REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3423/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Hrvoju Šutalo i Miri Glavašu, odvjetnicima u Vinkovcima, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Miru Glavaša, odvjetnika, te punomoćnice tuženika Silvije Ćorušić Crnogaća, odvjetnice, dana 17. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 320560782/2007 od 19. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja GĆ i tuženika Zagrebačka banka d.d. sadržana u čl. 2. koja glasi:
"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora."
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju OĆ plati iznos od 238,70 eur zajedno sa zateznom kamatom od 31. ožujka 2007. do isplate te da mu nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 269,91 eur zajedno sa zateznom kamatom od 17. travnja 2025. do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 19.3.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 320560782/2007, a da je u čl. 2. ugovoreno da se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa kako se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, već mu je ista ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru po načelu uzmi ili ostavi, to je ova naknada ugovorena na štetu tužitelja kao potrošača jer on nije imao utjecaja na ovu odredbu te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tvrdi da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga. Stoga smatra da je ova odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, zabrani zlouporabe prava, jednake vrijednosti činidaba te zabrani prouzročenja štete kao i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga predlaže ovu ugovornu odredbu utvrditi ništetnom, a kako mu je temeljem iste tuženik naplatio naknadu u iznosu od 238,70 eur i to dana 30.3.2007., to potražuje isplatu iznosa od 238,70 eur na koji konačno potražuje isplatu zateznih kamata od 31.3.2007. (stranica 70) do isplate. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane uključujući pravnu osnovu i visinu te činjenice i razloge kojima tužitelj obrazlaže predmetnu tužbu pri čemu ističe i prigovor zastare s obzirom na to da je predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 238,70 eur naplaćena 30.3.2007., a da je tužba podnesena 2024. Tuženik osporava navode tužitelja da bi predmetna ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna ističući da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženika za ugovaranje i naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, već je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/17) propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje i to samo stambenog potrošačkog kredita. Nadalje, tvrdi da je predmetna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva jednako kao i odredba tuženikove Odluke o Tarifi naknada za usluge koja je bila dostupna u poslovnicama tuženika s time da je tužitelja o obvezi plaćanja iste informirao i osobni bankar te je ista propisana i Općim uvjetima poslovanja Banke iz 1999. Konačno, tuženik smatra da ova ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a još manje znatnu, neravnotežu između stranaka odnosno da bi ista bila nerazmjerna iznosu kredita. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška s time da je u podnesku od 25.2.2025. (stranica 68 i 69) naveo da ipak ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, već samo pravnu osnovu istoga.
3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 6- 26) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 44-57), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 70 i 71).
4. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.
5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 320560782/2007 od 19.3.2007. (stranica 6-11, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), i to tužitelj, kao korisnik kredita, a tuženik, kao kreditor. Također je nesporno da je ovim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit od 112.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, a nije sporno niti to da je odredbom čl. 2. toga ugovora ugovorena obveza plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Konačno, nije sporno niti da je tužitelj navedenu naknadu platio dana 30.3.2007. upravo u iznosu od 238,70 eur.
6. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate. Također je sporno je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.
7. Tužitelj u svom iskazu (stranica 70 i 71) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana koji mu je bio potreban za stanovanje te koji u tu svrhu i koristi cijelo vrijeme što znači da ga nije davao u najam niti je bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Tvrdi da je ovaj ugovor sklopio upravo s tuženikom zato što je cijelo vrijeme bio klijent te banke te zato što mu je ponuđena otplata kredita uz povoljniju kamatnu stopu. Navodi da je ovaj ugovor pročitao prije potpisivanja, ali da nije mogao utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe jer mu je isti predočen kada je već bio pripremljen od strane banke. Ističe da je uočio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, ali da mu o tome nije ništa posebno pojašnjeno u smislu koliko te naknade i troškovi iznose te na što se sve to odnosi jer da o tome uopće nije bilo govora pa mu tako prije potpisivanja ugovora nije bio predočen bilo kakav reklamni materijal u kojem bi se takvi troškovi i naknade spominjale kao niti bilo kakvi interni akti banke pa tako niti Odluka o Tarifi naknada za usluge Kreditora s time da on nije niti tražio da mu se ista predoči. Stoga tvrdi da o toj odredbi kao i o bilo kojoj drugoj ugovornoj odredbi, nije pregovarao, već mu je rečeno da takav ugovor može samo prihvatiti ili ne pri čemu na pitanje punomoćnika tuženika je li on pitao bankara na što se odnose ovi troškovi i naknade te koliko isti iznose, navodi da je jedina informacija o bilo kakvim troškovima bila da se ovaj ugovor mora solemnizirati kod javnog bilježnika kojem je u obvezi podmiriti troškove za navedeno, a što je i učinio. Stoga je postao svjestan da je platio ovu naknadu pri isplati odobrenog kredita tek kada je kasnije pregledavao dokumentaciju, a ne ranije jer je vjerovao banci. Na pitanje punomoćnika tuženika bi li uopće sklopio ovaj ugovor da je znao da će mu ovaj iznos biti ustegnut, navodi da sada ne zna bi li to učinio, a u svakom slučaju smatra da isplata ove naknade za njega predstavlja značajan teret u odnosu na iznos odobrenog kredita i to zato što su mu u to vrijeme bila važna sva sredstva radi opreme stana.
8. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je očigledno bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade i troškova ili ih eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se sve to zapravo odnosi i koliko ovi troškovi ukupno iznose, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.
9. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 6 i 11) kao i uvidom u Opće uvjete poslovanja tuženika od 1.10.1999. (stranica 53-57) te u Uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa iz svibnja 2006. (stranica 44-52), koju dokumentaciju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu tvrdeći da je navedeno bilo dostupno tužitelju pri ugovaranju predmetnog kredita, također je utvrđeno da niti u istima nije navedeno od čega se sastoje predmetna naknada i troškovi i koliko isti iznose pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud slijedom svega navedenoga spornu odredbu iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 238,70 eur tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u ovome predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05), a koja sadržajno odgovara odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, na koji iznos je tužitelju priznato pravo na zatezne kamate od 31.3.2007. do isplate temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91, koja sadržajno odgovara odredbi čl. 1115. ZOO/05, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.
10. Naime, tuženik je u podnesku od 25.2.2025. (stranica 68 i 69) učinio nespornim činjenicu da je tužitelj navedenu naknadu platio upravo u iznosu od 238,70 eur, dok je već u odgovoru na tužbu priznao da je navedena naknada tužitelju naplaćena 30.3.2007. (stranica 31).
11. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 371. ZOO/91, a koja sadržajno odgovara odredbi čl. 225. ZOO/05, nije još niti počeo teći.
12. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), a isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (25 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 23.7.2024. u iznosu od 50,00 eur (25 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 11.11.2024. i 5.3.2025. u iznosima od po 50,00 eur (25 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 200,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 50,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 6,64 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 13,27 eur pa to sveukupno daje iznos od 269,91 eur koliko je tuženiku pod točkom II. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 17.4.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
13. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO/05.
U Zagrebu, 17. travnja 2025.
Sutkinja:
Ivanka Brletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
- punomoćnicima tužitelja
- punomoćnicima tuženika
