REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4276/2024-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Poličiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, Bužanova 4, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Poličića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Jure Radalja, odvjetnika, dana 17. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju AĆ, iz [adresa], iznos u visini od 3.732,99 EUR sa zateznom kamatom tekućom za svaki pojedini obrok od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznose, i to:

- na iznos od 16,54 EUR od 12. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,03 EUR od 15. travnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,35 EUR od 13. svibnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,23 EUR od 12. lipnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,04 EUR od 15. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,84 EUR od 12. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,79 EUR od 11. rujna 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,81 EUR od 14. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,80 EUR od 11. studenog 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,36 EUR od 12. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,24 EUR od 15. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,96 EUR od 11. veljače 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,16 EUR od 11. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,34 EUR od 16. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,59 EUR od 13. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,39 EUR od 13. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,66 EUR od 21. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,21 EUR od 11. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,15 EUR od 11. rujna 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,79 EUR od 10. listopada 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,06 EUR od 11. studenog 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,65 EUR od 11. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,17 EUR od 12. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,75 EUR od 11. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,18 EUR od 12. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,07 EUR od 10. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,42 EUR od 13. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,17 EUR od 15. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,23 EUR od 16. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,73 EUR od 12. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,83 EUR od 17. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,70 EUR od 14. listopada 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,25 EUR od 12. studenog 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,63 EUR od 17. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,04 EUR od 15. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 74,55 EUR od 16. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,68 EUR od 18. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,92 EUR od 19. travnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,35 EUR od 17. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 102,92 EUR od 28. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 98,55 EUR od 12. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,92 EUR od 11. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 101,09 EUR od 13. rujna 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 13. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 95,44 EUR od 12. studenog 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 94,32 EUR od 15. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 102,64 EUR od 14. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 105,72 EUR od 17. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,03 EUR od 15. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 101,17 EUR od 18. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 102,56 EUR od 12. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,66 EUR od 13. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 101,25 EUR od 17. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 100,01 EUR od 17. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 91,87 EUR od 18. rujna 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 98,17 EUR od 16. listopada 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 100,71 EUR od 15. studenog 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 99,51 EUR od 15. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 100,33 EUR od 12. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 92,34 EUR od 15. veljače 2013. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju AĆ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.232,95 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. travanja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.409,04 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 22. veljače 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 016-136/2008 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 21.443,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Nadalje navodi da su stranke ugovorile plaćanje redovne kamate koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana (čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu), a koja početna ugovorena kamatna stopa je bila ugovorena u visini od 5,60% te da je tuženik tijekom ugovornog odnosa više puta jednostrano mijenjao visinu kamatne stope, i to na štetu tužitelja, a da tužitelj prije ili u vrijeme zaključenja ugovora nije bio upoznat s načinom na koji tuženik donosi odluke o promjeni kamatne stope. Navodi kako je u članku 3. i 4. Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) a koje odredbe su ništetne. Tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2104. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, te je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 249/14 od 09. travnja 2015. godine utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika ništetna i nepoštena kao i ugovorna odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa je tuženik postupao protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine). Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi, ističe kako se tužitelj u ovoj pravnoj stvari neosnovano poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske i da u sporovima povodom kolektivnih tužbi pruža se samo apstraktna prava zaštita, pa se ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu. Tuženik u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu navodi da odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna jer ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu, ista je bila sasvim uočljiva, jasna i razumljiva tužitelju, o istoj se pojedinačno raspravljalo, te navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da je mijenjao visinu kamatne stope sukladno Metodologiji promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. . Ističe kako Ugovor o kreditu koji je sklopio s tužiteljem sadržava sve pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, a niti stari niti novi Zakon o potrošačima ne propisuje da tuženik kao banka treba imati egzaktne parametre već pretpostavke sukladno Zakonu o kreditnim institucijama što je tuženik ispunio, te da je tužitelj pristao na primjenu promjenjive kamatne stope za koju je jasno određeno da će se mijenjati odlukom banke, a što je tužitelju i pojašnjeno, a pojedinačno se pregovaralo i o odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, pa se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi time da je ugovor o kreditu solemniziran i da je javni bilježnik dodatno protumačio odredbe ugovora o kreditu tužitelju. Tuženik nadalje ističe kako je Zakonom o obveznim odnosima dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, ista je dozvoljena a što je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju broj U-I-392/2001 od dana 13. prosinca 2016. godine, te u činjeničnom navodima tužbe tuženik detaljno obrazlaže značenje valutne klauzule kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pozivom na odluke Suda Europske unije. Navodi kako je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila uočljiva, jasna i razumljiva, da je tužitelj bio upoznat prije sklapanja Ugovora o kreditu s potencijalnim rizicima promjene tečaja, a ujedno je tuženik provodio sustavno informiranje i educiranje o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF kroz razne članke i biltene a takve informacije su potrošači imali objavljene i u medijima. Navodi kako u odnosu na tečaj valute u CHF nije bilo značajnijih fluktuacija sve do 2009. godine iz čega proizlazi da tuženik jednako kao i tužitelj nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porasta CHF. Tuženik tvrdi da valutna klauzula nije nepoštena ugovorna odredba, o istoj se pojedinačno pregovaralo i ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a sama valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Tuženik se poziva na stajališta izražena u stručnim člancima, pravna stajališta Županijskog suda u Puli- Pola te presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16. Navodi kako tuženik ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja kako to tvrdi tužitelj. Ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je presudom poslovni broj P- 7020/2019-30 od 18. srpnja 2022. godine usvojio tužbeni zahtjev dočim je rješenjem poslovni broj P-7020/2019-30 od 18. srpnja 2022. godine odbije zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3396/2022-3 od 18. travnja 2023. godine potvrđena je presuda ovog suda poslovni broj P-7020/2019-30 od 18. srpnja 2022. godine, te je potvrđeno rješenje ovog suda poslovni broj P-7020/2019-30 od 18. srpnja 2022. godine. Povodom revizije tuženika rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 795/2024-2 od 05. lipnja 2024. godine prihvaćena je revizija tuženika i ukinuta presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3396/2022-3 od 18. travnja 2023. godine te presuda i rješenje ovog suda poslovni broj P-7020/2019-30 od18. srpnja 2022. godine, predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi kao odgovor na postavljeno pitanje tuženika: "Protivan je odredbi čl. 81. st. 4. ZZP zaključak suda da je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dio odredbe o načinu promjene kamatne stope te dio odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nepoštena, odnosno ništetna, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je trgovac predložio na okolnost obaviještenosti potrošača o značenju navedene odredbe prije sklapanja ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako je u ovom konkretnom slučaju tuženica predložila saslušati radnicu JĆ upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je radnica banke maksimalno odgovorno pristupila tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirala o smislu i sadržaju spornih odredbi, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili pravo tuženice na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

4. Sud je u ponovljenom suđenju pročitao Ugovor o kreditu broj 016-136/2008. od 22.02.2008.g. (list 8-22 spisa), Obavijest o dospijeću anuiteta od 25.02.2008.g. (list 23 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 24-26 spisa), Oplatni plan (list 27 spisa), Potvrdu o prestanku obveze po kreditu (list 28 spisa), Dopis tuženika od 23.04.2019.g. (list 29 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama tuženika (list 47-48 spisa), stručni članak (list 49-50, list 175-191 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 895/2003-2 pitanja i odgovore iz područja zaštite potrošača i tržišnog natjecanja (list 51-54 spisa), model kretanja tečaja (list 55-58 spisa), presudu Europskog suda od 20.09.2017.g. i od dana 27.04.2017.g. (list 59-83 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 09.04.2015.g. i poslovni broj Revt 575/2016-5 od 03.10.2017.g. (list 84-116 spisa), promotivne materijale, bilten o bankama (list 117-135 spisa), rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-392/2011 od 13.12.2016.g. (list 136-148 spisa), stručne članke (list 149-161 spisa), Zahtjev za kredit od 15.02.2008. g. (list 174 spisa), presudu i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2068/2018 od 09.09.2019.g. i presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj 3811/2017 od 22.01.2020.g., rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4736/19 od 17.12.2019.g. (list 192- 208. list 213-228 spisa), pregled promjene kamatnih stopa tuženika (list 209-212 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope, otplatni plan, pregled prometa po kreditu tužitelja (list 233-253 spisa), Izjavu svjedoka od 24.08.2020.g. (list 263-267 spisa), presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-1077/2020 od 02.02.2021.g., presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-893/2017 od 05.06.2017.g., Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2922/2018 od 20.02.2020.g. (list 321-355 spisa), realizirani otplatni plan (list 358-359 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić te dopunsko očitovanje vještaka.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava prigovor zastare. Na takve navode tuženik ističe da osporava pravo tužitelja da se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari poziva na pravno utvrđenje iz presude koja je donesena u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i to iz razloga što nisu ispunjene pretpostavke za pozivanje na pravno utvrđenje iz presude koja je donesena u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača propisane člankom 502. c Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF, a što proizlazi iz zahtjeva za kredit. Iz navedenog razloga tuženik ističe kako tuženik nije tužitelju sugerirao da sklopi ugovor o kreditu u valuti CHF, nego je upravo tužitelj donio navedenu odluku i to nakon što mu je tuženik ponudio i proizvod s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da prava volja tužitelja je bila upravo zasnivanje kreditnog odnosa u valuti CHF, radi čega tuženik tvrdnje tužitelja o nerazumljivosti valutne klauzule u CHF u odnosu na tužitelja odbacuje kao paušalne i promašene. Navodi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

6. Sud je navode tuženika da se ne primjenjuje stajališta viših sudova iz kolektivnog spora u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ocijenio kao neosnovane. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koji se u ovoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. godine. Tuženik ne osporava status potrošača tužitelju pa sud u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje stajališta Visokog trgovačkog sud i Vrhovnog suda Republike na koje se poziva tužitelj kao potrošač. U konačnici tuženik u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ne ističe nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu, a u kojem je jedna od stranaka bio i tuženik.

7. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu sukladno čl. 186.b stavak 2 ZPP-a. Nakon dostave dokumentacije tužitelj uredio je tužbeni zahtjev (podnesak tuženika od 17.veljače 2021. godine). Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika iz razloga jer je tužitelj uredio tužbeni zahtjev u roku koji je sud odredio. Slijedom navedenog sud je ocijenio i prigovor zastare tuženika kao neosnovan jer je tužitelj podnio tužbu unutar zastarnog roka, a tužbeni zahtjev je postavljen nakon što je tuženik dostavio dokumentaciju prema rješenju suda.

8. U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 11. lipnja 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa za pretplaćene kamate s danom 15. lipnja 2019. godine, a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva povrat pretplaćenih s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF s danom 14. lipnja 2023. godine). Sud pri tome ističe da u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok, navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226 . ZOO-a.

9. U ponovljenom suđenju tuženik povlači prijedlog za saslušanjem svjedoka, djelatnice banke, JĆ.

Tuženik u tijeku ovog postupaka ne dostavlja nove dokaze niti iznosi nove činjenice o kojima ovaj sud nije odlučivao presudom poslovni broj P-7020/2019-30 od 18. srpnja 2022. godine. Ostaje kod svih navoda iz postupka koje je iznosio i u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-7020/2019.

Nadalje u odnosu na Izjavu svjedokinje ŠĆR, iz [adresa] (list 263-264 spisa) sud istu nije ocjenjivao u dokaznom postupku buduću da ne sadrži relevantne činjenice. Sama činjenica da su zaposlenici tuženika bili educirani i da im je bilo naloženo kako moraju upozoriti klijente i istima pojasniti prije sklapanja ugovora o kreditu utjecaj na visinu anuiteta zbog rasta ili pada tečaja nisu od značaja jer takva izjava nije sama po sebi dokaz da bi tužitelju bili pojašnjeni rizici sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i da bi mu bili predočeni parametri uz koje se veže promjena visine kamatne stope koju je tuženik jednostrano mijenjao tijekom ugovornog odnosa.

U odnosu na navode tuženika da je tužitelj osobno odlučio se na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a da je ugovor mogao sklopiti i s valutnom klauzulom u EUR-a, tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. ZPP-a) nije dostavio dokaz, a Zahtjev za kredit od 15.02.2008. g. (list 174 spisa) na koji se poziva tuženik nije sam po sebi dokaz da bi tužitelju bila ponuđena druga vrsta kredita. U konačnici tuženik je reklamirao kredite za motorna vozila (koju vrstu ugovora - ugovor o kreditu s namjenom kupnje motornog vozila) kao povoljne kredite navodeći da je u tijeku akcija s nekom od autokuća za kupovinu svih motornih vozila i da je riječ o kreditima uz valutnu klauzulu u CHF kojim prednjači na tržištu (list 129 spisa).

10. U tijeku postupka tuženik predlaže provesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem tako da vještak utvrdi da li je tužitelj preplatio kredit, ali da vještak kod obračuna ima u vidu kamatnu stopu na kredite u kunama od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana zatvaranja kredita. Tužitelj se protivi prijedlogu tuženika da se provede vještačenje primjenom kamatne stope na kunske kredite. Sud nije proveo dokaz vještačenjem na okolnost obračuna pretplate ugovorenog kredita imajući u vidu kamatnu stopu na kredite u kunama iz razloga jer tužitelj i tuženik nisu ugovorili kredit u HRK niti tuženik je dokazao da bi pregovarao s tužiteljem o sklapanju ugovora o kreditu u HRK.

11. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke. Nadalje nije sporno da su se kamatne stope mijenjale tijekom utuženog vremenskog razdoblja sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, a koje sadrže i način određivanja visine promjenjive kamatne stope, u odnosu na kredite u CHF nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

Tužitelj u tijeku postupka navodi da je preplatio svojim uplatama anuitete u odnosu na iznose koje je bio dužan platiti, da za vrijeme otplate kredita početna kamatne stopa od 5,60% godišnje mijenjala se na štetu tužitelja i da se mijenjao tečaj CHF na dan uplate mjesečnih anuiteta na dan uplate i da je visinu iznosa preplatio svojim uplatama anuiteta u odnosu na iznose koje bi bila dužan platiti.

12. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-136/2008 od dana 22. veljače 2008. godine (dalje: Ugovor o kreditu) utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 21.443,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje motornog vozila (članak 2. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,60% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 3. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 4. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu. Nadalje je ugovoreno člankom 6. citiranog Ugovora za slučaj promjene kamatne stope Korisnik kredita suglasan je i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visine anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja obavijestio o promjenama kamatne stope i parametrima i tržišnim uvjetima koji su utjecali na promjenu visine kamatne stope u utuženom vremenskom razdoblju niti da mu je dostavio novi otplatni plan nakon promjene visine kamatne stope.

13. Između stranaka nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u članku 3. i članku 6. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci Banke o kamatnim stopama ili drugog akta Banke koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,60% godišnje, kamata se obračunava u CHF mjesečno, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja i ista je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Nije sporno niti to da je tužitelj pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata tuženika.

14. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Sud je uvidom u dokumentaciju koja prileži u spisu utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,60 % i primjenjivala se do 31. ožujka 2008. godine, potom je do 30. travnja 2008. godine pa do 30. studenog 2008. godine primjenjivala se kamatna stopa od 6,50%, od 31. prosinca 2008. godine pa do 31. ožujka 2009. godine primjenjivala se kamatna stopa od 6,80%, od 30. travnja 2009. godine pa do 28. veljače 2013. godine primjenjivala se kamatna stopa u visini od 7,30%.

15. Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

16. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

17. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

18. Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

19. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

20. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 3. i 6. Ugovora o kreditu sklopljenim između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, sada Addiko Bank d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja ŠĆ, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka da je tužitelj bio upoznat sa svim parametrima i uvjetima promjene kamatne stope u ugovorenom vremenskom razdoblju i da je o istima pregovarao s tužiteljem, a da je tužitelj nakon što su mu predočeni svi kriteriji i parametri i ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe na istu pristao i potom sklopio Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, a tuženik i u tijeku ovog postupka ističe kako nije postojala obveza navoditi u ugovorima o kreditu parametre te je takva obveza propisano tek stupanjem na snagu Zakona o kreditnim institucijama tj. od dana 01. siječnja 2009. godine.

21. Nadalje sud je ocijenio navode tuženika u dijelu da u ovoj pravnoj stvari se ne primjenjuje pravno pravilo čl. 502.a. ZPP-a jer je osnov tužbenog zahtijeva stjecanje bez osnove kao neosnovane, budući da pravna stajališta zauzeta presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske obvezujuća su za ovaj sud. U konačnici intencija zakonodavca i jest da se pravna stajališta zauzeta u kolektivnom sporu primjenjuju o istom pravnom pitanju u pojedinačnim sporovima. Suprotno tome kolektivni sporovi ne bi bili potrebni već bi Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom niza pojedinačnih sporova zauzimao stajališta i time ujednačio sudsku praksu po pitanjima koja su istovjetna u sporovima. Pri tome ovaj sud ističe kako o svim činjenicama koje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ističe tuženik kao jedna od osam banaka protiv kojeg se vodio kolektivni spor Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske su ocijenjene u dokaznom postupku prije donošenja meritornih odluka po pitanju promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutne klauzule.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa kojeg je preplatio tijekom ugovornog odnosa imajući u vidu da tvrdnju tužitelja da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena otplata glavnice vezane uz valutu u švicarskom franku (CHF) tuženik navodi da ugovaranje valutne klauzule nije bilo zabranjeno, da je nije mogao predvidjeti rast valute CHF kao niti tužitelj pa nije mogla nastati neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana time da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna i razumljiva bila tuženiku. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

23. Sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF s imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 2. i čl. 4.Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

24. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., Zagreb, vještak Darko Prpić na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Vještak Darko Prpić u nalazu i mišljenju od 21. listopada 2021. godine (list 302-311 spisa) navodi da su ugovorne strane ugovorile početnu ugovorenu kamatu od 5,60%, te se ista mijenjala tijekom ugovornog razdoblja. Vještak navodi da je mišljenja kako je ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,60% godišnje iznosi 860,47 CHF odnosno kunsku protuvrijednost 4.513,12 kn. Nadalje navodi da ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita iznosi 24.273,40 kn. Vještak navodi da razlika anuiteta s osnova promjena kamatne stope i s osnova valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznosi 28.786,52 kn.

Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik navodi kako je sud trebao primijeniti kamatnu stopa koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK sukladno javnom dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke, pa tuženik i predlaže da se provede financijsko vještačenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja ugovora kreditu. Tuženik pobija nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, navodi kako se istaknute primjedbe na nalaz i mišljenje su pravne pitanja o kojima treba odlučiti sud. Navodi kako je vještak utvrdio negativnu razliku u nalazu ali da ista nije uzeta u obzir kod izrade mišljenja vještaka, te da je ukoliko bi sud cijenio samo više plaćene iznose prikazane u mišljenju vještaka došlo bi do neprihvatljive situacije u kojoj se razlika s osnove navodno ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli računa samo u mjeri u kojoj to ide u korist tužitelja, dok se tzv. "negativna razlika" izuzima.

25. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Sud je kako je prethodno navedeno i obrazložio odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede vještačenje tako da se primjeni ugovorna kamata koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK iz razloga jer tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o kreditu u kunama niti je tuženik dokazao da bi pregovarao s tužiteljem o sklapanju ugovore o kreditu u kunama ili nekoj drugoj valuti. Nadalje kako je vještak izračunao razliku u iznosu anuiteta primjenom početno ugovorene kamatne stope (Točka 1. Zaključka u nalazu i mišljenju vještak, stranica 11 - list 185-186 spisa) u iznosu anuiteta prema obračunu tuženika imajući u vidu početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,60% i povišenje kamatnih stopa te je utvrdio i razliku u iznosu anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni plan primjenom kamatne stope 5,60% to tuženik neosnovano osporava nalaz i mišljenje vještaka navodeći da se isti bazira na pogrešnoj premisi.

26. Sud je dopunski saslušao vještaka Darka Prpića na primjedbe tuženika. Vještak navodi da je pravno pitanje da li se treba primjenjivati kamatna stopa za ugovore o kreditu u kunama uz primjenu kamatne stope od 8,99 %.

Ovakvim dopunskim očitovanjem po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tuženika. Tuženik ne predlaže dopunsko vještačenje nakon dopunskog očitovanja vještaka.

27. Tuženik navodi da je prilikom izračuna preplaćenih iznosa vještak trebao uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku. Sud je takvo stajalište tuženika ocijenio kao neosnovano. Prvenstveno sud nije dosudio tuženiku navedene iznos "negativne razlike" niti umanjio dosuđene iznose koje zahtjeva tužitelj tužbenim zahtjevom budući da iste tuženik ne potražuje. Nadalje tužitelj uplatom nižeg iznosa nije ništa stekao niti dobio temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Kako tužitelj ne može vratiti ono što od tuženika nije dobio odnosno primio to sud nije pri odlučivanju umanjio tužbeni zahtjev za negativnu razliku niti je navedeni iznos dosudio tuženiku. Pri tome sud ima u vidu da je tuženik sastavljao Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, a koji sadrži ništetne ugovorne odredbe, pa niti ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a. Nadalje onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo povrata danog. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 580/07 od dana 29. kolovoza 2007. godine i poslovni broj Rev 2624/2015 od 23. siječnja 2019. godine.

Tuženik do zaključenja glavne rasprave ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

28. Tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja specificira tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja od 10. ožujka 2022. godine – list 382-384 spisa), a u ponovljenom suđenju podneskom od 04. ožujka 2025. godine tužitelj je naznačio iznose koje zahtjeva tužbenim zahtjevom u valuti EUR. Tuženik se ne protivi specificiranom tužbenom zahtjevu. Tuženik ističe kako je tužitelj djelomično povukao tužbu tj. za iznos od 683,37 kn.

Sud je ocijenio navode tuženika da je tužba djelomično povučena kao neosnovane, a u svezi s time je ocijenjen kao neosnovan zahtjev za naknadom troškova postupka za povučeni dio tužbenog zahtjeva. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Su IV - 162/2021 od 26. studenog 2021. godine).

Nadalje kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za isplatom, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu preplaćenih iznosa koji bi pripadali tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva koju tuženik osporava.

29. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, uspoređujući kamatne stope koje je vještak Darko Prpić uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto razdoblje, dokumentaciju koja prileži u spisu a koju visinu kamatne stope tužitelj i tuženik ne osporavaju. Izračun vještaka urađen je za utuženo vremensko razdoblje te je utvrđeno kako ukupna razlika iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa iznosi 860,47 CHF odnosno 4.489,74 kn (595,85 EUR) te s osnova valutne klauzule iznos u visini od 23.636,47 kn (3.137,10 EUR), ukupno više plaćeni iznosi 28.126,21 kn tj. 3.732,99 EUR. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 3.732,99 EUR (28.126,21 kn) (točka 3. Zaključka, stranica 7, list 366-367 spisa), te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

30. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

31. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 11.06.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točak 1. OT-a), sastav podnesak od 25.03.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 15.10.2020. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 17.02.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 27.09.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.03.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.06.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 03.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 04.0.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), ukupno 1.800,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 83,75 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 83,75 EUR tako da ukupno dosuđeni troškovi iznose 2.232,95 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je temeljem čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Tuženik zahtjeva naknadu troškova prema podnesku od 29.04.2022.g. za povuečni dio tužbenog zahtjeva (smanjenje tužbenog zahtjeva) i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 20.04.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR, pristup na ročište dana 15.10.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 30.10.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 08.07.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR, pristup na ročište dana 27.09.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR, sastav podnesak od 07.12.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 16.12.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 22.02.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 29.04.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 12.500,00 kn.

Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2603/2011 od 19.03.2013. godine da se o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.). Slijedom navedenog sud nije dosudio trošak tuženiku za povučeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 12.500,00 kn/1.659,04 EUR sa zateznom kamatom. Nadalje sud nije dosudio trošak tuženiku niti za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i sastav revizije svaki u iznosu od 300,00 EUR uvećano za PDV 150,00 EUR, ukupno 750,00 EUR.

U situaciji kada je tužitelj djelomično povukao tužbu, nema mjesta primjeni odredbe čl.158. stavak 1. ZPP-a u punom opsegu te odredbe. To iz razloga što postupak nije završen povlačenjem tužbe, već se postupak nastavio voditi pa tuženik može imati pravo na naknadu određenog dijela troškova za radnje koje su poduzete do povlačenja tužbe. Naime, trošak određene odvjetničke radnje u postupku (sastavljanje podneska ili zastupanje na ročištu) se obračunava u odnosu na cjelokupan tužbeni zahtjev pa u situaciji kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev ne može tuženik, na ime tog povučenog dijela tužbenog zahtjeva, ostvariti naknadu u punom iznosu za sve radnje koje su poduzete do tog djelomičnog povlačenja jer su one poduzete i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem se nastavilo raspravljati, već bi mogao imati pravo na naknadu određenog dijela troška za određene radnje, a koji trošak tuženik nije razvrstao. Pored toga, treba reći da je u presudi Europskog suda za ljudska prava od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučeno da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Dakle, u ovoj vrsti spora tuženik ne bi imao pravo na naknadu troška u pogledu povučenog dijela tužbenog zahtjeva jer bi takav način snošenja troškova od strane potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu. Time je sud odbio zahtjev za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 2.409,04 EUR (trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva i trošak sastava prijedlog za dopuštenje revizije i sastava revizije, sve uvećano za PDV).

Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 17. travnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku