Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-89/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. MF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. PF, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. CF, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Dubravku Milanoviću, odvjetniku u Rovinju, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i činidbe, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P- 1768/2019-25 od 20. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.. Odbija se žalba tužene, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P-1768/2019-25 od 20. rujna 2021.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom se presudom utvrđuje da su tužiteljica MF, u ½ dijela i tužitelji PF i ĆF, u ½ dijela stekli pravo vlasništva u izreci opisanih dijelova nekretnine kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (točke I i II izreke) te da su ovlašteni pribaviti akt o parcelaciji k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kojim će se iz te nekretnine izdvojiti geometrijski točno određeni realni dijelovi označeni u točki I. i II. izreke te se formirati samostalne zemljišne čestice i ovlašćuje ih se zahtijevati provedbu parcelacije u katastru zemljišta i zemljišnim knjigama na ime tužitelja (točka III. izreke).

2. Točkom IV. izreke tuženoj je naloženo tužiteljima naknaditi trošak postupka od 26.870,00 kn, dok je točkom V. izreke odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka.

3. Protiv te presude žalbu je podnijela tužena, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje prava vlasništva stečenog dosjelošću i to realnih dijelova predmetne nekretnine.

6. Iz provedenih dokaza utvrđuje:

-provedenim očevidom i vještačenjem po vještaku mjerničke struke Milke Kosanović, dipl.ing.geod. – da je predmetna k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana u katastru u [adresa] pod nazivom [adresa] (kao oranica površine 194 m2 i put površine 97 m2, ukupne površine 291 m2) , a kao posjednik da je upisan BF (otac tužiteljice MF), takvo stanje upisa da je bilo i 1968.

-da se cijela nekretnina koristi u dva dijela na način da niti jedan dio ne stoji samostalno u posjedu već se koristi unutar posjedovne cjeline sa adresom [adresa] (koji posjed drži tužiteljica MF), odnosno [adresa] (koji posjed drži tužiteljica ĆF),

-da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je prijepor bio u posjedu oca tužiteljiceTomišić, te njegovog brata M, oni da su imali krave, kod njih se kupovalo mlijeko, da su svi znali da je to od P i M, koji su nekretnine koje drže u posjedu odijelili zidom, nitko da im nije osporavao posjed ili im smetao u posjedovanju, tužiteljica MF da u posjedu drži ono što je posjedovao njen otac, a tužitelji ĆF onaj dio koji su kupili iza M.

7. Temeljem opisanih činjenica prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelji bili u poštenom posjedu predmetne k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to onih dijelova kako su opisani u geodetskom snimku tvrtke Geokliman d.o.o. i nalazu vještakinje Kosanović i to, putem pravnih prednika, sve od 1954. godine kada je svjedok ČF s navršenih 5 godina života (svjedok je rođen 1949. godine) prolazio kroz dvorište C (Jože) pa sve do 9. siječnja 2018. godine kada da je tužiteljica MF, nakon smrti svoje majke utvrdila da ona nije vlasnica predmetnog dijela nekretnine te ocjenjuje da su tužitelji, računajući posjed pravnih prednika 64 godine bili pošteni posjednici predmetne nekretnine.

8. Pravo vlasništva tužitelji da su stekli u onom dijelu kojeg su pošteno koristili, dosjelošću temeljem čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14. – dalje: ZV), prema kojoj samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz čl. 159. st. 2. i 3. ZV-a.

9. Neosnovanim ocjenjuje prigovor tužene da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. godine temeljem čl. 388. st. 4. ZV-a, pri tome se pozivajući na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2344/2018-3 od 17. studenoga 2020., u kojoj se poziva na druge predmete u kojima je iznesen stav:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

10. Odluku o ovlaštenju za parcelaciju temelji na čl. 161. st. 1. toč. 3. Zakona o prostornom uređenju (NN 153/13, 65/17, 114/18, 39/19 i 98/19), prema kojoj odredbi se parcelacija neizgrađenog građevinskog zemljišta može osim u sladu s aktima i planovima iz čl. 160. st. 1. istoga Zakona, provoditi i u skladu sa sudskom presudom o utvrđivanju prava vlasništva zemljišta.

11. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

12. Vezano uz stav prvostupanjskog suda te žalbene navode valja istaknuti da je 1. siječnja 1997. stupio jna snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te je odredbom čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja prije toga dana, a navedena odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. (NN 137/99), što znači da je bila na snazi od 1. siječnja 1997. pa do ukidanja 17. studenog 1999. i u tom razdoblju je bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu.

13. Stoga je pogrešan stav tužene da tužiteljima ne pripada pravo na pravne učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a važeće do 17. studenog 1999. jer je prema rezultatima postupka njihovom pravu na predmetnu nekretninu suprotstavljeno samo pravo države i pogreška države nastala donošenjem navedene neustavne odredbe ne može pasti na tužitelje. Kako iz stanja spisa i provedenih dokaza proizlazi tužitelji, osobno i putem prednika, neometano i neprekidno posjeduju predmetnu nekretninu kao zakoniti, istiniti i pošteni posjednici preko 40 godina.

14. Po stavu ovog suda tužitelji nisu trebali dokazati da su stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine prije nego je ona prešla u društveno vlasništvo, dakle, prije 6. travnja 1941. Naime, kako su predmetnu nekretninu tužitelji stekli dosjelošću, putem svojih pravnih prednika koji su je posjedovali dulje od 40 godina na dan 1. siječnja 1997., stav tužene je pogrešan.

15. Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredbi tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Nakon toga je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud je 17. studenog 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U- I1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10. U tim je presudama zauzeto pravno shvaćanje: „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

16. Provedeni dokazi, poglavito saslušanje svjedoka koji svjedoče o posjedu prednika tužitelja u periodu od 50.-tih godina prošlog stoljeća pa nadalje, kao i nalaz vještaka iz kojeg jasno proizlazi da je prijepor i izgrađen te da su jasne i granice prijepora između samih tužitelja jasno ukazuju da su već pravni prednici tužitelja pa tako i tužitelji prijepor posjedovali i držali kao svoj te je, a obzirom na sve navedeno, valjalo odbiti žalbu tuženika te potvrditi pobijanu presudu.

17. Pravilna je i odluka o troškovima postupka koja se temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

18. Tuženoj, budući da nije uspjela u žalbenom postupku, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, nije priznat trošak sastava žalbe.

19. Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 17. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec