REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-3257/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Patricija Đurić, odvjetnica u Zagrebu, Nova cesta 1, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 5. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice te z. punomoćnika tuženika Sofije Petković, odvjetnice u Zagrebu, 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., čl. 7., čl. 8. i čl. 9. Ugovora o kreditu br. 069-50-4271987 od 19. srpnja 2007. potvrđenog 27. srpnja 2007. od javnog bilježnika Anice Hukelj posl. br. OV- 13135/07, sklopljenog između tužiteljice GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora te Zmaj d.o.o., Zagorske brigade 6, 49222 Poznanovec, MBS: 080343342.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 28.357,23 EUR sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

-na iznos od 3,95 EUR od 01.02.2008. godine do isplate,

-na iznos od 8,05 EUR od 01.03.2008. godine do isplate,

-na iznos od 15,08 EUR od 01.04.2008. godine do isplate,

-na iznos od 4,52 EUR od 01.05.2008. godine do isplate,

-na iznos od 0,36 EUR od 01.06.2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,49 EUR od 01.07.2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,79 EUR od 01.10.2008. godine do isplate,

-na iznos od 36,90 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

-na iznos od 13,98 EUR od 01.12.2008. godine do isplate,

-na iznos od 43,16 EUR od 01.01.2009. godine do isplate,

-na iznos od 47,69 EUR od 01.02.2009. godine do isplate,

-na iznos od 49,74 EUR od 01.03.2009. godine do isplate,

-na iznos od 44,10 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

-na iznos od 45,17 EUR od 01.05.2009. godine do isplate,

-na iznos od 36,58 EUR od 01.06.2009. godine do isplate,

-na iznos od 30,27 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

-na iznos od 31,95 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

-na iznos od 35,27 EUR od 01.09.2009. godine do isplate,

-na iznos od 34,98 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

-na iznos od 31,62 EUR od 01.11.2009. godine do isplate,

-na iznos od 37,93 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

-na iznos od 43,00 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

-na iznos od 50,24 EUR od 01.02.2010. godine do isplate,

-na iznos od 48,58 EUR od 01.03.2010. godine do isplate,

-na iznos od 58,43 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

-na iznos od 56,56 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,

-na iznos od 60,21 EUR od 01.06.2010. godine do isplate,

-na iznos od 92,01 EUR od 01.07.2010. godine do isplate,

-na iznos od 85,43 EUR od 01.08.2010. godine do isplate,

-na iznos od 105,55 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

-na iznos od 98,61 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

-na iznos od 87,42 EUR od 01.11.2010. godine do isplate,

-na iznos od 110,44 EUR od 01.12.2010. godine do isplate,

-na iznos od 3.381,25 EUR od 10.12.2010. godine do isplate,

-na iznos od 23.340,96 EUR od 21.12.2010. godine do isplate,

-na iznos od 178,96 EUR od 23.12.2010. godine do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i nadoknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu 2.934,06 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa 719,01 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 5. svibnja 2023. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, zaključila 19. srpnja 2007. predmetni ugovor o kreditu kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 165.229,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika, da je ona prilikom otplate dovedena u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što prilikom ugovaranja obveze iz ugovora nije bila upozorena od strane tuženika, nije joj obrazložena valutna klauzula, kao niti rizici koji su povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, a kao prosječni potrošač, kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nije bila upozorena da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF, pa kako je tuženik tijekom otplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu, a ona prilikom zaključenja ugovora nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ne bi pristala na zaključenje takvog ugovora, to tužiteljica smatra da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli sadržani u tom ugovoru nepošteni odnosno ništetni, slijedom čega predlaže, pozivom na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 te Rev-3142/18 u vezi s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, donošenje presude sadržaja pobliže opisanog u stavku I. izreke odnosno presude kojom se tuženiku nalaže da joj na temelju pravila o stjecanju bez osnove isplati iznos od 29.076,24 EUR s kamata koje na pojedine iznose, poliže opisane u tužbi, teku od dospijeća do isplate.

1.1. U podnesku od 8. listopada 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica umanjuje zahtjev i predlaže donošenje presude sadržaja pobliže opisanog u stavku II. izreke presude.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe prigovor zastare te u bitnom navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružila na općenitoj razini i nisu izvođeni dokazi na odlučne okolnosti, slijedom čega da je tužiteljica u predmetnoj parnici dužna dokazati nepoštenost odnosno ništetnost određenih ugovornih odredaba te da joj iste nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da se o njima nije pojedinačno pregovaralo i da je došlo do znatne neravnoteže u ugovornim pravima i obvezama na njezinu štetu, da je potrebno ispitati i savjesnost postupanja tužiteljice te udovoljava li njezino postupanje zahtjevima koji se postavljaju za zaštitu potrošača imajući u vidu pojam "prosječnog potrošača", da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, razumljive i lako uočljive, što proizlazi i iz činjenice da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, dakle, radilo se o stvarnoj ugovornoj volji stranaka, da se u konkretnom slučaju i pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli jer je tužiteljica imala mogućnost odabira između više valuta te da je ugovor ispunjen, u kojem pravcu upućuje na čl.326. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

2.1. U odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev tuženik ističe protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, potvrdu javnog bilježnika, financijsku dokumentaciju, zahtjev za kredit i promotivne uvjete, proveo vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te saslušao tužiteljicu.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. U odnosu na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe ističe se da nema mjesta primjeni čl.193.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23; dalje:ZPP), već je o tom dijelu zahtjeva odlučeno kroz primjenu čl.325. ZPP-a.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je tuženik u ponudi imao stambene kredite u CHF/EUR/USD/KN, iz kojih proizlazi da su najpovoljniji uvjeti bili za kredite vezane uz CHF te je tužiteljica podnijela zahtjev upravo za kredit u CHF,

-da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 19. srpnja 2007. ugovor o kreditu – stambeni kredit s flexi otplatom za djelatnike grupe RBA (čl.6.), u kunskoj protuvrijednosti 165.229,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,00 % (čl.2.) i rok otplate kredita 360 mjeseci (čl.4.) u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu (čl.7.),

-da je javni bilježnik izdao potvrdu u pravcu da je tužiteljici pročitao ispravu - gore navedeni ugovor i upozorio ju da isti ima snagu javnobilježničkog akta.

6. U odnosu na stajalište tuženika da se zaštita, u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu na koji se tužiteljica poziva, pružala na apstraktnoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužiteljica treba dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da se o njima nije pojedinačno pregovaralo i da je došlo do znatne neravnoteže u ugovornim pravima i obvezama, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična

- potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

6.1. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

6.2. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

6.3. Tuženik je predložio izvođenje dokaza saslušanjem svog djelatnika KP, međutim, od tog je prijedloga do zaključenja prethodnog postupka odustao.

6.4. Prijedlog tuženika da se izvede dokaz saslušanjem javnog bilježnika nije prihvaćen jer saslušanjem istog nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji nije mogao objasniti potrošaču rizike fluktuacije tečaja CHF (kao niti parametre promjenjivosti kamatne stope koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira) niti je imao takve ovlasti.

6.5. Nadalje, iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao iskren i neposredno uvjerljiv u dijelu iz kojeg kao bitno proizlazi da ima srednju stručnu spremu – trgovac, da je u trenutku sklapanja spornog ugovora bila zaposlena kod tuženika na poslovima referenta – radila je s klijentima po pitanju sklapanja raznih ugovora o kreditu tako što bi im predočila što piše u Općim uvjetima te zaprimila i pripremila dokumentaciju za komisiju koja je odlučivala o odobrenju kredita, da se za sporni ugovor odlučila iz razloga što je kao djelatnik imala povoljnije uvjete - kamatnu stopu, a za CHF se odlučila jer je takav ugovor imao najnižu kamatnu stopu u odnosu na ugovore s drugom valutom te je za isti bila kreditno sposobna, da nije smatrala da u tom trenutku postoje kakvi rizici vezani uz valutu CHF jer je razmišljala samo o tome da su za djelatnike povoljniji uvjeti, da joj je rata dosta narasla i da je znala da se to može desiti ne bi se za taj kredit odlučila, da je znala što znači povoljnija kamatna stopa, međutim, smatrala je da kao djelatnik tuženika ima zaštitu jer je imala i povoljnije uvjete za podizanje kredita te da je predmetni kredit stambeni i iskorišten je upravo za tu namjenu.

6.6. S obzirom na prihvaćeni iskaz tužiteljice i dokumentaciju u koju je izvršen uvid sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na promjenjivu valutnu klauzulu u CHF.

6.7. U odnosu pak na prigovor tuženika da je potrebno ispitati i savjesnost postupanja tužiteljice te udovoljava li ista zahtjevima koji se postavljaju za zaštitu imajući u vidu pojam "prosječnog potrošača", valja istaći da iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i prihvaćenog iskaza tužiteljice proizlazi da ona ima status potrošača odnosno da tuženik, na kojem je teret dokaza u tom smislu, nije uspio dokazati da tužiteljica eventualno ne bi bila potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

6.8. Slijedom navedenog za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 19. srpnja 2007. u istom dijelu, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3-4., 269., čl.272. i 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

7. Također valja napomenuti da okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran i ispunjen sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužiteljice zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. ZOO-a u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a, a kako se radi o povredi u pravcu ništetnosti odredaba koje su bitan element ugovora - cijena - to nema mjesta niti zaključku, kako to tuženik smatra, da bi se radilo o povredi manjeg značaja.

8. Nadalje, u odnosu na visinu zahtjeva ističe se da iz nalaza i mišljenja vještaka, prihvaćenog u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, kao relevantno proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, za sve anuitete za koje je utvrđeno više plaćeno, iznosi 28.357,23 Eur, time da su pojedini iznosi i datumi dospijeća / plaćanja pobliže navedeni u tablici na l.106.spisa.

8.1. Kod toga posebno valja napomenuti da je irelevantan prigovor koji tuženik ističe

- da je nalaz i mišljenje izrađen kao da je u pitanju kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako je nesporno vezan uz valutu CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu s danim mu zadatkom, pa kako je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi, to se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF i upućuje na toč.6. do 6.8. obrazloženja ove presude.

8.2. Također se ističe da u konkretnom slučaju nema mjesta uračunavanju tzv. negativne razlike na koju ukazuje tuženik. Naime, promjenom tečaja na niže od početnog u svakom slučaju nije došlo do povrede interesa potrošača, pa kako tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu tuženika i tužiteljice u tom smislu i tužiteljica plaćanjem manjeg anuiteta zbog nižeg tečaja od početnog nije ništa primila / stekla, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužiteljici, a time niti mjesta uračunavanju tzv. negativne razlike u konačan iznos.

8.2.1. U gore navedenom smislu ukazuje se i na odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7. prosinca 2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju tzv. negativne razlike po pitanju nižeg tečaja od početnog, a isto se tako ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023. broj:Rev-549/23.

9. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

9.1. S tim u svezi napominje se da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela teći 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule vezne uz CHF, pa kako je tužiteljica tužbu podnijela 5. svibnja 2023. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

10. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora s obzirom na valutnu klauzulu u CHF, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je po osnovi promjene tečaja CHF na više od početnog preplaćeno 28.357,23 Eur, time da su pojedini iznosi i datumi dospijeća / plaćanja pobliže navedeni u tablici na l.106.spisa, to je tužbeni zahtjev valjalo djelomično prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. ZOO-a, a u preostalom dijelu odbiti i odlučiti kao u stavku III. izreke presude (s obzirom da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe).

11. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, a isti je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 8.10.2024. te pristup na 2 ročišta po 500,00 Eur, uz pdv u iznosu 500,00 Eur, trošak vještačenja u iznosu 265,45 Eur i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 168,61 Eur – sveukupno 2.934,06 Eur, uz pripadajuću kamatu temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

11.1. Tužiteljici nije priznat trošak preliminarnog izračuna u iznosu 54,00 Eur jer isti nije bio potreban za vođenje parnice. Naime, tužiteljica je imala mogućnost tužbeni zahtjev postaviti na način da se tuženiku nalaže da joj isplati novčani iznos koji će se utvrditi nakon provedenog vještačenja.

11.2. Tužiteljici nije priznat niti trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i dolazak stranke na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

11.3. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka nastalih djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe jer je tužiteljica, u konačnici, u cijelosti uspjela u parnici, pri čemu se upućuje i na odluku Suda EU od 16.7.2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19.

U Zagrebu, 17. travnja 2025.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka