Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-585/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Stipčića, predsjednika vijeća, Marijanke Salopek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Renate Košir Skračić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Šime Matak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Čogurić&Matak d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 4826/2022-13 od 26. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 4826/2022-13 od 26. veljače 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.548,56 eura (slovima: dvije tisuće petsto četrdeset osam eura i pedeset šest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to na:

iznos od 40,70 eura od 30.11.2010. pa do isplate

iznos od 54,21 eura od 31.12.2010. pa do isplate

iznos od 44,65 eura od 31.01.2011. pa do isplate

iznos od 48,00 eura od 28.02.2011. pa do isplate

iznos od 43,73 eura od 31.03.2011. pa do isplate

iznos od 44,50 eura od 30.04.2011. pa do isplate

iznos od 62,61 eura od 31.05.2011. pa do isplate

iznos od 64,38 eura od 30.06.2011. pa do isplate

iznos od 79,51 eura od 31.07.2011. pa do isplate

iznos od 71,73 eura od 31.08.2011. pa do isplate

iznos od 63,23 eura od 30.09.2011. pa do isplate

iznos od 62,31 eura od 31.10.2011. pa do isplate

iznos od 61,66 eura od 30.11.2011. pa do isplate

iznos od 65,72 eura od 31.12.2011. pa do isplate

iznos od 69,25 eura od 31.01.2012. pa do isplate

iznos od 69,73 eura od 29.02.2012. pa do isplate

iznos od 67,28 eura od 31.03.2012. pa do isplate

iznos od 68,93 eura od 30.04.2012. pa do isplate

iznos od 70,06 eura od 31.05.2012. pa do isplate

iznos od 68,16 eura od 30.06.2012. pa do isplate

iznos od 68,66 eura od 31.07.2012. pa do isplate

iznos od 67,23 eura od 31.08.2012. pa do isplate

iznos od 64,15 eura od 30.09.2012. pa do isplate

iznos od 67,44 eura od 31.10.2012. pa do isplate

iznos od 69,02 eura od 30.11.2012. pa do isplate

iznos od 67,91 eura od 31.12.2012. pa do isplate

iznos od 61,71 eura od 31.01.2013. pa do isplate

iznos od 66,98 eura od 29.02.2013. pa do isplate

iznos od 67,44 eura od 31.03.2013. pa do isplate

iznos od 65,37 eura od 30.04.2013. pa do isplate

iznos od 58,96 eura od 31.05.2013. pa do isplate

iznos od 58,79 eura od 30.06.2013. pa do isplate

iznos od 60,37 eura od 31.07.2013. pa do isplate

iznos od 62,90 eura od 31.08.2013. pa do isplate

iznos od 66,40 eura od 30.09.2013. pa do isplate

sve po kamatnoj stopi od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, nadoknaditi parnične troškove tužitelju IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 1.250,00 eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 26. veljače 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 996,25 eura (slovima: devetsto devedeset šest eura i dvadeset pet centi).

2. Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog "svih zakonom predviđenih razloga", uz prijedlog drugostupanjskom sudu da presudu preinači sukladno žalbenim navodima uz nadoknadu troškova u povodu žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prvostupanjska odluka je ispitana u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP).

6. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženik u žalbi.

7. U donošenju pobijane odluke prvostupanjski sud nije počinio niti neke druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na počinjenje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je materijalno pravo pogrešno primijenio.

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Prvostupanjski sud u donošenju pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP u svezi odredbe članka 338. ZPP jer je obrazloženje sastavljeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom, a prvostupanjski sud je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

10. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP jer tuženik nije onemogućen da raspravlja pred sudom, na što ukazuje prema sadržaju žalbe. Saslušan je tužitelj kao stranka, dok je osnovano prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika Davora Miškovića koji nije imao ovlasti kod solemnizacije ugovora o kreditu objasniti potrošaču rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka. Iz stanja spisa ne proizlazi da tuženik nije imao kontradiktoran postupak u kojem se mogao očitovati na činjenične navode i dokazne prijedloge protivne strane, kao i iznositi svoje činjenične navode i predlagati izvođenje dokaza. Tuženiku je i za odgovoriti da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP) te (članak 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka radi čega postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što ocjenom dokaza tuženik nije zadovoljan i smatra da je valjalo prihvatiti ono što on tvrdi i njegovo tumačenje činjeničnog stanja, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno njegovo pravo koje mu pripada u postupku kao stranci.

11. Predmet zahtjeva je isplata razlike u tečaju valute CHF na temelju otplaćenog ugovora o kreditu jer se radilo o ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima.

12. Ocjenjujući osnovanom osnovu tužbenog zahtjeva (ništetnost odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima), prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev.

13. Nisu sporne činjenice: da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 138-50- 3672943 od 15. rujna 2006. (dalje: Ugovor) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u novčanom iznosu od 23.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća i da je kredit otplaćen.

14. U vrijeme sklapanja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03, dalje: ZZP/03) koji je u članku 81. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se je pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. U članku 87. ZZP/03 je bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Na žalbene navode tuženika valja navesti da je prema članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a istovjetnu odredbu sadržava i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07) u članku 138.a.

16. Stoga, u smislu navedenih zakonskih odredbi, prvostupanjski sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

17. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te utvrđeno da su banke stranke spora, pa i tuženik, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tuženik kao trgovac nije dokazao da je tužitelj kao potrošač bio odgovarajuće obaviješten o naravi obveze glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno da je upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, odnosno nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama (koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima) u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Ujedno valja i navesti da su u konkretnom slučaju odredbe ugovora o kreditu na ništetnosti kojih tužitelj temelji zahtjev sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora utvrđene ništetnim.

18. Na žalbene navode tuženika valja i navesti da je pobijanu presudu donio prvostupanjski sud pa su utoliko nejasni i promašeni žalbeni navodi kojima se ukazuje da prvostupanjski sud odlučujući o nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi nije provodio test razmjernosti.

19. Pored navedenog, predmetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su članku 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) u kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerila ponašanja procjenjuju se ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Predmetnim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

20. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika iz kojih bi proizlazilo da nije postupao na nepošten način te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o ništetnosti ugovornih odredbi na kojima tužitelj temelji zahtjev za isplatom.

21. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima pravilno prvostupanjski sud nije primijenio članak 326. stavak 2. ZOO jer se u konkretnom slučaju ne radi o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja radi čega, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, tužitelj ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi na ništetnosti kojih temelji zahtjev za isplatom.

22. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti članak 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., kako bi to proizlazilo iz sadržaja žalbe), koji zakonski propis tuženik pogrešno brojčano izražava, jer se radi o članku 1. navedenog Zakona kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan između ostalog i članak 19.a koji propisuje predmet konverzije i koji članak u stavku 3. propisuje na koje se kredite ne primjenjuju odredbe u navedeni Zakon dodane glave IV.a, međutim ti su žalbeni navodi neosnovani jer u ovom konkretnom slučaju navedeni zakonski propis nije primjenjiv.

23. Predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema članku 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je člankom 1111. stavkom 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

24. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju predmetnih ništetnih odredbi koju je tuženik primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju jer je u smislu odredbe članka 1046. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine, s time da visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporio.

25. Budući da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo ga on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tuženik je nepošten stjecatelj, kakvim ga je i nedvojbeno ocijenio prvostupanjski sud, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

26. Tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer članak 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu u svezi ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. to nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a tužba je u ovom postupku podnesena 12. rujna 2022., radi čega tuženičin prigovor zastare nije osnovan.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP jer je tužitelj uspio u parnici, a tuženik nije.

29. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" , br. 138/23., dalje: Tarifa) na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, jer Tbr. 48. stavak 3. Tarife propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

30. Radi navedenog valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

31. Zahtjev tuženika za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe odbijen je kao neosnovan jer sa žalbom nije uspio (točka II. izreke presude ovog suda, članak 166. stavak 1. ZPP i članak 154. stavak 1. ZPP).

U Sisku 17. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Stipčić