Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-2295/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2.SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te kao pravnog sljednika sada pok. CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćniku Borisu Šolaji, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 10436333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1546/2018-50 od 26. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1546/2018-50 od 26. ožujka 2021. potvrđuje u točkama 1., 6. i 7. izreke.
II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i citirana presuda potvrđuje u točkama 2., 3., 4., 5. i 8. izreke.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se žalba tužitelja podnesena protiv citirane presude u točkama 2., 3., 4., 5. i 8. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „1. Utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka:
- Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između 1. tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, 2. tužitelja u svojstvu sudužnika, 3. tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 24. travnja 2007. u Viškovu potvrđen kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 24. travnja 2007. pod brojem OV-2910/07,
- Aneks br. 1. uz Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između 1. tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, 2. tužitelja u svojstvu sudužnika, 3. tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 27. srpnja 2011. u Viškovu potvrđen kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 28. srpnja 2011. pod brojem OV-3823/11,
- Aneks br. 2. uz Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između 1. tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, 2. tužitelja u svojstvu sudužnika, 3. tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 27. lipnja 2013. u Viškovu potvrđen kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 28. lipnja 2013. pod brojem OV-3380/13,
- Aneks uz Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između 1. tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, 2. tužitelja u svojstvu sudužnika, 3. tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 18. veljače 2016. u Zagrebu potvrđen kod Javnog bilježnika Nataše Šuran iz Opatije, dana 26. veljače 2016. pod brojem OV-1263/16.
2. Nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između 1. tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, 2. tužitelja u svojstvu sudužnika, 3. tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 24. travnja 2007. u Viškovu potvrđenog kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 24. travnja 2007. pod brojem OV-2910/07 u k. o. [katastarska općina] u pogledu nekretnina:
- k. č. br. [katastarska čestica] , opisane kao [adresa] površine 1532 m2 i to izgrađeno zemljište površine 43 m2, dvorište površine 1315 m2 i kuća na adresi [adresa] površine 174 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- k. č. br. [katastarska čestica], opisane kao [adresa], dvorište površine 1165 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te
- k. č. br. [katastarska čestica], opisane kao [adresa] – put površine 258 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
kakvo je bilo prije provedbe Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između 1. tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, 2. tužitelja u svojstvu sudužnika, 3. tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 24. travnja 2007. u Viškovu potvrđenog kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 24. travnja 2007. pod brojem OV-2910/07, tako da se briše pravo zaloga na tim nekretninama uknjiženo za korist tuženika radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 497.200,00 CH zajedno sa svim pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima, u roku od 15 dana“ (točka 1. izreke).
1.2.Utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. st. 1 i 2. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između 1. tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, 2. tužitelja u svojstvu sudužnika, 3. tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 24. travnja 2007. u Viškovu potvrđen kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 24. travnja 2007. pod brojem OV-2910/07, u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi:
"Promjenjivost kamatne stope Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama HypoAlpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.", kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika nakon sklapanja ugovora o kreditu, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.“ (točka 2. izreke).
1.3. Tuženik je obvezan naknaditi 1.tužiteljici KA iznos od 22.564,44 eura[1] / 170.011,76 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka 3. izreke).
1.4. Utvrđene su ništetnima odredbe sadržane u čl. 2. st. 1. i čl. 4. st. 3. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između 1. tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, 2. tužitelja u svojstvu sudužnika, 3. tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 24. travnja 2007. u Viškovu potvrđen kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 24. travnja 2007. pod brojem OV-2910/07, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:
„Čl. 2. st. 1. – Iznos, namjena i korištenje kredita Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 497.200,00 CHF
(četiristodevedesetsedamtisućadvjesto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…“
Čl. 4. st. 3. – Otplata kredita
Kredit se otplaćuje u 360 (tristošezdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 2.475,13 CHF (dvijetisućečetiristosedamdesetpet švicarskih franaka i 13/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka „ (točka 4. izreke).
1.5. Tuženik je obvezan naknaditi 1.tužiteljici KA iznos od 23.123,72 eura / 174.225,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka 5. izreke).
1.6. Odbijen je preostali dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva
1.tužiteljice za isplatu iznosa od 476,33 eura / 3.588,88 kn s kamatama (točka 6. izreke).
1.7. Odbijen je preostali dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koji glasi:
„Utvrđuje se da je ništetna tuženikova Izjava o raskidu ugovora o [broj kredita] od 9. studenog 2017. i pripadajućih aneksa, te ista ne proizvodi pravni učinak u odnosu na tužitelje, te se utvrđuje da Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između 1. tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, 2. tužitelja u svojstvu sudužnika, 3. tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 24. travnja 2007. u Viškovu potvrđen kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 24. travnja 2007. pod brojem OV-2910/07, nije raskinut „ (točka 7. izreke).
1.8. Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 8.141,88 eura / 61.345,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2021. do isplate (točka 8. izreke).
2. Protiv citirane presude žale se obje stranke.
3. Tužitelji citiranu presudu pobijaju u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), ističući da iako su djelomično uspjeli s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, isti iz razloga odbijanja glavnog tužbenog zahtjeva presudu pobijaju u cijelosti, tvrdnjom da imaju pravni interes primarno inzistirati na prihvaćanju glavnog zahtjeva, pri čemu je eventualno kumulirani zahtjev podredan, odnosno postavljen za slučaj da tužitelji budu pravomoćno odbijeni s glavnim zahtjevom. Predlažu da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. Tuženik presudu pobija u dosuđujućem dijelu (točke 2., 3., 4., 5. i 8. izreke), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz obvezu naknade parničnog troška.
5. Svaka od stranaka je podnijela odgovor na žalbu protivne stranke, ističući da žalba protivne stranke nije osnovana.
6. Tuženik je zatražio naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
7. Žalba tužitelja protiv citirane presude u točkama 1., 6. i 7. izreke nije osnovana, dok je žalbu tužitelja protiv citirane presude u odnosu na točke 2.,3.,4.,5. i 8. izreke valjalo odbaciti.
8. Žalba tuženika nije osnovana.
9. Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer da sud prvog stupnja nije saslušao svjedoke KAH i TA na okolnost da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, da nije saslušao javnog bilježnika, nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenjem dopunskog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na način da se isto provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u hrvatskim kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i da sud nije pročitao niti cijenio svu materijalnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, budući da je tuženiku omogućeno raspravljanje, te će se navedeni žalbeni navodi dodatno obrazložiti.
10. Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.
11. Neosnovano se žalbenim navodima upire i na bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, budući da je odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane sud prvog stupnja postupio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
12. Nije počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a, budući da je sud prvog stupnja preinaku tužbenog zahtjeva pravilno ocijenio svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama.
13. Nije bilo osnove ni za prekidom postupka u ovoj pravnoj stvari, budući da je u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1042/2017 (postupak C-474/20) potrošač odustao od izjavljene revizije, te se više ne vodi postupak za čije je rješenje potrebno zatraženo tumačenje.
14. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti u cijelosti Ugovora o [broj kredita] od 24 travnja 2007., te Aneksa broj 1. tog ugovora, Aneksa broj 2. i Aneksa od 18. veljače 2016. uz brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi predmetnog ugovora o kreditu.
15. Tužitelji su istovremeno tužbenim zahtjevom u eventualnoj objektivnoj kumulaciji zatražili utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 6. st. 1. i 2., čl. 2. st. 1. i čl. 4. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu, utvrđenje ništetnom tuženikove izjave o raskidu tog ugovora od 9. studenoga 2017., te podnijeli restitucijski zahtjev da se 1.tužiteljici kao korisnici kredita isplati iznos od 22.939,74 eura / 172.839,49 kn s osnove promjenjive kamatne stope i iznos od 23.224,74 eura / 174.986,80 kn s osnove valutne klauzule.
16. U provedenom je postupku utvrđeno:
- da su 1.tužiteljica kao korisnica kredita, te 2.tužitelj i 3.tužiteljica kao sudužnici sa tuženikom kao bankom zaključili Ugovor o kreditu od 24. travnja 2007. ( list 13-20 spisa ) kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje 1.tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 497.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećim na dan korištenja kredita;
-da su stranke čl. 3. predmetnog ugovora ugovorile da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 4,35% dekurzivno godišnje koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem tečaju za CHF na dan plaćanja, dok je čl. 4. ugovoren rok otplate kredita od 30 godina kroz 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 2.475,13 CHF uz dospijeće svakog anuiteta zadnjeg dana u mjesecu;
-da je odredbom čl. 6. utvrđeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta banke, te da korisnik kredita potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom;
-da su stranke međusobno zaključile Ankes br. 1. predmetnog ugovora o kreditu od 27. srpnja 2011. ( list 21-24 spisa ) kojim su izmijenili odredbu čl. 3. i ugovorili da se na glavnicu obračunavaju kamate od 5,70% dekurzivno godišnje, te čl. 4. kojim je ugovoren rok vraćanje kredita do 31.listopada 2037., s time da se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice od 30. lipnja 2011. do 31. prosinca 2011. ;
-da su stranke međusobno zaključile Ankes br. 2. predmetnog ugovora o kreditu od 27. lipnja 2013. ( list 25-28 spisa ) kojim su izmijenili odredbu čl. 4. te ugovorili rok vraćanje kredita do 30. travnja 2038., s time da se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice od 31. svibnja 2013. do 30. studenoga 2013.;
-da su stranke međusobno zaključile i Anex predmetnog Ugovora o kreditu 18. veljače 2016. ( list 29-34 spisa ) kojim je prema čl. 2. sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane 1.tužiteljice kao korisnice kredita, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenim čl. 2. je utvrđeno da na dan 30. rujna 2015. pretplata iznosi 0,00 kn, dok da manjak iznosi 3.814,40 eura, pa da će se za taj iznos uvećati preostala neotplaćena glavnica;
-da je tuženik 09. studenoga 2017. pismeno izjavio 1.tužiteljici raskid ugovora o kreditu ( list 55-56 spisa ) zbog neplaćanja dospjelih obveza u ukupnom iznosu od 290.175,78 eura;
-da je tuženik temeljem predmetnog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. travnja 2007. uknjižio pravo zaloga na nekretninama označenim kao kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i kč. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ( list 58-59 spisa );
-da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak da je pravomoćno okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
-da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.);
- da je 1.tužiteljica potrošač, budući da je cilj i namjera imenovane za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu bila kupnja suvlasničkih udjela te nekretnine (kuće) od rođaka (majčinog brata i sestre), koju nekretninu je 1.tužiteljica sa svojom obitelji (majkom, suprugom i dvoje djece) već koristila za stanovanje sa ciljem stambenog zbrinjavanja;
-da iz iskaza svjedoka JA, koji je bio djelatnik tuženika do 1. svibnja 2018. proizlazi da su ugovori o kreditu bili tipski sastavljeni od banke, a klijent nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi već samo odustati od kredita, odnosno ne prihvatiti ugovorne odredbe, da je kao djelatnik banke smatrao da je kredit u CHF kredit sa stabilnom valutom, odnosno da se radio o nerizičnom poslu jer godinama CHF nije oscilirao, pa da klijente nisu upozoravali na rizik; klijentima da se nisu niti posebno objašnjavali parametri koji utječu na promjenjivost kamatne stope;
-da iz iskaza svjedoka OA, koji je bio djelatnik Hypo banke do veljače 2008. proizlazi da je radio kao kreditni referent za fizičke osobe; Ugovor da je sastavljan u pravnoj službi i klijent nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi; klijenti da nisu mogli pregovarati oko kamatne stope, već samo prihvatiti odredbu banke ili odustati od kredita; kao djelatnik banke klijentima je uvijek davao ponudu i za kredit u CHF i u eurima, ali krediti u CHF bili su povoljniji za sve klijente jer je bila manja kamatna stopa; konkretnog ugovora se ne sjeća;
-da iz iskaza svjedokinje PA koja je bila zaposlena u Hypo banci kao kreditni referent, proizlazi da bi nakon odobrenja kredita, pravna služba pripremila tekst ugovora o kreditu koji se uručivao klijentu na potpis, s time da nije postojala mogućnost da korisnik kredita mijenja sadržaj ugovora, niti pregovara o istom; na klijentu je bilo da li će prihvatiti takav unaprijed pripremljen ugovor ili će ga odbiti; klijentima da je objašnjavala što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ukoliko bi ju pitali, ali da se unaprijed ne zna kretanje stope, niti njena visina; konkretnog ugovora o kreditu se ne sjeća.
- da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, te kasnije zaključenim Aneksom br. 1. bilo određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,35% godišnje), odnosno na dan sklapanja Aneksa br. 1. ( 5,70 % ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci 1.tužiteljici u tom trenutku bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa mijenjati nisu bili ni određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Utvrđuje da predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa u takvoj situaciji nije realno za očekivati da je 1.tužiteljica kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom da tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju 1.tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi 1.tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. Stoga sud zaključuje da 1.tužiteljica nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, a koja činjenica proizlazi i iz stranačkog iskaza 1.tužiteljice, a kojeg sud prihvaća kao vjerodostojnim jer nije u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima tijekom postupka, štoviše suglasan je iskazima svjedoka JA i PA;
-da su odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 4. st. 3. predmetnog ugovora koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive, kao i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim, utvrđuje da se ni o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je 1.tužiteljica kao potrošač bila u cijelosti jasno i transparentno informirana o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su 1.tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
-da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga da prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Štoviše, navedeno nije bilo poznato niti djelatnicima tuženika, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka JA, iz kojih razloga utvrđuje da su i navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te ništetne.
17. Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud, pa tako i da je 1.tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), budući da je iskazima tužitelja utvrđeno da je svrha sklapanja spornog ugovora o kreditu bilo stambeno zbrinjavanje 1.tužiteljice i njezine obitelji.
18. Nadalje, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na pravna utvrđenja sudova u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P- 1401/12, da odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da nisu bili precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa uz koju se veže promjena kamatne stope, koju promjenu ne može predvidjeti, niti provjeriti pravilnost promjene, kao i da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutna klauzula kao takva. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.
19. Pri tome se sud prvog stupnja pravilno pozvao na odredbu čl. 502 c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 - dalje: ZZP/14). Naime, prema čl. 138 a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07), a jednako tako i čl. 118. ZZP/14, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP- a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 15. lipnja 2018. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.
20. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.
21. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. S tim u vezi, sud prvog stupnja saslušao je tužitelje, te svjedoke JA, koji je bio djelatnik tuženika do **.**.2018., OA, koji je bio djelatnik Hypo banke do veljače 2008. i svjedokinju PA koja je također bila zaposlena u Hypo banci kao kreditni referent, čijim iskazima je utvrđeno da se radilo o tipski sastavljenim ugovorima banke, da klijent nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, već samo odustati od kredita, odnosno ne prihvatiti ugovorne odredbe, da klijenti nisu mogli pregovarati oko kamatne stope, da bi nakon odobrenja kredita pravna služba tuženika pripremala tekst ugovora o kreditu koji se uručivao klijentu na potpis, s time da nije postojala mogućnost da korisnik kredita mijenja sadržaj ugovora niti pregovara o istom. Okolnost da nisu saslušani svjedoci SAH i TA na okolnost da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude, jer okolnost na koju je predloženo saslušanje imenovanih svjedoka predstavlja ponavljanje navoda tuženika o kojima je raspravljeno u kolektivnom sporu.
22. Slijedom izloženoga pravilno je sud prvog stupnja u primjeni odredbi čl. 81. - 88. ZZP/03 utvrdio da predmetne ugovorne odredbe nisu poštene, odnosno da su ništetne, a u primjeni odredbe čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05 – dalje ZOO) kojom je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, utvrdio da u konkretnom slučaju odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne-valutne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa; naime da ništetnost odredba u dijelu u kojemu je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa nisu bitni elementi ugovora o kreditu, pa ugovor može opstati bez njih, iz kojih razloga je tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen točkom I. izreke citirane presude.
23. U odnosu na činjenicu da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 – dalje ZID ZPK/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, za odgovoriti je da ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.
24. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 4,35 % dekurzivno godišnje u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana (čl. 2. Ugovora). I prema ocjeni ovoga suda sadržaj takvih odredbi o kamati i valutnoj klauzuli nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li one nepoštene ili nisu.
25. Razmatrajući navedeno potrebno je imati u vidu da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.). Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.). Odredbom čl. 270. ZOO-a određeno je i da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.
26. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.). Identično je regulirano u glavi XI. ZZP/07 – čl. 96. - 102. toga Zakona.
27. Dakle, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.
28. Slijedom izloženoga, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjena je ovoga suda da spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, kojima promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik - tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika – tužitelja, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj i nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.
29. Primjenom predmetnih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na bitni sastojak ugovora - "cijenu", što je suprotno odredbi čl.247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.
30. Za navesti je i da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Stoga se ne radi o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13/EEZ. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik tužiteljicu nije na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u prethodno citiranim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
31. Povrh toga, kada se ima u vidu da je predmetni ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženik) i da ga primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a treba tumačiti u korist tužitelja, koji nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule, u odnosu na koje nisu bili određeni uvjeti, a da je nasuprot tome tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, za zaključiti je da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju na način da ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako tuženik to nije učinio, takve su odredbe predmetnog ugovora o kreditu protivne odredbi čl. 272. ZOO-a i dovele, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja.
32. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, ne dovodi u pitanje zakonitost ocjene o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredbi.
33. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, u smislu odredbi čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, dalje: ZJB) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što u ovom slučaju nije sporno. Prema odredbi čl. 58. ZJB-a, ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unese nejasna, nerazgovjetna ili dvosmislena izjava, koja bi mogla dati povoda sporovima ili koja ne bi bila pravno valjana, ili bi se mogla pobijati ili ne bi imala namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da joj je svrha da se koja od strana ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuću pouku.
34. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za 1.tužiteljicu bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su joj bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. U tom kontekstu javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. ZJB-a. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Takve informacije dužan je dati kreditor, a njihov izostanak solemnizacijom ugovora nije otklonjen, pa se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.
35. Neosnovano tuženik ističe da je financijsko knjigovodstveno vještačenje trebalo provesti na način da se primjeni kamatna stopa koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, budući da bi supstituiranjem nepoštenih ugovornih odredbi nekom drugom bili ugroženi ciljevi zakonom predviđene zaštite potrošača od nepoštenih ugovorenih odredbi,s obzirom da svaka prilagodba ništetne ugovorene odredbe znači ujedno i njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što nije dopušteno kada se ima u vidu doseg odredbe čl. 87 st. 1. ZZP/03. Naime, nepoštena ugovorna odredba ne obvezuje potrošača, a pravne posljedice ništetnosti propisane navedenom odredbom jednake su kao da takve ugovorne odredbe (dijela odredbe) nije niti bilo. Stoga je pravilno uzet u obzir tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i početna kamatna stopa.
36. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, 1.tužiteljici bi pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, a koji zahtjev tužitelja kako to pravilno ističe prvostupanjski sud nije u zastari.
37. Ovo iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
38. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banaka postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 15. lipnja 2018. pravilan je stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.
39. Pored toga, ovaj sud u cijelosti prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015 – dalje ZID ZPK/15 ) zapreka da bi se mogao utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tako se i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. navodi:
„Prije svega ovaj sud u odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.
Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao …Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci ovoga suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Ovaj sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
Ovaj sud posebno kod toga ističe odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ŽA protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŽA protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu."
40. Prema tome, sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
41. Naime, sklapanjem Aneksa temeljnog Ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli. Intencija u čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/07 ( "Narodne novine br. 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se je riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana sklapanja Dodatka ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su se konverzijom po ocjeni ovoga suda riješila isključivo pitanja ugovornih obveza ali ne i obveza potrošača proizašle iz ništetnih ugovornih odredbi.
42. Provedenim knjigovodstvo-financijskim vještačenjem utvrđeno je da je 1.tužiteljica u razdoblju od svibnja 2007. do rujna 2015. na ime anuiteta tuženiku isplatila iznos od 166.635,66 eura / 1.255.516,40 kn, dok visina anuiteta u tom razdoblju po početnom tečaju iznosi 132.150,73 eura / 995.689,70 kn, odnosno da je 1.tužiteljica u navedenom razdoblju na ime anuiteta preplatila iznos od 34.484,93 eura / 259.826,70 kn. Također da je u razdoblju od svibnja 2007. do rujna 2015. 1.tužiteljica tuženiku po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno isplatila iznos od 174.736,03 CHF, dok ukupna visina kamata koje je ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu ( 4,35 % ) za to vremensko razdoblje iznosi 151.103,80 CHF, odnosno da je 1.tužiteljica preplatila kamatu u iznosu od 23.632,23 CHF, odnosno za 15.499,34 eura / 116.779,80 kn. Nadalje proizlazi da pozitivna novčana razlika koju je 1.tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope isplatila tuženiku iznosi 22.564,44 eura / 170.011,76 kn, dok pozitivna novčana razlika koju je 1.tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi promjene tečaja iznosi 23.224,74 eura / 174.986,80 kn. Pozitivna novčana razlika uz umanjenje 49-tog anuiteta za iznos od 93,73 eura / 706,27 kn, koji je plaćen od strane pravne osobe Protea centar po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 22.564,44 eura / 170.011,76 kn te po osnovi valutne klauzule 23.131,00 eura / 174.280,53 kn. Isto tako, vještačenjem je utvrđeno da je konverzija sačinjena prema pravilima propisanim zakonom, te da nakon izvršene konverzije nije utvrđena nikakva preplata, već manjak od 3.814,40 eura / 29.137,56 kn na dan 30. rujna 2015. Pri tome je u obračun vještak uzeo u obzir sve uplate 1.tužiteljice, osim zateznih kamata, opomena i ostalih troškova, te je iskazala pozitivne razlike.
43. Slijedom izloženog, imajući u vidu da korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, a da u konkretnom slučaju nakon izvršene konverzije nije utvrđena ikakva preplata, te da 1. tužiteljica konačno preciziranim tužbenim zahtjevom nije utužila po osnovi valutne klauzule prve dvije razlike u iznosima od 2,84 eura / 21,37 kn i 4,45 eura / 33,51 kn, koji joj nisu dosuđeni, pravilno je po osnovi promjenjive kamatne stope dosuđen iznos od 22.564,44 eura / 170.011,76 kn, te po osnovi valutne klauzule iznos od 23.123,72 eura / 174.225,65 kn s kamatama na pojedine iznose.
44. S obzirom da 1.tužiteljica nije izgubila pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da je ostvarila razliku preplaćenih iznosa do 30. rujna 2015., pravilno je odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti tuženikove izjave o raskidu ugovora od 9. studenoga 2017.
45. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.
46. Žalbu tužitelja podnesenu protiv citirane presude u točkama 2., 3., 4., 5. i 8. izreke valjalo je odbaciti kao nedopuštenu, budući da su u tom dijelu tužitelji uspjeli tužbenim zahtjevom koji su postavili u eventualnoj objektivnoj kumulaciji, pa stoga, kada nisu uspjeli glavnim tužbenim zahtjevom, nemaju pravni interes za pobijanjem citirane presude u dijelu u kojem su uspjeli eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima.
47. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 367 st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
48. Pravilna je i odluka o parničnom trošku donesena pozivom na odredbe iz čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a, a prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.
49. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.
U Rijeci, 17. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Duško Abramović
