Poslovni broj: P-661/2023-19

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja IŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dario Obradović, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 6. ožujka 2025.u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. i 4. Ugovora o kreditu broj 212410 od 20. studenog 2007., koji je potvrđen (solemniziran) kod Velimira Čerića, javnog bilježnika u Zagrebu, pod poslovnim brojem OU-21481/07, između tužitelja kao korisnika kredita i pravne prednice tuženice, temeljem koje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 3.966,74 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 2,55 eura od 2. veljače 2008.,

- 5,78 eura od 2. ožujka 2008.,

- 8,68 eura od 2. travnja 2008.,

- 2,37 eura od 3. svibnja 2008.,

- 0,26 eura od 3. lipnja 2008.,

- 3,11 eura od 2. srpnja 2008.,

- 2,93 eura od 2. listopada 2008.,

- 20,42 eura od 4. studenog 2008.,

- 7,34 eura od 4. prosinca 2008.,

- 24,25 eura od 3. siječnja 2009.,

- 26,31 eura od 3. veljače 2009.,

- 27,82 eura od 3. ožujka 2009.,

- 25,11 eura od 2. travnja 2009.,

- 24,52 eura od 3. svibnja 2009.,

- 21,33 eura od 2. lipnja 2009.,

- 17,24 eura od 2. srpnja 2009.,

- 18,66 eura od 2. kolovoza 2009.,

- 20,73 eura od 2. rujna 2009.,

- 18,64 eura od 2. listopada 2009.,

- 18,14 eura od 3. studenog 2009.,

- 21,88 eura od 2. prosinca 2009.,

- 25,22 eura od 3. siječnja 2010.,

- 27,77 eura od 2. veljače 2010.,

- 27,15 eura od 2. ožujka 2010.,

- 33,38 eura od 2. travnja 2010.,

- 31,47 eura od 4. svibnja 2010.,

- 34,73 eura od 2. lipnja 2010.,

- 50,34 eura od 2. srpnja 2010.,

- 46,53 eura od 3. kolovoza 2010.,

- 59,84 eura od 2. rujna 2010.,

- 53,08 eura od 2. listopada 2010.,

- 47,02 eura od 3. studenog 2010.,

- 64,42 eura od 2. prosinca 2010.,

- 73,81 eura od 4. siječnja 2011.,

- 65,22 eura od 2. veljače 2011.,

- 66,27 eura od 2. ožujka 2011.,

- 62,49 eura od 2. travnja 2011.,

- 66,83 eura od 3. svibnja 2011.,

- 80,51 eura od 2. lipnja 2011.,

- 84,15 eura od 2. srpnja 2011.,

- 106,76 eura od 2. kolovoza 2011.,

- 99,62 eura od 2. rujna 2011.,

- 85,54 eura od 2. listopada 2011.,

- 85,85 eura od 3. studenog 2011.,

- 84,64 eura od 8. veljače 2012.,

- 91,03 eura od 8. veljače 2012.,

- 92,46 eura od 8. veljače 2012.,

- 92,59 eura od 6. travnja 2012.,

- 12,06 eura od 6. travnja 2012.,

- 12,20 eura od 24. svibnja 2012.,

- 12,42 eura od 1. srpnja 2012.,

- 12,19 eura od 21. srpnja 2012.,

- 12,21 eura od 14. studenog 2012.,

- 11,00 eura od 14. studenog 2012.,

- 122,47 eura od 14. studenog 2012.,

- 127,61 eura od 8. siječnja 2013.,

- 129,47 eura od 26. veljače 2013.,

- 128,72 eura od 26. veljače 2013.,

- 121,23 eura od 26. veljače 2013.,

- 126,43 eura od 9. travnja 2013.,

- 127,61 eura od 16. svibnja 2013.,

- 125,28 eura od 21. lipnja 2013.,

- 118,37 eura od 9. srpnja 2013.,

- 114,08 eura od 29. kolovoza 2013.,

- 117,88 eura od 14. rujna 2013.,

- 120,50 eura od 14. rujna 2013. i

- 357,23 eura od 17. rujna 2013. do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade troškova postupka iznos od 1.900,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 18. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 14. lipnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da je s prednicom tuženice VOLKSBANK d.d. 20. studenog 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 212410, koji je potvrđen (solemniziran) kod Velimira Čerića, javnog bilježnika u Zagrebu, pod poslovnim brojem OU-21481/07, temeljem kojeg mu je prednica tuženice isplatila iznos od 20.994,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, uz obvezu vraćanja u 72 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja, s tim da su Aneksom od 13. ožujka 2012. ugovorili poček u otplati glavnice.

1.2. Tvrdi da je prednica tuženice u predmetnom ugovoru o kreditu koristila ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da ga prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije, kao potrošača, u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezu zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da se u konkretnoj stvari radi o pravno i činjenično istovjetnom interesu potrošača za koje je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broje P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je i ova banka navedenim postupanjem povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita pa se poziva na primjenu iste u ovoj pravnoj stvari.

1.3. Slijedom navedenog, predlaže utvrditi ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena navedene valutne klauzule, uz obvezu tuženice da mu uslijed primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati preplaćeni iznos kredita u ukupnom iznosu od 3.966,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pojedine uplate do isplate, kao i da mu tuženica nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica ukazuje da je u međuvremenu došlo do statusne promjene te da je ona pravna sljednica prvotno tužene Nove hrvatske banka d.d. Osporava mjesnu nadležnost ovog suda te ukazuje na ugovorenu nadležnost suda u Zagrebu. Tvrdi da je potraživanje tužitelja zastarjelo obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te činjenicu da se radilo o povremenim davanjima. Nadalje, tvrdi da se tužitelj ne može pozivati na presude donesene u kolektivnom sporu jer ne dokazuje da bi bio prosječni potrošač, da se radi o nerazumljivim i nejasnim odredbama ugovora i da se o istim nije pregovaralo, a pogotovo da bi iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da bi ona postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ne osporava samu visinu zahtjeva no ukazuje da nije ugovorena fiksna kamatna stopa niti su odredbe o primjeni valutne klauzule ništetne. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja i naložiti istom da mu nadoknadi troškove ovog postupka.

3. U odnosu na prigovor nenadležnosti ovog suda, tužitelj ukazuje da je predmetni ugovor sklopljen u Dubrovniku te da on prebiva u [adresa], na području nadležnosti ovog suda. Tvrdi da se o odredbi ugovora o nadležnosti uopće nije pregovaralo te da je istu nametnula prednica tuženice.

4.1. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je na 4 od ukupno 6 stranica teksta pisanog gustim tekstom, manjeg formata slova, bez proreda, pod točkom 11.4. navedeno se za sporove ugovara mjesna nadležnost suda u Zagrebu, dok je sami ugovor skopljen i solemniziran u Zagrebu, a tužitelj kao korisnik kredita naveden kao osoba s boravištem u [adresa].

4.2. Iz sadržaja samog ugovora je razvidno da je predmetna odredba o nadležnosti u slučaju spora unaprijed formulirana i to u korist prednice tuženice kao trgovca te da je ista u korist prednice tuženice obzirom se određuje nadležnost suda kreditora, uz znanje da je korisnik kredita osoba koja boravi u gradu udaljenom više stotina kilometara.

4.3. Iz činjenice da tužitelj nije imao nikakav interes ugovarati nadležnosti u gradu u kojem ne prebiva, da se radi o znatno udaljenom gradu od njegovog prebivališta te da se predmetnom odredbom za tužitelja stvara obveza putovanja i troškova vezanih za udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja do mjesta sjedišta suda, u vezi s činjenicom da je sama odredba kao sporedna navedena na kraju ugovora, izvan dijela bitnih odredbi ugovora, zaključuje se da je životno i logično da stranke o istoj nisu niti pregovarale niti je tužitelj na istu pristao na temelju jasne informacije kako ista utječe na njegova buduća prava i obveze.

4.4. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, dalje u tekstu ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, je propisano:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

4.5. Tuženica ničim ne dokazuje da se o konkretnoj ugovornoj odredbi koju je evidentno formulira njena prednica pregovaralo, dapače da bi tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj odredbe kojom je određena nadležnost suda u Zagrebu, time suda sjedišta kreditora, a iz činjenice da bi tužitelj temeljem ove odredbe kao slabija ugovorna strana morao putovati u mjesto sjedišta banke, banke koja je imala poslovnice u drugim gradovima, po ocjeni ovog suda, proizlazi da se istom odredbom tužitelju nametnulo obvezu putovanja, troškova putovanja i izostanka iz mjesta boravišta u korist banke, profesionalnog trgovca kojoj navedeni troškovi i gubitak vremena ne predstavljaju jednak teret kao potrošaču.

4.6. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda je odredba čl. 11.4. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom je određena nadležnost suda u Zagrebu, nepoštena odredba, time ništetna, a da je ovaj sud nadležan u odnosu na konkretnu tuženicu temeljem čl. 59. ZPP-a, u vezi s čl. 19.l. Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.), nadležan u ovoj pravnoj stvari, obzirom tuženica ima poslovnicu u mjestu boravišta tužitelja potrošača, ujedno mjestu nadležnosti ovog suda.

5.1. Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, aneks ugovora o kreditu, izvadak iz sudskog registra,, otplatni plan, knjigovodstvena kartica, saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije.

5.2. Obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno da bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

6. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da su zahtjevi tužitelja osnovani.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji je sklopio s prednicom tuženice Volsbank d.d. 21. studenog 2007. i to odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te isplate preplaćenih anuiteta primjenom isti odredbi ugovora, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od pojedine uplate do isplate.

8. Nesporno je među strankama:

-da su tužitelj, kao potrošač, i prednica tuženice Volksbank d.d., kao trgovac, 21. studenog 2007. sklopili ugovor o kreditu kojim je glavnica i otplata kredita vezana uz tečaj CHF-a prema kuni (valutnu klauzulu u CHF),

- da su se anuiteti kredita tijekom otplate kredita mijenjali zbog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

9. Sporno je među strankama:

-primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,

- jesu li stranke pregovarale o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula te je li prednica tuženice u potpunosti informirala tužiteljicu o značenju i učincima istih odredbi,

- je li prednica tuženice postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja u ovom ugovornom odnosu,

- jesu li predmetne odredbe ugovora uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, time

- nepoštenje odredbi ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule i time ništetnost ugovorene valutne klauzule,

- visina potraživanja tužitelja te

- zastara potraživanja tužiteljice.

10. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su tužitelj i prednica tuženice istim ugovorile namjenski kredit – kredit za kupnju vozila u iznosu od 20.994,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, s rokom otplate 72 mjeseca, na način da se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 349,42 CHF mjesečno, a u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća.

11. Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na više banaka koje su poslovale na teritoriju Republike Hrvatske, iako ne prednicu tuženice i tuženicu, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da potrošač nije prethodno potpuno informiran o svim bitnim parametrima za donošenje odluke, pa se tužiteljica, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca.

12. Tvrdnja tuženice da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora je utemeljena jer tuženica i njene prednice nisu bile stranke ovog postupka, pa iako se u ovom postupku zahtjevi tužitelja temelje na bitno istim činjenicama i pravnoj osnovi kao zahtjevi potrošača u navedenom kolektivnom sporu, tužitelj se u odnosu na tuženicu ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora.

13. Kao što je prethodno citirano, čl. 96. ZZP-a, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, je propisano:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.1. Kada se sadržaj i forma samog ugovora o kreditu, dovedu u vezu s logičnim i životno uvjerljivim iskazom tužitelja te evidencijom uplata o kreditu, razvidno je da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač i to nestručna osoba obzirom je po struci zrakoplovni mehaničar, pored činjenice da je ovo prvi takav ugovor u njegovom životu, da je prednica tuženice sklopila navedeni ugovor kao trgovac koji se profesionalno bavi kreditiranjem, da je prednica tuženice sastavila tekst ugovora te da je tužitelj s istom poslovao s punim povjerenjem kao financijsku instituciju, time stručnu i profesionalnu osobu pa da stoga nije imao razloga sumnjati u izjavu djelatnice prednice tuženice da je ugovorena valuta sigurna, stabilna te da ne bi trebalo biti bitnih promjena u otplati kredita. Kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da se evidentno radilo o unaprijed zadanoj ponudi prednice tuženice, uvjerljiv je i logičan iskaz tužitelja da nije bio upoznat da o odredbama iste može pregovarati te da je shvatio da je prihvaćanje upravo dane ponude jedina mogućnost za ostvarenje kredita. Pri tome iz iskaza tužitelja, a u vezi sa sadržajem samog ugovora o kreditu, pogotovo u dijelu određivanja mjesečne obveze u fiksnom iznosu CHF, logično proizlazi da je tužitelj smatrao da će njegove mjesečne obveze u bitnom biti jednake i to iznosu kuna koje su odgovarale navedenom mjesečnom iznosu CHF-a u vrijeme sklapanja ugovora, uzimajući u obzir da je procjena sposobnosti kreditiranja bila utemeljena na primanjima tužitelja, a koja su bila u kunama, kao i obveze plaćanje, dok sama valuta švicarskog franka nije niti bila predmet isplate niti predmet uplate, a niti u pravnom prometu u Republici Hrvatskoj. Činjenica je da je prednica tuženice u ugovoru navela da se obveza preračunava prema važećem tečaju CHF u odnosu na kunu na dan dospijeća obveze, no tuženice evidentno, jer isto ničim ne dokazuju usprkos ranije navedenom teretu dokazivanja, nije o tome pregovarala u smislu da je tužitelja upoznala s činjenicom da je njegova obveza plaćanja de facto neograničena u iznosu. Naime, tužitelj uvjerljivo tvrdi, a tuženici ničim ne dokazuje suprotno, a niti isto proizlazi iz sadržaja ugovora, da je tužitelju jasno naveden raspon kretanja njegove obveze, bilo u postotku, bilo u iznosu, u smislu određivanja raspona cijene kredita koju tužitelja može platiti po predmetnom ugovoru, pa da bi tužitelj kao potrošač informirano pristao na tu u naravi potpuno neograničenu obvezu bez mogućnosti utjecaja na nje promjene.

14.2. Za razliku od tužitelja, prednica tuženice je kao financijska ustanova imala znanja, odnosno morala znati, da sam tečaj nije određen niti poznat u rasponu kretanja kroz godine te da postoji rizik znatne promjene istog, pa je time tužitelj u odnosu na istu bio u neravnopravnom položaju kada je pristao preuzeti ugovornu obvezu otplate u faktično neodređenom i nepoznatom iznosu, a kako je navedena odredba ugovora kojom je otplata kredita vezana za tečaj CHF u odnosu na kunu dovela do znatnog rasta obveze tužitelja i znatne koristi prednice tuženice, zaključak je ovog suda da se radi o odredbama ugovora kojima je tuženica, odnosno prednica tuženice, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje nalaže informiranje potrošača o bitnim rizicima pri preuzimanju obveze, bez potpunog informiranja tužitelja i stvarne mogućnosti pregovora, nametnula navedene odredbe ugovora koje su kao takve prouzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, radi čega je temeljem temeljem citiranih odredbi čl. 96. ZZP-a, u vezi s čl. 2, 4. i 322. ZOO-a, odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

15. Članak 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

16. Nadalje, člankom 323. ZOO- a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

17. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te kao ugovorna strana koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpila zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

18. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne zastarijeva, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništenost odredbi ugovora, jasno je da u odnosu na potraživanje – vraćanje stečenog temeljem odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, u trenutku podnošenja tužbe u ovom sporu, nije protekao zakonski zastarni rok od 5 godina, a koji se primjenjuje na restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu, čime je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

19. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su, po ocjeni ovog suda, iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o objektivno razvidnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

20.Stalna sudska vještakinja financijske struke je nakon pregleda uplata po kreditu i samog ugovora o kreditu, izradila izračun u kojem je obračunala anuitete kredita primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita te je potom takav izračun usporedila sa stvarnim uplatama po kreditu i iskazala razlike između izračuna i uplata. Stranke nisu nakon usmenog izlaganja vještakinje prigovarale stručnosti i matematičkoj pravilnosti nalaza vještakinje pa je isti kao potpun, jasan te sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, prihvaćen u cijelosti.

21. Obzirom je tužitelj zahtjeve za isplatu u cijelosti odredio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, a čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koji je sama obračunala primjenom ništetnih odredbi ugovora znala ili morala znati da nema pravo na isplatu istih pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primila. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u točki II. izreke ove presude.

22.1. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu čime, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku, sukladno vrijednosti predmeta spora, i to kako slijedi: sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura - tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje: OT), sastava obrazloženih podnesaka od 27.12.2024. i 21.2.2025. u ukupnom iznosu od 500,00 eura (tbr. 8. toč. 1. u vezi tbr. 46. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 22.5.2024., 15.10.2024. i 6.3.2025. u ukupnom iznosu od 750,00 eura (tbr. 9. toč. 1. u vezi tbr. 46. OT-a), što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.500,00 eura.

22.2. Tužitelj ima pravo i na nadoknadu troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, što s troškom zastupanja daje ukupni trošak postupka u iznosu od 1.900,00 eura, sa zateznom kamatom određenom sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

22.3. U odnosu na traženi trošak sudskih pristojbi ukazuje se da tužitelj nije imao navedeni trošak niti će isti imati obzirom je kao potrošač, temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) oslobođen od plaćanja istih.

Dubrovnik, 17. travnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. tuženici