Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž - 479/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog punomoćnici Nedi Brčić, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1367/2019-28 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1367/2019-28 od 30. siječnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.476,27 eur s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

2. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.987,50 eur s zateznom kamatom dok je točkom III. izreke odbijen tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 71,22 eur kao neosnovanim.

3. Protiv te presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353., st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa od 2.476,27 eur s zateznom kamatom zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

7. U ovom žalbenom postupku sporno je je li prvostupanjski sud pravilno raspravio sporno pitanje je li ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, 15. rujna 2006. a kojim je tužitelju kao korisniku odobren kredit u iznosu od 20.969,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti ništetna, da li slijedom toga tužitelja ima pravo na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa, sporna je visina tužiteljevog potraživanja te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je odredbom čl. 7. predmetnog ugovora ugovorena otplata u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca, da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio.

9. U odnosu na sporno pitanje ima li tužitelj svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 03/96 dalje ZZP/03) sud je cijeneći stranački iskaz tužitelja koji je ocijenio vjerodostojnim u bitnom utvrdio da je tužitelj kredit uzeo u svrhu kupnje automobila za vlastite potrebe, da u to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt te je zaključio da je tužitelj dokazao da ima svojstvo potrošača.

10. Pored navedenih činjenica sud je na temelju stranačkog iskaza tužitelja utvrdio da su mu u auto kući, kod koje je trebao obaviti kupnju vozila uputili ga na tuženika, radi odobrenja kredita, da mu je u banci tuženika ponuđen jedino kredit u CHF kao najpovoljniji, da je ugovor tuženik unaprijed pripremio na tipskom obrascu koji je tužitelj samo trebao potpisati pri čemu da se o pojedinim ugovornim odredbama pa tako i o spornoj iz čl. 7. Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nije pojedinačno pregovaralo a niti je tužitelju, tuženik odnosno osoba s kojom je sklapao ugovor na bilo koji način pojasnila moguće rizike do kojih može doći priliko uzimanja kredita u CHF.

11. Cijeneći daljnju činjenicu da je tuženik na pripremnom ročištu odustao od prijedloga za saslušanje djelatnika ZF, da je ostao kod prijedloga za saslušanje javnog bilježnika Želimira Mirića, da je sud na pripremnom ročištu dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika odbio obzirom na okolnost da je isti preminuo, sud je ocjenom izvedenih dokaza pri tom imajući u vidu odredbu čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 dalje ZZP/07) zatim odredbu čl. 120 ZZP/14 ("Narodne novine" 41/14) te imajući u vidu mjerodavne odredbe čl. 81., st. 1. ZZP/03, kao i pravne učinke presuda koje su donijete u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača a posebno presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na pitanje ništetnosti valutne klauzule u CHF, te uz daljnju primjenu odredbe čl. 502 c ZPP-a zaključio da se o spornoj ugovornoj odredbi u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo, da se stoga radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Pri tom je sud utvrdio i zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a da tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao ove činjenice.

12. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima pravo na vraćanje (isplatu) preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pri čemu je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke u iznosu od 2.476,27 eur.

13. O osnovanosti restitucijskog zahtjeva zaključio je uz primjenu odredbi čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a.

14. Pri tome je ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, utvrđujući da potraživanje tužitelja zastarijeva u roku od 5 godina, da je tužitelj tužbu podnio 21. studenog 2019., da je rok zastare počeo teći od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF odnosno od 14. lipnja 2018., slijedom čega je zaključio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

15. Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154., st. 1. i čl. 155. ZPP-a kao u točkama I. i II. izreke.

16. Sva opisana činjenična utvrđenja kao potpuna i pravilna prihvaća i ovaj sud a ista, ni u čemu žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

17. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tome pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 2. u vezi čl. 365., st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nije počinjena koja od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

18. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 2., toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu, prvostupanjski sud je raspravio sva sporna činjenična i pravna pitanja te u obrazloženju presude naveo pravilne i opravdane razloge koji su jasni a koje prihvaća i ovaj sud te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

19. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 1. u vezi čl. 338., st. 4. ZPP-a jer je pobijana presuda obrazložena u skladu sa zahtjevima iz citirane odredbe čl. 338., st. 4. ZPP-a

20. Tuženik u žalbi ističe postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 1. u vezi čl. 186 b ZPP-a, i čl. 190. i čl. 191. ZPP-a.

21. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 1. u vezi čl. 186. b ZPP-a tuženik obrazlaže navodima da u konkretnom slučaju uopće nisu bile ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe pri čemu da se sud o ovim okolnostima uopće nije očitovao.

22. Opisani žalbeni razlog nije osnovan, jer iz stanja u spisu odnosno činjeničnih navoda tužbe, a u kojima je tužitelj izričito naveo kako ne raspolaže dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva radi isplate a koja se nalazi u posjedu tuženika nije u mogućnosti postaviti određeni zahtjev te je predložio da sud pozove (naloži) tuženiku dostavu cjelokupne dokumentacije u vezi predmetnog Ugovora o kreditu pri čemu je tužitelj postavio zahtjev da će iznos tužbenog zahtjeva postaviti nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja.

23. Iz stanja u spisu proizlazi da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku za dostavu potrebne dokumentacije, koji zahtjev tužitelja je tuženik otklonio, navodeći da je za to potrebno da tužitelj prethodno uplati odgovarajući novčani iznos. Iz stanja spisa dalje proizlazi da je prvostupanjski sud rješenjem od 05. ožujka 2021. (list 89) naložio tuženiku da u određenom roku dostavi cjelokupnu dokumentaciju vezanu uz predmetni Ugovor o kreditu, očito prihvaćajući da je zahtjev tužitelja iz stupnjevite tužbe dopušten pri čemu je tuženik postupajući po tom rješenju dostavio sudu zatraženu dokumentaciju za koju je naveo da ju je omaškom ranije propustio dostaviti nakon čega je tuženik tek uz podnesak od 14. travnja 2021. dostavio u spis svu potrebnu knjigovodstvenu dokumentaciju radi provođenja dokaza knjigovodstvenim vještačenjem.

24. Iz stanja spisa dalje proizlazi da je vještak knjigovodstvene struke pisani nalaz i mišljenje izradio 04. listopada 2024.,te da je tužitelj odmah nakon toga, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka na koji nije imao primjedbi postavio određeni tužbeni zahtjev (list 136-138) kojim je zatražio isplatu ukupnog iznosa od 2.476,27 eur.

25.S obzirom na opisano stanje u spisu bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 1. u vezi čl. 186. b ZPP-a nije počinjena a isto tako nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 1. u vezi čl. 190. i čl. 191. ZPP-a, jer u konkretnom slučaju do preinake tužbe nije niti došlo budući da je tužitelj podnoseći stupnjevitu tužbu, u manifestacijskom zahtjevu zatražio isplatu neodređenog novčanog iznosa koji će biti utvrđen nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, a tužitelj je odmah nakon provedenog vještačenja, kao što je već istaknuto postavio određeni tužbeni zahtjev.

26. Suprotno žalbenim navodima nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

27. Tuženik u žalbi neosnovano navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF pojedinačno pregovaralo, jer suprotno proizlazi iz cjelokupnog dokaznog postupka, posebno stranačkog iskaza tužitelja, iz kojeg jasno proizlazi da se o bilo kojoj ugovornoj odredbi pojedinačno nije pregovaralo, da je auto kuća kod koje je tužitelj namjeravao kupiti vozilo uputila ga na banku tuženika koja je, prilikom dolaska tužitelja već imala pripremljen obrazac Ugovora o kreditu pri čemu, tuženik ni na koji način tužitelju nije objasnio niti ga upozorio na moguće rizike uzimanja kredita u CHF, pri čemu je tuženik kao jedini mogući kredit tužitelju ponudio kredit u CHF.

28. Slijedom toga te suprotno žalbenim navodima tuženika, a imajući u vidu pravne učinke citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, kao i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača na koje se prvostupanjski sud pravilno pozvao u obrazloženju pobijane presude pravilan je zaključak suda da je sporna ugovorna odredba ništetna, slijedom čega tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

29. Utemeljenost restitucijskog zahtjeva proizlazi u okviru odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO na koje se pravilno pozvao sud u obrazloženju presude. Visinu tužbenog zahtjeva sud je pravilno utvrdio na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.476,27 eur s zateznom kamatom, kao i početak tijeka zatezne kamate na pojedine iznose glavnog duga, dok žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

30. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154., st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

31. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl.368., st. 1. i čl. 166., st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

32. Prvostupanjska presuda u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjana.

U Rijeci 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić