REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-929/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužiteljice PC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupan po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz OD Žurić i Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 14. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i z. punomoćnika tuženika – Ilije Boića, odvjetnika u Zaboku, 17. travnja 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužiteljici PC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati iznos od 9.710,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
-na iznos od 9.466,33 EUR od 4.3.2016. do isplate,
-na iznos od 244,41 EUR od 4.3.2025. do isplate
po stopi koja je:
-do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
-od 1.1.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
-od 30.12.2023. do isplate, određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužiteljici PC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.515,45 €, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 17. travnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova povrh dosuđenih 1.515.45 €.
IV O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja koji glasi:
" Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.986,68 EUR / 22.503,13 HRK uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 20.2.2016. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena."
V O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 27.7.2006., sklopljen potrošački Ugovor o kreditu, broj 47977/06, između prednika tuženika, SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. iz Splita, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita. Navedenim Ugovorom, između ostalog, ugovoreno je kako slijedi: -stambeni kredit, u iznosu od 88.800,00 CHF (čl. 2. i 3.); -redovna kamata, u visini od 4,20%, koja je promjenjiva, sukladno odluci tuženika (čl. 5. st. 1. i 11. st. 1.); -rok otplate u trajanju od 240 mjeseci (čl. 4.); - valutna klauzula u švicarskom franku (CHF) – obveza tužitelja da mjesečne anuitete, izražene u valuti CHF, otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prednika tuženika, važećem za valutu CHF, na dan dospijeća (čl. 2. st. 3. i 4. i čl. 10.d) toč. 1.
1.1. Navedeni ugovor je potrošački ugovor, a ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se može mijenjati temeljem odluke prednika tuženika i valutna klauzula, temeljem koje je tužiteljica bila u obvezi otplaćivati mjesečne anuitete, izražene u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju prednika tuženika, važećem za valutu CHF, na dan dospijeća ugovorene su na način koji je protivan zakonu. Navedeno iz razloga što: -se među strankama o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo; -ugovorom nisu bili utvrđeni jasni, egzaktni i transparentni parametri, odnosno kriteriji i uvjeti promjenjivosti redovne kamatne stope; -prednik tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli nije tužiteljici, kao potrošaču, prethodno pružio ikakve informacije, niti dao ikakva objašnjenja, odnosno nije ju informirao o svim relevantnim činjenicama koje su bile bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; -je na opisani način prednik tuženika kompletan rizik povećanja tužiteljičine novčane obveze, do kojeg može doći uslijed povećanja kamatne stope i tečaja, prebacio na tužiteljicu; -je prednik tuženika sporne odredbe unaprijed uglavio u svoj standardizirani obrazac ugovora o kreditu, bez pružanja tužiteljici mogućnosti da na takve odredbe na bilo koji način utječe. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao, u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Uglavljivanjem i nametanjem neodređenih i netransparentnih odredaba u ugovor, kao i odredaba u pogledu kojih nije tužiteljicu upozorio na sve rizike, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati, prednik tuženika je postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice pa se takve ugovorne odredbe smatraju nepoštenima. Opisano postupanje u suprotnosti je i s odredbama članka 81. i 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Sukladno odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene odredbe su ništetne.
1.2. Činjenica da je prednik tuženika, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008., postupao na način opisan u točki 2. Tužbe, pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 (dalje: Kolektivni spor). 4.7.2013., u Kolektivnom sporu je donesena prvostupanjska Presuda, koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda RH (dalje: VTS-RH), broj Pž-7129/13, od 13.6.2014. (utvrđenje nezakonitosti promjenjive kamate), te Presudom VTS-RH, broj Pž-6632/17, od 14.6.2018. (utvrđenje nezakonitosti valutne klauzule). Konkretno, u spomenutom postupku, pravomoćno je utvrđeno da je prednik tuženika: u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tako što je, na način koji je suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, parnični sud koji odlučuje o individualnim zahtjevima potrošača vezan je za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa.
1.3. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnoj odredbi, prednik tuženika je sve mjesečne anuitete obračunavao u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema svom prodajnom tečaju na dan dospijeća. Na dan korištenja/isplate kredita, tj. na dan 11.8.2006., prodajni tečaj prednika tuženika za CHF valutu iznosio je 1 CHF = 4,621088 KN. Tijekom otplate kredita, došlo je do jačanja tečaja CHF valute u odnosu na HRK valutu, na način da je tečaj CHF valute u značajnoj mjeri premašivao spomenuti početni tečaj. Zbog navedenog, došlo je i do značajnog uvećanja mjesečnih anuiteta, odnosno općenito uvećanja svih novčanih obveza koje je tužiteljica bila u obvezi otplaćivati temeljem ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli.
1.4. Ništetnost odredbe o CHF valutnoj klauzuli znači da je nezakonito bilo obračunavanje mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihova naplata u kunskoj protuvrijednosti, prema ugovorom određenom tečaju. Stoga je sav novčani iznos koji je stekao temeljem ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, odnosno naplatom iznosa iznad početnog/isplatnog tečaja, prednik tuženika, a za kojeg sada odgovara tuženik, stekao bez valjane pravne osnove i isti je stoga tuženik, kao njegov pravni sljednik, dužan vratiti tužiteljici, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
1.5. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), izvršena je konverzija predmetnog kredita, iz kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Tužiteljica smatra da je i sama konverzija pravno nevaljana, iz razloga što je konverzija provedena u odnosu na valutu koja pravno nije postojala (CHF). Naime, iako je CHF valutna klauzula pravomoćno utvrđena nepoštenom i time ništetnom u Kolektivnom sporu tek 14.6.2018., ništetnost ima djelovanje ex tunc, što bi u konkretnom slučaju značilo da se smatra kao da ništetna odredba o CHF valutnoj klauzuli nije niti bila ugovorena. Neovisno o navedenom, samom konverzijom u svakom slučaju nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, posebno ne u smislu tuženikove obveze povrata svih neosnovano stečenih novčanih iznosa i zateznih kamata, kako je naprijed navedeno. Nakon što se obračuna sve ono što je tužiteljica do konverzije preplatila po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, kako je to naprijed navedeno, a uz eventualno uračunavanje onoga što je tuženik, po provedenoj konverziji, eventualno priznao i vratio tužiteljici kao preplatu, ostaje i dalje obveza tuženika da tužiteljici plati daljnji neosnovano stečeni novčani iznos, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
1.6. Konačno, usklađenim tužbenim zahtjevom od 4. ožujka 2025. (list 152-154 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj potražuje s osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, nastaloj uslijed otplate kredita do konverzije (9.466,33 €) i na ime preostale nenamirene kamate (244,41 €), odnosno ukupno iznos od 9.710,74 € sa zakonskom zateznom kamatom od dana provedene konverzije, odnosno od 4. ožujka 2025., te troškovima postupka sa zakonskom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana. Nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 47997/06 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti s određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača.
2.1. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tek 13.6.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 156/22, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužiteljice budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije specificirala tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužiteljice za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj 3 tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Primjenom navedenog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Nesporno je da je presudom Vrhovnog suda RH broj Rev 2245/17 od 20.3.2018. revizijski sud zauzeo stajalište kako je podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač (dalje: „Parnica Potrošač“) prekinut tijek zastare tražbina svih potrošača čija su prava i interesi bili predmetom zaštite u ovoj parnici. Prema stajalištu iznesenom u istoj presudi Vrhovnog suda RH zastarni rokovi počeli su ponovno teći pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu). Tužiteljica je tužbu podnijela nakon proteka zastarnog roka od 5 godina (ukoliko se uzme da se na tražbine tužiteljice primjenjuje opći zastarni rok), odnosno 3 godine (ukoliko se uzme da se na tražbine tužitelja primjenjuje zastarni rok za anuitete, odnosno naknadu štete) računajući od datuma pravomoćnog okončanja Parnice Potrošač (13.6.2014.) kada su zastarni rokovi za utuženje počeli teći iznova. Slijedom navedenog, kako je u trenutku podnošenja tužbe od strane tužiteljice istekao petogodišnji i trogodišnji zastarni rok (bar u pogledu tražbina koje tužiteljica zahtijeva po osnovi navodno preplaćenih kamata) tužiteljica nije ovlaštena zahtijevati isplatu tražbina utuženih u ovom postupku, pa tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
2.2. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.
2.3. Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: „ZPK“) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK potrošač je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije i u navedenom razdoblju, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao. Tužiteljica je prihvatila ponudu te su tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak 1. Ugovoru o kreditu, dok je Sporazumom o korištenju preplate utvrđeni iznos preplate tužiteljice. Navedenim Dodatkom stranke su sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužiteljice čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Tako, navedenim Dodatkom 1. Ugovora o kreditu tuženik je pristao: -na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužiteljice s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, -da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) je na sjednici vijeća održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi ZPK, koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji. Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona. Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošači nemaju pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. U tom smislu, uredno provedena konverzija isključuje i pravnu mogućnost potrošača za podnošenjem tužbe sa zahtjevom za isplatu bilo kakve razlike (obeštećenja) po osnovi ranijeg pravnog posla - Ugovora o kreditu uslijed provedene konverzije.
2.4. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužiteljica kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: -nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; -a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju.
2.5. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužiteljice. Tuženik napominje da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Naime, tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita. Također, u određenim razdobljima plaćena kamata bila je nešto niža od kamate prvotno ugovorene.
2.6. Konačno, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te da obveže tužiteljicu naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tuženik u podnesku od 2. siječnja 2024. (list 79-80 spisa) ističe, a s obzirom da je tuženik u korist tužiteljice već isplati iznos preplate po ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužiteljica dva puta bila namirena za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prebijanja te predlaže sudu: -utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 2.986,68 EUR / 22.503,13 HRK uvećane za zatezne kamate tekuće od 20.2.2016. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena; -donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljičina i tuženikova uzajamnih potraživanja, te - odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj 47997/06 (list 11-18 spisa), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu broj 47997/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (list 19-22), izračun EKS-a i otplatni plan (list 23-28), pregled uplata (list 29), provedeno je financijsko vještačenje po DARFIN d.o.o. (list 88-101) kojem je nalazu priložena i dokumentacija pribavljena za potrebe vještačenja i to: poziv za eventualnu konverziju, otplatni plan, pregled uplata, Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, analitička financijska kartica (list 106-146), te je u svrhu dokazivanja saslušana tužiteljica osobno.
5. Nesporno je između stranaka da su 27. srpnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 47997/06, a kojim ugovorom je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 88.800,00 CHF koji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora, vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita; da je kredit odobren isključivo za kupnju nekretnine; da je rok otplate kredita 240 mjeseci; da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća; da su stranke 19. veljače 2016. sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu broj 47997/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava; da ostatak glavnice na dan konverzije iznosi 38.690,46 €; da je sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezano za CHF valutnu klauzulu utvrđena preplata od 22.503,13 kn koja će se koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.
6. Sporno je među strankama osnovanost tužbenog zahtjeva i visina, a s obzirom da je zaključen Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija, svojstvo potrošača tužiteljice, ništetnost valutne klauzule osnovnog ugovora o kreditu, činjenica mogu li se u ovom postupku primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu, te zastara utužene novčane tražbine.
7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jer, tužiteljica kao korisnica kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
8. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica ŠC iskazala je da je 2006. odlučila kupiti vlastitu nekretninu, a kako nije imala novčanih sredstava, obratila se predniku tuženika u kojoj je već tada bila klijent, a i danas je, da vidi kakve su joj mogućnosti za podizanje kredita. U banci su joj iznijeli mogućnosti dobivanja kredita i kao najpovoljnijeg, prezentiran joj je kredit u CHF-u. Bio joj je prezentiran i kredit u eurima. Kredit u CHF-u prezentiran joj je kao najpovoljniji jer da je švicarski franak najstabilnija valuta. Sam ugovor o kreditu bio je pripremljen i pročitala ga je, jasno joj je da je kamata bila promjenjiva jer je to i pisalo, ali nije joj bio pojašnjen način promjene kamatne stope, niti kako bi to moglo utjecati na ratu kredita. Također joj je bilo jasno da valutna klauzula znači da je u konkretnom slučaju vezano uz tečaj CHF, ali nije joj bila prezentirana mogućnost tolikog rasta tečaja, dapače, prezentiran joj je CHF kao vrlo stabilna valuta. Početna rata od oko 2.500,00 kn, porasla je na preko 4.000,00 kn što ju je i egzistencijalno ugrožavalo, i da je to znala ne bi ni dizala takav kredit. Kredit je 2016. konvertirala u euro i tom prilikom također nije imala priliku pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora o konverziji. Predmetni stan je njezina jedina stambena nekretnina koju je koristila i koristi za stanovanje sa svojom obitelji. Predmetni stan nije iznajmljivala niti je obavljala bilo kakvu trgovačku ili obrtničku djelatnost.
8.1. Iskaz tužiteljice sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
9. U konkretnom predmetu uvidom u Ugovor o kreditu i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu radi rješenja stambenog pitanja. Naime u ugovoru je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
10. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužiteljici nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već joj je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.
11. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
12. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
14. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužiteljice, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
15. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
16. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
17. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
18. Dakle, tužiteljica kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe, o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
19. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužiteljica mogla odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Čak što više, u navedenom Dodatku ugovoru, kao niti u sadržaju izvršenog izračuna konverzije, koji je sastavio tuženik te ga dostavio tužiteljici prije sklapanja Dodatka ugovoru, niti jednom riječju se ne spominje valuta CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog promjene valute u odnosu na onu početnu valutu.
20. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužiteljica kao potrošač mogla saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužiteljica tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnijela 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).
21. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice, sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl. oec. stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o.
22. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka u bitnome proizlazi da je utvrđeno da obračunate zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije iznose 3.231,09 €; više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 9.466,33 €; preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.986,68 €; razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 3.730,16 €, te manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 194,78 €.
23. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe ili prigovore.
24. Provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljica nije obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu.
25. Sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplate preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
26. Tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu uskladila s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka i sukladno promjeni valute, te je sud tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, kao u izreci pod I. Naime, tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu više plaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 9.710,74 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tužiteljica je ukupni iznos od 12.697,42 € koji se sastoji od glavnice u iznosu od 9.466,33 € i obračunatih kamata u iznosu od 3.231,09 € umanjila za preplatu utvrđenu konverzijom u iznosu od 2.986,68 €, pri čemu je i dalje ostao iznos zatezne kamate u iznosu od 244,41 € čime je sukladno primjenom reda uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a, iznosom od 2.986,68 € namirena djelomično zatezna kamata u odnosu na koju preostaje neplaćeni iznos od 244,41 € dok glavnica nije namirena niti djelomično. Tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja na iznos od 9.466,33 € teče od 3. ožujka 2016. kao dana provedene konverzije, dok zakonska zatezna kamata na iznos od 244,41 € sukladno čl. 31.st.2. ZOO-a.
27. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod I bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče kako je to navedeno u izreci pod I. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
28. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.
29. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena. Tuženik svoju tražbinu izvodi iz odredbe čl. 1. Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate, a koji je izvršen kako to i sam tuženik navodi sukladno odredbama ZID ZPK/15 i koji niti nije predmet ovog postupka, radi čega je valjalo tuženika odbiti kao u izreci pod IV, a osim toga tužiteljica je i svoje potraživanje umanjila za iznos preplate utvrđene konverzijom.
30. U odnosu na paušalni prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužiteljica. Uostalom, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila. Pri tome, sud ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da cit: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."
31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tijek zatezne kamate na uglavničenu kamatu, s obzirom da je uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijena nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C- 224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
32. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i sastava podneska od 4.3.2025., za zastupanje na ročištu 3.9.2024., 6.11.2024. i 14.3.2025., za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 250,00 €. Tužiteljici je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno tužiteljici je sveukupno priznat trošak u iznosu od 1.515,45 €, zajedno s zateznom kamatom u skladu s čl. 151.st.3. ZPP-a tekućom od presuđenja do isplate.
33. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na objavu presude, koji trošak punomoćnik tužiteljice ima pravo naplatiti od iste, a suprotna strana nije mu dužna vratiti.
34. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 17. travnja 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnik Milan Rimay
2.OD Žurić i Partneri d.o.o.
