.08.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 118,84 EUR za razdoblje od 11.09.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 121,00 EUR za razdoblje od 11.09.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 120,95 EUR za razdoblje od 11.09.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 116,84 EUR za razdoblje od 23.11.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 116,88 EUR za razdoblje od 12.12.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 121,74 EUR za razdoblje od 19.01.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 123,64 EUR za razdoblje od 19.01.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 121,95 EUR za razdoblje od 30.03.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 122,44 EUR za razdoblje od 30.03.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 119,96 EUR za razdoblje od 13.04.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 125,11 EUR za razdoblje od 16.06.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 130,52 EUR za razdoblje od 16.06.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 136,30 EUR za razdoblje od 20.08.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 121,56 EUR za razdoblje od 20.08.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 114,05 EUR za razdoblje od 28.09.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 113,27 EUR za razdoblje od 25.10.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 112,66 EUR za razdoblje od 15.11.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 114,28 EUR za razdoblje od 28.12.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 116,01 EUR za razdoblje od 18.01.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 116,72 EUR za razdoblje od 20.03.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 115,61 EUR za razdoblje od 20.04.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 115,58 EUR za razdoblje od 20.04.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 115,80 EUR za razdoblje od 15.05.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 116,51 EUR za razdoblje od 14.06.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 115,57 EUR za razdoblje od 14.07.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 114,91 EUR za razdoblje od 13.09.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 113,86 EUR za razdoblje od 17.10.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 114,46 EUR za razdoblje od 18.11.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 115,61 EUR za razdoblje od 21.12.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 115,13 EUR za razdoblje od 18.01.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 112,80 EUR za razdoblje od 15.02.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 112,96 EUR za razdoblje od 20.03.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 114,22 EUR za razdoblje od 20.04.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 115,24 EUR za razdoblje od 18.05.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 111,79 EUR za razdoblje od 28.06.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 112,24 EUR za razdoblje od 28.06.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 111,50 EUR za razdoblje od 22.08.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 112,20 EUR za razdoblje od 25.09.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 113,21 EUR za razdoblje od 25.09.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 113,21 EUR za razdoblje od 15.10.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 113,23 EUR za razdoblje od 16.11.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 114,40 EUR za razdoblje od 13.12.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 113,08 EUR za razdoblje od 13.02.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,15 EUR za razdoblje od 13.02.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,16 EUR za razdoblje od 25.04.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,11 EUR za razdoblje od 25.04.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,07 EUR za razdoblje od 22.05.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,06 EUR za razdoblje od 18.06.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,07 EUR za razdoblje od 18.07.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,09 EUR za razdoblje od 23.08.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,09 EUR za razdoblje od 24.09.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,11 EUR za razdoblje od 24.10.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,12 EUR za razdoblje od 25.11.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,09 EUR za razdoblje od 23.12.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 6,11 EUR za razdoblje od 31.01.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 6,08 EUR za razdoblje od 27.02.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 6,06 EUR za razdoblje od 25.03.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 6,05 EUR za razdoblje od 21.04.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 6,03 EUR za razdoblje od 20.05.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 6,01 EUR za razdoblje od 25.06.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 6,00 EUR za razdoblje od 21.07.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 5,98 EUR za razdoblje od 15.08.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 5,96 EUR za razdoblje od 22.09.2015.g. pa do isplate;

po stopi koja se do 31.12.2022.g.određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 798/05, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 kao kreditora od 10. lipnja 2005. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Miroslava Banića dana 10.06.2005, u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plaćene iznose od ukupno 6.188,61 € s osnove ništetnih odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 798/05 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 10. lipnja 2005. godine, u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano u valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja, - preplati po valuti, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinačnog potraživanja pa do isplate kako slijedi:

na iznos od 3,62 EUR za razdoblje od 02.09.2005.g. pa do isplate;

na iznos od 3,48 EUR za razdoblje od 02.10.2005.g. pa do isplate;

na iznos od 3,04 EUR za razdoblje od 02.11.2005.g. pa do isplate;

na iznos od 3,93 EUR za razdoblje od 06.12.2005.g. pa do isplate;

na iznos od 0,96 EUR za razdoblje od 02.01.2006.g. pa do isplate;

na iznos od 10,88 EUR za razdoblje od 30.01.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 21,74 EUR za razdoblje od 25.03.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 7,47 EUR za razdoblje od 25.03.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 9,54 EUR za razdoblje od 18.04.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 10,66 EUR za razdoblje od 19.05.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 5,90 EUR za razdoblje od 24.06.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 7,83 EUR za razdoblje od 15.07.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 4,53 EUR za razdoblje od 18.08.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 5,26 EUR za razdoblje od 29.09.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 3,34 EUR za razdoblje od 31.10.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 8,28 EUR za razdoblje od 01.12.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 8,55 EUR za razdoblje od 24.12.2009.g. pa do isplate;

na iznos od 14,79 EUR za razdoblje od 23.02.2010g. pa do isplate;

na iznos od 16,15 EUR za razdoblje od 23.02.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 16,55 EUR za razdoblje od 16.03.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 21,74 EUR za razdoblje od 28.04.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 29,55 EUR za razdoblje od 15.07.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 46,13 EUR za razdoblje od 26.08.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 53,43 EUR za razdoblje od 11.09.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 60,27 EUR za razdoblje od 11.09.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 60,27 EUR za razdoblje od 11.09.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 47,67 EUR za razdoblje od 23.11.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 47,95 EUR za razdoblje od 12.12.2010.g. pa do isplate;

na iznos od 63,14 EUR za razdoblje od 19.01.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 63,19 EUR za razdoblje od 19.01.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 64,11 EUR za razdoblje od 30.03.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 65,78 EUR za razdoblje od 30.03.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 58,25 EUR za razdoblje od 13.04.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 74,46 EUR za razdoblje od 16.06.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 91,48 EUR za razdoblje od 16.06.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 109,66 EUR za razdoblje od 20.08.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 120,45 EUR za razdoblje od 20.08.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 93,54 EUR za razdoblje od 28.09.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 90,95 EUR za razdoblje od 25.10.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 89,01 EUR za razdoblje od 15.11.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 95,08 EUR za razdoblje od 28.12.2011.g. pa do isplate;

na iznos od 101,59 EUR za razdoblje od 18.01.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 104,42 EUR za razdoblje od 20.03.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 100,65 EUR za razdoblje od 20.04.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 100,79 EUR za razdoblje od 20.04.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 101,87 EUR za razdoblje od 15.05.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 104,72 EUR za razdoblje od 14.06.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 101,56 EUR za razdoblje od 14.07.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 99,46 EUR za razdoblje od 13.09.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 95,92 EUR za razdoblje od 17.10.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 99,83 EUR za razdoblje od 18.11.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 102,88 EUR za razdoblje od 21.12.2012.g. pa do isplate;

na iznos od 101,40 EUR za razdoblje od 18.01.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 93,21 EUR za razdoblje od 15.02.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 94,06 EUR za razdoblje od 20.03.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 98,99 EUR za razdoblje od 20.04.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 103,07 EUR za razdoblje od 18.05.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 90,72 EUR za razdoblje od 28.06.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 92,69 EUR za razdoblje od 28.06.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 90,34 EUR za razdoblje od 22.08.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 93,22 EUR za razdoblje od 25.09.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 97,25 EUR za razdoblje od 25.09.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 97,61 EUR za razdoblje od 15.10.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 98,05 EUR za razdoblje od 16.11.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 102,71 EUR za razdoblje od 13.12.2013.g. pa do isplate;

na iznos od 98,23 EUR za razdoblje od 13.02.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 99,46 EUR za razdoblje od 13.02.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 101,71 EUR za razdoblje od 25.04.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 98,99 EUR za razdoblje od 25.04.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 97,65 EUR za razdoblje od 22.05.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 97,97 EUR za razdoblje od 18.06.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 100,25 EUR za razdoblje od 18.07.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 101,75 EUR za razdoblje od 23.08.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 104,03 EUR za razdoblje od 24.09.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 106,14 EUR za razdoblje od 24.10.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 108,26 EUR za razdoblje od 25.11.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 107,56 EUR za razdoblje od 23.12.2014.g. pa do isplate;

na iznos od 108,91 EUR za razdoblje od 31.01.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 108,99 EUR za razdoblje od 27.02.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 109,00 EUR za razdoblje od 25.03.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 109,00 EUR za razdoblje od 21.04.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 109,01 EUR za razdoblje od 20.05.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 109,01 EUR za razdoblje od 25.06.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 109,02 EUR za razdoblje od 21.07.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 109,02 EUR za razdoblje od 15.08.2015.g. pa do isplate;

na iznos od 109,03 EUR za razdoblje od 22.09.2015.g. pa do isplate;

po stopi koja se do 31.12.2022.g.određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja RJ u dijelu koji glasi:

"III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 798/05, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 kao kreditora od 10. lipnja 2005. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Miroslava Banića dana 10.06.2005, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.313,01 € na ime nepriznatog iznosa umanjenja glavnice u provedenoj konverziji na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015. g. pa do isplate;

po stopi koja se do 31.12.2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos 179,91 € na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015.g. pa do isplate;

po stopi koja se do 31.12.2022.g.određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodiše referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da naknadi tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene troškove postupka u iznosu od 4.960,12 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 17. travnja 2025., sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev tužitelja RJ u dijelu koji glasi:

"V. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu broj: 798/2005 broj kreditne partije 7102733577 od 10. lipnja 2005. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Miroslava Banića posl.br. OU-345/2005 dana 10.06.2005, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

VI. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.772,35 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2005. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 4. lipnja 2019. navodi da su on i tuženik 10. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 798/05, na iznos od 108.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženog važeće na dan korištenja kredita, a koji se tužitelj obavezao vratiti s rokom otplate od 30 godine u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan plaćanja zajedno sa kamatom o godišnjoj kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika. Tužena je mijenjala kamatnu stopu po kreditu tužitelja na način da je dopisima obavještavala tužitelja da je povećala kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke. Poziva se na odluku donesenu povodom kolektivne tužbe udruge Franak i to Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 kojom je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je sadržana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke banke nepoštene, pa i ništetne, a sukladno tome da su tužene banke, pa i predmetna, dužne vratiti preplaćeni iznos kamata potrošačima. Tužitelj smatra da je odredba čl. 2 predmetnog Ugovora nepoštena, a njome je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i o njoj se nije pregovaralo. Poziva se na odredbe čl. 99, 102 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07). Predmetna odredba da je dio standardnog ugovora o kredita unaprijed sastavljenog od banke, u kojoj odredbi s potrošačem se nije pregovaralo, a niti je imao utjecaj na sadržaj iste. Njome je nametnuta obveza potrošaču koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, pa je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača u odnosu na trgovca kao drugu ugovornu stranu. Tužitelj da je svoje obveze uredno ispunjavao i preplatio je kamatu u dijelu u kojem je tuženi neosnovano stekao iznos koji čini razliku između izmijenjene, odnosno povećane kamate i redovne početne kamate ugovorene na dan sklapanja ugovora, a tužitelj da će određeni iznos specificirati nakon dostave dokumentacije od tuženika, te nakon provođenja vještačenja. Također odredba čl. 1 Ugovora u kojoj je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica da je ništetna. Tuženik da je stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunama i to po srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 2 Ugovora da je obavezao tužitelja na plaćanje u anuitetima iznosa glavnice i redovne kamate koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,5% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj redovnoj kamati, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju za CHF, dok da je odredbom čl. 7 Ugovora obvezao tužitelja da otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 543,96 CHF po srednjem tečaju na CHF tuženika važećem na dan plaćanja. Nakon 2007. naglo da je krenuo rast tečaja CHF, a što je rezultiralo povećanjem mjesečnog anuiteta tužitelja, te povećanih uplata na ime razlike početnog srednjeg tečaja CHF i srednjeg tečaja CHF na dan svake pojedine uplate. Poziva se tužitelj i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno i da su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli ništetne jer banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem kojih bi mogli isti predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovorene valutne klauzule u CHF, da se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pa podliježe testu poštenosti, a proizašlo je da se radi o nepoštenoj odredbi obzirom da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra tužitelj da su ugovorne odredbe iz čl. 1, čl. 2 i 7. one zbog kojih nije bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih odredbi o valutnoj klauzuli. Budući nije tužitelj znao rizike kredita bilo mu je svejedno za koju stranu valutu će se vezati glavnica i kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz predmetnog ugovora vezanog za valutu CHF. Obzirom da u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj što je primila na temelju ništetne odredbe, tuženik da je dužan izvršiti restituciju i vratiti tužitelju sve iznose koje mu je naplatio u razdoblju od 10. lipnja 2006. do 30. rujna 2015. na ime povećanja srednjeg tečaja CHF u odnosu na početni srednji tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Tužitelj će iznos koji potražuje specificirati po dostavi dokumentacije i provođenja vještačenja. Tužitelj da je 5. travnja 2019. pozvao tuženika da mu dostavi dokumentaciju, a na to se tuženik oglušio do podnošenja tužbe. Predlaže donošenje rješenja temeljem čl. 186.b. st. 3 ZPP-a. Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim odredbe čl. 1, 2 i 7, te potražuje nadoknadu parničnog troška.

2. U podnesku od 20. rujna 2019. tužitelj se poziva i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve istaknute zahtjeve tužitelja, osporava tijek zateznih kamata, ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 4. lipnja 2014. Iz prometa po kreditu da je razvidno kako su veliku većinu anuiteta platile druge osobe, pa ističe prigovor ne postojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja za preplaćene iznose koje tužitelj nije platio. Tužiteljev deklaratorni zahtjev da je ustvari utvrđenje ništetnosti tužiteljeve obveze da uopće vrati kredit i plati kamatu, što bi imalo za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Smatra da je neosnovan prijedlog za primjenu odredbe čl. 186.b. st. 3 ZPP-a. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje: ZIDZPK/15), a obzirom da su stranke 27. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve uplate tužitelja da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Konverzija kredita da je nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, a nakon što je dobio od banke podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, da je sam izračun konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZIDZPK/15, nakon što je takvo zakonsko rješenje bilo propagirano u javnosti i tužena banka bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Tužitelj da je stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR.

3.1. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija da je pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule, i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne stane suglasnošću volja stvorile posve novu pravu osnovu. Spomenuti pravni posao da je uključivao promjenu valute kredita CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenja manje uplaćenog iznosa. Tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, poziva se na pravno shvaćanje VSRH iz odluke Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. Tužitelj da nije trebao prihvatiti konverziju i da je za razliku od tužene banke imao punu slobodu izbora. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također da nisu osnovane, jer je pretplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano ZIDZPK/15. Sve tužiteljeve uplate uvrštene su u izračun konverzije, iskorištene da su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, uplaćeni iznosi da su preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i točno zakonom određenom tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali da su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenim novim otplatnim planom koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Sve tužiteljeve uplate uvrštene su u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Zaključno tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U podnesku od 18. ožujka 2021. tužitelj proširuje tužbeni zahtjev, odredbom čl. 2 st. 4 predmetnog Ugovora da je ugovoreno da se korisnik kredit obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. U izvatku iz te Odluke od 10. lipnja 2005. po naslovom "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva za stambeni kredit" propisano je pod rednim brojem B3.4 da je za obradu kreditnog zahtjeva za standardne stambene kredite (B3.4.1.1. a) za kredite bez jamaca visina naknade u kunama 1,5 % od iznosa kredita. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz članka 2. stavak 4. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Naime, odredbama Zakona o obveznim odnosima je regulirano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U konkretnom ugovornom odnosu nikakvog zakonskog ni stvarnog uporišta nema tuženik u naplaćivanju dodatnih naknada za nekakvu obradu zahtjeva kredita, budući da takve troškovi niti nema, odnosno ne radi se o stvarnim troškovima koji su nastali za tuženika. Tužitelj ističe kako je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, ovdje tužiteljem, tipskim ugovorom nametnuti na početku kredita naknade za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, te iz same odredbe Ugovora nije niti jasno koje naknade i troškove će korisnik uopće imati, dok iz Odluke o Tarifi naknada za usluge Kreditora na koju se u predmetnoj odredbi pozivaju nije jasno niti razumljivo zašto se radi baš o 1,50 % iznosa kredita. Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u iznosu od 1,50 % iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužitelj ikako mogao utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna. Tuženik je stoga neosnovano naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Kredit je odobren u iznosu od 108.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Srednji tečaj HNB-a na dan isplate kredita bio je 4,775630. Stoga 1,50 % od iznosa odobrenog kredita po navedenom srednjem tečaju HNB-a na taj dan iznosi 7.772,35 kn, koji iznos je tuženik neosnovano naplatio tužitelju za obradu kreditnog zahtjeva. Jer iako je tužitelj morao platiti tih 7.772,35 kn na ime podmirenja „naknade za obradu kreditnog zahtjeva za stambeni kredit“ prije korištenja ugovorenog kredita, budući da je odredbom čl. 2. st 4. predmetnog Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita, ovdje tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tuženik stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove – trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe ionako snosio tužitelj. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužitelj morao platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužitelj tuženiku ionako plaća naknadu za dobivenu kredit u vidu kamata. Dodaje točku V. i VI. tužbenog zahtjeva, a dosadašnja točka V. da postaje točka VII. Traži utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2 st. 4 Ugovora djelomično i potražuje isplatu iznosa od 7.772,35 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 10. lipnja 2005.

5. U podnesku od 8. svibnja 2020. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu tuženika, te ga osporava u cijelosti. Smatra da potpisivanje aneksa odnosno konverzije nije od značaja za predmetni postupak, jer se istim ne rješava pitanje ništetnih ugovornih odredbi i ne mogu se one osnažiti sklapanjem aneksa.

6. Tuženik u podnesku od 7. ožujka 2023. se očituje na preinaku tužbenog zahtjeva, te se protivi istoj, a ustraje i na svim istaknutim prigovorima. Poziva se na presudu suda EU C-567/20, te na odluku Vrhovnog suda RH pod posl.br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. i druge odluke županijskih sudova koje se pozivaju na tu odluku. Poziva se i na odluku EU u predmetu C-81/19, smatrajući da odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena. Nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Na adresi stana koji je kupljen sredstvima kredita da on ima trgovačko društvo Fagos d.o.o. koje se bavi mjenjačkim poslom. Nelogično da je i paradoksalno da osoba koja upravlja obrtom /društvom koja se bavi mjenjačkim poslovima bi bila "laik" u riziku koji snosi ugovaranje valutne klauzule. Krediti koji da je konvertiran, pa da sukladno zakonskim odredbama potrošač snosi trošak naknada. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva da je valjano ugovorena pa se tuženik protivi preinaci tužbe i mogao je već takav zahtjev tužitelj postaviti u tužbi. Ističe da se osporavana odluka temelji na slobodi ugovaranja i na člancima 1. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13), te na Pravilniku o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/14). Ističe i kako je plaćanje naknade banci uvriježeno u poslovanju kreditnim institucijama. Zakonodavac da je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17) propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, a u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora da je naknada za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja. Ta odredba da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa smatra da nije dopušteno da se uopće ispituje da li je ona nepoštena temeljem odredbe čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07). Tužitelj da je sam izabrao da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva plati iz sredstava kredita, a ne iz njegovih vlastitih sredstava. Tužitelju da je informacija o naknadi bila dostupna i na letcima tuženika. Smatra i da ta odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka, a ukoliko smatra da ona podliježe testu poštenosti, činjenica da se pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ali da to ne znači da je ona uzrokovala neravnotežu između stranaka, niti da bi ta naknada bila nesrazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere, pa da bi se imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Ona da je bila ekvivalenta izvršenim uslugama, izričito zakonski dopuštena, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, određena, odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku. Navodi da se istom pokrivaju troškovi poput troškova rada – plaća, naknada plaće i svi s njima povezani troškovi, administrativni troškovi i amortizacija, troškovi provizije i naknade – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba, troškovi poreza i drugih administrativnih davanja. Za ocjenu da li je ugovorna odredba o naknadama ništetna da nije od značaja jesu li usluge koje banka pruže u zamjenu za naknadu konkretno i detaljno navedene u ugovoru o kreditu, već da je sud dužan ocijeniti da li je odredba jasna, razumljiva i uočljiva, da li uopće podliježe testu nepoštenosti.

7. U podnesku od 15. ožujka 2023. tužitelj se očituje na podnesak tuženika i dosadašnji tijek postupka, osporava navode tuženika. Obrazlaže zbog čega nije obeštećen tužitelj nakon provedene konverzije, prilikom provođenja konverzije da se nije zatvarala glavnica kredita sukladno početnom otplatnom planu, odnosno bez promjene kamatne stope i tečaja, već da je glavnica kredita rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnim stopa. Potrošač da je uslijed ništetnosti kamatne stope i tečaja bio dužan platiti samo one iznose anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu. Konvertirana početna glavnica, da je uvažavala ništetnost valutne klauzule i jednostrane promjenjive kamatne stope, bi bila niža od one kako je utvrđena u konverziji, pa da i tome svjedoči činjenica da nije uspostavljena ugovorna ravnoteža konverzije. Smatra da ima pravo zahtijevati razliku između glavnice konvertirane po banci i glavnice koja preostane nakon što se anuliraju ništetne odredbe. Smatra između ostalog da su jednokratni troškovi obrade kredita neosnovani, radi se o ništetnoj odredbi kojom je potrošaču nametnuta obveza plaćanja naknade za koju banka ne pruža nikakvu uslugu, niti se radi o naknadi troškova banke. Usluga banke je davanje na korištenje u obliku kredita vlastitog novčanog iznosa i za takvu uslugu banke potrošaču naplaćuju naknadu u vidu kamata, stoga traženje dodatnih naknada predstavlja nametanje bez ikakve osnove.

8. Tuženik u podnesku od 25. travnja 2023. navodi da dostavlja naloženu dokumentaciju po sudu, ističe da nije naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 7.772,35 kn. Predlaže da ukoliko se provede financijsko vještačenje da vještak uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno one slučajeve u kojima je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan. Ugovor o kreditu da treba gledati kao cjelinu i tužitelju bi eventualno trebalo pripasti ono što je doista preplatio po ugovoru.

9. Tužitelj na ročištu od 4. svibnja 2023. se protivi predloženom vještačenju po tuženiku i ističe prigovor zastare u odnosu na eventualna potraživanja tuženika.

10. Tuženik u podnesku od 5. srpnja 2023. navodi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 900,00 kn, te dostavlja dopis od 14. ožujka 2023.

11. U podnesku od 29. veljače 2024. tuženik se očituje o dosadašnjem tijeku postupka, navodi da osporava tvrdnje tužitelja vezano uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije. Ukazuje da se radi o nedospjeloj glavnici koja u cijelosti dospijeva tek 2036. pa da se nikako ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani banke. Ističe da je Ustavni sud potvrdio ustavnost ZID ZPK/15, dok da je Vrhovni sud ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke.

12. U podnesku od 5. ožujka 2024. tužitelj se očituje na podnesak tuženika i osporava njegove navode.

13. U podnesku od 9. srpnja 2024. tuženik prigovara nalazu vještaka, odnosno izračunu razlike preostale glavnice.

14. U podnesku pod 9. srpnja 2024. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, nema primjedbi, te sukladno nalazu uređuje tužbeni zahtjev.

15. U podnesku od 25. rujna 2024. tužitelj se očituje na očitovanje vještaka, te ga prihvaća.

16. U podnesku od 8. listopada 2024. tuženik ustraje na prigovorima na nalaz vještaka, protivi se preinaci tužbenog zahtjeva. Prigovara tome što je tužitelj kod svog tužbenog zahtjeva uzeo samo pozitivne razlike, a ne i ono što je manje plaćeno. Ističe prigovor zastare na preinačeni tužbeni zahtjev. Prigovara tijeku zateznih kamata. Smatra da bi eventualni tijek mogao krenuti od podnošenja tuže.

17. U podnesku od 26. veljače 2025. tuženik ponovno ističe svoje prigovore kao u dosadašnjem tijeku postupka, poziva se i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

18. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 798/05 od 10. lipnja 2005. zaključen između stranaka u ovom postupku (list 10 – 15 spisa), zahtjeva za dostavom dokumenata od 5. travnja 2019. (list 16 spisa), prometa po predmetnom kreditu (list 49 – 66 spisa), izračuna konverzije sa dokumentacijom (list 67 – 84 spisa), Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 27. siječnja 2016. (list 85 – 90 spisa), izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije (list 91 – 93 spisa), izvadka iz Odluke o tarifi naknada za usluge tuženika (list 100 spisa), Tablice naknade za obradu kreditnog zahtjeva (list 124 – 128 spisa), izvadka iz registra Trgovačkog suda za tvrtku Fagos d.o.o. Rijeka (list 129 – 130 spisa), Općih uvjeta poslovanja tuženika iz 1999. (list 131 – 135 spisa), Uputa za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa iz svibnja 2006. (list 136 – 138 spisa), prometa po kredita (list 178 – 194 spisa), pregleda promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu (list 195 spisa), izračuna konverzije sa popratnom dokumentacijom (list 196 – 212 spisa), dopisa tuženika od 14. ožujka 2023. (list 227 spisa), saslušani su svjedokinja FJ (list 282 – 283 spisa), tužitelj (list 283 – 284 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku dipl.oec. Tomislavu Prpiću, te je pročitan nalaz i mišljenje od 20. lipnja 2024. (list 288 – 310 spisa), očitovanje vještaka (list 333 spisa).

19. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja 10. lipnja 2005., tj. iz čl. 1. i 2. Ugovora, utvrđeno da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje isplatiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama, na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje. U člancima 1., 2. i 7. vraćanje iznosa kredita vezuje se na valutu CHF koja se obračunava prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Iz članka 6. razvidno je da je namjena kredita kupnja stana. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija, koju sud nije posebno obrazlagao.

20. Sporno je među strankama da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 1., 2. i 7., da li je potraživanje u zastari, da li ima pravo na isplatu iznosa koji potražuje, a sporno je i da li je tužitelj potrošač, te da li ima aktivnu legitimaciju.

21. Preinaka tužbenog zahtjeva koja se odnosi na plaćenu naknadu obrade kredita je dopuštena, obzirom da je učinjena prije zaključenja prethodnog postupka, a i svrsishodno je da stranke razriješe sve međusobne odnose.

22. Svjedokinja FJ u svom iskazu navela je da je njen suprug kod tuženika sklopio ugovor o kreditu obzirom je i inače bio klijent tuženika, kredit je bio za kupnju stana u kojem i dan danas žive i koji se nije nikada iznajmljivao ili koristio u neke druge svrhe. Uzet je u ovoj valuti obzirom mu je banka ponudila ovaj kredit kao najpovoljniji i u to vrijeme su ti krediti bili popularni. Ona nije s njim odlazila u banku kad je zaključivao kredit, taj kredit se i dan danas isplaćuje, ne može se sjetiti koliko su iznosili početni anuiteti i koliko je kasnije rastao anuitet, ali zna da je puno narastao i da s prihvatili ponudu banke kada se nudila konverzija u valutu EUR, uz objašnjenje da će im anuitet biti bez velikih oscilacija. Ne zna da li su nešto u banci pričali njenom suprugu o promjeni kamatne stope i o valuti CHF. Inače u njihovom domaćinstvu ona vodi računa o plaćanju računa, pa je vršila uplate za anuitete najčešće, a pogotovo onda kad njenog supruga nije bilo kući. Ona je anuitete uplaćivala u ime supruga obzirom je ugovor zaključen na njegovo ime. Nitko treći osim nje i supruga nije otplaćivao anuitete predmetnog ugovora o kreditu. Sjeća se da su nakon 10 godina otplaćivanja kredita bili isto dužni kao na početku.

23. Tužitelj GJ, pomorski kapetan, je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu zaključio jer je htio da njegova obitelj ima stan u kojem će živjeti. U to doba imao je 35 godina. Njemu je koliko se sjeća nuđen samo ovaj kredit vezan za valutu CHF, a ne i vezan za valutu EUR, on je predstavljen kao najpovoljniji kredit. Ne sjeća se da mu je išta bilo objašnjeno vezano za ovu valutu CHF, bilo je rečeno da je promjenjiva kamatna stopa. Kontaktirao je i sa svojom osobnom bankaricom, kad se interesirao za kredit, njihov stan je koštao 125.000,00 EUR, a nedostajalo im je 70.000,0 EUR, no njemu je njegova bankarica nudila neka uzme kredit od 162.000,00 EUR, pa da ima za uređenje stana, sve to pretvoreno u valutu CHF, čak nije trebao imati ni nekakvo osiguranje. Na kraju je uzeo kredit u protuvrijednosti od 70.000,00 EUR i dobro da je na tako malu cifru jer u protivnom ne bi mogli otplaćivati anuitete. Čini mu se da su početni bili oko 2.600,00 kn, kasnije su narasli skoro duplo. On tu nije ništa mogao pregovarati, to je bio tipski ugovor. Kasnije se odlučio za konverziju kad je postojala ta mogućnost i time se htio zaštiti od promjene anuiteta koje su se događale zbog valute CHF. Nakon konverzije anuiteti su bili stabilni. Još dan danas otplaćuje kredit. Ovaj stan koji se kupio na temelju sredstava iz ugovora je samo za življenje njegove obitelji i ne koristi se u druge svrhe. Njemu u banci nisu objašnjavali parametre zbog kojih se mijenja kamatna stopa. Nitko mu nije objasnio što predstavlja troškove obrade kredita. Platio je trošak ovjere ugovora kod javnog bilježnika. Ugovor o kreditu je sastavila banka. Kad se potpisivao dodatak ugovoru vezan za konverziju ponovno nije mogao pregovarati niti utjecati na odredbe ugovora. Pročitao je ugovor o kreditu prije potpisivanja i tada nije imao nejasnoća. Zna što je pojam valutna klauzula. Dobio je nakon sklapanja ugovora o kreditu otplatni plan. Očito nije bio svjestan rizika promjene kamatne stope. Nije mu nitko rekao da je to rizičan kredit, pročitao je ugovor, ali ga nije izučavao, htio je riješiti stambeno pitanje. Njegova supruga je vlasnica društva Fagos i ima prijavljeno sjedište društva na adresi gdje žive, ali ne obavlja djelatnost tog društva na toj adresi, to je ustvari računovodstveni ured koji je u Rijeci, na adresi [adresa]. OJ je bivša kolegica njegove supruge od kad su radile zajedno u firmi Zidar i tada njegova supruga nije imala svoju tvrtku, odnosno nije točno siguran koje godine je njegova supruga otvorila svoju tvrtku. Prvi puta sada čuje da bi ta osoba platila neki anuitet kredita, ne zna što se dogodilo. Tvrtka Fagos je osnovana prije no što su kupili ovaj stan na adresi [adresa] i ta tvrtka je ranije bila sa sjedištem na adresi [adresa], R [adresa], a na toj adresi su oni živjeli u vrijeme kad su kupovali ovaj stan u kojem žive. Njegova supruga nije nikada obavljala djelatnost u stanovima u kojima su živjeli.

24. Iskaz tužitelja i svjedokinje sud je cijenio kao uvjerljiv i životan. Njegovo postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen. Tužitelj logično i životno obrazlaže koji je bio razlog i svrha uzimanja kredita. Tužitelj živi u predmetnoj nekretnini sa svojom obitelji.

25. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tuženik nije dokazao da tužitelj u ovom pravnom poslu nije postupao kao potrošač, odnosno da bi sredstva kredita potrošio u poslovne svrhe. Dokumentacija koju je u odnosu na tvrtku koja je u vlasništvu tužitelja dostavio tuženik nije odlučna za ovaj postupak. Iz nje ne proizlazi da bi se novac utrošio na poslovanje tužitelja. Prema čl. 3 ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom postupku nije utvrđeno da tužitelj ne bi bio potrošač u predmetnom ugovornom odnosu. Nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora se bavio nekom poslovnom aktivnosti u koju bi investirao novac koji je imao na raspolaganju iz predmetnog ugovora.

26. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

26.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

26.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

26.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

26.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

26.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

26.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

26.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

26.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezano vraćanje glavnice u CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.

28. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.

29. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

29.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

29.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.

30. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o namjenskom kreditu broj 798/05 i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, kako je to navedeno u točkama I. i III. izreke, a zbog istog i novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi. No dio tužbenog zahtjeva pod brojem III. je neosnovan i to u dijelu kojim se tvrdi da je ništetna odredba čl. 1., kojom je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, to je bitan sastojak ugovora. Ta odredba je tužitelju bila jasna, on je dobio točno određeni novčani iznos prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke kod isplate kredita. Kada bi bila ništetna ta odredba bio bi ništetan i cijeli ugovor. U izreci odluke pod točkom I. sud je izostavio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obrazloženje donošenja odluke, smatrajući da je isto suvišno i da se kao takvo ne navodi u tužbenom zahtjevu.

30.1. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj više ne traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 st. 4, koja se odnosi na naknade i troškove kredita, ne traži niti isplatu iznosa koji mu je naplaćen na ime naknade za obradu kredita. Stoga proizlazi da je povučen dio tužbenog zahtjeva.

31. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila:

1. da se u valuti HRK i EUR utvrdi i iskaže svaka preplaćena razlika s osnove promjena kamatnih stopa, plaćenih prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, u odnosu na anuitete obračunate primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 4,50 % godišnje do 31.12.2013. a od 01.01.2014.g. do konverzije primjenom zakonski utvrđene kamatne stope u visini od 3,23% godišnje, 2. da se u valuti HRK i EUR utvrdi i iskažu sve više plaćene razlike, a u odnosu na anuitete obračunate primjenom tečaja po kojem je isplaćen kredit, sve do konverzije, 3. da se u valuti HRK i EUR utvrdi i iskaže razlika preostale glavnice na dan konverzije, uzimajući u obzir otpis pri provedbi konverzije, na način da se utvrdi i iskaže razlika preostale, više zadužene, glavnice prema obračunu banke, a u odnosu na ostatak glavnice koji treba utvrditi primjenom početnog otplatnog plana i redovno ugovorene kamatne stope koja teče u visini od 4,50 % godišnje do 31.12.2013. a nakon tog datuma primjenom zakonski utvrđene kamatne stope u visini od 3,23% godišnje, te uz primjenu tečaja po kojem je isplaćen kredit,

4. da se utvrdi i iskaže ukupna preplaćena razlika s osnove promjena kamatne stope, s osnove valutne klauzule, te s osnove razlike više zadužene glavnice na dan konverzije (nalaz po toč. 1 + nalaz po toč. 2 zadaće + nalaz po toč. 3. zadaće), 5. da se na tako ukupno utvrđene preplate s osnove promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule te više zadužene preostale glavnice, obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka, na način da se najprije zatvori više zadužena preostala glavnica, a zatim i najstarija potraživanja s osnova preplaćene kamate i tečajne razlike, prema pravilima o uračunavanju ispunjenja iz čl. 171.st.2. i 172. Zakona o obveznim odnosima, vodeći računa da od svake pojedinačne preplaćene kamate i tečajne razlike teku zakonske zatezne kamate iz čl. 29.st.2. ZOO sve do trenutka zatvaranja svakog pojedinog iznosa prilikom konverzije,

6. da se nakon toga izraze sve preostale pojedinačne preplaćene razlike, kao i njihov zbroj.

7. da se vještak očituje i na okolnost je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom obveze, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu,

8. da vještak u valuti HRK i EUR obračuna i zakonske zatezne kamate na sve u nalazu utvrđene pojedinačne više plaćene iznose (točka 1. i 2., uz odgovarajuću primjenu točke 7. na točku 1. i 2.), počev od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije, sukladno trećem pravnom shvaćanju sa 7. sjednice Građanskog odjela VSRH od 13. i 20.12.2022.

9. da izračuna visinu naknade i provjeri da li je naplaćena tužitelju za obradu kreditnog zahtjeva predmetnog stambenog kredita,

10. da prikaže i eventualne „negativne razlike“-manje plaćeno zbog niže kamatne stope od početne kamatne stope i nižeg tečaja od početnog tečaja.

31.1. Vještak Tomislav Prpić dipl.oec. u svom nalazu i mišljenju navodi da nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe daje sljedeće mišljenje: 1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno zakonske kamatne stope u visini 3,23% nakon 01.01.2014, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatio iznos od 7.749,07 €.

2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 6.188,61 €.

3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika manje uplatio 500,95 €.

4. Nakon prijeboja točke 2 i 3, potraživanje tužitelja na ime tečajnih razlika iznosi 5.687,68 €.

5. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 6.313,01 € . Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

6. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđeni manjak iznosi 179,91 € na dan 30.09.2015.

7. REKAPITULACIJA - Nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući točke 5 i 6 mišljenja), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30.rujna.2015. iznosi 20.430,60 € od čega:

- 7.749,07 € preplate po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate,

- 6.188,61 € preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate,

- 6.313,01 € razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 pa do isplate, te

- 179,91 € utvrđenog manjka na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 pa do isplate

8. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama 1, 2(ili 4), 5 i 6.

31.2. U podnesku od 20. rujna 2024. vještak navodi da s obzirom na istaknute primjedbe tuženika iznijete u podnesku od 9. srpnja 2024., vještak se očituje kako slijedi:

Tuženik prigovara izračunatoj razlici glavnice. Kako tvrdi, „prema vještaku razlika između glavnica na dan 30.09.2015. iznosi 47.565,36 HRK dok je ispravan izračun 44.600,86 HRK s obzirom da je na datum 30.09.2015. nedospjela glavnica prema izračunu konverzije iznosila 452.391,58 HRK, a nedospjela glavnica prema inicijalnom otplatnom planu iznosila 86.194,02 CHF što množeno tečajem na datum isplate kredita daje iznos od 407.790,72 HRK (razlika = 44.600,86 HRK).“ Navedeni prigovor banke bi stajao da se za inicijalni otplatni plan uzimala glavnica koja je posljedica primjene kamatne stope iz ugovora i nakon 01.01.2014, međutim zadaćom je traženo da se nakon 01.01.2014 primjeni kamata od 3,23%, kako slijedi: u odnosu na ostatak glavnice koji treba utvrditi primjenom početnog otplatnog plana i redovno ugovorene kamatne stope koja teče u visini od 4,50 % godišnje do 31.12.2013. a nakon tog datuma primjenom zakonski utvrđene kamatne stope u visini od 3,23% godišnje. Slijedom navedenoga ostaje pri svome Nalazu i mišljenju u cijelosti, te ne ulazi u dijelove koji su pravne prirode, a ukoliko sud smatra da je potrebno još nešto iskazati ili izračunati, isto ću učiniti u eventualnoj nadopuni.

32. Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran. Vještak je odgovorio na primjedbu tuženika koji je samo paušalno ustrajao na istoj.

33. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a obzirom da mu do dana podnošenja tužbe tuženik nije dostavio dokumentaciju koju je dostavio tijekom postupka i koja se koristila za vještačenje, a radi izračuna visine tužbenog zahtjeva.

34. Tužbeni zahtjev postavio je na način da je u točki II. potraživao dio koji se odnosi na pretplatu za razliku u kamatama, a u točki IV. potražuje iznos za razliku u pretplatama po promjeni tečaja CHF kao razliku između početnog i onog koji je bio prilikom uplata anuiteta. Slijedom navedenog je valjalo prihvatiti te dijelove tužbenog zahtjeva.

34.1. U točki V. svog tužbenog zahtjeva potražuje razliku u glavnici koja je nastala kod obračuna konverzije. U točki VI. tužbenog zahtjeva potražuje iznos koji mu je u konverziji utvrđen kao manjak, tj. iznos kojeg je manje platio, od onog kojeg bi bio platio da je od početka imao zaključen ugovor vezan za valutu EUR. Sa tim zahtjevima valjalo je odbiti tužitelja obzirom da Dodatak ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile, niti izračun konverzije nisu bili predmetom niti kolektivnog ugovora, a niti ovog parničnog postupka. Osim toga u konačnom tužbenom zahtjevu ustvari je tužitelj i preinačio svoj tužbeni zahtjev, proširio ga, o čemu se osnovano tuženik protivio. Takve zahtjeve nije podnio tužitelj u tužbi, oni se odnose na drugu pravu osnovu od one navedene u tužbi i podneseni su nakon zaključenja prethodnog postupka, pa su ustvari i nepravovremeni.

35. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 4. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora.

36. Sud smatra da je preinaka tužbenog zahtjeva koja se odnosi na tužbene zahtjeve za točke II. i IV. postavljena po već traženoj osnovi u tužbi, a u skladu sa nalazom i mišljenjem vještačenja provedenog za potrebe ovog postupka svrsishodna i dopuštena kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, odnosno nije uopće dostavio tužitelju do podnošenja tužbe nužnu dokumentaciju za određivanje visine tužbenog zahtjeva, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz Odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16 F protiv RH, Odluka br. 32540/05 Vrbica protiv RH).

37. Sud je odlučio prihvatiti tužbeni zahtjev u visini koja nije obuhvaćala negativne razlike, tj. periode kada je tužitelj manje platio zbog nižeg tečaja od početnog tečaja. U ovom postupku tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja, a niti materijalno pravni prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbu. Tužitelj je platio one iznose koje je od njega tuženik tražio i nije ništa stekao više od onog što je trebao imati. Između stranaka nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu zbog toga. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

38. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja zbog toga što je neke uplate učinila treća osoba. Tužitelj je bio dužnik prema tuženiku i njegova je stvar i treće osobe da li će ona potraživati od njega ono što je platila tuženiku, njihov odnos se tuženika ne tiče. Uostalom tuženik je primio iznos koji je bio plaćen na ime duga tužitelja bez obzira što je uplata bila od treće osobe, uplata se knjižila u ime i za račun tužitelja.

39. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od uplata tužitelja za svaku izračunatu razliku u odnosu na početnu kamatu i početni tečaj. Tuženik se ne smatra poštenim stjecateljem tj. da bi kamata eventualno tekla od dana podnošenja zahtjeva tužitelja, a obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača, pozivom na čl. 1115 ZOO-a. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

40. Zaključno treba kazati da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa, dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

41. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 G protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

41.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

42. Odluka iz rješenja temelji se na odredbi čl. 193 st. 1 ZPP-a.

43. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a, obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku, tj. da je uspio sa dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ali zbog dijela s kojim nije uspio nije nastao nikakav trošak, pa smatra sud da je s osnovom uspio 100%, a sa dijelom zahtjeva za isplatu je uspio sa 68,21%, to znači da od postotka uspjeha tužitelja treba oduzeti postotak uspjeha tuženika (31,79%), pa je tuženik dužan platiti tužitelju trošak u visini od 68,21% (168,21/2=84,10, 31,79/2=15,89, 84,10-15,89=68,21). Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a njegov je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), zastupanje na četiri ročišta u iznosu od 2.000,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), na sastav devet podnesaka (20. rujna 2019. 250,00 EUR, 5. svibnja 2020. 500,00 EUR, 18. ožujka 2021. 500,00 EUR, 15. ožujka 2023. 500,00 EUR, 16. ožujka 2023. 125,00 EUR, 5. svibnja 2023. 125,00 EUR, 6. ožujka 2024. 250,00 EUR, 9. srpnja 2024. 500,00 EUR, 25. rujna 2024. 125,00 EUR) u iznosu od 2.875,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1, 3 i 4), a ovi iznosi uvećani za PDV od 1.343,75 EUR. Tužitelj je imao trošak plaćanja predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, pa je dakle trošak tužitelja 7.271,84 EUR, a od tog iznosa mu je dužan platiti tuženik 4.960,12 EUR. Sa preostalim dijelom zatraženog troška tužitelja se odbija, jer je neosnovano visoko zatražen, a podnesci od 5. lipnja 2019. i 28. lipnja 2024. nisu bili uopće nužni u ovom postupku, pa je sa zahtjevom za nadoknadu troška sastav istih odbijen.

U Opatiji 17. travnja 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i na presudu