Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž -1715/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vukalović, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2131/2022-20 od 06. rujna 2024., u sjednici vijeća 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2131/2022-20 od 06. rujna 2024 u točkama II. i III. izreke u cijelosti te djelomično u točki IV. izreke za tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.242,29 eur s zateznom kamatom.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se djelomično preinačuje citirana presuda u preostalom dijelu točke IV. izreke preko dosuđenog iznosa parničnog troška od 1.242,29 eur i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 58,07 eur s zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2131/2022-20 od 06. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke u cijelosti je odbijen kao neosnovan prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu sklopljen 14. lipnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, pobliže navedeno kao u toj točki izreke. Odbijen je i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.812,28 eur s zateznom kamatom.

2. Točkom II izreke prihvaćen je drugopostavljeni (eventualni) tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe iz čl. 2. citiranog Ugovora u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i čl. 7. Ugovora u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, pobliže navedeno u toj točki izreke.

3. Točkom III. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 1.668,44 eur s zateznom kamatom po stopi i u tijeku pobliže navedeno kao u izreci presude.

4. Točkom IV. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.300,36 eur s zateznom kamatom.

5. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je objektivna preinaka tužbe učinjena podneskom od 15. ožujka 2024.

6. Protiv te presude i rješenja žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353., st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u skladu sa žalbenim navodim odnosno u cijelosti odbije drugopostavljeni tužbeni zahtjev te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku uvećanog za žalbeni trošak.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba je djelomično osnovana.

9. Prvostupanjska presuda u točki I. izreke kojom je u cijelosti odbijen kao neosnovan prvopostavljeni tužbeni zahtjev postala je pravomoćna zbog izostanka žalbe tužitelja.

10. U ovom žalbenom postupku predmet odlučivanja je eventualno postavljen tužbeni zahtjev te je sporno je li prvostupanjski sud pravilno postupio kada je ovaj tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio. Također je sporno je li sud pravilno pobijanim rješenjem dopustio objektivnu preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 15. ožujka 2024.

11. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku u bitnom utvrdio da je tužitelj podneskom od 15. ožujka 2024. preinačio tužbu na način da je zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog predmetnog Ugovora o kreditu, za isplatu iznosa od 3.812,28 eur s zateznom kamatom postavio kao prvopostavljeni zahtjev, a ako bi sud taj zahtjev ocijenio neosnovanim postavio je eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i čl. 7. Ugovora u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 1.668,44 eur s zateznom kamatom zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Sud je također utvrdio da je tuženik predložio za slučaj, ako bi sud ocijenio osnovanim prvopostavljeni zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu da tada ističe prigovor radi prebijanja u iznosu od 9.248,72 eur.

13. Sud je također utvrdio da su predmetni Ugovor o kreditu zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor na iznos od 14.968,17 CHF u protuvrijednosti u kunama radi kupnje vozila za osobne (vlastite) potrebe tužitelja.

14. U odnosu na sporna činjenična i pravna pitanja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravne učinke presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. koja je donijeta u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u odnosu na osam banaka, među kojima i u odnosu na tuženika, zatim presudu Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. te presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018, kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz CHF ništetne, o direktnom učinku tih presuda, zatim cijeneći odredbe čl.81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03 dalje ZZP/03), te odredbe čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 dalje ZZP/07), a sve u smislu odredbi čl. 138 a ZZP/07, čl. 118 u vezi čl. 120. ZZP/14 i čl. 502 c ZPP-a, kao i stranački iskaz tužitelja pri čemu je tuženik tijekom postupka na ročištu 30. studenog 2023. odustao od prijedloga za saslušanje svjedokinje JK sud je zaključio da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, u bitnom uz obrazloženje da je tuženik propustio dati tužitelju bitne informacije o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika te valute kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim tim ugovornim odredbama koje je sastavio tuženik unaprijed bez pojedičnog pregovaranja što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Sud je s obzirom na okolnost da je tužitelja po zanimanju stolar, da niti po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze, zaključio da je tuženik bio dužan o spornim ugovornim odredbama informirati tužitelja što tuženik nije učinio.

16. Zaključio je da je tužitelj dokazao da ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03, pri čemu da tuženik nije dokazao suprotno.

17. Sud je u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u smislu odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), uz obrazloženje da je tom zakonskom odredbom propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ocijenio da prigovor zastare također nije osnovan, s obzirom da zastarni rok tužiteljeve tražbine jest 5 godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO. Cijeneći okolnost da je tužitelj predmetnu tužbu podnio 13. travnja 2022, a kojom je zatražio utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu te isplatu iznosa od 28.726,53 kune zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, da je tužitelj podneskom od 15. ožujka 2024. preinačio tužbeni zahtjev, tako da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu kao i za isplatu navedenog novčanog iznosa postavio kao prvopostavljeni, a ako sud taj zahtjev ne bi prihvatio, postavio eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud je ocijenio u odnosu na restitucijski zahtjev da isti nije u zastari s obzirom da je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe 13. travnja 2022., pri čemu je zauzeo stajalište da je zastara u odnosu na restitucijski zahtjev zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna, te da je zastara tih zahtjeva isticala 14. lipnja 2023.

18. Sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja u ukupnom iznosu od 1.668,44 eur, utvrđujući da stranke na nalaz i mišljenje vještaka nisu imale primjedbi, pri čemu je, tužitelju dosudio samo tzv. pozitivne razlike, pri tom zauzimajući stajalište da sud nije ovlašten umanjiti tužiteljevu tražbinu s negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita sve sukladno odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.

19. Stoga je restitucijski zahtjev tužitelja primjenom odredbi čl. 1111 i čl. 1115 ZOO prihvatio kao osnovan pri čemu je zateznu kamatu na pojedinačne iznose glavnog duga sudio od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa pri čemu je imao u vidu da je tužitelj isplatu kamata tražio od kasnijeg datuma dana dospijeća pojedinog anuiteta u skladu s čime je sud i dosudio zateznu kamatu.

20. Objektivnu preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 15. ožujka 2024. je dopustio u primjeni odredbi čl. 190 i 191. ZPP-a, pa je stoga odlučio kao u izreci rješenja dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154., st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu bi iz obrazloženja presuda zapravo proizlazilo da je sud odluku o naknadi parničnog troška utemeljio na odredbi čl. 154., st. 5. ZPP-a.

21. Žalbeni navodi tuženika o nezakonitosti pobijanog rješenja kojim je sud dopustio objektivnu preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 15. ožujka 2024. nisu osnovani, jer, pobijano rješenje nije donijeto uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 1. u vezi čl. 190. i čl. 191. ZPP-a.

22. Odredba čl. 190., st. 1. ZPP-a propisuje da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu dok stavak 2. propisuje da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

23. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

24. U okolnostima konkretnog slučaja te primjenom citirane zakonske odredbe iz čl. 190., st. 2. i čl. 191., st. 1. ZPP-a sud je pravilno postupio kada je opisanu objektivnu preinaku tužbe dopustio, a žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

25. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 2. u vezi čl. 365., st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

26. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio eventualni tužbeni zahtjev su jasni, rezultat su pravilnih pravnih shvaćanja te pravilnih zaključaka u odnosu na sporna činjenična pitanja, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

27. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 1. u vezi čl. 338., st. 4. ZPP-a, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude i rješenja, koje odluke su sastavljene i obrazložene u skladu sa zahtjevima iz odredbe čl. 338., st. 4. ZPP-a.

28. Suprotno žalbenim navodima nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu je, sud u odnosu na sporna činjenična pitanja ima li tužitelj u konkretnom slučaju svojstvo potrošača, radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama osim dokumentacije u spisu ocijenio i stranački iskaz tužitelja, na temelju kojeg je sud pravilno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača i da je to svojstvo tužitelj dokazao, dok je tuženik prema stanju u spisu odustao od izvođenja dokaza saslušanjem predložene svjedokinje.

29. U takvim okolnostima sud je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza imajući u vidu u smislu odredbe čl. 502. c ZPP-a pravne učinke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda u Zagrebu te Vrhovnog suda RH koje su donijete u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u kojem sporu je, kao tužena strana sudjelovao i tuženik, zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, pa je stoga pravilno primijenio materijalno pravo kada je ovaj dio zahtjeva tužitelja prihvatio kao osnovan. Žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani pri čemu treba ukazati da s obzirom na izravni učinak i obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 502. c ZPP-a tuženik je, u ovom sporu trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu primjene kamatne stope jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog Ugovora zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima. Tuženik to u ovoj parnici nije dokazao.

30. Slijedom navedenog sud je pravilno primijenio materijalno pravo u okviru odredbi čl. 1111 i čl. 1115. ZOO kada je prihvatio kao osnovan restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pri čemu je sud pravilno sukladno nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir samo tzv. pozitivne razlike, budući da je tuženik svoje potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja, istaknuo tek u situaciji da sud prihvati prvopostavljeni tužbeni zahtjev, do čega nije došlo budući da je sud taj zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan.

31. S tim u vezi prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odluku Vrhovnog suda RH , proširenog vijeća toga suda broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.

32. Žalbeni navodi tuženika u odnosu na tijek zatezne kamate na pojedine dosuđene iznose glavnog duga nisu osnovani, jer prema odredbi čl. 1115. ZOO-a koja odredba uređuje opseg vraćanja stečenog bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. U konkretnom slučaju kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim tuženik je nepošten stjecatelj to je temeljem citirane odredbe čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao slijedom čega je njegovo postupanje nepošteno, a zatezna kamata tužitelju pripada od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa pri čemu budući da je tužitelj isplatu kamata tražio od kasnijeg datuma dana dospijeća pojedinog anuiteta to mu je kamata pravilno dosuđena od tog kasnije dana, sve u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a.

34. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o tome da je sud pogrešno ocijenio kao neosnovan prigovor zastare.

35. U konkretnom slučaju zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF ne zastarijeva u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a.

36. Neosnovan je i tuženikovo prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

37. Sud je pravilno zaključio da tužiteljeva novčana tražbina zastarijeva u roku od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

38. Tužitelj je predmetnu tužbu podnio 13. travnja 2022. pri čemu je, u prvo postavljenom tužbenom zahtjevu tražio da se utvrdi da je ništetan u cijelosti predmetni ugovor o kreditu i zatražio isplatu iznosa od 28.726,53 kn (3.812,67 eur) u kojem iznosu je sadržan preplaćeni novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Podnošenjem tužbe zastara je prekinuta. U odnosu na restitucijski zahtjev zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zastara je počela teći 14. lipnja 2018., te je rok zastare istekao 14. lipnja 2023. Budući da je tužitelj podneskom od 15. ožujka 2024. preinačio tužbu postavljajući eventualni tužbeni zahtjev, i za isplatu novčanog iznosa od 1.668,44 eur zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, zastara u odnosu na ovaj dio zahtjeva nije nastupila.

39. Prvostupanjski sud je odluku o naknadi parničnog troška pravilno utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer i prema shvaćanju ovog suda u odnosu na odbiće prvopostavljenog tužbenog zahtjeva posebni troškovi nisu nastali, budući da se u odnosu na ovaj zahtjev, raspravljalo o istim činjenicama kao i u odnosu na eventualno postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, suprotno žalbenim navodima za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu ne dolazi odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a.

40. Osnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužitelju dosudio naknadu parničnog troška za izradu preliminarnog nalaza i mišljenja, provedenog prije postupka u iznosu od 58,07 eur, jer ovaj parnični trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

41. Sav preostao parnični trošak tužitelju je pravilno dosuđen uz primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a.

42. Slijedom navedenog, dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 58,07 eur (preko iznosa od 1.242,29 eur sa zateznom kamatom) trebalo je odbiti kao neosnovan.

43. Stoga je primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

44. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer tuženik sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije uspio, već jedino u odnosu na sporedno potraživanje (trošak parničnog postupka) u neznatnom dijelu u odnosu na koji posebni troškovi nisu nastali.

45. Prvostupanjska presuda u točki I. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić