Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
Split P-1759/2021-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda D. L. u pravnoj stvari tužitelja
I. M. iz B., M. . OIB:…., zastupanog po
punomoćniku I. J... u O. J. & p d.o.o. S., protiv
tuženika Z. B d.d. Z., T. bana J. J. 10
OIB:….., zastupanog po punomoćniku K. K., . u O.
M., K. & .d.o.o. Z., zbog isplate, nakon održane javne
glavne rasprave, zaključene dana 19. listopada 2023. u nazočnosti stranaka,
pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne
novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH
u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19,
80/22 i 114/22, nadalje u tekstu: ZPP) dana 10. studenog 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 3.167,58
EUR / 23.866,13 KN, uvećan za zakonske kamate koje na iznos od:
− 2,63 EUR teku od 16.11.2008. pa do isplate,
− 0,02 EUR teku od 02.01.2009. pa do isplate,
− 17,63 EUR teku od 16.01.2009. pa do isplate,
− 17,90 EUR teku od 15.02.2009. pa do isplate,
− 9,88 EUR teku od 15.03.2009. pa do isplate,
− 11,72 EUR teku od 16.04.2009. pa do isplate,
− 0,05 EUR teku od 02.05.2009. pa do isplate,
− 9,11 EUR teku od 26.05.2009. pa do isplate,
− 9,75 EUR teku od 25.06.2009. pa do isplate,
− 8,64 EUR teku od 25.07.2009. pa do isplate,
− 9,60 EUR teku od 23.08.2009. pa do isplate,
− 10,39 EUR teku od 16.09.2009. pa do isplate,
− 6,59 EUR teku od 16.10.2009. pa do isplate,
− 9,05 EUR teku od 17.11.2009. pa do isplate,
− 0,01 EUR teku od 02.12.2009. pa do isplate,
− 7,84 EUR teku od 15.12.2009. pa do isplate,
− 0,01 EUR teku od 02.01.2010. pa do isplate,
− 15,28 EUR teku od 16.01.2010. pa do isplate,
− 0,01 EUR teku od 02.02.2010. pa do isplate,
− 18,39 EUR teku od 24.02.2010. pa do isplate, − 23,66 EUR teku od 23.03.2010. pa do isplate, − 23,73 EUR teku od 24.04.2010. pa do isplate, − 0,01 EUR teku od 02.05.2010. pa do isplate, − 25,87 EUR teku od 27.05.2010. pa do isplate, − 0,01 EUR teku od 02.06.2010. pa do isplate, − 41,49 EUR teku od 30.06.2010. pa do isplate, − 37,57 EUR teku od 31.07.2010. pa do isplate, − 55,96 EUR teku od 31.08.2010. pa do isplate, − 44,76 EUR teku od 05.10.2010. pa do isplate, − 44,42 EUR teku od 27.10.2010. pa do isplate, − 55,06 EUR teku od 26.11.2010. pa do isplate, − 0,01 EUR teku od 02.12.2010. pa do isplate, − 69,01 EUR teku od 22.12.2010. pa do isplate, − 60,32 EUR teku od 23.01.2011. pa do isplate, − 0,02 EUR teku od 02.02.2011. pa do isplate, − 67,94 EUR teku od 01.03.2011. pa do isplate, − 0,02 EUR teku od 02.03.2011. pa do isplate, − 66,92 EUR teku od 25.03.2011. pa do isplate, − 64,66 EUR teku od 28.04.2011. pa do isplate, − 78,85 EUR teku od 26.05.2011. pa do isplate, − 0,02 EUR teku od 02.06.2011. pa do isplate, − 92,11 EUR teku od 30.06.2011. pa do isplate, − 0,02 EUR teku od 02.07. 2011. pa do isplate,
− 112,30 EUR teku od 31.07.2011. pa do isplate,
− 0,01 EUR teku od 02.08.2011. pa do isplate,
− 101,38 EUR teku od 01.09.2011. pa do isplate,
− 89,36 EUR teku od 30.09.2011. pa do isplate, − 88,12 EUR teku od 01.11.2011. pa do isplate, − 0,02 EUR teku od 02.11.2011. pa do isplate, − 88,04 EUR teku od 02.12.2011. pa do isplate, − 91,35 EUR teku od 03.01.2012. pa do isplate, − 95,50 EUR teku od 15.02.2012. pa do isplate, − 101,82 EUR teku od 23.02.2012. pa do isplate,
− 0,02 EUR teku od 02.03.2012. pa do isplate, − 95,43 EUR teku od 03.04.2012. pa do isplate, − 96,93 EUR teku od 03.05.2012. pa do isplate, − 100,06 EUR teku od 03.06.2012. pa do isplate,
− 96,36 EUR teku od 03.07.2012. pa do isplate, − 97,02 EUR teku od 03.08.2012. pa do isplate, − 94,68 EUR teku od 02.09.2012. pa do isplate, − 179,27 EUR teku od 06.10.2012. pa do isplate, − 622,97 EUR teku od 10.10.2012. pa do isplate,
od 15. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih
poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi obračunatoj
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja
2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog
dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa
zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja pa do
isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope
koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
r i j e š i o j e
Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti
O. suda u S. za suđenje u ovoj pravnoj stvari.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 6. svibnja 2021. ustao tužbom protiv tuženika navodeći da
je s istim sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206682183.
Temeljem navedenog odobren mu je iznos od 32.337,45 CHF isplaćeno u kunama
prema srednjem tečaju HNB-e na dan isplate kredita. U naprijed pripremljenom i
formuliranom standardiziranom ugovoru u kojem nije bilo nikakve mogućnosti
pregovaranja, tuženik je ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, baš u
članku I. spornog Ugovora dok je otplatu kredita prema članku 6. Ugovora vezao uz
ovu valutu. Smatrajući da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama,
tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kao i
presudu Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 kojom je prethodna presuda
potvrđena, slijedom čega je predložio da sud provede glavnu raspravu, utvrdi koliki je
točno iznos stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli financijskim
vještačenjem i nakon toga donese presudu kojom će tuženika obvezati na isplatu tog
iznosa, pripadajućih kamata i troškova postupka.
1.1. Nakon što je stalni sudski vještak za financije i računovodstvo A. B.
dostavio svoj pisani nalaz i mišljenje, dana 24. ožujka 2013. tužitelj je svojim
podneskom od 3. travnja 2023. uredio svoje tužbeno traženje kako je ono i
predstavljeno u izreci pod točkom I. ove presude.
2. U. odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti te je
opreza radi u cijelosti osporio osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva
tužitelja. I. je i prigovor zastare potraživanja tužitelja. T. smatra da se u
konkretnom slučaju ne radi o nepoštenoj ugovornoj obvezi jer je tužitelj bio informiran
od strane tuženika o svim detaljima U., već u samoj fazi pregovora. O. je i
tijek zakonskih zateznih kamata.
3. P. tuženika o mjesnoj nenadležnosti O. suda u S. za postupanje u gornjoj pravnoj stvari je neosnovan.
3.1. U konkretnoj pravnoj stvari riječ je o predmetu za kojeg nije propisana
isključiva nadležnost, kao npr. kod sporova o nekretninama ili smetanju posjeda, već
je riječ o predmetu ili pravnoj stvari za koju je predviđena tzv. izberiva nadležnost, pa
pored općemjesne nadležnosti, koju propisuje odredba čl. 46 ZPP-a, dolazi u obzir i
nadležnost nekog drugog suda, pa tako po mjestu u kojem se nalazi poslovna
jedinica pravne osobe. U ovom slučaju ZB d.d., tuženik, ima svoje
poslovnice širom R. H.. K. se prednjem pribroji recentno pravo
E. unije prema kojem treba uvijek primijeniti pravo koje je jednako za sve
sudionike u postupku, radi ravnoteže u njihovim pravima i obvezama, onda je jasno
da bi u ovom slučaju prihvaćanjem prigovora tuženika uz isključivu primjenu odredbe
o općemjesenoj nadležnosti, došlo upravo do neželjenog faktora, odnosno primjene
onog pravila koje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, na štetu tužiteljice te bi radi zaštite svojih prava i interesa trebala putovati u
Z. i biti izložena financijskim i drugim otegotnim čimbenicima koji su uz to
vezani.
4. T. dokaznog postupka pregledani su U. o kreditu za kupnju
motornog vozila broj 3200682183, potvrdu o solemnizaciji privatne isprave J.
bilježnika u S. N. K. broj Ou-4392006, otplatni plan, specifikacija
otplata, odluka Europskog suda za ljudska prava C-81/19, recentna sudska praksa te
je provedeno financijsko vještačenje po vještaku A. B., a saslušan je i tužitelj
I. M., kao parnična stranka.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženika na isplatu više
plaćenih iznosa radi ništetne odredbe o valuti kao i isplata troškova prouzročenih
ovom parnicom.
7. Vezano uz tuženikov prigovor zastare ističe se da odredba čl.214. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11, nadalje u tekstu:
ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te zastara
nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao
zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215.st.1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći
prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze,
ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl.241. ZOO-a
propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom
radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi
utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl.245.st.1. ZOO-a propisuje da nakon
prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa
se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kada je prekid
zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja
tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku,
zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi
način.
7.1. Imajući u vidu gore navedene odredbe o zastari može se zaključiti da je
podnošenjem kolektivne tužbe T. sudu u Z. dana 04. travnja 2012. u
navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je
pravomoćnim okončanjem spora pred V. trgovačkim sudom R.
H. donošenjem presude P.-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći
ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare.
8. P. U. o kreditu broj 3206682183 utvrđeno je da su stranke
sklopile 15. svibnja 2006. namjenski kredit gdje je tuženik tužitelju odobrio i stavio na
raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.337,45 C.. K. kredita tj.
tužitelj, obvezao se kreditoru tj. tuženiku, taj kredit platiti u anuitetima kao redovnu
kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, u skladu s promjenama
tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan
sklapanja ovog ugora iznosi 3,99% godišnje. Rok otplate kredita ugovoren je na 84
mjeseca.
9. Doista su ugovorne odredbe, kojima se glavnica vezala za valutu CHF
prosječnom potrošaču nerazumljive, pa tako i našem tužitelju. Kada su nerazumljive
one su nepoštene, što znači da su ništetne. Ničim, naime, tuženik nije dokazao da bi
tužitelja obavijestio o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik
intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo veći u odnosu na isti
takav rizik u valutnoj klauzuli npr. EUR, da je rast tečaja CHF-a u kontekstu uvođenja
EUR zone gotovo potpuno neizvjestan i da se radi o povećanom riziku koji donosi
istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik ne
može dokazati da bi postupio suprotiva navedenom na način da predlaže saslušanje
svojih zaposlenika i odgovornih djelatnika, jer da bi to o čemu je on bio dužan
obavijestiti tužitelja, prije sklapanja Ugovora, tužitelju bilo jasno, da bi mu se
omogućilo da za slučaj nerazumijevanja sa nekim obavi konzultacije, tuženik je
tužitelju trebao ponuditi u pisanom obliku sve one uvjete koje on mora ispuniti da bi
na tržište plasirao određenu formu kredita, kao krajnjeg proizvoda, bilo da je riječ o
potrošačkom, bilo da je riječ o stambenom kreditu.
9.1. Ovako promatrane sporne odredbe ovog Ugovora broj 3206682183 nisu
razumljive ni sudu, one su doista konfuzne, nedorečene tj. bez jasnih parametara, po
kojima bi ih netko mogao jasno definirati.
10. Financijskom vještaku A. B. dat je zadatak pregledati prikupljenu
dokumentaciju, onu financijsku i to: sam sporni U., otplatnu tablicu i plan otplate.
A. navedene dokumentacije vještak B. dao je ovom sudu mišljenje da je
tužitelj zbog promjene tečaja tj. utjecaja valutne klauzule, kao korisnik kredita platio
tuženiku s osnove predmetnog ugovora više anuiteta u hrvatskim kunama u iznosu
od 23.866,13 kuna odnosno 3.167,58 €, uz tabelarni prikaz pod nazivom
"rekapitulacija".
10.1. N. i mišljenje vještaka B. tužitelj je prihvatio u cijelosti, temeljem
čega je i uredio svoje tužbeno traženje na isplatu dok je tuženik u odnosu na nalaz i
mišljenje vještaka kazao da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka ali
da i dalje osporava osnov potraživanja tužitelja.
10.2. S. je zbog svega naprijed navedenog i zbog činjenice da je pisani
nalaz i mišljenje vještaka B. sačinjeno po pravilima struke, a k tome jednostavno
i lako čitljivo i razumljivo, čak i laicima koji nemaju ekonomskih znanja i vještina.
11. P. T. suda u Z. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
potvrđena je presudom V. trgovačkog suda u Z. broj P.-7129/13 od 13.
lipnja 2014. i presudom V. suda R. H. R.-249/2014 od 9.
travnja 2015.
12. Prema odredbama čl.81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim
aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi
pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora
ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o
unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
12.1. Prema odredbama čl.82.ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu
primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.
12.2. Prema odredbi čl.87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.
12.3. ZZP/07 sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona.
12.4. Čl.138.a. ZZP/07 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.
13. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da su
banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je
novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne
maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u
okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na
njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje
o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. V. sud R. H.
smatra da su upravo banke zato bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o
smislu i sadržaju odredbi o valuti pa jednako i o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti
mu pozornost na parametre o kojima isti ovise.
13.1. N. stav V. suda R. H. je da su nesporne
činjenice da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu pa jednako tako i na
ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o
kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama se s potrošačem nije
pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim
odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza
koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te je
takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama
korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku -
trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog
prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti
suradnje i načelo zabrane zlouporabe prava).
13.2. Isto tako, stav V. suda R. H., vezano za ocjenu
poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu
na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili
ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog
novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik,
pod uvjetima koje su one diktirale.
13.3. V. sud R. H. je stava da uloga javnog bilježnika u
postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl.57. i čl.
58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je
ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i
sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje
njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali
predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu
korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i
značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga
primijeniti ovlaštenje iz čl.58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika
kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto
upozorene unijeti u javnobilježnički akt, te se ne može stoga govoriti o propustu u
radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su
proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom
stopom.
14. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C-
26/13 navodi se da članak 4.st.2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje
odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da
su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna
odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
14.1. Prema odredbi čl.4. ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i u
ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su se dužni pridržavati načela
savjesnosti i poštenja.
14.2. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa
dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći
računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako
bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan
i savjestan gospodarstvenih ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o
profesionalnoj djelatnosti.
14.3. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču
sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti
sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji
predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da
jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.
15. Iz svega naprijed navedenog za zaključiti je da je tužbeni zahtjev tužitelja u
cijelosti osnovan dok je prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka A. B. od
strane tužitelja, a koji nalaz i mišljenje prihvaća i ovaj sud kao logično, uvjerljivo i
stručno izneseno, prihvaćen i onaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosio na
obvezivanje tuženika za isplatu više plaćenih iznosa u spornom razdoblju, po osnovi
valutne klauzule.
15.1.D. je tome tako sud je uvjerio i tužitelj koji je saslušan na ročištu za
glavnu raspravu 19. listopada 2023. kojom prigodom je u svome iskrenom i logičnom
kazivanju kazao kako je predmetni kredit iskoristio za kupnju osobnog automobila i
koristio ga je isključivo u osobne svrhe te ga je sam i platio. Predmetni Ugovor bio je
pripremljen i on nije mogao sugerirati bilo kakvu izmjenu u tom Ugovoru. Ista stvar se
ponovila i prilikom dolaska kod javnog bilježnika. Ustvari, tužitelj je potvrdio da
nikakvog kvalitetnog razgovora s bankarskim službenikom, u pogledu bilo koje stavke
iz Ugovora, nije bilo, već je cijela tehnika da preuzme Ugovor, ode kod javnog
bilježnika i tamo ga potpiše i potom vrati banci tj. tuženiku. Ugovor o kreditu je
pročitao, ali obzirom da nije bankarske struke, Ugovor nije razumio odnosno kredit
mu je bio predočen kao proizvod koji je najbolji za rješenje njegovog problema i on
stoga da ga je prihvatio. Tužitelj je posebno naglasio da pod terminom valutna
klauzula on podrazumijeva da će njegova mjesečna obveza biti u kunama, a drugo
ništa.
16. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 3., 155., i 164. ZPP-a te
na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne
novine" 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: OT). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe,
sastava tri obrazložena podneska od 30. kolovoza 2021, 3. travnja i 8. svibnja 2023.,
kao i za zastupanja na ročištima od 20. listopada 2022, 27. travnja i 19. listopada
2023. - svaka radnja po 100 bodova. Ukupan zbir bodova pomnožen je s iznosom od
15,00 kuna, koliko iznosi vrijednost jednog boda, te je tako dobiven iznos od
10.500,00 kuna. Tome iznosu pridodao se još i iznos od 2.625,00 kuna na ime 25%
PDV-a, iznos od 2.000,03 kuna koliko je tužitelj predujmio za troškove financijsko-
knjigovodstvenog vještačenja, a potom i iznosi sudskih pristojbi na tužbu i presudu u
ukupnom iznosu od 1.600,03 kune. Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa dobiven je
iznos od 16.725,08 kuna / 2.219,80 € koliko će tuženik morati isplatiti tužitelju, obzirom da je postupak u cijelosti izgubio.
16.1. Sukladno obvezi o vršenju preračuna u valuti € temeljem Zakona o
uvođenju € kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22) iznos
obveze tuženika prikazan je u kunskom, ali i u eurskom iznosu.
16.2. Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate,
koja mu, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12,
25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s
tim da je sud odredio i stopu ove kamate.
17.1. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
U Splitu, 10. studenog 2023.
S U D A C
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od
dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a za viši,
županijski sud.
Dna:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis