REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1555/2024-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Klokočovnik i partneri j.t.d. Zagreb, Ilica 13/IV, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima Boris Porobija, Sanja Porobija i Hrvoje Ivić, iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija, iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Lucije Car Pavlic, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnice tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 17. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici ĆR, iz [adresa], iznos u visini od 9.621,72 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,78 EUR tekuće od 02. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,39 EUR tekuće od 02. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,59 EUR tekuće od 02. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,71 EUR tekuće od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,07 EUR tekuće od 02. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,68 EUR tekuće od 02. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,55 EUR tekuće od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,18 EUR tekuće od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,88 EUR tekuće od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,34 EUR tekuće od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,84 EUR tekuće od 02. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,28 EUR tekuće od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,55 EUR tekuće od 02. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,98 EUR tekuće od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,08 EUR tekuće od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,86 EUR tekuće od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,37 EUR tekuće od 02. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,28 EUR tekuće od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,67 EUR tekuće od 02. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,94 EUR tekuće od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,13 EUR tekuće od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 36,55 EUR tekuće od 02. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,00 EUR tekuće od 02. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 47,87 EUR tekuće od 02. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 58,31 EUR tekuće od 02. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 50,74 EUR tekuće od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 51,85 EUR tekuće od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 46,42 EUR tekuće od 02. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 48,10 EUR tekuće od 02. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,57 EUR tekuće od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,16 EUR tekuće od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 89,61 EUR tekuće od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 82,19 EUR tekuće od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 70,62 EUR tekuće od 02. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 8.624,58 EUR tekuće od 13. listopada 2011. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici ĆR, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 3.679,65 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 06. listopada 2005. godine sklopila Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 62.000,00 CHF, da su stranke ugovorile i plaćanje redovne kamate koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,90% godišnje. Nadalje navodi da je presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 07.04.2013. godine, te je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine utvrđeno da je tuženik u vremenskom razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača zaključujući ugovore o kreditu koristeći se ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak (CHF), a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora potrošače nije informirao u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tužiteljica navodi da je citirani Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardnom formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane. Navodi da prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da u Ugovoru o kreditu je sadržana nepoštena/ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužiteljicu da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužiteljici, koja kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bila svjesna rizika kojeg preuzima, odnosno, nije mogla znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogla ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njezine financijske obveze. Tužiteljica navodi imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se od početka otplate kredita do dana otplate kredita, odnosno, za cijelo vrijeme trajanja kredita primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule. Navodi da je tuženik za cijelo vrijeme trajanja kredita obračunavao tužiteljici anuitete u kunama, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist. jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu (Ugovoru), u iznosu od 76.817,80, za koji iznos je umanjena imovina tužiteljice. Tužiteljica sukladno odredbi čl. 1111 st. 1, u vezi odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 76.817,80 kuna, sa zateznim kamatama, tekućim od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi kako tužiteljica već vodi parnični postupak protiv tuženik pod poslovnim brojem P- 3976/2019 u kojem traži povrat navodno preplaćenih kamata, u povodu istog ugovora, a u ovoj pravnoj stvari indirektno ponovno traži od suda isplatu po osnovi kamata kada kaže da traži razliku anuiteta. Ističe prigovor dvostruke litispendencije. Navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva a dospjeli su prije 03. ožujka 2015. godine. jer kolektivna tužba na koju se tužiteljica poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretne tužiteljice unatoč pravnom shvaćanju Vrhovnog suda izraženom u presudi poslovni broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine jer takvo stajalište ne proizlazi iz pozitivnih propisa, a tužiteljica nije poduzela niti jednu radnju do dana podnošenja tužbe usmjerenu na ostvarenje nekih njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Tuženik se na okolnost utvrđivanja zastare tražbine tužiteljice poziva na prijedlog Direktive Europskog parlamenta o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koji je prijedlog Direktive Europska komisija uputila dana 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu. Tuženik u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva ističe kako je tužiteljica bila upoznata s valutnim rizikom što je jasno navedeno u članku 1. Ugovora o kreditu, da je valutna klauzula izrijekom zakona dopuštena, legitimna ugovorna odredba, nakon što je ugovorena ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti. Navodi kako tuženik nije znao niti je mogao znati da će se mijenjati kretanje tečaja valute CHF jer je tečaj CHF bio dugi niz godina stabilan, a projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta je i od strane Ćguvernera Švicarske narodne banke, a takve informacije dane su i od strane Hrvatske narodne banke koja štiti tečaj EUR-a u niz novinskih članaka. Tuženik ističe da su tužiteljici bile pružene sve informacije prije sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, da je tužiteljica imala na raspolaganju javno dostupne informacije o činjenici da Hrvatska narodna banka štiti kretanje tečaja u valuti EUR ali ne i u valuti CHF. Navodi da tuženik zasigurno u vrijeme sklapanja ugovora nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti " tečaj CHF/EUR. Tuženik je imao opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena imajući u vidu izjave Ćguvernera Švicarske narodne banke i dugogodišnju stabilnost tečaja. Tuženik osporava potrošačko svojstvo ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužiteljici svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice presudom poslovni broj P-12773/2019-33 od 18. srpnja 2002. godine. Povodom žalbe tuženika ukinuta je presuda ovog suda rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-1720/2022-2 od 21. prosinca 2023. godine iz razloga jer da nije saslušana djelatnica tuženika predložena svjedokinja ĆRP.

4. U ponovljenom suđenju sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 06.10.2005.g. (list 7-12 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. (list 13-83 spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. (list 84-111 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 113 spisa), Plan otplate od 25.05.2019.g. (list 114-122 spisa), Promet po kreditu (list 123-127 spisa), izračun preplate izrađen po D vještačenje (list 128-131 spisa), izlaganje potpredsjednika Upravnog odbora Švicarske nacionalne banke (list 151-184 spisa), novinske članke (list 185-190 spisa), preslik tužbe podnesene ovom sudu od 04.06.2019.g. i presudu ovog suda poslovni broj P-3976/19 od 26.11.2020.g. (list 199-205, list 324-346 spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17 od 20.03.2018.g. i Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018 od 20.02.2020.g. i broj U-III-2233/2109 od 10.06.2020.g. te broj U-III-2922/2018 od 20.02.2020.g., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26.05.2020.g. (list 213-230, list 257-297 spisa), Odluku Europskog suda broj C-186/16 i od dana 09.07.2020.g. u predmetu C-81/19 (list 232-248 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje Darfin d.o.o. Zagreb, vještaka Darka Prpića, pročitan je iskaz svjedoka DR i tužiteljica, saslušana je svjedokinja ĆRP.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

5. U tijeku postupka tužiteljica ne osporava navode tuženika da se pred ovim sudom vodi spor poslovni broj P-3976/2019 radi povrata stečenog bez osnove, ali tužiteljica traži povrat iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika dočim u ovoj pravnoj stvari zahtijeva povrat stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF. Ističe kako je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu radi kupnje stana (čl.6. Ugovora o kreditu) pa tužiteljica kao fizička osoba ima svojstvo potrošača. Tužiteljica se protivi prigovoru zastare. Protivi se navodima iz odgovora na tužbu kojim se osporava osnov tužbenog zahtjeva. Tužiteljica ističe da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, odnosno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18, od dana 03. rujna 2019. godine, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako je odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14) propisana obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika (identični sadržaj je i odredbe čl. 138.a (ranijeg) Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09). Tužiteljica ističe kako nije na bilo koji način dana informacija o riziku ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kao što joj nije bila objašnjena ni mogućnost promjene kamatne stope, kao niti bilo kakvi kriteriji koji na to potencijalno utječu, usprkos tome što tužiteljica kao laik (po zanimanju zdravstveni djelatnik) o tome nije imala nikakvih znanja, niti je imala bilo kakvog iskustva u podizanju kredita s valutnom klauzulom u CHF time da je tužiteljica od strane djelatnika tuženika u poslovnici tuženika u Vlaškoj ulici u Zagrebu upućena i usmjerena na sklapanje ugovora o kreditu u CHF, kao za nju najbolju i najpovoljniju opciju. Tužiteljica se poziva i na presudu Suda Europske Unije, C-186/16, od 20. rujna 2017. godine, u predmetu Ruxandra SR i dr. protiv Banca Romaneasca SA. Navodi kako ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, protivno neosnovanim tvrdnjama tuženika, nije bila tužiteljici razumljiva jer tuženik nije tužiteljicu informirao o riziku ugovaranja valutne klauzule, koja je vezana uz valutu švicarski franak, na način da bi tužiteljica mogla procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze, pa da bi na temelju takve procjene mogla donijeti informiranu odluku o tome hoće li ugovor s takvom odredbom sklopiti ili neće. Ističe kako je tuženik je za cijelo vrijeme trajanja kredita obračunavao tužiteljici anuitete u kunama, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist.

6. Na takve navode tuženik ističe da prema stajalištu Suda Europske unije iz presude broj C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5321 potvrđeno je pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. Navodi kako je sporna valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, pa je stoga isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Tuženik ostaje kod prigovora zastare. Tuženik osporava status potrošača tužiteljice, navodi da je namjena kredita bila kupnja stana u katastarskoj općini [katastarska općina] (članak 6. Ugovora o kreditu), da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača niti da je koristila kredit isključivo za potrošačke svrhe, pa je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužiteljica osporava navode tuženika navodeći da je kao fizička osoba sklapala pravni posao s tuženikom, pa stoga sukladno čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača tužiteljica u konkretnom slučaju je potrošač.

7. Sud je ocijeni o prigovor litispendencije tuženika kao neosnovan. Uvidom u preslik tužbe od od 04.06.2019.g. i presudu ovog suda poslovni broj P-3976/19 od 26.11.2020.g. (list 199-205, list 324-346 spisa), utvrđeno je da je tužiteljica pred ovim sudom podnijela tužbu dana 04. lipnja 2019. godine radi povrata stečenog bez osnove s osnova preplaćenih iznosa temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika kao banke. Sud je presudom poslovni broj P-3976/19-21 od dna 26. studenog 2020. godine usvojio tužbeni zahtjev. Kako u ovoj pravnoj stvari tužiteljica zahtjeva po drugoj osnovi isplatu preplaćenih iznosa tj. s osnova nepoštene/ništetne valutne klauzule, dakle nije riječ o istovrsnom predmetu spora to je sud ocijenio prigovor litispendencije kao neosnovan.

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu pročitao iskaz tužiteljice i svjedoka OR te je saslušana svjedokinja ĆRP.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da su kupovali apartman na moru za svoje potrebe, da je otišla kod svoje bankarice u banku kada su našli apartman koji bi kupili, da joj je osobna bankarica predložila da uzme kredit u CHF jer je to najpovoljnije. Navodi da joj bankarica nije tumačila ugovor isto kao niti javni bilježnik, da je ugovor pročitala i razumjela je odredbe ugovora onoliko koliko je mogla kao zdravstveni radnik. Navodi da joj je nećakinja koja radi u Zagrebačkoj banci nakon godinu dana rekla da krediti u CHF su najpovoljniji, time da nije s njom razgovarala koji bi kredit uzela radi kupnje apartmana. Tužiteljica iskazuje da joj nitko nije objasnio rizik sklapanja ugovora vezano u CHF, da joj nisu objasnili kakve su ekonomske posljedice, već je samo dobila napisani ugovor o kreditu u banci i da nije mogla utjecati na ugovorne odredbe da bi se mogle mijenjati. Navodi da se nije informirala koji je tečaj CHF prije sklapanja ugovora o kreditu, otplaćivali su kredit sedam godina, a onda su apartman prodali, ali približno po istoj cijeni za iznos koji su ga kupili. Ističe da su djelatnici Zagrebačke banke d.d. Zagreb u njihovoj ustanovi dolazili na sistematske preglede pa je imala povjerenja u Zagrebačku banku. Navodi da je osobno otplaćivala anuitete. Svjedok DR, suprug tužiteljice, u iskazu navodi da nije bio prisutan kada je tužiteljica sklapala ugovor jer je samo ona ispunjavala uvjete da može dobiti kredit. Navodi da apartman nisu iznajmljivali nego su ga koristili za svoje potrebe, a potom su ga prodali jer je porasla skoro duplo rata kredita. Navodi da su za nešto višu cijenu prodali apartman cca 10 do 12 % su ostvarili višu cijenu. Svjedok iskazuje da je tužiteljica otplaćivala kredit jer je u to vrijeme tek otvorio svoju firmu kao branitelj pa je morao sebi isplaćivati plaću, a mogao je eventualno pomoći tužiteljici. Ističe da nisu imali registrirano trgovačko društvo ili obrt na adresi gdje je bio apartman kod Sukošana.

Iskazima saslušane tužiteljice i svjedoka sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo i međusobno su sukladni.

Svjedokinja ĆRP u svom iskazu navodi da je radila kao voditeljica poslovnice Zagrebačke banke u Vlaškoj ulici u Zagrebu, bila je voditelj prodaje. Navodi da joj tužiteljica nije poznata, nije joj poznato tko je razgovarao s tužiteljicom, niti tko je prikupljao dokumentaciju za kredit, ali da ugovor o kreditima su morala uvijek potpisati dva djelatnika banke. Nakon što sud predočava ugovor o namjenskom kreditu svjedokinja potvrđuje da se nalazi njezin potpis na Ugovoru o kreditu na stranici 5. Ugovora o kreditu. Svjedokinja iskazuje da su u banci sastavljali ugovore o kreditu time da su određene stavke bile prazne i to u dijelu u kojem se navodi ime klijenta i visine kredita i rok otplate, dakle oni dijelovi koji nisu vezani za korisnika kredita. Odredbe ugovora o kreditu nisu se mogle mijenjati. Iskazuje da su imali ponudu za određene vrste kredita u valuti EUR, CHF i u kunama, a klijent je sam birao koju vrstu kredita želi, da su klijentima koji su sklapali ugovore u EUR ili CHF rekli da se obveza otplate kredita može uvećati jer je otplata vezana uz valutu i to u slučaju ukoliko poraste tečaj valute. Ističe da oni kao prodajni odjel banke nisu se bavili pitanjem da li će rasti tečaj CHF, ali su vjerojatno kolege koji rade u odjelu rizika se bavili tim pitanjima. Nadalje ističe da nisu nagovarali klijente banke koju vrstu kredita da biraju i kakav ugovor o kreditu da sklope, a uvijek se davao ugovor klijentima da ga mogu pročitati, neki bi ga pročitali, neki ne bi, a u ovom konkretnom slučaju nije joj poznato da li je tužiteljica pročitala ugovor prije potpisivanja. Iskazu saslušane svjedokinje sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Tužiteljica se protivi istaknutom prigovoru zastare te ističe kako je Vrhovni sud u presudi poslovni broj Rev 2245/17 od dana 20. ožujka 2018. godine zauzeo stajalište da tijek zastarnog roka u pojedinačnim slučajevima vezan je uz presude u kolektivnom sporu jer je tek tada svaki pojedini potrošač mogao saznati za štetu.

Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o valutnoj klauzuli kojim je glavnica vezana uz švicarski franak (CHF) svojom odlukom od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je tužbu podnijela dana 14. studenog 2019. godine, a zastara potraživanja nastupa s danom 15. lipnja 2023. godine u odnosu na tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne valutne klauzule.

10. Sud je uvidom u partiji kredita utvrdio da su uplaćeni mjesečni anuiteti kako je ugovoreno, a iz iskaza tužiteljice i svjedoka utvrđeno je da je tužiteljica osobno otplaćivala kredit.

11. U tijeku postupka tuženik ističe kako tužiteljica tijekom ovog postupka nije dokazala da je potrošač. Sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba radi kupnje stana u katastarskoj općini [katastarska općina] (čl. 6. Ugovora o kreditu). Iz iskaza tužiteljice i saslušanog svjedoka DR sud je utvrdio da je tužiteljica kupila apartman na moru koji apartman nisu iznajmljivali nego su ga koristili za svoje potrebe, da je ugovoren iznos kredita koristio se isplatom prodavatelju (čl. 5. Ugovora o kreditu). Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba radi kupnje apartmana, a tuženik na kojem je teret dokaza i koji je isplatio iznos odobrenog kredita ne dokazuje suprotno. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita, pa ukoliko tužiteljica je koristila kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju apartmana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

12. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužiteljica u tužbi te da je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu u švicarskom franku (CHF) te da se tečaj švicarskog franka u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita mijenjao u tijeku ugovornog odnosa.

13. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime ovaj sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Nadalje tuženik ne predlaže utvrđenje i okolnosti činjenica navedenih u odgovoru na tužbu a koje činjenice nisu raspravljene u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske i Vrhovnim sudom Republike Hrvatske koji su se vodili povodom tužbe Udruge Franak. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio nove dokaz kojima raspolaže nakon donošenja pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je tužiteljicu prije sklapanja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, pa da je tek onda tužiteljica pristala na sklapanje ugovora.

14. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 3205532931/05 od dana 06. listopada 2005. godine utvrdio da su tužiteljica i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 4,90% godišnje, promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, kamata po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koje su promjenjive odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša sve u slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine (članak 2. Ugovora), rok otplate kredita 21 godina i 3 mjeseca (članak 3. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. stavak 1. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 388,08 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor se obvezuje obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.

15. Nesporno je između stranaka da je u čl. 7. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu time da anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu. Nije sporno niti to da je tužiteljica pristala tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama.

16. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora.

17. U odnosu na navode tužiteljice kojim ističe ništetnosti odredbe čl. 7. spornog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak otplata mjesečnog anuiteta tuženik osporava navode tužiteljice da ugovaranje valutne klauzule ne proizvodi pravni učinak, ističe kako je u kolektivnom sporu tužitelja Potrošač protiv tuženika u odlukama Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 izraženo je stajalište kako banke nisu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio institut valutne klauzule navodeći da je isti općeprihvaćen od svih subjekata društva i u svakodnevnoj je primjeni te je potrošačima takva ugovorna odredba bila jako dobro poznata uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Na takve navode tužiteljica ističe kako nije niti u jednom trenutku bila informirana u odnosu na rizik valute CHF, a kako bi mogla donijeti razboritu odluku.

Sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da tužiteljici bankarica nije tumačila ugovorne odredbe niti javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, da je ugovor pročitala i razumjela je odredbe ugovora onoliko koliko je mogla kao zdravstveni radnik, da joj nitko nije objasnio rizik sklapanja ugovora vezano u CHF niti su joj objasnili kakve su ekonomske posljedice. Nadalje je utvrđeno kako je tužiteljica dobila napisani ugovor o kreditu u banci i da nije mogla utjecati na ugovorene odredbe u smislu da iste promijeni.

18. U ovoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva imao u vidu pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka ne navodi niti predlaže provođenje dokaza da bi tužiteljica bila u prilici pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da su njegovi djelatnici koji su nudili kredite za kupnju stana mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljicom, tuženik samo ističe da su bile jasne i razumljive odredbe ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora, te da su o valutnoj klauzuli u CHF potrošači pa tako i tužiteljica mogli se informirati i putem medija.

19. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba članka 7. vezana uz valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu sklopljenim između Zagrebačke banke d.d., tuženika u ovoj pravnoj stvari, i tužiteljice ĆR, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule vezane uz glavnicu u valuti CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

20. U ponovljenom suđenju sud je pročitao nalaz i mišljenje vještaka Darko Prpić. Vještak Darko Prpić u nalazu i mišljenju od 04. ožujka 2021. godine (list 304-308 spisa) navodi da je mišljenja da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaj na dan isplate kredita iznosi 72.494,62 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik osporava provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kao i utvrđenja iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, jer vještak kod izrade nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir i negativne razlike. Ističe kako je do promjene tečaja dolazilo odlukama neovisnog tijela, Hrvatske narodne banke. Tuženik ističe da nema podloge za zaključak da bi aprecijacija bila zahvaćena eventualnom ništetnošću, a deprecijacija ne bi. Jednostavno, nema drugog parametra za izračun tečajne razlike od tečaja važećeg na dan isplate, kao nepromjenjivog, bez parcijalnog uzimanja u obzir samo višeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike. Navodi kako je vještak u situacijama kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate kredita iskazao rezultat jednak nuli što matematički, rezultat nije mogao biti jednak nuli, nego je pozitivan za tuženika budući je tužiteljica platila manje nego je dužna primjenom tečaja na dan isplate kredita.

21. Sud je ocijenio navode tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka kao neosnovane. Naime vještak je prema zadatku suda sačinio nalaz i mišljenje. U odnosu na negativne razlike po stajalištu ovog suda tuženik neosnovano ističe kako bi sud trebao imati u vidu i one slučajeve u kojima je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik nema svojstvo potrošača, tuženik je financijska institucija na kojeg se ne primjenjuju stajališta Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta povodom kolektivne tužbe u postupku "Potrošač". Nadalje tužiteljica uplatom nižeg iznosa nije ništa stekao niti dobio temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Kako tužiteljica ne može vratiti ono što od tuženika nije dobila odnosno primila to sud je stajališta da pri odlučivanju nije potrebno umanjiti tužbeni zahtjev za negativnu razliku niti je navedeni iznos negativne razlike tuženik predložio da vještak utvrdi nalazom i mišljenjem. Pri tome sud ima u vidu da je tuženik sastavljao Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, a koji sadrži ništetne ugovorne odredbe, pa niti ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a. Nadalje onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo povrata danog. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 580/07 od dana 29. kolovoza 2007. godine i poslovni broj Rev 2624/2015 od 23. siječnja 2019. godine. Sud je pri tome vidio u vidu i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine koje glasi:

"...prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

19. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

22. Tužiteljica nakon dostave nalaza i mišljenja specificira tužbeni zahtjev (podnesak tužiteljice od 16. travnja 2021. godine – list 316-318 spisa). Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe da je tužiteljica zahtijevala isplate preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama koju prvotnu visinu nije utužila. Protivi se tijeku zateznih kamata ističe prigovor zastare. Tužiteljica je zahtijevala tužbom isplatu iznosa u visini od 76.817,80 kn, dočim konačno uređenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog dokaznog postupka zahtijeva isplatu iznosa u visini od 72.494,62 kn. U ponovljenom suđenju tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev tako da je naznačila visinu tužbenog zahtjeva u valuti EUR (podneska tužiteljice od 08. listopada 2024. godine. Zahtjeva isplatu iznosa u visini od 9.621,72 EUR sa zateznom kamatom.

Navode tuženika sud je ocijenio kao neosnovane budući je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske da u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Su IV - 162/2021 od 26. studenog 2021. godine).

Tuženik se ne protivi smanjenju tužbenog zahtjeva, pa slijedom navedenog u konkretnom slučaju nije riječ o preinaci tužbenog zahtjeva kako to navodi tuženik u svom podnesku od 04. studenog 2021. godine. Sud ističe kako uređenjem tužbe nakon provedenog vještačenja nije došlo do mijenjanja činjenične osnove. Po ocjeni ovog suda, kod činjenice da je tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom potraživala isplatu novčanog iznosa navedenim postupanjem tužba nije preinačena jer je tužiteljica svojim postupanjem uskladila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka a koji dokaz tužiteljica predlaže u tijeku postupka kako bi se utvrdila visina tužbenog zahtjeva. Predmetnim raspolaganjem nije pogoršan procesnopravni položaj tuženika pa se ne može govoriti niti o povredi prava na pristup sudu niti o nedopuštenim raspolaganjima stranaka niti je došlo do povrede načela ekonomičnosti niti povrede načela zabrane zlouporabe prava.

Sud pri tome ističe kako i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu S protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev sud je isti ocijenio kao neosnovan. Naime na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine (Su-IV-123/2024-5) zauzeto je stajalište:

2. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

23. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se zahtijeva da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 9.621,72 EUR (72.494,62 kn), te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

24. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata jer i pod uvjetom da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužiteljica implicira, što tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužiteljica tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i uspjeha iste pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. godine, istaknula svoj zahtjev i ukazala na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu tužiteljica nije ukazivala na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja. Slijedom toga, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007. godine, pa čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužiteljici (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Ovo stoga što poštenje/nepoštenje određene ugovorne odredbe ne znači istovremeno ipso facto i poštenje/nepoštenje ugovorne strane. Tuženik ukazuje i na činjenicu da se, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, što tuženik izričito osporava i čemu se protivi, pri odluci o visini tužbenog zahtjeva u obzir moraju uzeti i tzv. „negativne razlike“, odnosno oni slučajevi u kojima je tužiteljica manje platio u odnosu na početni otplatni plan. To iz razloga što ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu te obzirom da članak 323. stavak 1. ZOO-a propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

25. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući se takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno …banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

26. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužiteljici je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku. Sud je priznao tužiteljici naknadu parničnog troška za sastav tužbe od 14.11.2019.. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), sastav podneska od 20.05.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastav podneska od 06.10.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristup na ročište dana 16.10.2020. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, sastav podneska od 16.04.2021. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastav podneska od 08.12.2021. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristup na ročište dana 09.12.2021. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife, pristup na ročište dana 06.06.2022. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, sastav podneska od 14.03.2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastav podneska od 11.09.2021. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristup na ročište dana 13.09.2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, pristup na ročište dana 04.03.2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, pristup na ročište za objavu presude dana 06.06.2022.g. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife, pristup na ročište za objavu presude dana 17.04.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife ukupno 2.500,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 625,00 EUR, ukupno 3.125,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 74,19 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 148,65 EUR (plaćene pristojbe), tako da je tužiteljici priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 3.679,65 EUR.

Sud nije priznao tužiteljici trošak naknade sastava podneska od 27.10.2020. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife, jer isti nije bio neophodan za vođenje postupka, nije priznat trošak naknade sastava podneska od 22.04.2021. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife, jer tužiteljica ne iznosi nove činjenice, nije priznat naknada troška sastava podneska od 27.04.2021. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife, naknada troška sastava podneska od 14.12.2021. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife, jer je tužiteljica u obvezi dostaviti svu dokumentaciju na koju se poziva u sporu te nije priznat trošak sastava podneska od 12.09.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife jer isti ne prileži u spisu, nije priznat trošak sastava žalbe od 25.07.2022.g. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 10.t.4. Tarife, jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku, te nije priznat trošak sastava podneska od 09.08.2022. godine u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. t.4. Tarife i trošak sastava odgovora na žalbu od 30.08.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 10. t. 6. Tarife u iznosu od 200,00 EUR jer isti nisu bili nužni.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. travanja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud Varaždin, Stalna služba u Koprivnici.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku