REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6062/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UD, iz [adresa], Dinka [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nensi Šarić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, Miramarska 25, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 06. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Dušanke Križanec, odvjetnice i punomoćnice tuženika Mateje Pilić, odvjetnice, dana 17. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 216-144/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 18.04.2007. godine između UD, iz [adresa], U [adresa], kao korisnika kredita i zalogodavatelja i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 solemniziranog dana 19. 04. 2007. godine kod javnog bilježnika Zoja Puljiz iz Splita pod poslovnim brojem OV-3142/07, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnice kredita kredita) i otplata anuiteta tuženiku veže za valutu švicarskog franka (CHF) i to:

- odredba sadržane u dijelu čl.2. koji glasi:

"u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 230.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita."

- odredbe sadržane u dijelu čl.4. koji glasi:

"Glavnica kredita podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-

Adria-Bank d,d, na dan plaćanja."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju MD, iz [adresa], iznos u visini od 10.137,60 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 1,06 EUR od dana 10. siječnja 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 4,38 EUR od dana 16. veljače 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 15,16 EUR od dana 17. ožujka 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 12,18 EUR od dana 21. svibnja 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 24,84 EUR od dana 13. studenog 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 39,39 EUR od dana 13. studenog 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 11,10 EUR od dana 12. prosinca 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 53,95 EUR od dana 23. siječnja 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 30,05 EUR od dana 13. veljače 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 19,95 EUR od dana 20. ožujka 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 26,32 EUR od dana 28. travnja 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 20,55 EUR od dana 19. svibnja 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 18,27 EUR od dana 15. lipnja 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 18,37 EUR od dana 16. srpnja 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 19,03 EUR od dana 23. kolovoza 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 18,66 EUR od dana 10. rujna 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 14,86 EUR od dana 29. listopada 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 19,45 EUR od dana 26. studenog 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 20,30 EUR od dana 22. prosinca 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 25,50 EUR od dana 29. siječnja 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 26,18 EUR od dana 25. veljače 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 27,78 EUR od dana 22. ožujka 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 30,60 EUR od dana 24. travnja 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 25,51 EUR od dana 24. svibnja 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 35,05 EUR od dana 22. lipnja 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 40,16 EUR od dana 13. srpnja 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 48,62 EUR od dana 25. kolovoza 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 48,39 EUR od dana 22. rujna 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 42,07 EUR od dana 23. listopada 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 45,40 EUR od dana 23. studenog 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 57,96 EUR od dana 20. prosinca 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 54,97 EUR od dana 23. siječnja 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 53,76 EUR od dana 16. veljače 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 52,35 EUR od dana 23. ožujka 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 56,81 EUR od dana 26. travnja 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 66,51 EUR od dana 25. svibnja 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 77,03 EUR od dana 18. lipnja 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 85,53 EUR od dana 20. srpnja 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 97,71 EUR od dana 20. kolovoza 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 80,06 EUR od dana 19. rujna 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 71,74 EUR od dana 23. listopada 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 72,98 EUR od dana 20. studenog 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 75,49 EUR od dana 21. prosinca 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 82,04 EUR od dana 24. siječnja 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 83,85 EUR od dana 25. veljače 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 76,36 EUR od dana 26. ožujka 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 83,19 EUR od dana 29. travnja 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 81,38 EUR od dana 28. svibnja 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 82,16 EUR od dana 28. lipnja 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 78,10 EUR od dana 20. srpnja 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,70 EUR od dana 29. kolovoza 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 77,21 EUR od dana 28. rujna 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 78,50 EUR od dana 02. studenog 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 82,94 EUR od dana 27. studenog 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 78,69 EUR od dana 27. prosinca 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 76,80 EUR od dana 01. veljače 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 78,57 EUR od dana 26. veljače 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 73,03 EUR od dana 28. ožujka 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 79,18 EUR od dana 29. travnja 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 70,28 EUR od dana 31. svibnja 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 72,45 EUR od dana 01. srpnja 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 71,81 EUR od dana 30. srpnja 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 76,97 EUR od dana 29. kolovoza 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 80,50 EUR od dana 28. rujna 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 76,05 EUR od dana 31. listopada 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 81,81 EUR od dana 27. prosinca 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 78,94 EUR od dana 30. prosinca 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 81,00 EUR od dana 27. siječnja 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 83,34 EUR od dana 27. veljače 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 75,23 EUR od dana 26. ožujka 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 81,77 EUR od dana 28. travnja 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 77,27 EUR od dana 29. svibnja 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 81,16 EUR od dana 29. lipnja 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 79,59 EUR od dana 17. srpnja 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 84,90 EUR od dana 28. kolovoza 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 84,70 EUR od dana 29. rujna 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 84,04 EUR od dana 28. listopada 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 87,67 EUR od dana 27. studenog 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 84,66 EUR od dana 26. prosinca 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 88,43 EUR od dana 15. siječnja 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 87,96 EUR od dana 22. veljače 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 68,09 EUR od dana 26. ožujka 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 75,39 EUR od dana 19. travnja 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 72,96 EUR od dana 29. svibnja 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 37,69 EUR od dana 27. lipnja 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 36,48 EUR od dana 18. srpnja 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 37,69 EUR od dana 24. kolovoza 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 36,19 EUR od dana 22. rujna 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 35,02 EUR od dana 15. listopada 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 36,19 EUR od dana 12. studenog 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 37,45 EUR od dana 28. prosinca 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 38,70 EUR od dana 26. siječnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 38,70 EUR od dana 22. veljače 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 34,79 EUR od dana 20. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 37,19 EUR od dana 19. travnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 35,99 EUR od dana 26. svibnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 49,26 EUR od dana 13. srpnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 46,62 EUR od dana 13. srpnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 49,04 EUR od dana 21. kolovoza 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 44,92 EUR od dana 07. rujna 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 44,49 EUR od dana 18. listopada 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 48,07 EUR od dana 22. studenog 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 49,01 EUR od dana 21. prosinca 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 50,06 EUR od dana 23. siječnja 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 49,63 EUR od dana 21. veljače 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 44,07 EUR od dana 22. ožujka 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 50,42 EUR od dana 22. travnja 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 45,56 EUR od dana 24. svibnja 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 47,60 EUR od dana 13. lipnja 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 43,76 EUR od dana 13. srpnja 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 41,64 EUR od dana 10. kolovoza 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 41,03 EUR od dana 11. rujna 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 39,90 EUR od dana 15. listopada 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 40,15 EUR od dana 20. studenog 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 39,05 EUR od dana 18. prosinca 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 37,55 EUR od dana 15. siječnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 40,40 EUR od dana 12. veljače 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 33,69 EUR od dana 08. ožujka 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 36,03 EUR od dana 08. travnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 32,82 EUR od dana 30. travnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 35,74 EUR od dana 31. svibnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 36,80 EUR od dana 30. lipnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 37,89 EUR od dana 31. srpnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 41,84 EUR od dana 31. kolovoza 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 40,94 EUR od dana 30. rujna 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 41,39 EUR od dana 31. listopada 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 40,24 EUR od dana 30. studenog 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 42,16 EUR od dana 31. prosinca 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 40,77 EUR od dana 31. siječnja 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 38,14 EUR od dana 28. veljače 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 44,34 EUR od dana 31. ožujka 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 40,54 EUR od dana 30. travnja 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 44,01 EUR od dana 31. svibnja 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 43,86 EUR od dana 30. lipnja 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 45,67 EUR od dana 31. srpnja 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 46,51 EUR od dana 31. kolovoza 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 46,03 EUR od dana 30. rujna 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 46,09 EUR od dana 31. listopada 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 42,42 EUR od dana 30. studenog 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 45,30 EUR od dana 31. prosinca 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 47,45 EUR od dana 31. siječnja 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 50,48 EUR od dana 29. veljače 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 57,86 EUR od dana 31. ožujka 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 55,02 EUR od dana 30. travnja 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 57,61 EUR od dana 31. svibnja 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 55,92 EUR od dana 30. lipnja 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 55,15 EUR od dana 31. srpnja 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 54,86 EUR od dana 31. kolovoza 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 53,12 EUR od dana 30. rujna 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 56,78 EUR od dana 31. listopada 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 46,55 EUR od dana 30. studenog 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 47,40 EUR od dana 31. prosinca 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 48,60 EUR od dana 31. siječnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 42,16 EUR od dana 28. veljače 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 45,40 EUR od dana 31. ožujka 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 44,17 EUR od dana 30. travnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 46,25 EUR od dana 31. svibnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 44,38 EUR od dana 30. lipnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 48,45 EUR od dana 31. srpnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 47,77 EUR od dana 31. kolovoza 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 45,94 EUR od dana 30. rujna 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 50,50 EUR od dana 31. listopada 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 51,17 EUR od dana 30. studenog 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 53,89 EUR od dana 31. prosinca 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 54,10 EUR od dana 31. siječnja 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 49,35 EUR od dana 28. veljače 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 55,82 EUR od dana 31. ožujka 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 54,64 EUR od dana 30. travnja 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 60,06 EUR od dana 31. svibnja 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 61,66 EUR od dana 30. lipnja 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 68,31 EUR od dana 31. srpnja 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 73,92 EUR od dana 31. kolovoza 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 76,18 EUR od dana 30. rujna 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 71,55 EUR od dana 31. listopada 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 110,26 EUR od dana 30. studenog 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 113,46 EUR od dana 31. prosinca 2022. godine pa do isplate

- na iznos od 108,06 EUR od dana 31. siječnja 2023. godine pa do isplate

- na iznos od 151,39 EUR od dana 28. veljače 2023. godine pa do isplate

- na iznos od 166,21 EUR od dana 31. ožujka 2023. godine pa do isplate

- na iznos od 165,82 EUR od dana 30. travnja 2023. godine pa do isplate

- na iznos od 216,70 EUR od dana 31. svibnja 2023. godine pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"- odredbe sadržane u dijelu čl.3. koji glasi:

„ kamate.. se podmiruju u kunama obračunatima po srednjem tečaju Hypo Alpe-

Adria-Bank d.d. na dan plaćanja… “

IV. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 tužitelju ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , u skladu sa utvrđenom ništetnosti primjene valutne klauzule CHF, izraditi i izdati novi otplatni plan za Ugovor o kreditu 216-144/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog dana 19. 04. 2007. godine kod javnog bilježnika Zoja Puljiz iz Splita pod poslovnim brojem OV-3142/07, bez valutne klauzule CHF i to tako da se kod preračunavanja i obračuna novog iznosa obroka kredita koristi početni tečaj HRK/CHF odnosno srednji tečaj tuženika koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju na dan 27. travnja 2007. godine."

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju MD, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 216-144/2007 dana 18. travnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 230.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Banke na dan korištenja kredita koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama koja redovna kamata je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, namjena kredita - kupnja i adaptacija stana. Navodi da je kredit još uvijek u otplati te zahtjeva povraz preplaćenih iznosa s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za valutu CHF. Nadalje tužitelj navodi da je presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 07.04.2013. godine, te je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine utvrđeno da je tuženik u vremenskom razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača zaključujući ugovore o kreditu koristeći se ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak (CHF), a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora potrošače nije informirao u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Ističe da rast tečaja CHF/HRK u odnosu na početni tečaj valute CHF se uvećavao od 10.01.2008.g. pa do 31.05.2023.g. pa je plaćao tuženiku uvećane mjesečne anuitete u dijelu tečajnih razlika, a rast tečaja imao je za posljedicu da tuženik glavnicu kredita vodi u svojim poslovnim knjigama prema važećem tečaju EUR/CHF umjesto prema početnom tečaju, pa kako bi tužitelj želio otplatiti prijevremeno kredit morao bi ukupni kredit otplatiti tuženiku u znatno većem iznosu nego je iznos glavnice kredita na dan isplate kredita. Tužitelj navodi kako ima pravni interes da se za sva daljnja plaćanja po Ugovoru o kreditu do potpune otplate izda novi otplatni plan koji će u sebi sadržavati utvrđenu ništetnost valutne klauzule CHF tj. bez valutne klauzule CHF i to tako da se kod preračunavanja i obračuna novog iznosa obroka kredita koristi početni tečaj HRK/CHF koji je vrijedio na dan 27. travnja 2007. godine odnosno do dana isplate kredita tužitelju. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužbom trebao biti obuhvaćen u svojstvu tužitelja ŠD, iz [adresa], kao sudužnik, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, smatra da mišljenje izraženo od sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Navodi da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, tužitelj se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku time da na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Tuženik nadalje ističe da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost time da citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu prava potrošača. Nadalje tuženik navodi da apstraktno pozivanje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, osporava da bi ovaj sud bio vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 "ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Ističe da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF, da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Tuženik se poziva na odredbe čl. 172. stavak 2., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Navodi kako je tužitelj dobrovoljno potpisao Ugovor o kreditu i isti je solemniziran od strane javnog bilježnika koji je utvrdio stvarnu volju stranaka. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupaka stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik se poziva na odredbu iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i odluku Suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017.godine i odluku Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.g.. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.04.2007.g. (list 18-28 spisa), tečajnu listu za CHF od 26.04.2007.g., otplatni plan, obavijesti o promjeni kamatne stope, specifikaciju uplata po kreditu tužitelja, pregled prometa po kreditu tužitelja (list 29- 79, list 82-93 spisa), odluke Općinskih sudova, odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 55-80, list 115-203, list 284-312, list 318-321 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa tuženika (list 113-114 spisa), stručne radove (list 327-333 spisa), Izjavu svjedoka UDĆ (list 204-208 spisa), reklamne materijale (list 275-283 spisa), kamatne stope na kunske kredite (list 313-317 spisa), mišljenje vještaka Zrinka Ručevića (list 322 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušana je svjedokinja CD i tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu, osporava istaknuti prigovor zastare sadržajno kao u podnesku od 31.01.2024. godine (list 336-340 spisa).

U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 28.02.2024. godine (list 342- 345 spisa). Ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te nije sporno da je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku (CHF) koja visina tečaja se mijenjala tijekom ugovornog odnosa.

6. Predmet ovog spora su iznosi preplaćeni tijekom ugovornog odnosa što predstavlja razliku između iznosa koje je tužitelj preplatio tuženiku s osnova promjene tečaja valute CHF imajući u vidu tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom ugovorenog razdoblja. Predmet spora je i izdavanje novog otplatnog plana prema početnom tečaju valute CHF na dan isplate kredita primjenom istog do dana otplate kredita.

7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare navodeći da podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu nije prekinut tijek zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 10. lipnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora saslušao tužitelja i svjedoke.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao riješiti svoje stambeno pitane, da je bio djelatnik banke i da je kao djelatnik banke bio na neki način primoran sklopiti Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, da mu nije ponuđena neka druga vrsta kredita. Navodi da je isključivo osobno otplaćivao kredit jer je sklopio ugovor s bivšom suprugom tako da su sva prava i obveze iz Ugovora o kreditu prenijeta na njega, osobno je otplaćivao kredit, nije bio nositelj obrta ili nekih drugih poslovnih djelatnosti.

Svjedokinja CD, bivša supruga tužitelja, u svom iskazu navodi da je bila u braku s tužiteljem od 24.05.2003. godine do 15.11.2022. godine kada je brak razveden, da je s tužiteljem potpisala Ugovor o kreditu, da nije bila upoznata s rizicima valutne klauzule. Iskazuje da je mjesečne anuitete kredita otplaćivao isključivo tužitelj za vrijeme trajanja braka, a potom i nakon razvoda braka. Navodi da sva prava i obveze iz Ugovora o kreditu pripadaju isključivo tužitelju.

Iskazu saslušanog tužitelja i svjedokinje sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijet logično i uvjerljivo.

Tuženik tijekom postupka predlaže saslušanje javnog bilježnika Zoe Puljiz na okolnost tumačenja ugovornih odredbi i upoznavanja tužitelja sa svim rizicima vezanim uz sklapanje ugovora u CHF.

Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Zoe Puljiz, iz Splita imajući u vidu pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i to točke 11. do 11.3., prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

9. U tijeku postupka tuženik dostavlja izjavu UDĆ, djelatnice tuženika. Sud u dokaznom postupku nije ocjenjivao Izjavu budući da iz sadržaj izjave UDĆ utvrđeno je kako pojašnjava način poslovanja tuženika, nema konkretnih saznanja u odnosu na pregovaranje s tužiteljem u odnosu na sklapanje Ugovora o kreditu.

10. U odnosu na navode tuženika da u vrijeme kada su se nudili krediti u švicarskom franku izradio je reklamne materijale kojima su pojašnjeni rizici vezani uz valutnu klauzulu u CHF te da su isti bili dostupni na stranicama banke sud je takve navode ocijenio kao irelevantne jer sama činjenica da bi se općenito pojašnjavali rizici i davale informacije o ponudi kredita u švicarskom franku, a pri tome se isti nudili i kao najpovoljniji, tada takve informacije nisu jasne i razumljive prosječnom potrošaču, budući se daju informacije o rizicima, a isti takav kredit vezan uz CHF se nudi kao najpovoljnija akcija u ponudi tuženika i za koju vrstu kredita kao proizvod banke se navodi da su krediti uz valutnu klauzulu u CHF povoljniji od kredita u kojima je glavnica vezana uz valutnu klauzulu u EUR te se i naglašava da nema većih oscilacija u odnosu na tečaj u CHF.

11. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 216-144/2007 od dana 18.04.2007. godine utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 230.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, radi kupnje stana i adaptacije stana (stambeni kredit (članak 2. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini kamatne stope koja je vezana za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže 1,5% dekurzivno godišnje, promjenjiva (članak 3. i čl. 6. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 4. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu, rok otplate tridesetpet (35) godina (čl.4. Ugovora o kreditu).

12. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane i irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime ovaj sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio dokaz niti je dokazao da bi tužitelja upoznao sa svim ekonomskim rizicima vezanim uz otpalu kredita u kojem je glavnica vezana uz valutnu klauzulu u CHF pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje ugovora. Nadalje sama činjenica da je Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora solemniziran i postupak solemnizacije proveden kako to tvrdi tuženik ne utječe na odluku ovog suda. Sud je iz iskaza tužitelja i saslušane svjedokinje utvrdio da im djelatnici tuženika nisu tumačili ugovorne odredbe te da je tužitelj Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom prihvatio jer je kao djelatnik banke bio na neki način primoran sklopiti navedeni ugovor jer mu nisu niti nudili drugu vrstu kredita radi kupnje i adaptacije stana.

13. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka jer da je tužitelj podnio tužbu radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Pri tome ovaj sud ističe kako se o svim činjenicama koje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ističe tuženik kao jedna od osam banaka protiv kojeg se vodio kolektivni spor Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenjene su u dokaznom postupku prije donošenja meritornih odluka po pitanju valutne klauzule vezane uz glavnicu u švicarskom franku.

14. Tuženik u tijeku postupka navodi kao u odgovoru na tužbu da tužitelj treba dokazati status potrošača te ističe nedostatak pravnog interesa. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, te je namjena kredita kupnja i adaptacija stana (čl. 2. Ugovora o kreditu). Kako je dakle utvrđeno da je tužitelj kupovao stan, da nije bila nositelj obrata niti nekih drugih poslovnih aktivnosti za koje bi utrošio odobreni iznos kredita, a tuženik suprotno ne dokazuje to je jasno da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača. Slijedom navedenog sud je tuženikove navode o nedostatku pravnog interesa i statusa potrošača ocijenio kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

Iz iskaza tužitelja i saslušane svjedokinje nedvojbeno proizlazi da je tužitelj osobno otplaćivao kredit za vrijeme trajanja braka i da je preuzeo sva prava i obveze iz Ugovora o kreditu nakon razvoda braka. Time je sud utvrdio i aktivnu legitimaciju tužitelja.

15. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao niti dostavio dokaz da bi pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama kako to tvrdi tuženik u tijeku postupka.

16. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da su ugovorne odredbe tužitelju bile jasne i razumljive te da je u predugovornom postupku sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat s rizicima vezanim za sklapanje ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl.2. i čl.4. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude dočim je odbijen tužbeni zahtjev kao pod točkom III. budući su stranke ugovorile otplatu u kunskoj protuvrijednosti a što nije bilo protivno pozitivnim zakonskim propisima.

Iz svih gore navedenih razloga, sud je primjenom odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO) ocijenio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik isplati preplaćene iznose osnova stjecanja bez osnove.

17. Sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu i proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., Zagreb, vještak Darko Prpić na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Vještak Darko Prpić u nalazu i mišljenju od 02. srpnja 2007. godine (list 359-370 spisa) navodi da je mišljenja kako je ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 10.137,60 EUR. Vještak u mišljenju navodi da ukupna razlika između anuiteta s osnova valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 62,88 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe da vještak je pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a niti uporišta u sudskoj praksi time da je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te je neopravdano koristio izračun prema početnom tečaju, obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti valutne klauzule. Tuženik ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost, da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način koji je tuženik predložio tužitelju doveo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF.

18. Tuženik je predložio na pripremnom ročištu provođenje dokaza vještačenjem na okolnost utvrđivanja tvz. negativnih razlika a koji dokazni prijedlog tuženika je prihvaćen. Tuženik ne predlaže da vještak izvrši obračun kao da je ugovoren kunski kredit s promjenjivom kamatnom stopom. Nadalje sud je ocijenio navode tuženika u odnosu na utvrđivanje mjesečnih anuiteta kao da je sklopljen kunski kredit kao neosnovane budući da tužitelj i tuženik nisu ugovorili kredit u HRK niti tuženik je dokazao da bi pregovarao s tužiteljem o sklapanju ugovora o kreditu u HRK ili o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti EUR, pa da bi on takvu ponudu za sklapanje ugovora o kreditu odbio iako je bio povoljniji za tužitelja. Sud pri tome ističe kako u ovoj pravnoj stvari nije predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorene odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, pa navodi tuženika u odnosu na promjenjivost kamatne stope sud nije posebno ocjenjivao.

19. Nadalje u odnose na navode tuženika da je potrebno imati u vidu tvz. "negativnu razliku" sud je temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je vještak pod točkom 2. Zaključka (stranica 11-12 Nalaza vještaka, list 369-370 spisa) utvrdio tzv. negativne razlike u visini iznosa od -62,88 EUR. Tuženik ističe kako se treba tražbina tužitelja umanjiti za negativnu razliku, time da ne ističe na jasan način prigovor prijeboja te pri tome tuženik niti ne navodi na jasan način koju tražbinu stavlja u prijeboj niti je istu tražbinu kvantitativno odredio. Slijedom navedenog sud je ocijenio prigovor radi prebijanja kao nejasan i neodređen pa je isti ocijenjen kao neosnovan. Sud je pri tome imao u vidu stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u odluci poslovni broj Rev 549/2023 od dana 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

20. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu u članku 2. i 4. Ugovora o kreditu sklopljenim između Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreba kao pravnog prednika tuženika u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja ŽD, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (točka I. izreke presude).

21. Tužitelj zahtjeva uređenim tužbenim zahtjevom i utvrđenje odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se kamate podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

Tužitelj tijekom ovog postupka zahtijevao je utvrđenje valutne klauzule te predlaže provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ništetna, a koje dokaze je sud proveo. Tužitelj tijekom postupka ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka da bi bila ništetna ugovorena kamatna stopa iz čl. 3. Ugovora o kreditu, niti tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a ZPP-a) je takve činjenice dokazao. Sama činjenica da bi ugovaranje kamatne stope jednostranom odlukom banke bile ništetna kako to je utvrđeno kolektivnim sporom nije sama po sebi dokaz da tužitelj nije u predugovornom postupku kada je pregovarao bio upoznat temeljem kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa i da će istu plaćati u kunskoj protuvrijednosti niti je sud takav zaključak mogao izvesti iz iskaza tužitelja koji je pri tome bio i djelatnik banke niti iz iskaza svjedokinje. Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude.

22. Tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja specificira tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja 11. kolovoza 2024. godine). Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 9.942,10 EUR.

Tužitelj je tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 9.942,10 EUR dočim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom zahtjeva isplatu iznosa od 10.137,60 EUR a koji iznos zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva povišenjem za iznos od 195,50 EUR kao u izreci rješenja.

Nije sporno da je u ovoj pravnoj stvari nakon što je zaključen prethodni postupak proveden dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava i da je tužitelj podneskom od 11. kolovoza 2024. godine povisio tužbeni zahtjev što predstavlja preinačenje tužbe iz odredbe čl. 191. st. 1. ZPP. Po ocjeni ovog suda takvo preinačenje tužbenog zahtjeva je svrsishodno. Prema stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za isplatom preplaćenih iznosa, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu preplaćenih iznosa koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje i tek je tada moguće visinu koju tuženik osporava, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva za isplatom s osnova stjecanja bez osnove odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koje dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret. Slijedom navedenog sud je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva.

U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je istaknuti prigovor zastare ocijenio kao neosnovan. Naime na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je slijedeće stajalište:

2. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

23. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da ukupno preplaćeni iznosi iznose 10.137,60 EUR s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Kako je utvrđena visina preplaćenih iznosa to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

24. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

25. Tužitelj u činjeničnim navodima tužbe ističe kako ima pravni interes da sud naloži tuženiku da u skladu s utvrđenom ništetnosti primjene valutne klauzule CHF izradi i izda novi otplatni plan za Ugovor o kreditu bez valutne klauzule CHF tako da se kod preračunavanja i obračuna novog iznosa obroka kredita koristi početni tečaj HRK/CHF odnosno srednji tečaj tuženika koji je vrijedio na dan isplate kredita na dan 27. travnja 2007. godine. To iz razloga jer ako tužitelj želi prijevremeno otplatiti kredit tada mu znatno veći iznos glavnice kredita u odnosu na glavnicu kredita koja je bila na dan isplate kredita.

Prema stajalištu ovog suda tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku izdavanje novog otplatnog plana nije osnovan. Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu dana 18. travnja 2007. godine, ugovoreni rok otplate je tridesetpet (35) godina , kredit je u otplati te zadnji mjesečni anuitet dospijeva na naplatu dana 30. travnja 2042. godine (otplatni plan - list 32-38 spisa). Sud je u ovoj pravnoj stvari temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrdio preplaćene iznose do dana 31. svibnja 2023. godine do kojeg dana je tužitelj i zahtijevao povrat preplaćenih iznosa tužbom od 10. lipnja 2023. godine.

Odredbama čl. 369-372. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/55, dalje: ZOO) sadrže pretpostavke za raskid ili izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Odredba čl. 370. ZOO-a propisuje da strana koja je ovlaštena zbog promijenjenih okolnosti zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora dužan je o svojoj namjeri obavijestiti drugu stranu čim sazna da su takve okolnosti nastupile, a ako to ne učini, odgovora za štetu koju je druga strana pretrpjela zbog toga što joj zahtjev nije bio na vrijeme priopćen.

Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužitelj je sklopio ugovor na trideset (35) pet godine, zadnje dospijeće anuiteta je 30. travnja 20242. godine. Tužitelj je najkasnije za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak mogao doznati danom donošenja odluke poslovni broj Pž-6632/2017 Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 14. lipnja 2018. godine. Slijedom navedenog kako tužitelj očigledno nije konvertirao kredit (stranke suprotno ne dokazuju) to tužitelju pripada pravo zahtijevati pravičnu izmjenu ugovora o kreditu kojim će se otkloniti ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Naime tužitelj zahtijeva izradu otplatnog plana bez valutne klauzule CHF i to tako da se preračunaju i obračunaju novi iznosi obroka kredita tako da tuženik koristi početni tečaj HRK/CHF na dan isplate kredita koji bi se izračunao prema srednjem tečaju tuženika koji je vrijedio na dan isplate kredita,a da pri tome ne zahtijeva izmjenu Ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženik su uredili svoje pravne odnose Ugovorom o kreditu, naknadno je odlukama sudova u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi što ne znači da ovaj sud treba intervenirati u privatne ugovorne odnose stranaka, što bi u ovom slučaju bilo nalog tuženiku da izradi otplatni plan kako to tužitelj zahtjeva budući je isto protivno odredbi čl. 2. ZOO-a.

Da bi se izračunali budući mjesečni anuiteti od dana isplate kredita tj. 27. travnja 2007. godine do 31. svibnja 2023. godine koji je zadnji dan kada su utvrđeni preplaćeni iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti s osnova stjecanja bez osnove, nalazom i mišljenjem vještaka je utvrđena ujedno i visina mjesečnih iznosa bez primjene promjene tečaja. U odnosu na anuitete koji dospijevaju od 31. svibnja 2023. godine tužitelju pripada pravo da zahtijeva izmjenu ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i tečaj koji će se primjenjivati na preostale mjesečne anuitete do dana isplate kredita tj. 30. travnja 2042. godine jer samo pravičnom izmjenom ugovora tuženik je u obvezi izdati novi otplatni plan. Pri tome ovaj sud ističe kako preračunavanje od 31. svibnja 2023. godine pa do dana otplate kredita kako je ugovorena u odnosu tečaja HRK/CHF nije niti moguća jer valuta HRK nije platežno sredstva pa se ne može nametnuti obveza tuženiku da preračunava mjesečne anuitete prema valuti HRK u odnosu na početni tečaj valute CHF jer su sve obveze tužitelja prema otplatnom planu ugovorene u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti. Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom IV. izreke presude.

26. Temeljem čl. 154 st. 2. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe od 10.06.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 19.09.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 31.01.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 11.08.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročišta dana 10.09.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 17.04.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT- a), ukupno 1.500,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 1.700,00 EUR.

Sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 27.05.2024.g. u iznosu 50,00 EUR jer isti nije bio nužan.

Sud nije priznao tuženiku trošak jer tužitelj nije uspio u parnici u razmjerno neznatnom dijelu u odnosu na koji tuženiku nisu nastali posebni troškovi.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. travnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku