Zakon.hr

Poslovni broj: P-2000/2023-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tihana Škrnjug, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 04.03.2025., dana 17. travnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici FĆ isplati iznos 5.593,62 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 1,25 EUR od 15.10.2006. do isplate;

- na iznos 0,17 EUR od 15.12.2006. do isplate;

- na iznos 0,98 EUR od 20.3.2008. do isplate;

- na iznos 2,36 EUR od 20.10.2008. do isplate;

- na iznos 4,41 EUR od 12.11.2008. do isplate;

- na iznos 1,50 EUR od 20.12.2008. do isplate;

- na iznos 9,70 EUR od 17.2.2009. do isplate;

- na iznos 6,98 EUR od 21.5.2009. do isplate;

- na iznos 6,97 EUR od 22.12.2009. do isplate;

- na iznos 7,17 EUR od 22.12.2009. do isplate;

- na iznos 8,81 EUR od 19.1.2010. do isplate;

- na iznos 12,04 EUR od 5.5.2010. do isplate;

- na iznos 17,91 EUR od 24.6.2010. do isplate;

- na iznos 19,49 EUR od 31.7.2010. do isplate;

- na iznos 34,04 EUR od 30.12.2010. do isplate;

- na iznos 27,45 EUR od 22.1.2011. do isplate;

- na iznos 33,22 EUR od 23.5.2011. do isplate;

- na iznos 38,16 EUR od 7.6.2011. do isplate;

- na iznos 40,88 EUR od 29.6.2011. do isplate;

- na iznos 50,51 EUR od 24.8.2011. do isplate;

- na iznos 49,90 EUR od 24.8.2011. do isplate;

- na iznos 39,24 EUR od 30.9.2011. do isplate;

- na iznos 43,05 EUR od 2.3.2012. do isplate;

- na iznos 42,75 EUR od 3.3.2012. do isplate;

- na iznos 42,00 EUR od 11.5.2012. do isplate;

- na iznos 41,67 EUR od 30.8.2012. do isplate;

- na iznos 39,27 EUR od 10.9.2012. do isplate;

- na iznos 41,72 EUR od 31.10.2012. do isplate;

- na iznos 39,76 EUR od 16.3.2013. do isplate;

- na iznos 36,74 EUR od 31.5.2013. do isplate;

- na iznos 37,96 EUR od 14.8.2013. do isplate;

- na iznos 40,42 EUR od 11.10.2013. do isplate;

- na iznos 45,52 EUR od 19.11.2014. do isplate;

- na iznos 39,78 EUR od 19.11.2014. do isplate;

- na iznos 3.521,13 EUR od 19.11.2014. do isplate,

i to do 31.12.2007. po stopi koja se određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos 58,88 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici FĆ naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.900,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17.04.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 13.06.2023. tužiteljica FĆ zatražila je donošenje presude kojom bi se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naložilo da joj vrati iznos 5.502,89 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime onoga što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Zagrebačka banka d.d. osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom ističući prigovor zastare i navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli nije ništetna. Ujedno je istaknuo i prigovor radi prebijanja.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 28.01.2025. (str. 288-293 spisa) povisila tužbeni zahtjev za daljnjih 90,73 EUR, zahtijevajući isplatu 5.593,62 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama. Sud je raspravnim rješenjem od 29.01.2025. (str. 294 spisa) u skladu sa čl. 190. st. 2. ZPP dopustio tu preinaku tužbe jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka, a do nje je došlo nakon provedenog financijskog vještačenja.

4. U provedenom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 19-25 spisa), otplatni plan (str. 10-13 spisa), promet po kreditu (str. 14-18 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 273-280 spisa) te je saslušana tužiteljica (str. 294-295 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan, dok tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan.

6. Predmet parnice je povrat iznosa 5.593,62 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime onoga što je tuženik kao banka primio od tužiteljice kao potrošača na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu od 07.08.2006.

7. U postupku nije sporno da je tuženik tužiteljici isplatio ugovoreni iznos kredita, kojeg je potom tužiteljica u cijelosti otplatila u skladu sa svim ugovorenim parametrima, dakle prema valutnoj klauzuli u CHF.

8. Sporno je prije svega je li ugovorna odredba navedenog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, a podredno je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva.

9. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bila i Zagrebačka banka d.d., ovopredmetni tuženik.

10. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

12. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu od 07.08.2006. (str. 19-23 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika Zagrebačka banka d.d. kao kreditora i tužiteljice FĆ kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 23.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate (čl. 1.), uz rok otplate 16 godina (čl. 3.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 7.), s time da se radilo o kreditu za adaptaciju kuće (čl. 6.).

13.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on, osim paušalne konstatacije o tome da je korisnik kredita upoznat sa valutnom klauzulom, u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

14. Iz iskaza tužiteljice FĆ (str. 294-295 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigla za osobne potrebe radi adaptacije kuće u kojoj je živjela sa svojom obitelji, s time da je kredit podigla kod tuženika jer je kod njega imala otvoren račun preko kojeg je primala plaću. Po njenom iskazu u banci joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, za kojeg joj je djelatnica banke rekla da ima najmanju kamatu i da ga svi uzimaju, a nije joj se ništa objašnjavalo pod kojim uvjetima se tečaj može mijenjati te je ona mislila da će joj rata ostati onakva kakvu je ugovorila.

15. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u kolovozu 2006. godine sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF te da pritom od strane tuženika kao banke nije bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

16. Iz tog razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 8. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna.

17. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 07.08.2006. koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka.

18. U postupku nije sporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila navedeni kredit, odnosno da je platila sve anuitete sukladno sadržaju konkretnog ugovora o kreditu.

19. To znači da je tužiteljica prilikom otplate kredita tuženiku vršila plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

20. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Navedeno se odnosi i na situacije u kojima se utvrdi da je ništetna samo pojedina odredba ugovora.

21. Stoga je tuženik u dužan tužiteljici vratiti novčane iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

22. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica isplatila tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u trenutku korištenja kredita (za kojeg se jedino može smatrati da je bio poznat tužiteljici kao potrošaču prilikom ugovaranja kredita, pa se samo taj tečaj može smatrati mjerodavnim prilikom razrješenja spornog odnosa između stranaka), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., a iz nalaza i mišljenja tog vještaka od 17.01.2025. (str. 273-280 spisa) proizlazi da je tužiteljica tuženiku isplatila 5.593,62 EUR više od onog što bi mu bila dužna platiti da se nije primjenjivala ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, već da se kroz čitavo razdoblje kredita primjenjivao onaj tečaj koji je važio u trenutku korištenja kredita (1 CHF=4,599198 HRK).

23. Sud navedeno mišljenje vještaka u cijelosti prihvaća kao pravilno jer je jasno, obrazloženo i neproturječno, sačinjeno je po pravilima struke, bez ikakvih nedostataka, a ni stranke na njega nisu imale primjedbi u računskom dijelu.

24. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da je prilikom otplate kredita tužiteljica tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplatila 5.593,62 EUR, pa joj je tuženik na temelju čl. 323. ZOO taj iznos dužan vratiti.

25. Na navedeni iznos tužiteljici u skladu sa čl. 1115. ZOO pripadaju zatezne kamate od dana preplate svakog pojedinačnog anuiteta, jer se u okolnostima konkretnog slučaja tuženik kao banka smatra nesavjesnim stjecateljem.

26. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 13.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo. Nije zastarjelo ni potraživanje iz preinačenog – povišenog – zahtjeva (90,73 EUR), jer se radi o nepravoj preinaci tužbe pa je za prekid zastare mjerodavan dan podnošenja tužbe, a ne dan preinake tužbe povišenjem zahtjeva iz iste činjenične osnove (Rev- 422/2024 od 27.08.2024.).

27. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

28. Tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu 58,88 EUR nije osnovan. Naime tuženik taj prigovor temelji na tvrdnji da je tužitelj u pojedinim početnim mjesecima otplate kredita platio manje anuitete u odnosu na one koji bi trebao platiti po početnom tečaju CHF, jer u početku tečaj CHF nije rastao nego padao.

28.1. Financijski vještak je u nalazu od 17.01.2025. izračunao da bi potraživanje tuženika po ovoj osnovi iznosilo 58,88 EUR, jer je tužiteljica za studeni 2006., zatim za cijelu 2007. te za siječanj, ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2008. platila 58,88 EUR manje anuiteta od onog što bi trebala platiti da se anuitet računao po tečaju CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

28.2. Međutim, tužiteljica je u podnesku od 04.06.2024. (str. 171 spisa) u odnosu na ovo potraživanje tuženika istaknula prigovor zastare. Taj prigovor zastare je osnovan, jer je od dospijeća svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužiteljica platila manje (tijekom 2006., 2007. i 2008.) pa do isticanja prigovora radi prebijanja (14.05.2024.) protekao trogodišnji zastarni rok koji se sukladno čl. 226. ZOO primjenjuje na anuitete. Pritom valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o procesnom prigovoru radi prebijanja, pa u svakom slučaju nema mjesta eventualnoj primjeni pravila iz čl. 198.

ZOO (Rev-x 966/2015 od 23.09.2020.).

28.3. Stoga je tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu iznosa 58,88 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom III. izreke ove presude.

29. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici, pa joj je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 5.593,62 EUR, a tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa joj sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa), u granicama postavljenog zahtjeva za trošak, pripada pravo na naknadu sljedećih potrebnih troškova postupka:

- sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 04.06.2024. i 28.01.2025. – 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 03.12.2024., 29.01.2025. i 04.03.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- zastupanje na ročištu za objavu presude – 125,00 EUR (Tbr. 9/3);

- financijsko vještačenje – 400,00 EUR,

što sveukupno iznosi 1.900,00 EUR (sa uračunatim PDV-om), pri čemu tužiteljici u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak sastava podneska od 30.08.2024. jer se radilo o ponavljanju navoda iz podneska od 04.06.2024. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 17. travnja 2025.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Tihana Škrnjug;

2. odvjetnik Kruno Knežević.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte